Ogledalce, ogledalce, ideš u smeće…

Zanimljiva situacija danas na popularnom banjalučkom brdu nekima poznatom kao Banj Brdo a nama, „starim Banjalučanima“, dražeg imena Šehitluci: grupacija sačinjena od dvije nemlade nestare žene [neodređeno mojih godina, prim. aut.], jedne krajnje male mlade žene (visine metar) i jednog malog psa. Šta rade? Slikaju se, naravno. Razna je tu kombinatorika slikanja, čak se i mali pas veoma uspješno namješta za slikanje, sve dok nije došao red da krajnje mala mlada žena uslika jednu nemladu nestaru ženu i malog psa. Krajnje mala mlada žena je to uspješno izvela ali nemlada nestara žena uzima priručni fotoaparat u vidu telefona da odmah vidi rezultat pa promptno kaže: „Pa zar ja ovako izgledam?!“ a zatim pali prednju kameru na telefonu i na ekranu se pojavljuje njeno lice, bijelo i nježno a nije nimalo bijelo i nježno, te se veoma brzo potom pojavljuje i pravougaonik oko njenog bijelog i nježnog lica koje postaje još bjelje i nježnije a u tom trenutku pored prolazim stari dobri ja i gledam ekran telefona pa onda njeno lice i mislim se kome tu vjerovati… Samo znam da ga je ogledalce popušilo u meču sa prednjom kamerom.

Edin Van Halen (1955-2020)

filter mi je totalno moderan, slika za nepostojeći Instagram.

Jedna od prvih ploča koje sam kupio neke 1993/94. godine (nisam siguran ali mi se čini logičnije da je u pitanju kasnija godina – znam samo da nije bilo struje) je… ta ispod, Diver Down, izašla godine kad sam rođen. Prvi album je prvi album ali i na njemu ima nekoliko numera koje bih preskočio pri slušanju, a na Diver Down ne, i toliko o tome što je kritika nepodijeljena u mišljenju da je Diver Down najgori VH album. Tačno je, „Where Have All the Good Times Gone“, „Pretty Woman“, „Dancing in the Streets“, „Big Bad Bill (Is Sweet William Now)“ su obrade, čitav album traje 31 minut ali tu apsolutno ništa ne fali: svi su pokazali da znaju svirati i pjevati a usput se dobro zajebavali… koncept davno izgubljen u prevodu.

Elem, nekad je to bio odličan bend, posljednjih 35 godina ne toliko ali svejedno malo ko ne umre na koljenima do guše u sopstvenoj mokraći. Originalni Van Halen je bio muzička sila koja je postavila parametre u skoro svim kategorijama a Edi je gitaristima zadao domaći zadatak koji se i dan-danas rješava.

Pokoj mu duši.

Šta će biti kad krenu čipovati ljude? Imaće više konjskih snaga, logično…

Uslovi igre se nepobitno mijenjaju: beskontaktna realnost. 1984. je epizoda humorističke serije naspram morbidnosti koja nas čeka. Virus hara kao da je čitav svijet Harare, glavešine nas ubjeđuju da su problem oni koji ne nose maske, a nisu problem milijarde ulupane u fudbalere, vojne avione i fikus ljude po kancelarijama.

Međutim, i ovaj mračni trenutak istorije valja gledati sa neke vedrije ljudske strane! Kako to rekoše Hubert i Črtomir, treba pokušati otrgnuti iz zaborava neke prave stare stvari koje su nepravedno zapostavljene, poput tradicije sviranja s(v)irenom iz auta gospođicama i gospođama pored puta, a nije im to radno mjesto – mada ne treba biti isključiv. Dakle, izaći im u susret da ostvare svoj puni potencijal suvozačica…

E, sad, vjerujem da su nekim čitaocima u ovom trenutku prošle kroz glavu riječi i izrazi ŠABANE, PAORU, VRATI SE U GLAMOČ, „no međutim“, pažnja…

Sviranje iz auta zgodnim i manje zgodnim damama ne mora isključivo da znači „dobar ti je minić, vidi ti se pička još sa krivine“ – iako nekad baš to znači i nema ništa loše u tome, već i „milostiva, najljepši ste prizor na putu danas, moj duboki naklon – udarac glavom u volan“, to nije samo „hoću da te jebem u mraku na haubi pored Vrbanje pa makar me zmije grizle za noge“ već i „moj automobil bi Vam pružio siguran, brz i udoban prevoz od tačke A do tačke B – a prevoz Vam je, očigledno, potreban“. Vaistinu. Ima muškaraca koji u automobilima ne nose bejzbol palice već zbirke pjesama Desanke Maksimović. Ostroga mi.

Isto tako, za sviranje sirenom je 100% sigurno da ne prenosi nikakve viruse, poštuje se kako fizička distanca tako i lični prostor. To je i jedan od najpoštenijih mogućih načina upoznavanja, iz još jednog ugla. Naime, nalazite se – najčešće – u svom automobilu a automobil je statusni simbol. „Vozim Kadeta skoro bez rđe – siromah sam al’ najlepši (subjektivno što najčešće i nije objektivno, posebno od strane suvozačica)“, „Vozim A6 3.0 TDI na povlasticu – firma dominira na tenderima, druže!“, „Dačija odlično ide na plin… Šta hoćeš, makar nisam na biciklu!“, mnogo je mogućnosti ali je suština da su karte na stolu. Tu se povlači linija između Ajfona i Ajfona Dubaji replike, iako i jedan i drugi jednako služe sa 0,07 KM na računu…

Naravno, tu je i džentlmenski aspekt da dame biraju: odgovora ne mora biti ili se može sastojati od okretanja leđa što je nekad predivno, ili pak aktivnije reakcije, od srednjeg prsta sa jednog kraja do ulaska u automobil na drugom. U potonjem slučaju, Kadet će poslužiti u 75% situacija kad zapravo treba stići od tačke A do tačke B, A6 je odličan i kad ne treba ići nigdje, Dačijom se može i na stvari koje liče na trotoar ali to nisu… Logično, potrebno je određeno poznavanje tržišnih niša ali to većina vozača već zna, samo što se nekako usljed terora političke korektnosti i ubrzanosti pulsa života na asfaltu pomalo se izgubila ova lijepa narodna tradicija…

I zato, zgodnim i manje zgodnim suvozačicama pored puta, kad ste u prilici – svirnite. To je jedan kulturan i nezarazan znak pažnje, odavanje poštovanja kako ženama u cjelini tako i priličnoj opremi dotičnih. Sviranje sirenom je najanalognija moguća beskontaktna i politički korektna preteča današnjeg ustaljenog digitalnog modela „ćao + smajli“, a iako se digitale nikad nećemo riješiti, analogija u nekim stvarima nema alternativu: tačka A i tačka B su uvijek analogne, kao i sve one tačke između…

Večernje doze nervoze V: Nazovi V za virus

Bliži se kraju izbor za Najljepšeg nindžu 2020…

Teorije zavjere divljaju, pravih informacija nema, činjenično je samo da se srednjevjekovnim metodama borimo protiv epidemije gripe. Odgovorno tvrde da je to adekvatna metodologija, dok se prave avioni sa vektorisanim potiskom i nema kamere na telefonu a da nema prepoznavanje lica [nasmiješi se za foto album Velikog Brata, prim. aut.]… U redu, recimo da NE PRIHVATAM. Iliti onako krajnje direktno i nimalo diskretno: medicina je napravila puno dobrih stvari, samo ništa za malu raju – kad Medžik Džonson umre znaću da je ozbiljno.

Kažu, virus ubiva namrtvo, a nije da ne ubiva, pomrlo baba i đedova i u Švedskoj a kamoli kod nas, a još se mi nismo izliječili od tuge za drugom Titom što je možebitno opasnije od korone. Realno, nezanemariv je to broj sada neživih ljudi koji ne trenirahu tegove i ne živjahu za rušenje mostova okruga Medison. Pomriješe oni stari i bolesni nečlanovi teretane Sokolskog doma, sportske ustanove gdje virusi dolaze da ih ubije zdravlje™. Samo, čekajpazividigledaj, ti ljudi umiru i kad je lijepo vrijeme, kad su visoke plate, kad Mile nije na vlasti… Za kog kurca mi onda nosamo krpe preko usta ako ne pljačkamo poštansku kočiju?

Kaže, „nova normalnost“: nosi masku, drži distancu, ne druži se, ne hodaj nikud, ne diraj ništa, ne vjeruj nikome – svi su inficirani dok se ne utvrdi suprotno. Znači, masturbacija i paranoja u Las Vegasu. I na bazenu. Da, otvaraju se i bazeni jer je zdravlje ljudi najpreče ali nije u istoj kategoriji sa ekonomijom. Samo, eto, i u vodi distanca od dva metra, kažu ovi što otvaraju bazene. Ovaj, nemojte me shvatiti pogrešno, mislim, ako onda može i voda da se ne pomjera, hvala… PAJEBOTEBOG, na sve strane odlikaši specijalnog odjeljenja.

