Krivo je more

Advertisements

Namještaljka

Sine, možeš li otići između 12 i 1 sat na polikliniku po nalaz, da ja ne idem? Doktor Đukić, samo kažeš moje ime. Ima neka crna radi, nekulturna, samo tipka po mobilnom dok radi sa strankama, mislim da se nikad nije nasmijala… tvoj broj.

Ti, prijatelju, imaš mladost i novo doba!

Simbolika je brutalno poražavajuća: da nije bilo fudbala, ne bi bilo ni mene. A isto tako, mogao sam se zvati Brajan i da me boli tegla javorovog sirupa.

Ako ćemo već po kanadski, na engleskom se to kaže (kad već ne znam francuski) long story short iliti ukratko: tehnički, kriva je moja tetka Zdravka koja se jako mlada udala i na taj način dospjela blizu fudbalskog stadiona F.K. „Naprijed“, gdje je – i što je – uz čiju pomoć je – njena mlađa sestra, a moja majka, upoznala mog oca. Ostalo je teška priča ispričana već u hiljadu komada na ovom blogu…

Elem, najvažnija sporedna stvar na svijetu je u mom životu od malih nogu, sa te dvije strane: već pomenuta tetka je izrodila tri sina fudbalera, od kojih su neki stigli da zaigraju i za reprezentaciju Jugoslavije (a onda se Jugoslavija raspala), a stari je imao isuviše niske humanističke ciljeve pa se nije puno odmaknuo od Mejdana. Ipak, i kao takav, postao je „junak jedne knjige“…

E, sad, nije ovo prvi put – „junak jedne knjige“. Nekad mi je to bilo zanimljivo, baš. Izašao stari u novinama. Kao sportista. Tad nisam bio svjestan koliki su glupani fudbaleri pa sam bio ponosan. Ali, bile su to neke lijepe priče. Poslije su slijedile knjige, iz dva pera, od kojih drugo nećemo spominjati. I sad, ova, Banjalučki ljudi fudbala. Jedan mali almanah gdje je stari, kao trener mlađih kategorija u malom klubu, prigodno i prikladno spomenut (naravno, nije odmoglo ni to što je autor knjige povremeno starom bio meta dodavanja lopte… eh, šta bismo mi bez protekcije 🙂 ).

Nego, kako god krenem pisati i razmišljati i pisati i razmišljati, uvijek su tu neke paralele i projekcije: Banjaluka je pred sam rat težila da postane grad. A onda je došao rat i veoma smo se udaljili od toga. Najveći banjalučki fudbalski klub, Borac, je pred sam rat postigao svoj najveći uspjeh… a sad više ne postoji ta kategorija(e). Kako Banjaluka, kao jedna osrednja sredina, „jede svoju djecu“, tako i mi kao nacija, jedemo sami sebe (a može se to napisati i uz pomoć vulgarizama), ne poštujući svoja dostignuća, tradiciju, kulturu i zaslužne ličnosti.

Na žalost, nekolicina je primjera u ovoj knjizi koji su upravo dokaz toga, odnosno one „niko nije prorok u svom selu“, gdje su neki fini fudbalski radnici zbog sitnih – uglavnom finansijskih – interesa bukvalno otjerani sa igrališta na kojima su ostavili svoj čitav život, žrtvujući porodice, zdravlje i sve ostalo. Ipak, i pored te sveprisutne doze gorčine nad globalnom i lokalnom glupošću, ova knjiga je draga.

Ne, u knjizi nije napisano skoro ništa baš zanimljivo, intrigantno, legendarno i uzbudljivo. Nema tu nijedna priča koja će ostaviti bez daha, nijedna sumanuta anegdota da dočara to vrijeme – kad je tjeranje lopte ipak bilo znatno bitnije i ljepše nego sad, nijedan detalj „iza scene“, stvarno… ništa seksi i prljavo. Sve je veoma kulturno svedeno, školski, novinarski, sportska elegancija (kravata + bijele čarape), sa dosta ponavljanja relativno dosadne ustaljene frazeologije…