Istina današnjih dana

Rokadna rima na jednom zidu u Čelincu…

Uticaj osnovnoškolskog znanja o ovcama na ponašanje u životu…

Uvijek se radujemo kad se u školi uči o nekoj životinji. To je sto puta ljepše nego čitanje i pisanje. Odmah svi živnemo i načuljimo uši.
Jednog dana, tako, eto ti učiteljice u razred, lupi šibom po katedri i objavi:
– Djeco, danas ćemo učiti o jednoj vrlo zanimljivoj i korisnoj životinji, koju svi vi poznajete. Bi li se neko mogao sjetiti koja je to životinja?
– Lav! – raspali Iketa kao iz puške.
– Kakav lav, Iketa. Zašto bi lav bio koristan?
– Pa lav riče i trči – mudro objašnjava Iketa.
– Slon! – grmnu Joja Parip.
– A otkad je, opet, slon svima poznat, kako sad to?
– Poznat je po tome što ima red i sprijeda i pozadi.
– Tebi treba rep, Joja, kad tako lupetaš.
– Noj! – viknu Rasim. – On snese veliko jaje pa se svi najedu kajgane.
– Ali, djeco, učićemo o jednoj našoj domaćoj životinji – naglasi učiteljica – Ostavite lavove i slonove na miru.
– Međed, međed i vuk! – zabrza Iketa da se prvi pokaže.
– Ej, kuku meni, zar su međed i vuk domaće životinje?
Obrni-okreni, baš niko ne pogodi. Ja sam se i sam domišljao i mozgao šta li to kod nas ima domaće pa sam se sjetio samo jedne vrane za koju je moja mama govorila da se odomaćila blizu naše kuće. Već sam htio da je pomenem, ali sam se onda sjetio da vrana, možda, i nije životinja, jer je krilata. Tako i oćutah, ali zato je stric Iketa proslavio i mene i sebe kad je najzad rekao:
– Kola! Na njima domaćin vozi drva i slamu pa je to korisno.
Učiteljici najzad dosadi to dječje nagađanje i ona svečano objavi:
– Djeco, danas ćemo učiti o ovci.
– Ovci?!
Čitavim razredom zaori se smijeh. Kakvoj sad ovci kad se o njoj nema šta učiti? Pa ovca samo pase i bleji, ništa drugo. Šta ima da učiš kad se o njoj sve zna.

(Iz knjige Glava u klancu, noge na vrancu, Branko Ćopić; Rad Beograd, 1990. [1971])

Hiperaugmentacija nihilizma kao legalno sredstvo u borbi za opstanak

U sumraku civilizacija dok sunce zalazi za masonsku piramidu, Zakon jačeg je dominantan diskurs u K1 borbi koju zovemo život. Princip je to pod kojim naplaćuju struju, vodu, telefon, RTRS koje nam, eto, daju, da se razlikujemo od Krapinskog pragospodina. Cane je zaćutao, da bi Đorđe David progovorio. Au, tebra.

Nakon duže pauze, velika radost za praktikante balkonske hortikulture i ljubitelje posmatranja sušenja bezbojnog laka: povratak emisije Poetski je sat na Vaš omiljeni blog Gurao sam i šire stvari u uže stvari. – ponovo s vama, nakon neočekivane i ničim izazvane pauze od četiri godine. Dešperatna vremena od ratnih teža, čini nam se iz izuzetno iskrivljene perspektive, sudba je kleta da se katapultom i Trojanskim konjem borimo protiv distopije… U skladu s tim, danas će biti predstavljena poema jednog autentičnog predstavnika saobraćajne poezije nedžentlmenskog makadamskog smjera. Radi se, naravno, o B. Vlajiću, mladiću kojem ne treba posebno predstavljanje, jer bi isto u startu bilo pogubno po njegov pjesnički kredibilitet i kreditnu sposobnost. Vlajić je pjesnik zakašnjele reakcije, koji u kočenju pri trepćućem žutom svjetlu na raskrsnicama bez nadzornih kamera vidi crveno oko gospodina iz 1984. poznatog kao T-800. U zanimljivom obrtu, nakon 36 godina nema više metalnog endoskeleta, povratak prirodi se desio preko virusa loše skuvane životinje nepredviđene za jelo, a već pomenuti prirodni Zakon jačeg – koji ne izumire jer je jači od svih dosad smišljenih humanističkih zakona – našao se na udaru najnovijih klipova (ne kukuruz, ne YouTube) ubačenih u točkove prirodne selekcije. Naime, kao nekad trakom oko ruke, u građane drugog reda trećeg svijeta su nedavno sprovedeni oni preko 65 godina, koji su svoje dugove društvu davno sravnili i dali najbolje godine života temeljima današnje propasti. Osuđeni na četiri zida tapetama ukrašenim prošlosti sjenama, EKG je zamalo prestao da ispisuje vunicu i svilen konac… Ipak! Zabrane polako padaju. Oni se vraćaju. Posebno neki od njih. Neke. Oko Petra Lalovića namiguje, odozgo, na prezrelu cvast.

Ekskluzivno za Poetski je sat, crnim mastilom ispisan komad horizontalne signalizacije iz ciklusa Umrijećemo da oni žive, jbg

Babe samoubice sa cegerima na kolicima (napisao B. Vlajić)

U saobraćaju,
za njih je svaki mjesec,
kolovoz.
Februar, čuj mene februar, trotoar,
ima nula dana.

U saobraćaju,
ne jebu živu silu,
navikle su na braunilu,
službeno ili u civilu, patrole ih ne bole.

Njihova brzina kretanja obrnuto je proporcionalna
količini smetanja,
dok bi neko prošao pored
njima se ne uklapa u raspored.

U saobraćaju,
samo se bogu obraćaju
i crnoj hronici.

Babe samoubice sa cegerima na kolicima
rulaju ulicama.

Fenomen sirotinjske guzice: masivan gluteus kao robna rezerva i emocionalni oslonac u slučaju rata i gladi

Kako je regresija današnji metod progresa, tako je guzica došla na čelo.

Ženska ljepota je jako bitna stvar, posebno u vremenima krize. To je veoma konvertibilna valuta, stabilnog kursa. I dok je izraz „ljepota je u oku posmatrača“ tačan, neke stvari su predefinisane: mjere. Zna(lo) se, „idealnih“ 90-60-90, 89-54-86 neke hodajuće vješalice sa modne revije ili pak realnih 100-100-100, nebitno – uočava se tu određena proporcija… Kako smo onda došli do toga da je ideal ženskog tijela koji se sad forsira masna plastična kruška nabodena na čačkalice odnosno velika guzica nesrazmjerna kako nogama, tako i sisama?

Za ovu priliku bismo mogli kratku istoriju svijeta svesti na to da se Vilendorfska Venera zbog hladnoće, nudizma i renesanse onomad preselila u Brazil, pa dok se taj Brazil prenio u staru kolijevku opšte popularne kulture = Ameriku, desila se DžejLo, kraljica „latina“. Iako je DžejLo vremenom napredovala od simpatične ispodprosječne glumice preko nadasve iritantne multimedijalne ličnosti do 50+ kraljice trbušnjaka, krunski dragulj njene karijere jeste infuzija masivnih guzica u društvene tokove.

Brazil, karneval, samba, tanga

Topla krv, manuelni rad i, analogno, siromaštvo naroda Južne Amerike su nama posebno bliski, tako da nije čudno da je samba Karnevala u Riju znatno umilnija nego sklapanje Nokia telefona („cvrčak legenda, mrav budala“ princip). A ta samba, budimo iskreni prema sebi – guzice. Karnevalski su kostimi uvijek ostavljali dobar pogled na te izuzetne ženske pozadine koje se, „pokrivene“ tanga gaćicama, tresu u vrelim ritmovima. Međutim, nekoliko je faktora zbog kojih krivicu za trenutne tokove treba tražiti drugdje: iako je taj tip građe sa naglaskom na dupe dominantan i izuzetno cijenjen na tom području (sirotinja), ipak su te brazilske guzice nešto posebno, složiće se i oni koji na pitanje „Sise ili dupe?“ promptno odgovaraju „Sise!“ (kao što je potpisnik ovih redova, prim. aut.). Drugi je fakat da je plastična hirurgija sumanuto popularna u Južnoj Americi te je tamo nevjerovatna količina i loše urađenih silikonskih sisa (i ponešto dobrih), u pokušaju da se napravi balans – da se gornji dio izjednači sa donjim. Te gospođice i gospođe su jednostavno takve građe, oduvijek su bile takve (stabilne) a opet prosječnim bijelim kravama ženama ranije nije padalo na pamet da „rade kao da će 100 godina biti mir, a pripremaju se kao da će sutra na izbor za mis BumBum“…

Gvoš derbi Portoriko – Jermenija

Rođena u Njujorku od roditelja porijeklom iz Portorika, bijela žena oker boje Dženifer Lopez je skromno započela glumačku karijeru ali eksplodirala sa pjevačkom/plesačkom/ljubavno tabloidnom, cementirajući privlačnost egzotičnosti „latina“. Nikad nije bila neka ljepotica, posebno ne kao klasične holivudske glamurozne dame, ali je kroz tu pjevačku/plesačku karijeru, nevino rečeno, „vrckanjem“ privukla pažnju na svoju pozadinu koja je blago neprimjerena (dva broja veća)… Ipak, ona makar „riče i trči“ za razliku od najveće promoterke nesrazmjera, gospođe Kim Kardašijan. Američka starleta porodičnog porijekla iz Jermenije (gola sirotinja) se svijetu predstavila izuzetno lošim privatnim porno snimkom (alo, seljanko, jesi li gledala Severinu?!, prim. aut.) a boravak u oku javnosti nastavlja udajom za prebogatog repera te irealnom TV emisijom u kojoj sjedeći na guz’četini prikazuje sunovrat ženske forme i priključenija odnosno dokle ide kič neblistavog uma. Bazično, zgrće pare sjedenjem na guz’četini i povremeno se slika gola. Suštinski, ona je lijepa žena, egzotičnog izgleda, njegovana ali i maksimalno modifikovana sredstvima nedostupnim za 98% populacije…

Netačna konstatacija: tortu krase šlag, trešnje i figurica mladoženje kojoj je otkinuta glava.

I sad, gledaju žene tu njenu guzicu i slične pa misle da to tako treba, a ono uopšte nije tako nego je istrenirana poza + i/ili odjeća koja oblikuje + i/ili fotošop + i/ili plastična hirurgija, ta neka figura neispravnog pješčanog sata koji brza. Usljed toga se rade vježbe za guzicu, a tu je tek more zabluda oko žena i vježbanja, u teretani. Tu su varijante magarećeg udarca, potiska kukovima i svemoćni čučanj pa sad imamo pojam bootybuilder (varijacija na bodybuilder; umjesto izgradnje tijela u pitanju je isključiva izgradnja guzice), samo što tu ima nekoliko problema: primarni je taj što žene nemaju dovoljnu količinu testosterona da lako grade mišiće (a vježbanjem se oblikuju i grade mišići), sekundarni je što da bi se gradio mišić tu mora biti jak stimulus odnosno mora se vježbati sa opterećenjem od čega dobar dio žena bježi, tercijarni je pravilno izvođenje vježbi odnosno pravilna kontrakcija ciljanog mišića – gdje je pri izvođenju tih vježbi najbitnije stiskati guzove (što mnogi ne nauče ni nakon više godina u teretani) i na kraju tu je genetika – vježbanjem se može ispuniti neki genetski potencijal, ali da će guzica rasti kao štrudla, ne. Rast guzice se postiže jedenjem štrudle.

Bilo kako bilo, tu viziju nesrazmjerne guzice koju imamo prezentovanu posvuda, posebno na najpopularnijem svjetskom foto albumu/izlogu prostitutki – Instagramu, za koju je veoma upitno kako ona zapravo izgleda i od čega je (od čučnjeva, plastike ili štrudle), iskoristićemo za povratak u vrijeme od prije nekih 20-ak godina, finalni period razvoja aktuelne verzije čovaburaza, na termin prdara, koji je na neki način bio mračna ali tačna sjena vremenske prognoze crne budućnosti. (Realno, pogadna imenica, posebno za one koji imaju živahan um.) Naši plemenski mudraci su, pak, koristili termin sirotinjske naćve a danas mladi žensku pozadinu još zovu šupa, pak, gepek, kanta, brašnjara, a upravo je ovaj posljednji poveznica sa sirotinjom iz naslova: velika guzica najčešće jeste posljedica loše ishrane/puno bijelog brašna („i mi s njima, na bijelome lebu…“), što je danas privilegija sirotinje, pa je tako velika guzica zapravo refleksno bliska narodu u kojem još tinja duh partizanskih zbjegova, čemera kad se jela kora s drveća a ispod sača nije bilo ni pogače ni kolača. Dakle, ta privlačnost proističe iz primarnog/primalnog instinkta za preživljavanjem – gladi, što je popriličan apsurd („Tuga.“, prim. Lepomir Bakić) da se u vremenu emancipacije, video poziva mobilnim telefonima, interkontinentalnih letova, nebodera od betona i stakla osjećamo kao stanovnici pećine, vođeni onim najprimitivnijim…

Ipak, da diskurs podignemo na jedan viši nivo: sise. Ljepota ženskog tijela je prije svega u skladu i srazmjeri i figura pješčanog sata ima smisla samo ako je sat tačan – da se tu dešava pravilna korespondencija grudi i bokova (što može biti i kod gimnastičarke 85-55-84 ali i kod amazonke 121-72-125) odnosno guzice i sisa kako to rekoše TBF. Međutim, postoji suštinska razlika između ta dva elementa: prosječna genetika je prosječna, a uz pomoć prirodnih metoda (treninga ili štrudle) je moguće znatno više uticati na gluteus odnosno guzicu a puno manje na grudne mišiće koji su osnova za sise. Grudi su uvijek bile „obdarenost“ jer su vaistinu dar: što dobiješ – dobiješ, a ponekad ništa; sa druge strane, guzica se podrazumijevala. Ili, da to prevedemo na potrošački jezik trulog kapitalizma: guzica je osnovni paket, grudi su doplata (koža, klima, ksenon, HBO, Netflix, 10000 besplatnih minuta prema svim mrežama…) – koliko para, toliko muzike.

Opet, XXI je vijek, tu je plastična hirurgija da pomogne, ali i tu postoji oštra podjela između korisnica različitih vrsta usluga. Na stranu nakaze koje su sklone da operišu sve na sebi i to upadljivo, kod žena koje operišu grudi postoji određen procenat koji to čini decentno, gdje te grudi stvarno nisu vulgarne niti za privlačenje pažnje već jednostavno da se nadomjesti izostanak prirodnih resursa. Sa druge strane, ugradnja implantata u dupe je ekskluzivno nedecentna a prečesto i potpuno apsurdna (posebno u kombinaciji sa liposukcijom/sužavanjem struka), te efektno ukazuje na dvocifren kvocijent inteligencije osobe u pitanju koji nadasve korespondira sa istim takvim kvocijentom nj. pratilaca na Instagramu…

Sve u svemu, fašizam demokratije nad tekovinama estetike, kulture i umjetnosti je trenutno na svom istorijskom vrhuncu a to se ogleda nasilnoj primjeni ideje „živjele razlike/svi smo pobjednici“ gdje na kraju niko ni na šta ne liči – a posebno ne na ljude, ni likom, ni djelom. U takvom je okruženju moguće forsiranje jednog ovako ružnog, nepotrebnog a počesto i nezdravog trenda, makar dok se ne smisli neki gluplji…

Kako je ženska kriza srednjih godina postala majka krize nad krizama budućnosti…

Tragično je da u ovom dobu i vremenu psiholozi i psihijatri imaju više posla nego ikad, ali je od toga još poraznija činjenica da će im u budućnosti posao napredovati, samo će se mijenjati uvodno – Kakav je Vaš odnos sa Vašim konjem? – pitanje na seansi…

Sa izuzetkom aktuelne (A.D. 2020) pandemije korona virusa koji je efikasniji nego prošlih par sličnih eksperimenata, svijet je postao izuzetno lako mjesto za život. Čovjek je na većini planete riješio problem prirodnih neprijatelja a tehnologija olakšala život u toj mjeri da nam samo preostaje čekanje Idiokratije. Transport informacija, roba i ljudi je lakši nego ikad, pa kako je moguće da život ostaje jednako „težak“, kako je uopšte nastao taj „stres – ubica modernog vremena“ (da zamijeni međeda iz šume koji će te ubiti namrtvo) i zašto da ljudi koji zapravo rade i privređuju nešto na ovoj planeti, pored svog smeća birokratije još moraju na svojim plećima da nose i psihologe i psihijatre čija je fizička aktivnost tokom rada ekvivalentna sportskim dometima biljaka lončanica?

Za ovu priliku bismo mogli kratku istoriju svijeta svesti na to da otkako je napravljen Jugo 45 žene jako malo jašu konje a puno više rade u kancelarijama. Nedostaje ženama to jahanje konja, a pri tom mislim na jahanje konja. Ta, jednostavno, fizika. A žene su majke, a bez majke nema ničega. Ni pedera.

Počesto a više nego često, muškarci znaju biti ti konji, što je počesto uvreda za te impresivne životinje. Kad za muškarca kažemo da je konj, pri tom najčešće mislimo na izostanak intelektualnih kapaciteta, s tim da vrijeme pokazuje da je izostanak fizičkih sposobnosti („On može kao konj!“, prim. aut.) podjednako opasan – uočićemo, po potrebi, kasnije. I onda žene, ta predivna i nježna stvorenja, zapadaju u nedoumice, dileme i preispitivanja: „Kako i zašto je on takav konj? Gdje griješim?“

I eto, sad tu njoj treba neki tamo ili neka tamo da joj to objašnjava, odnosno, da je za novac sluša i zatim joj nakon seanse sažeto ponovi sve izrečeno, uz određene napomene i objašnjenja. Nekako je to tako postalo danas norma, jer se jbg brt/sstr ne može pričati sa prijateljima, a i danas se nema prijatelja. Ovom prilikom je jasno vidljiv potcjenjivački odnos prema Psihologiji kao nauci ali, iskreno, kompletna Medicina danas sa nadasve razgranatom hiperdijagnostifikacijom ne zaslužuje previše poštovanja. Do izuzetnih se otkrića došlo, u to nema sumnje, ali se i dalje problemi ne rješavaju efikasno. Štaviše, stvari se samo komplikuju.