Ipak, u knjizi su pobrojana imena ljudi koji su puno učinili za fudbal u ovom gradu, prije svega Borčevaca, s logičnim razlogom: najveći banjalučki klub, dugo godina SFRJ prvoligaš, osvajač Kupa Maršala Tita i evropskog Mitropa kupa, gdje su spomenuti oni direktno zaslužni za te uspjehe kao i neki malo stariji čikice koji su udarili temelje tome, što kao igrači u 60-im godinama prošlog vijeka, to i kao treneri u 80-im; na Borac se nadovezuju svi ostali, jer su svi oni „radili“ za Borac, na ovaj ili onaj način: gdje god da su počeli, težili su ka Borcu…

Inače, stari je svoju fudbalsku karijeru proveo u Naprijedu, fudbalskoj sili iz Mejdana odnosno, ako ćemo „romantičarski“, Harema, Petog kvarta, ruba Ćermetane, ovo-ono. Realno, puno je tu veltšmerca, Naprijed je uvijek bio gola voda, sirotinja i tuga, a stari je tamo bio jedan od rijetkih Srb(in)a – nešto što nikad nije smatrao za naročit lični kvalitet, pa ni u jeku rata – iz prostog razloga što je bio najjači. Vezano za to, jedna od rijetko simpatičnih stvari koje mi je ispričao vezano za svoju fudbalsku karijeru jeste da nije bilo mjesta gdje su igrali (onomad Krajiška zonska liga) a da se nisu potukli, te neke taktike oko takvih fajtova.

Dva su „pijemonta“ u njegovoj karijeri: prvi je osvajanje prvog turnira u malom fudbalu u dvorani „Borik“ (1976. godina, prvi se pamte!) a drugi je trenerska karijera, rad sa najmlađim kategorijama, posebno u šugavom ratnom vremenu, gdje je vaspitna i socijalna komponenta njegovog sportskog rada bila značajnija od rada i dostignuća zvaničnih vaspitno-obrazovnih ustanova u tom periodu (da ne spominjem degradaciju tih istih ustanova danas). Kako sam i ja trenirao taj fudbal nekoliko godina – i za to vrijeme starog uvijek zvao „druže treneru“ a nikad „tata“ – tako sam iz prve ruke posmatrao kako to izgleda. Štaviše, da sam trenirao kod nekog drugog, ne bih se ni upola toliko zadržao – nevezano za moj nedostatak fudbalskog talenta. Elem, stari je bio izuzetan trener, znao je da pristupi svakome i izvuče od njega ono najbolje, bio je strog ali i veoma duhovit i emitovao je nadasve pravilan uticaj na svoje fudbalske učenike, kako po pitanju fudbala tako i po pitanju života. Prosto je nevjerovatno da je to isti lik koji se danas grčevito bori za treći entitet kupujući očajne lubenice u „Konzumu“ (usput tvrdeći kako je to najbolja prodavnica!) ili u javnosti iznese tvrdnju kako je Dino Merlin najbolji pjevač – nema tog dlana koji tada može sakriti tupi bol mog čela…

Šalu na stranu, sve je to normalno i ljudski, svi mi imamo svoj vijek trajanja, stari je moj stari – i ja drugog nemam – moj jedini prezimenjak i zemljak vrovac u porodici (jer su stara i buraz „Lijevčanski klan“), i ponosan sam na njegovo mjesto u ovoj knjizi. Lijepo je što je spomenut, gdje je na taj način upućeno to neko malo priznanje… znači. Opet, stari je samo jedno ime u knjizi, jedno poglavlje od ukupno 24 za ovu priliku, i sva ta imena, lijepo je vidjeti na jednom mjestu. Zbog toga je ova knjiga draga. I da nije ništa naročito napisano, dovoljno je samo kao podsjetnik na te ljude, da ih se skupi. Jer, nema drugog načina za to; dobar dio njih ima priliku da se sastane tek na sahrani „jednog od svojih“, a nije ih malo koji su, na žalost, prerano otišli…