Ipak, pored psihologa i psihijatara koji ipak imaju diplome iza svog imena što je još uvijek, cijenio to neko ili ne, kakva-takva validacija njihovog znanja i vještina, tu je danas jedno divlje polje „životnih trenera“ odnosno lajf kaučeva koji ženama izgubljenim u krizi srednjih godina i muškarcima sa manjkom testosterona koji se osjećaju slično kao prethodno navedena grupacija objašnjavaju da pas laje a mačka mjauče. Među tim kaučevima svakako da ima zanimljivih ličnosti, impresivnih govornika, vrhunskih prodavaca magle ali i dobrih ljudi, međutim, problematika je ta – ista kao i sa teretanama danas gdje nema trenera – da je sve to zapravo negdje nekako trebalo biti logično i objašnjeno i već uključeno u cijenu života, a ne dostupno uz doplatu (pay to win).

Sve u svemu, ovaj problem je dosad već parcijalno izložen na mnogo mjesta, ali posebno precizno kod gospodina Orvela koji je napisao i 1984. a i Životinjsku farmu, pa se sabiranjem samo ta dva izuzetna elementa te prevođenjem na jezik potonjeg može doći do sljedeće formulacije: DANAS JE, VIŠE NEGO IKAD, ŠIŠANJA OVACA JER KONJI NE RADE SVOJ POSAO. Napomena malim slovima jeste da su razni razlozi: neki konji bi htjeli da rade ali im ne daju, drugi koji bi mogli – ne dobijaju priliku (iliti vic sa studentom i penzionerom)…

I sad, stvari su trenutno takve, a kakve će biti, vjerovatno još gore, evo i zašto: pored aktuelnog eksperimenta sa korona virusom koji je efektivno uspio da čitav svijet tjera „u četiri zida“, to isto nam se indirektno nameće preko dvadeset godina kroz tehnološki razvoj odnosno informatički. Romansirana prisjećanja na neka druga vremena su uzaludna jer mladi koji zapravo znaju ko je Miloš Biković to ne mogu da shvate, kod njih je potpuno drugi način razmišljanja, a i ta romansirana prisjećanja su – o, ironije – uglavnom u elektronskoj formi.

Imamo, dakle, tu pojavu virtuelnih života koji su sve bliže znaku jednakosti sa „stvarnim životom“ a uskoro će i preteći isti znakom više ili jednako. Instagram nam nudi izobličene slike koje postaju parametar kojem se teži, u muzici više nema glasa bez auto-tune filtera, a novo radno mjesto za mlade i manje mlade jeste „igrač igrica“ odnosno e-sportista, gejmer. Industrija video igara je polje u kojem se danas vrti ogroman novac (veći nego i u filmskoj industriji), postoji video igra za svakoga, sve je više online igara i postoji avatar za svakoga, što izuzetno doprinosi ugroženosti nadasve bitne uloge konja u stabilnosti društva – isti sve manje i manje ima prilike da radi u polju, a pri tom mislim na rad u polju…

Neko bi nakon čitanja mogao reći da je ovdje mnogo toga napisano a opet nije na pravi način izvučena suština a to je da KONJI SAMO TREBA DA DOBRO JEBU KRAVE I ONDA NE BI BILO TIH PROBLEMA, s tim da vidimo da to ipak jeste napisano (Ha!, prim. aut.). Frojde, Srbine.

Dakle, vremenom će se ono uvodno pitanje pretvoriti u „Kakav je Vaš odnos sa Vašom virtuelnom ličnošću?“, ali će seansa, unatoč svemu, opstati.

 

P.S. A kako tog konja iskandžijati da radi u polju, o tome ćemo razmišljati kad kriza prebaci kritični nivo…

Ljubavno pismo ujka Džonu: Četiri razloga zašto je Rambo V loš film (i jedan zašto to nije)

Neki ljudi jednostavno ne mogu da pobijede, unatoč tome što su neporaženi. Jedan od njih je Silvester Stalone. Drugi je Džon Rambo.

Kriza srednjih godina ne zaobilazi ni bogate i slavne, pa čak ni one koji se zdravo hrane i imaju redovan hrišćanski emotivni život sa osobom suprotnog pola. Stalone je treniranjem tegova dodatno odlagao tu krizu ali ga je ona ipak pogodila negdje na sredini sedme decenije života tako da sad imamo hrpu akcionih filmova snimanih u Bugarskoj sa njim u glavnim ulogama. To i nije tako loše sve dok se ne radi o…

Džon Rambo je originalni „pobij sve i vrati se sam“ američki superčoek. Rođen kao mašina za ubijanje, američka vojska odnosno pukovnik Trautman su samo morali „malo da obrade ivice“, rezultat je bio sumanut porast cijene crne vune na svjetskom tržištu. Originalno trilogija (1982, 1985, 1988), Rambo je dobio četvrti dio 2008. a peti je snimljen prošle, 2019. godine…

Da li je realno očekivati da bilo ko dostojanstveno umre prirodnom smrću?

Prvi razlog zašto je Rambo V (Last Blood odnosno Do posljednje kapi krvi) loš film jeste što Rambo više nema Rambo frizuru, neku blago podužu – manje ili više isfeniranu – kosicu zbog koje je murija tukla u ’60-im a danas je furaju svi oni koji drže kasete Nervoznog poštara u vitrini. Ta kosa je bila simbol njegovog otpadništva, a u petom dijelu je nema. Rambo konformista.

Drugi razlog je verbalno ispoljavanje emocija, kao i sama količina nehumorističnih dijaloga u filmu. Nakon četiri filma, Džon je odlučio da nam većinu njegovih akcija objasni unutrašnjim monologom. Nije bilo potrebno, sve je jasno, morao si pobiti te ljude a i zaslužili su. Uradio si to kulturno, jesi se malo zabavio ali opet nisi pravio ogrlice od ušiju, sve pet. Uz tebe smo, jarane.

Treći razlog je unekoliko vezan za drugi razlog: 80% scenarija odnosno sve one scene kad ne ubija ljude, namrtvo ili nenamrtvo. U akcionim filmovima nema vremena za gubljenje, scenografija i sporedni likovi su svakako karton i pridavanje pažnje tome je kao upoznavanje supruge prije braka: uzaludno je i svakako si najebao. („Bojane, mi kad smo se vjenčali, ona se potpuno promijenila!“)

Četvrti – posljednji ali i najvažniji – razlog jesu prva tri filma. Rambo je ultimativna akciona trilogija ultimativne akcione dekade. Rambo I je stvarno dobar film po svim parametrima, poprilično realna drama, drugi dio je patriotska limunada gdje čovjek sa 3% tjelesne masti i na pragu dehidracije smogne snage da plače dok mu azijatkinja (garantovano bez penisa) umire na rukama a treći dio posljednji veliki filmski udarac Amerike u Hladnom ratu, tandem komedija gdje Rambo i pukovnik ladniji od Laneta Gutovića šutaju replike (usput, tu je procenat tjelesne masti kod Ramba bliže 2% čemu svakako pomaže trčanje bez majice po pustinji)…

Sva tri filma su imali i politički podkontekst, od kojih je najbolniji i najrealniji bio u prvom dijelu samo što je bilo prekasno za taj sentiment post-ratnih trauma, a ni anti-establišment nije bio naročito popularan kod establišmenta, a teško da će ikad i biti. Veterani svuda prolaze isto, a bar mi sa ovih prostora to znamo – oni koji su dali najviše za Majku Srbiju od nje dobiju najmanje, a umjesto njih se učešćem u ratu hvale ratni profiteri… Politički kontekst drugog i trećeg dijela je prozaičan, patriotizam za očuvanje cijene burgera uz napomenu promašaja u trećem dijelu gdje Rambo pomaže mudžahedine koji će kasnije postati Svjetski neprijatelji #1™ (na stranu sam rasplet situacije u Afganistanu).