***

E, da, još Kanada, spomenuta na početku, fudbalski posmatrano: od starog je generalno teško izvući bilo kakvu pametnu ili zanimljivu priču – s godinama sve teže – ali je onomad nekako spomenuo da je imao ponudu da ode u Kanadu da igra fudbal, neki njegov otišao tamo pa onda i njega zvao. Bilo je to koju godinu prije nego što će upoznati moju majku, tako da taj faktor nije bio u igri, već isključivo glupost odnosno ljubav prema fudbalu/Mejdanu/Vrbasu/kartanju odnosno glupost. Eto, a mogao sam se zvati Brajan, biti možda i malo svjetliji crnac, da me sad boli briga za ćevapima i rodnom Bosnom, imao bih svoju lopatu za snijeg kojoj bih dao ime „Radenka“ i njome bih čistio prilaz garaži da mogu isparkirati neki nenjemački automobil iz garaže (zato što u Kanadi nema njemačkih automobila), vodio bih blog koji bi se zvao I Was Pushing Even Wider Things into Narrower Things. i isti bi se bavio… nečim totalno drugim. Al’ eto. Ništa od toga, sem odgovora na pitanja: Na koga si lijep? Na oca. Na koga si glup? Na oca.

Samo malo iskrenosti… i kakve to veze ima sa kurvama

Šta nas to tjera da lažemo? Zašto laž sa sobom vuče i krađu? Otkud fascinacija izvrtanjem istine?

Sve laži sveta je naslov solo albuma „večitog dečaka“ beogradske scene, Vlade Divljana, kojeg je nešto mučilo u datom trenutku. Simpatična fraza i meni prva asocijacija, a nije on jedini koji se bavio tim pitanjem kroz istoriju. Čitava armija filozofa, psihologa i antropologa je pokušala odgonetnuti zašto ljudi lažu, pri tom konstruišući takve teorije da bi najbolje bilo nešto slagati da se uopšte izbjegne kontakt/rasprava sa njima…

Laži se koriste u različite svrhe, najčešće radi nezasluženog sticanja različitih oblika prava, usluga ili statusa, ali kako je u životu ipak najbitnije pronaći sreću u vidu adekvatnog životnog partnera, tako se laži najčešće koriste na tom polju. Ponekad su to inspirativne i šmekerske „efektne fraze“, ali većinu vremena to je brutalno i bezočno laganje. Bezočno, zato što je teško pogledati onoj drugoj osobi u oči. Usljed opštenarodne informatizacije, bezočnost je sve lakša i lakša…

Budući da sam stigao u godine pozne, na koncertima najčešće stojim maksimalno udaljen od bine, da što slabije vidim i čujem izvođače za koje najčešće nisam platio da ih gledam. [Izuzetak su događaji na kojima Mladi Z. Delić i ja izazivamo šutke, prim. aut.] Tako se obično nađem u društvu ljudi koji su tu došli iz tisuću razloga, ali među kojima svakako nije obraćanje pažnje na dešavanja na bini.

Elem, onomad stojim, a onaj neki ispred mene visok dvocifren broj metara stoji, i nije što stoji i tako mi blokira pogled na binu, video bimove, rasvjetu, nebodere u daljini, planete Soko, Vardar i Pelješac na zvjezdanom nebu, nego što puši, pije i šalje poruke mobilnim uređajem (nadam se da je to isto radio – neuspješno – i za volanom motornog vozila nakon kulturno-umjetničkog događaja). S obzirom da njegov mobilni uređaj ima ekran veličine desetak centimetara dijagonalno i pri tom sija kao sunce, nisam mogao da ne vidim sadržaj prepiske.
Ona: ♥♥♥♥
On: ♥♥♥♥♥♥
Ona: ♥♥
On: ♥♥♥♥♥
Ona: ♥♥♥♥♥♥♥

Naravno, ona je u mobilnom uređaju ubilježena kao „ljubav moja jedina“, ovaj što puši, pije i šalje poruke se prilikom prolaska čete malih ali sisatih djevojaka veoma patetično namješta ne bi li se patetično otrljao od njih, valjda što mu srce tako jako kuca pa ima tih otkucaja (sa ekrana) za sve. A, vaistinu, njih pet prolaze, prosječne visine metar, drže se za ruke i samo što ne pjevaju haj-ho, haj-ho! dok prolaze kroz masu. Elem, nedugo poslije mojom srećom, ovaj što puši, pije i šalje poruke se maknuo a meni se pridružio drugar kojem je ubrzo nakon pridruživanja stigla poruka na mobilni uređaj. Poruku mu šalje „beba moja“, te on odgovara srcatim manirom. Dok gledamo neke malo veće ali malo manje sisate djevojke, kažem mu kako nam svima nedostaje malo iskrenosti…

Jer svi ovi navedeni fini mladići su redom članovi fejzbuk grupe „Kurve, janjetina i Vuco“. Garantujem. Samo što ne smiju javno da kliknu palac gore na nekoj objavi te grupe, da ih „inspekcija moja [njihova, hvala bogu, prim. aut.] jedina“ ne pokosi.

II: Podrška kurvama koje se ne kurvaju

Elem, bavim se sportom, hodam po uzbrdicama kao mladi vrli svijet (bez stručnog nadzora!), znojim se da budem kao muževni – manje dlakavi – muškarci sa naslovnih strana Men’s Health i to. Samo, hoda ih tako hiljade, plus što su hiljade od tih hiljada upravo kao (faktički nacrtani) muškarci sa naslovnih strana Men’s Health, a ja star propo i debo, trbušnjaka ni u priči. Šta’š.

Nego, ide mi u susret poznanik koji je zapravo rođak poznanika. Status „zdravo-zdravo“ kad se vidimo u banjalučkoj Rekreativnoj zoni, gdje se jedino i vidimo, nekih tri puta godišnje. On ide sa djevojkom odnosno, kako sam ja u nježnim godinama a on još u nježnijim, to bi već mogla biti i žena a ne samo djevojka [da sad ne ulazimo u tehničke razlike između istih, prim. aut.].

I, pozdravimo se. Ja kažem šta ima a on kaže zdravo. I to šta ima je bilo neko onako prosječno šta ima (red veličine dvije marke – kafa od 20 minuta), ali to zdravo… Nije što je bilo neobično tiho, nego što je to bilo posve u onom frekventnom opsegu gdje ta djevojka/žena pored njega nije u tom zdravo nimalo mogla da čuje da je taj lik pored nje nekad bio muškarac. A nije rijetkost, kod oba pola, takvo sakrivanje tragova.

Simpatično mi bilo. I prisjetim se koječega. Prvih djevojaka (kod drugara) onomad i uslova ponašanja sa njima [prve djevojke su zapravo i prvi razlozi za promjene ponašanja, odnosno prvi razlozi za laganje, prim. aut.], i kako taj „neki“ zdravo tako zamijeni đe si, šta ima, buraz i sve ostale heteromaskulinizirane izraze, želje, čestitke i pozdrave. Pa onda muški počnu nositi torbice, kaže, nije to pederuša, to se nosi sa strane. Ma da.

A onda se sjećanje okrene za 360 pa nazad u Budvu: prominentni M.Z. Delić (iz ere prije krosfit zglajza) i ja sjedimo u prominentnom BL lokalu sa jednom go-go plesačicom kad ono dolazi još jedna go-go plesačica. Grle se i ljube, za junačko pitaju se zdravlje riječima – citiram bez zareza zarad tačnosti realističnog stila pjesničke slike – đe si kurvo jebo te konj. Prigodno, „ja nisam bio odavle“ a M.Z. zamišlja tog konja.

Druga je to situacija, drugi su to ljudi, druga je prilika, sve je drugo pa i taj pristup… samo što je on odličan. Otvoren. Iskren. Bez foliranja. To je to. Kontam to nešto. I sad, iskrenost brutalno ogoli čoeka. Ostane suština. Nema maske, nema šminke, nema pakovanja. Ostane golotinja. A sve najbolje stvari u životu se rade bez odjeće. [Kog kurca se uopšte i oblačimo, nameće se pitanje koje ima svoj odgovor o kojem ćemo nekad, prim. aut.]

I nije što te plesačice plešu bez odjeće odnosno sa veoma malo iste. Mada jeste i do toga, golotinja, realno. Nego je to ta uzročno-posljedična veza, pa se može reći i „profesionalna deformacija“, iako to deformacija zvuči jako ružno. Raste nekako ta iskrenost obrnuto proporcionalno količini odjeće za rad/aktivnost/neaktivnost (subliminalna poruka: ne vjerujte ljudima koji nose kravate), a ko nosi najmanje odjeće za rad?