E, snimljen je i taj četvrti dio koji je bio podgrijavanje trećeg samo bez pukovnika, brutalizovan u skladu sa vremenom, bez trbušnjaka, Rambo noža, sa hrpom iritantnih likova, dvadeset godina nakon trećeg dijela, dvadeset godina prekasno. Rambo nije preživio grandž eru, ispario je pa vaskrsao… Pa vaskrsao opet, 2019. godine. Dolazimo do onog jednog razloga contra

Razlog zašto Rambo V nije loš film jeste zato što to nije loš film

Realno, nije. Istina je da ovo nije trebao biti Rambo film, tačni su komentari da je ovo mješavina Otmice (Taken) po zapletu i Sam u kući (Home Alone) po posljednjoj trećini filma odnosno karambolu na farmi, ali ovo je sasvim pristojan akcioni film starog kova, ušminkan novim CGI bojama. Brutalnost je na adekvatnom nivou, kako u pogledu Rambovog proširenog arsenala načina ubijanja, tako i vezano za smrt djevojčice/krah te porodice koja je Džonu trebala da pruži dugo traženi mir. Patetični monolog jeste relativan višak ali u poštenom pokušaju da se zaokruži priča, kljukanje tabletama isto tako jedan simpatičan detalj ali nepotreban („Druže, priznaj da si na steroidima.“), generalno, nema tu puno tehničkih promašaja sem neriješenog statusa lika novinarke koja je tu čisto eto deus ex machina, kad se već Ramo nije mogao sam podići iz jarka pa na bicikl…

Dakle, stavljanje Ramba van Rambo konteksta, u kontekst (surogat) porodice, Meksika, seks-trefikinga (trgovine bijelim robljem), glasne muzike za mlade u disko klubovima je bilo pogrešno, a opet sasječeno od strane kritike iz potpuno pogrešnih razloga i pokušaj da na taj način Džon zatvori krug… nije baš uspio. I ne može uspjeti. I neće nikad uspjeti, a evo i zašto: Rambo je Staloneov kvintesencijalni lik, a ne Roki. Roki je samo imao sreće što je bio glup u pravo vrijeme, pa je i kritika priznala tu priču o autsajderu. Rambo nije nimalo glup, samo je sjeban, a kad se pojavio to nije bilo u modi za razliku od, recimo, danas (vidjeti: Džoker ili bilo koji film sa Kristijanom Bejlom). Originalni Rambo je lik koji je zapravo znatno kompleksniji od Rokija, samo što je to umotano u akciju koja tradicionalno smeta kritičarima, a da je taj film ostao usamljen odnosno da nisu snimljeni nastavci u kojima Rambo maše (sa) M60 kao Ljuba Aličić flašom vinjaka, veliko je pitanje koji bi danas bio odnos snaga kultova…

Isto tako, Stalone je originalni akcioni heroj iz teretane na šta je kritika alergična. Zašto danas cvjetaju franšize superheroja a i akcioni filmovi dobro prolaze kod kritike? Zato što su glavni junaci likovi sa aerobika, kružni trening, salate i proteinski šejk, nabace se trbušnjaci i malo ruku, a leđa nikakve dubine, grudi isto očajne, prednji dupli biceps sramota za čitavu porodicu… I oni žive i dobijaju nagrade, a Stalone to gleda svojim beskonačno tužnim očima, ne tražeći ništa sem da mu priznaju očinstvo. Sa te strane, saga o Rambu je poprilično saga o njegovom tvorcu: Stalone još nije zatvorio krug. Ovo nije bio najsrećniji način da se okonča serijal, ali teško da je moglo bolje jer je ovo iskrena sudbina autsajdera. Roki je davno pronašao svoj unutrašnji mir i prestao da udara (i pored Instagram oznake #KeepPunching), dok Rambo odnosno Stalone nastavlja, do posljednje kapi krvi… a i poslije.

Srećna Nova 67. godina!

Dok određen manji broj ljudi danas slavi ulazak u 2020. godinu (mjereno po nekom bradatom hipiku koji je očigledno bio pod uticajem psihoaktivnih supstanci čim se sunčao na krstu), za Halidove pravovjernike ovo je početak 67. godine… Tim povodom, Halidov kalendar!

Jaranuar – prvi mjesec u godini je nazvan po najvažnijoj stvari u životu, jaranima: osnovna škola, pišanje u dalj i drkanje u krug, obijanje kioska, utakmice Želje i Sarajeva, burek, Bentbaša, bauštela… Ništa to ne bi bilo zanimljivo bez pravih jarana (dobre jarane para kupit’ ne može, jarane – ne može!).

Fadiluar – po najboljem jaranu Fadilu: zajedno bili u JNA i bježali kroz rupu na ogradi pa fasovali polnu bolest od jedne zrelije gospođe iz Niša zbog koje ste usrali i mislili da ćete umrijeti (a ono se riješilo antibioticima, nije čak trebalo ništa odsjeći!)… Tad se vidjelo da ćete biti jarani do groba.

Mater – najvažniji jaran sa one strane jarana: prala, peglala, kuvala, tukla, lagala za tebe, čupala iz govana, mater je čitavog života bila pravi jaran sa velikim J.

Armija – onaj mjesec kad si otišao u JNA pa vidio kakvih sve kokuza ima iz svih vukojebina SFRJ, ali i upoznao masu dobrih jarana, spoznao da je vrijednost dinara relativna ali šteke cigara nije, naprao se WC-a gore nego Fikreta, naučio šta je to „redaljka“ i kako se ponašati u toj prilici te još mnoga korisna životna iskustva stekao.

Titoar – rodio se i umro u petom mjesecu, bio i ostao Tito, i onima tad a i ovima sad, svakog jarana je tretirao isto (sem baš nekih njegovih dobrih jarana) čast ti je bila da budeš jaran pod njim, rado si ga se sjećao i kad odeš u Njemačku, plak’o k’o kiša kad je umro, a još njegovu sliku čuvaš u garaži za nedajbože, ovaj, dajbože.

Miljacka – mjesec kad sa jaranima ideš na Miljacku, voda k’o zmija al’ nema veze, nosite gitare i pjevate o beharu i kurcu dok gledate kako Pimpek kupi štihove i sprovodi u šumicu na časove poznavanja poriječne botanike (tako je nastao Dino Merlin, mutna voda bila a piva mlaka).

Makarska – kad fićom ideš na Jadran, šator, dvoje gaća i pun ceker paradajza i paštete, žena debela a dlake nema gdje ne vire, djeca vrište ne mo’š ih našamarat’ dovoljno, sunce piči, nos gori, a nemaš za jogurta da se namažeš, ružne Čehinje golih sisa paradiraju po plaži dok im muževi prodaju pegle i limene autiće na autobuskoj stanici, što se sruši taj Berlinski zid, jebo mater svoju.

Arbajt – ono kad propadne zadruga a ti nisi završio ni upravnu ni kurs pa nema posla, pa te se sjeti jedan jaran iz armije i zovne te da dođeš kod njega u Minhen da mu pomogneš malo, a ono nije baš Minhen nego blizu jedno 230 kilometara al’ nije loše, ne radi se puno – 16 sati dnevno, a i sve su jarani oko tebe, spavate u istoj kući, njemački i ne čuješ sem kad šef viče pa te i ne jebe puno nostalgija.

Šljivembar – mjesec kad pomažeš daidži iz Gradačca da pokupi šljive, radiš duplo jače nego što si radio u Njemačkoj, da naredne godine bude prvo mjesto na sajmu šljivovice, gumena čizma ti postane kao živi dio organizma a donji dio leđa čist granit.

Ženidbar – tad se ženiš jer počinje solidno da duva a valja se stisnuti uz neku guzicu preko zime, pa se tradicionalno slučajno dogodi ljubav na prvi pogled kad Amorova tandžara opali pa maksuz vidiš koja će naložiti dobru vatru od drva koja joj doneseš. Možda ne izgleda dobro, ali dobro kuva i dobra je sa djecom, ako je ona prava biće ti jaran i u Foči a i na Marij’nom dvoru.

Mazijar – mjesec kad u Saraj’vu bude hladnije nego u Han P’jesku, međedi kucaju na prozor i gore od cigana prose za pive i bureka, al’ ne treba im otvarati ako lijepo ne zamole ili ako nisu rod (makar treće koljeno); mjesec kad si napravio Halida juniora, Senada, Senadu, Gorana, Zorana, Željka, Vladu i Ipeta, vazda bude slab TV program a nema se šta raditi oko kuće…

Da Vam bude berićetna, Halidova ova!

Napomena: Halidov kalendar ima 11 mjeseci, jer puno je, brate, 12. Ako se fudbal može igrati sa 11 igrača (a i manje kad jaran fasuje crveni što je pljun’o sudiju šupka), može i godina sa 11 mjeseci…

Nisu ga primili u crtani, al’ nema veze!

Ponekad stvari nisu kao što se čine…
– Jesi li šta kupio, sine?
– Vidi šta sam kupio!

– Šta je to?
– To je plišani kamion.
– Pa, vidim ja da izgleda kao plišani kamion.
– Da, plišani kamion.
– Plišani kamion…

Čudesno putovanje u središte ženskog uma…

… u jednoj rečenici.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXX

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma, planetarno popularan serijal naučno-poučnih tekstova baziran na istinitim događajima je, između ostalog, poznat po specifičnom žargonu koji na liberalan način uključuje i termine koji su poznati kao vulgarizmi te su u prethodnom periodu upućene neke kritike na taj račun. Ipak, mora se shvatiti da forma služi suštini te da je upotreba vulgarizama nadasve primjerena prevashodno jer je adekvatno primijenjena. Na sljedećim primjerima ćemo pokazati gradaciju oštrine izražavanja zarad literarne dramatizacije…

1) „Jebao te hljeb.“ [koristi se u terminu za čaj odnosno oko 17:00]
2) „Jeb’o te kru’!“ [formalna konverzacija, pisana i govorna]

Postoji još jedan stepen gradacije koji je rezervisan za posebne slučajeve, a on glasi:
3) „Jebem ti kru’ krvavi!“ [stanje je kritično]

Ova kratka lingvistička vježba je uvod u predavanje jer je upravo jedan skoriji slučaj trećeg stepena (gradacije) današnja tema… Naime, iako je teretana Sokolskog doma drevan, širom otvorenih vrata za sve, topli hram zdravlja, sporta i hrišćanstva, redovno dizanje tegova i molitva ipak ne mogu jednako pomoći svim članovima. Tako neki imaju manjih zdravstvenih problema pa povremeno moraju na dvije-tri sedmice navratiti u određenu ustanovu „preko Vrbasa“, nekima se javi eksplozivni sindrom iritabilnog crijeva u toku vršenja seksualnih radnji što se loše odrazi na zidove sobe iznajmljene za „dnevni odmor“, a neki pak imaju slabu bešiku pa im nepravedni „čuvari reda i zakona“ pišu kazne za uriniranje na javnom mjestu… Ipak, do prave istine je teško doći, a kako zli jezici nikad ne miruju, tako se svašta pročuje. Srpski ratnik Veljko je bio posebno zabrinut za jednog mladog člana sa slabom bešikom („Sa tim dječakom se mora ozbiljno popričati!“), a kako je S.R. Veljko jedan nadasve ozbiljan i uvažen član teretane Sokolskog doma, čim prije je postupljeno po njegovom naputku…
– Je li, ____ [cenzura usljed neometanja istrage, prim. aut.], šta ono čujem, da si bio drkao na bazenu pa su te izbacili?
– NISAM! Ćuti! Ko ti je rekao?! Nisam!
– Kako nisi, meni su rekli…
– Nisam, lažu!
– Ma, slušaj, možeš meni reći…
– Nisam… hehehe… Samo sam ga malo nategao… hehehe…
– Ma, to je sasvim normalno! Ko ga neće drkati, kad vidi one guzice! Čim dođem na bazen meni se digne kurac, a onda šta ću, drkam ga i ja… samo mene nisu uhvatili, to moraš paziti!

Nakon takvog uspješno obavljenog razgovora sa mladim članom sa uputama za dalje liječenje, gdje mu je još objašnjeno da njegovo medicinsko stanje nije ništa čega se treba sramiti, mnogi sa sličnim problemom su bili ohrabreni da se više ne stide i podijele svoj problem u krugu sokolskog bratstva, tako da je to par dana bila veoma aktuelna tema i ispostavilo se da je broj članova sa slabom bešikom znatno veći nego što se to prvobitno procjenjivalo. Usljed toga, mlađi članovi pitali starije i iskusnije, da li je ta pojava vezana za moderan brzi način života ili je tako bilo i ranije…
– Je li, Ljubo, jesi li čuo da su ____ [cenzura iz medicinskih razloga, prim. aut.] uhvatili da drka na bazenu?
– Kako, kako, baćo moj?!
– Ma, uhvatili ga da drka na bazenu pa ga izbacili! Stajao iza borića i drkao i naiđe čuvar…
– Ma, nije valjda!
– A tako kažu…
– Ma, čekaj, baćo moj, možda je momka nešto zasvrbilo, pa se češao?
– BAĆO MOJ, u pravu si potpuno, to će mu biti odličan ISKAZ…

Kao i uvijek, ovo predavanje Seksualnog vaspitanja je obradilo sve aspekte navedenog problema, ali nije zgoreg navesti navesti distinkciju za nedovoljno upućene čitaoce: NE POMIJEŠATI ovo medicinsko stanje sa rukobludom (koji je obrađen u XIX nastavku Seksualnog vaspitanja u teretani Sokolskog doma), a iako je prethodno već dosta toga rečeno na tu temu vrijedi napomenuti da u slučaju učestalih napada demona (ruko)bluda treba izvršiti adekvatnu pripremu terena za odbranu – postaviti brojanicu ispod jastuka, te prilikom napada demona (u toku odmora i sna) dohvatiti tu brojanicu, dirati one bobe na njoj i misliti na nešto lijepo, npr. ono kad je Srbija pobijedila Njemačku (u fudbalu, a i u ratu)…

LBGTQA… u muzičkom pogledu (iliti: Marija i Božo i njihove konsekvence)

Nedužno se vozih biciklom po gradu kad ugledah plakat za „koncert godine“…

Opšte je poznata stvar da sam ocvali mladić u najboljim godinama, što povlači za sobom činjenicu da sam nekad u drugom razredu osnovne na času likovnog vaspitanja imao temu „Desant na Drvar“, tako da mi je malo od ovog plakata proradio PTSP na onaj tamo rat… Ne na „Vadi pušku iz vitrine, spuštamo se do Prištine!“ niti na „Još i dalje leteće Orkani, ‘lepa vaša’ biće groblje!“ nego na onaj nadasve kardio rat gdje su Tito i ranjenici udarili temelje modernih maratonskih nature trail trka… samo što je Tito varao: imao psa, konja, voz, avion…

Nego, Marija Šerifović je zanimljiv lik. I Božo Vrećo je zanimljiv lik. Njih dvoje su dva zanimljiva lika.

Božo, peder iz Foče koji pjeva nekakve neo-sevdalinke. U redu, ima i to, jebotebog. Realno, peder iz Foče sa vrhunskim imidžom, sviđalo se to nekome ili ne. U današnje vrijeme je teško šokirati (Marilyn Manson je ultimativno pogurao stvari u tom pogledu), ali Božo to uspjeva kombinatorikom totalnog odsustva testosterona u fizionomiji, nadasve inventivnih komada odjeće koji najviše liče na opuštene pokrete kistom, poprilično originalnih tetovaža koje su „miš-maš“ svih mogućih tradicija i bradurinom koja može na bilo koju maskotu za pivo. Kao konzument pop kulture, odajem priznanje za taj segment lika i kidam nadesno.

Sa druge strane, Marija je prosječan korejski dječak koji nosi odjeću doniranu „Karitasu“, i to onu sa dna boksa, dok se razgrabi sve što valja. [U tom pogledu, ona je zapravo klasičan muškarac, prim. aut.] Građena je tako kako je građena, glupo bi se bilo izrugivati, dovoljno je samo reći da je genetski, na skali od Brigit Nilsen do zubatac iz Save, otprilike na podioku ‘rumunska gimnastičarka sa olimpijade 1986. nakon što je rodila 27 djece svom treneru’. I ona se bavi muzikom, za pojasom ima pobjedu na muzičkoj paraolimpijadi (Evrovizija), što je moguće posmatrati kao lubrikant za velike količine analnog seksa kojeg je svijet pružao Srbiji tih godina.

E, sad, Marijina muzika je bazično neki bezlični pop, aranžmanski je to moguće oblikovati na sve moguće načine, ona nije autor već samo interpretator i sve se pakuje po trendovima u datom trenutku a tu je ključan njen glas – izuzetan i dominantan. Glas nije naročito ženstven, štaviše, teško je reći šta je, ali Marija posjeduje tehniku i može pjevati skoro sve. Nasuprot nje, Božo jeste autor, gradi neki lični izraz na temeljima baštine sevdaha, sve se to produkcijski modernizuje veoma decentno, uz to „pjeva kao slavuj“… i meni je to potpuno neslušljivo, možda čak i više od Marije. No, to su lične preferencije koje su beznačajne, s obzirom da su Marija i Božo svakako među najpopularnijim muzičarima u ovom trenutku na ovim prostorima. Šta je onda problem?

Slijedi malo ubrzan kurs Istorije umjetnosti: muzika XX vijeka se od „klasične“ klasične muzike suštinski razlikuje u jednoj stvari, a to je poruka. Umjetnost ima svoje korijene u lijepom (bazično larpurlatizam) sa naknadnom tranzicijom ka društvenom angažmanu. Efikasnost trominutne pjesme je apsolutno superiorna nad svim drugim vrstama usmjerenog umjetničkog izraza. Protestne američke folk pjesme, revolucionarne pjesme u Evropi, rokenrol sa svim vrstama anti-poruka te transfer svega toga u pop muziku. Pop je, sam po sebi, potrošna roba, tako da se gro pop muzike bavi temama „ja tebe volim a ti mene ne (da li si otporna na sjekiru?)“ ali može uključivati i druge poruke sem ljubavnih. Ipak, ljubav je nadasve prožimajući segment života svakog čovjeka tako da se ne može baš istrošiti kao tema. Ali…

Marija je, koliko piše u novinama, peder. Ne znam pouzdano. Ne bi bilo dobro da znam. Ne znam ni da li joj je ženska neka mačka kao Brnabićkina ili neki skot. Ne bih ni da provjeravam. Božo je, isto tako, peder. Imao nekog momka za kojeg se htio udati pa ga ovaj ostavio zbog nekog lika koji ima još manje mišića. Bila pukla bruka po Foči. Ali, preživio je. I, jebu se i Marija i Božo [ne međusobno, mada bi to bilo jako zanimljivo… ili ne, prim. aut.], ljube i gube, vole i pate… i pjevaju o tome. I, to njihovo pjevanje je, ako se posmatra kao pop muzika – što i jeste – zabava od danas do sutra sa veoma ograničenim rokom trajanja, skoro pa „u redu“, loše ili manje loše, zavisno od trenutka i aktivnosti psihoaktivnih supstanci. Ali, ako se posmatra kao umjetnost, što muzika jeste, koja u ovom dobu apsolutno ne može da bude izolovana i lišena društvenog uticaja, poprilično je to sjebano…

Marija i Božo su pripadnici te šarolike LBGTQ + Androginija grupacije koja je veoma agresivna u svojoj propagandnoj misiji. Danas se propaganda uglavnom oslanja na profesionalne žrtve, ljude koji su ugroženi svugdje i svime, i taj je obrazac nadasve vidljiv pri bilo kakvom javnom istupu nekog predstavnika te „zajednice“, dok se simultano negira osnov života na zemlji (heteroseksualnost) i poziva na ljubav. U redu, ljubav je po definiciji uniseks pa je, matematički gledano, sasvim korektan izraz apsolutne vrijednosti kad bi momak rekao djevojci „volim te kao Božo Vrećo svog momka Sakiba iz Fojnice“, ali bi prosječna krajiška djevojka (po Branku Ćopiću: stopalo veće od broja 42) na to malo potegla nož, što i nije baš idealan izraz ljubavi, iako je čest na ovim prostorima [takođe sjebano, prim. aut.]…

Ultimativno, u pitanju je zapravo veoma staromodna stvar: prekid kruga života. Efektivno, LBGTQA isključuje sve što nije LBGTQA, a unutar LBGTQA ne može doći do prirodne zajednice komplementarnih elemenata potrebnih za produžetak vrste, već isti mogu doći u susret samo eksperimentalno, a tu, što bi rekli momci iz grupe Pero Defformero, tu nema ljubavi… a to je onda sjebano. I kad se tako stvari posmatraju, iz ugla teorija zavjere („možda je vlada, možda su Srbi“) o popularnosti i istaknutnosti mnogopomenutih dvoje pedera, situacija je jako dijabolična. Quo možeš da vadis, četrnaestogodišnja Srbkinjo kojoj se ne sviđaju ni srBska maika Ceca ni Riblja čorba? Slabo quo a da nije sjebano…

Večernje doze nervoze IV: Smirivanje uznemirujućim sadržajem

„Ovaj program nije primjeren za gledaoce mlađe od (XY) godina!“, a tamo…

I tako stoje te oznakice, (12), (15), (18), pa ovo, pa ono. Uznemirujući sadržaji, neprimjereni, za mlade i mlađe, jerbo valjda bi stari trebalo da su neuznemiromogući. A ono komplet podmladak podmlatka nacije uznemiren, a onda svi dalje uznemireni od njih: ovi (5), (10), (15), svi nešto posebni u svojim poremećajima, pa satraše oca i mater, satraše babu i dedu. Ne može se sa njima izaći na kraj, izgleda. A nečvrsti dovoljno za šamar, slabo napravljeno.

Nego, mi (30), (35), (40) smijašmo se tome kao mali, mislili da je to samo američka glupost, ali dođe i kod nas: klasifikacija/e programa i „roditeljska upozorenja“, da ne smiješ vidjeti golu pizdu i najčuvenijeg svjetskog negativca Ramba kako radi svoj posao. Naravno, kad imaš (12) samo te to i zanima. Kad imaš (15) i dalje te to zanima. Kad imaš (34)… to te zanima više nego ikad jer si se zajebao i oženio i to je posebna tuga za drugi tekst. Nego, ta klasifikacija, kod nas, u današnje vrijeme: simpatično, trulo i promašeno. Elitna prostitucija maltene zvanična grana privrede (uz prateće elemente koji nisu na naslovnim stranama), usko vezana uz vlast čiji se nosioci javno ponašaju kao makroi. To su upravo ti modeli ponašanja koji dobijaju oznakicu, zar ne? A eto ih, posvuda, nabijaju ih nogom niz grlo. Na to nema reakcije akademske zajednice (drkaju), kompletno je rasturen vaspitni dio školskog sistema a novinarski žargon – govor u medijima – je na korak od „brat je pao, brate“, ali zato prije prikazivanja Žikine dinastije ide upozorenje, da se podmladak ne uznemiri… PAJEBOTEBOG. Realno, u ovoj šemi stvari je uzaludno klasifikovati igrane i dokumentarne programe, jer su oni najgori na drugoj strani, omniprisutni i za njih nije dovoljno označavanje, već isključivo isključenje.

Ono kad pištolj nije dovoljan da se izraziš pa moraš šakama: Plan bjekstva 3 (2019), utisak

Sporedne uloge ne postoje, samo statisti koji postaju body count.Escaoe Plan 3: The Extractors

Svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison, ovo je naša godina: Rambo 5 uskoro stiže u kina a zemlje trećeg svijeta poput Rusije i Bosne i Hercegovine imaju priliku da na velikom platnu uživaju u još jednom ostvarenju velikana akcionih filmova Silvestera Staloneta. Isti je definitivno precrtao glupu ideju da se pokušava dokazati kao karakterni glumac, shvatio da su mu tržišna niša ocvali mladići poput debelog radnika RTRS i mene kojima je potrebna bilo kakva doza antikolinafarelaleonardadikaprija i da, shodno tome, može da nam plasira i najgori šrot, mljevenu rižu umjesto proteina, lat mašinu umjesto zgibova i film od dva sata snimljen za sat i po.

Originalni Plan bjekstva (eng. Escape Plan) je film iz 2013. koji je sa 25-30 godina zakašnjenja spojio Staloneta i Švarcenegera u glavnim ulogama. Nijedan od njih se u istom ne pojavljuje go do pojasa niti u potkošulji, ali i pored toga to je sasvim pristojan film. Švarceneger je ispao iz igre za nastavak Plan bjekstva 2: Had, klasičan TV odnosno direkt-na-video film, jedan od najgorih filmova svih vremena, tek za 50-60% bolji od Titanika ili posljednjeg Pobješnjelog Maksa (odnosno Maksimilijane). I za TV film (koji je prikazan u kinima već pomenutih zemalja trećeg svijeta), loš je, tebra. Tim je veće bilo iznenađenje da je tu treći dio (punim imenom Escape Plan: The Extractors, bez broja, prim. aut.), svega par mjeseci prije Ramba 5…

I?

Dobar film.

Dobar, Ostroga mi.

Spektar emocija na Stalonetovom plastičnom licu je upravo ono što nam je potrebno u ovom politički korektnom vremenu: spektar se svodi na jednu emociju, a to je nema.

Jedina stvar apsurdnija od scenarija ovog filma je činjenica da 50 Sent (ponovo) glumi kompjuteraša. Mislim da bi realnije od toga bilo da je Veljko Bulajić uzeo delfina da glumi Titovog psa Reksa. Srećna okolnost je to što se 50 Sent u filmu pojavljuje manje od tri minuta, i njegove scene su snimljene preko Skajpa. Drugi lik sa plakata, Batista, takođe je svoju ulogu odradio u pauzi čupanja obrva, a većinu vremena na ekranu su dvojica azijata koji se šibaju u najboljem maniru Velike gužve u Kineskoj četvrti i negativac koji je zapravo jako dobra jeftina kopija Mela Gibsona i jako uvjerljiv u svojoj jako lošoj ulozi negativca koji pretjerano objašnjava uzroke svoje negativnosti.

Priča filma je… čisto da se nešto ispriča prije šamaranja. Sin bivšeg Stalonetovog poslovnog partnera (koji nije baš najbolje podnio raskid ugovora o radu) kidnapuje kćerku kineskog kontroverznog biznismena i zatoči je u ilegalnom privatnom zatvoru u Istočnoj Evropi da bi se obračunao sa Stalonetom. Stalone, naravno, nasjeda na tu provokaciju, nazove svog prekookeanskog operativca Batistu, ovaj mu pripremi logistiku, sleti u Bugarsku i nađe lokaciju iz prve i kreće šorka. Usput se desi da negativac otme i ubije Stalonetovu djevojku odnosno radnu kolegicu koju ovaj jebe i sa kojom je planirao na more nakon 20 godina neobavezne veze, na šta ovaj popizdi, ali ne puno, svakako ne dovoljno da to pokaže mimikom lica. Inače je za pozdraviti što je taj segment scenarija koji se tiče romantičnog aspekta Stalonetove veze sa kolegicom na skali od 1 do 10 razrađen 1, taman koliko treba biti u kvalitetnim muškim filmovima (vidi „Kobra“, „Surovi ugovor“ itd.).

Kompletan film je snimljen sa ukupno 15 ljudi (od kojih sedam nisu govorne uloge) i jednim 486 računarom koji je izrenderovao većinu scenografije koja je, nimalo slučajno, u mraku (4 MB RAM, jbg brt). Muzika za film je preuzeta direktno iz internet baze besplatne muzike za čije se korištenje ne moraju platiti autorska prava i naknade i montirana je tako da ide red tišine pa red tenzije kao da će se pojaviti Drakula, što i nije najsrećnije rješenje za srčane bolesnike. Takođe, moguće je uočiti jedan simpatični muzički omaž Kobri i inim Stalonetovim uspjesima iz 80-ih: pjesma na odjavnoj špici ima testosterona u sebi koliko i šupa žene koja se bavi dekupaž0m te podsjeća na antiklimaks koji se doživljava nakon što Marion Kobreti krene da jezdi u sumrak a slova krenu po ekranu…

U suštini, stvar je jasna: originalni film je najveći uspjeh postigao u Kini tako da su ova dva nastavka krojena za to tržište, zato je priča tako orijentisana a na plakatu [za određena tržišta] Maks Zeng (Stalone kineska drolja). Isto tako je zanimljivo kad se pogleda spisak firmi čija je ovo koprodukcija: svako iz raje dao po petaka i snimio se film (Stalone jeftina drolja). Međutim, suština je da je ovo klasičan B akcioni film iz 80-ih (danas je to C ili D produkcija), kakvih sada nema u tom izvornom obliku, a da nisu studentski ili parodija: priča nije komplikovana, nema razrade nepotrebnih elemenata, ne glumi Dvejn D Rok Ostroški, nema ozbiljnih tehničkih grešaka; kratki uvod sa postavkom priče, malo puškaranja, malo šibanja i crno-bijeli razvoj situacije gdje na kraju SNSD bude pobijeđen – to je ono što svakom normalnom muškarcu treba od sedme umjetnosti (pored noćnog programa TV Simić) i Stalone nam pruža tu slamku spasa tako da je najmanje što možemo učiniti da se prije svakog treninga u teretani pomolimo da mu niko ne uvali bofl HGH…

Dvejn D Rok Ostroški, pojava u kinematografiji česta koliko i upotreba kamere (fotografija ikone iz manastira Sv. Anavara i Trenbolona)

Realno, produkcija u 10-im godinama XXI vijeka „reaktiviranih“ akcionih heroja iz 80-ih godina XX vijeka je poprilično loša i svodi se na šrot (50-113%), omaže i podsjećanja (a moje recenzije tih filmova se svode na ponavljanje istih fraza, prim. aut.), i sa jedne strane je tuga da Stalonetu ne pravi naročitu razliku budžet od 3 ili 30 miliona, ali ostaje da je to – to, i da prave zamjene nema: ovi likovi (Stalone, Švarc, Dolf, Van Dam…) traju koliko traju – davno su prebacili rok trajanja, ali s obzirom na ponuđene alternative već sad možemo početi spremati suze za dan kad ih više ne bude… ili poslati sve u pičku materinu i preći na krosfit. Ili poslati krosfit u pičku materinu i gledati Komandos po 112. put. Hmmm, da, mislim da je to bolje.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXIX

Teretana Sokolskog doma se razlikuje od svih teretana igdje, ikad, po više stavki. Ako bismo stvari posmatrali čisto fizički materijalno, prvo se mora pomenuti sama zgrada Sokolskog doma, to drevno zdanje čija se čvrstina kao armatura utkiva u karakter svakog člana; zatim, tu su tegovi i sprave na kojima je vježbao kralj Petar, štaviše, lično ih je prevezao japanerom iz Mrkonjić grada, u dva puta; na kraju, tu je i neuništiva fizička pojava – miris teretane Sokolskog doma, Eau de Faucon, amalgam isparenja svih muških tjelesnih tečnosti, sa naglaskom na krv, suze, znoj, krv, suze, sjemenu tečnost, suze i znoj.

Ipak, sve bi to bilo samo hrpa čelika, betona i slabotransparentnog vazduha da nije ljudi. LJUDI. Tokom godina, mnogo je istaknutih ličnosti prošlo kroz teretanu Sokolskog doma, jakih ljudi, znamenitih ljudi, učenih ljudi, srpskih junaka, ali već četvrt vijeka najznačajniji među njima je trener Sale takođe poznat i kao Trener Sale, ratni heroj specijalnih jedinica policije, trener svih trenera, posljednja pesnica koju vidite nakon što počnete praviti probleme u elitnim noćnim klubovima, fudbaler bez pogrešnog pasa u karijeri i najpametniji živi Srbin… ali, isto tako, trener Sale je kičmeni stub mosta između generacija, prošlih i sadašnjih vremena, analogije i digitale, okorjeli hroničar propasti jednog naroda i sunovrata morala…

Trener Sale nije štedio sebe na putu empirije, te je uz sabrana iskustva drugih istaknutih članova („Hoćeš da najebeš k’o ja? K’o Ćoda? K’o Jeka? K’o Tuša? K’o ovaj? K’o onaj?!“) stvorio disciplinu koja simbiotski spaja filozofiju i religiju a može se opisati u tri riječi: NEMOJ SE ŽENITI (samo se budale danas žene). Naravno, to već znaju oni koji vjerno prate predavanja Seksualnog vaspitanja, ali ovoga puta slijedi prvi od trilogičnih specijala posvećenih treneru Saletu koji objašnjava njegova kretanja kroz vrijeme…

JUTRO
„Jednom ti ja išao u šetnju sa onom B. [klasična cenzura, prim. aut.], šetali tamo pored Vrbasa pa prema „Skali“ [starijim čitaocima nije potrebno objašnjavati dok je mlađima dovoljno reći da se radi o vremenu prije mnogo, mnogo serija benča, prim. aut.], hodamo mi tako, a kako je ona onako slobodnija bila, uhvati me za ruku a meni se odmah kurac diže! A ja bio obukao one neke bijele hlače [legendarne bijele hlače, prim. aut.] pa se to istaklo, a onda brže-bolje pred nju, da ona ne vidi… Idem i vučem nju, pita ona šta je, što idem tako brzo, a ja joj kažem da požuri jer sam baš žedan…“

PODNE
„Mitre, nemoj da bi ga pristavio, ni slučajno! I da ti neka da, nemoj! Nimalo! Jer, ako joj ga staviš, tad si najebao! Tu će ti izvući pamet preko kurca, nećeš znati šta radiš, biće ti lijepo par trenutaka ali kad budeš htio da pobjegneš na trening ona će htjeti još! Pa ti kaže, de još samo malo, a onda te obuhvati nogama… imaju taj potez, TO JE K’O DŽUDO! U polugu te uzme i zaključa, ne možeš se izvući, pa još samo malo, samo malo, a onda u trenutku nepažnje uz zvuk sirene [sportski rječnik, prim. aut.], ona jedna kap! E, ta jedna kap kad ode, gotovo je… Zato, samo drkaj.“

SUMRAK
„Odličan šorc, Hilfiger! Ja uzeo ali meni velik, mogu ja njega nositi sa kaišem ili možda da pomjerim dugme? Ej, ti, ponesi taj šorc ovamo da vidi potencijalni kupac! Vidiš, odličan šorc! I još Boss majica… Eh, kad se obučem, pa kad me rospije vide, šta misliš da misle? Vide Hilfiger šorc, odmah pomisle ‘ovaj ima stila’, Boss majica na meni, ‘uf, ovaj ima para’… A ne znaju da je meni lakše izbiti oko nego marku iz džepa! Sad da mi Ceca [srbska maika Ceca kao žena nad ženama, etalon za ženutivnost, prim. aut.] dođe, ni ona marke ne bi izvukla. Može da izađemo naveče, nije problem, al’ bih joj ja onda rekao, izvini, nisam nešto gladan, pa da preskočimo tu večeru…“

Prethodno: Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVIII

Ljubav je… III

„Nije ona traljava, ona samo uzme jednu stvar i ostavi je negdje nakon minut, a onda ta stvar tu stoji godinama.“ – ništa bolji Milan V. o Leposavi V.

Večernje doze nervoze III: Trčanje kao sportsko dostignuće

Pali smo nisko, jarane. Koliko nisko? Toliko da je trčanje… sport. Pri tom ne mislim na to je ono što jebe naše kokoške a nije pijetao kad novosaџani u drečavim šorc0vima jebu naše rospije na filozofijadi, nacionalnu propast u vidu potopa timskih sportova (i tog načina života: tzv. wife sharing) i poleta Đnoleta (i tog načina života: kad oženiš Jelenu udata Đoković pa ne pojedeš šniclu godinama) već činjenicu da su svi nešto uhvatili trčati… i to loše.

Da se razumijemo, trčanje nije loše. Ono, OK. О-КЕИ, što bi rekli stariji ljudi. Jedan segment sportskog života. Segment. S tim u vezi, nemoguće bi bilo objasniti da za mršavljenje i održavanje fit šlank linije – što je povod trčanja za jedno 80% ljudi koji sada džogiraju – trčanje nije najoptimalnija metoda. (Onaj zonfić kad ulazi ženska od 40 kila u teretanu i kaže: „Ja bi’ da se zategnem al’ ne da se nabildam.“ „Šta studiraš? Ispiši se odmah.“) Nego, aj_dede, stiže sezona, maratoni, polumaratoni, ulične trke, svi ti divni načini blokiranja saobraćaja, po gradu trim staze („… a ujutru trim.“), svi ti divni ljudi trče, te neke žene čiji su laktovi zaheftani za kukove a koljena jedno za drugo, likovi koji na sebi imaju 250 konjskih snaga u reklamama na odjeći a čija se brzina trčanja može uporediti sa brzinom uvođenja 5G mreže u Bosnu i Hercegovinu, rasipa se znoja više nego evra na muziku na ciganskoj svadbi, a NIKO, BOLAN, TU NE ZNA TRČATI. Mislim, pa makar smo mi imali rašta trčati, ono istorijski: trčo bježo od međeda, trčo bježo od turčina, trčo bježo od švabe, trčo bježo od ustaše, trčo bježo od lopate, trčo krao po Švedskoj, trčo bježo od međeda, trčo bježo od žene… PAJEBOTEBOG. Trčanje je ono što savladaš dok si omalen pa te onda upišu na sport. Odakle se pojaviše sve te kreature sa peglama umjesto stopala, ne znam da me jebeš, što reče pokojni Menza, fuck me running