I zato bi bilo dobro da smo svi kurve. One su uglavnom gole. Tak’a profesija. Profesionalno iskrena, a još kad je iskreno profesionalna… to je jako lijepo. Uz manje laži, više bi se gledali u oči, sem povremenog skretanja pogleda usljed vizuelno-anatomskih refleksa [opravdano, prim. aut.], te bi (progone me, progone me tvoje) OČI radile punom parom – gdje pri tom ne mislim na funkciju plakanja već kao na kanal najpreciznije moguće komunikacije na planeti – tako da bi usta mogla da se bave drugim stvarima. Kad čoek malo bolje razmisli, to je veoma ekonomično; ekonomija = pare; pare pokreću svijet. Hm. ‘Ajmo svi na kurve, ovaj, u kurve.

Ljubav je… II

… kad mene moja zena uči da se ljubim (s) jezikom (u usta) pa kaže: „Ma ne tako, tako se liže pička.“

Večernja smjena teretane Sokolskog doma…

Bili smo mladi i neoženjeni, trenirali tegove…

A vidi nas sad.

Elem, što se benča tiče, ako nekom trebaju savjeti:
1. Dobro zagrijati grudne mišiće da ne bi došlo do kidanja istih! Pored klasičnog zagrijavanja za teretanu, kad se krene raditi vježba postepeno dodavati težinu: lično radim četiri serije zagrijavanja sa 50 kg, 10-20 puta, mijenjam širinu hvata zarad „pogađanja“ svakog dijela grudnih mišića, a onda dodajem po 20 kg i ekonomično radim manje ponavljanja (3-6) do maksimalne težine sa kojom mogu raditi, 120-130-140 kg, gdje radim dvije ili tri serije jako blizu otkaza (6-12 ponavljanja u zavisnosti od težine što je otprilike neki trening za snagu).
2. Dobro se namjestiti na klupi! Noge moraju imati dobar oslonac, kičma mora imati svoju prirodnu krivinu, „ukopati se“ (leđa i dupe) i ne pomjerati se previše u toku izvođenja vježbe: samo ruke odnosno grudni mišići da rade kao mašina, precizan i pravilan pokret; posebno je bitno dobro se namjestiti na kosoj benč klupi jer ih ima svakakvih, uz fakat da je na njoj teže održati prirodnu krivinu kičme. Lično, ne koristim pojas za benč, ali dobar pojas svakako ne odmaže.
3. Hvat je stvar preferencije! Kako širina hvata tako i položaj palčeva: lično držim palac ispod šipke i nemam nikakav problem, ni bola u dlanu niti nesigurnosti da će mi se šipka prevrnuti preko ruke i ispasti; opet, znam ljude koji imaju taj problem, tako da ako radite ovako ili onako, u pravu ste u oba slučaja. Što se širine hvata tiče, zna se, uski benč popunjava sredinu grudi, široki benč širi grudi, a još širi ih razvlači: radite sve varijacije dok ne dođete u fazu finog štimanja grudi, kad ciljano popunjavate ono što (mislite da) vam nedostaje.
4. Spuštajte šipku do kraja, kontrolisano! Spuštanje do pola je… za krosfitere. Naučite da spuštate šipku do kraja jer kad se zna raditi pravilno, folirati je lako. Šipka se spušta otprilike na bradavice, ramena su zabačena unazad, cilj je da se ne udavite šipkom! Isto tako, može se malo „varati“ ali šipku ne treba u toku čitave serije odbijati od grudi. To može pomoći u kritičnom trenutku, međutim, kao tehnika je pogrešno i zbog mogućnosti povrede usljed gubitka kontrole kao i zbog činjenice da se efektivno gubi kontrakcija koja je i poenta serije. Dalje, ako ste mazohistički nastrojeni, isprobajte ekstremno sporo spuštanje i dizanje šipke… proklinjaćete i sasvim male težine.
5. Ne gledajte druge kako rade benč i ne imitirajte ih težinama! Danas je to posebno kritično jer je toliko hemije u opticaju i neko neiskusan se može prevariti da, kad vidi nekog šabana na ko zna čemu kako diže ko zna koliko, proba to isto i napravi problem (oštećenje svog grudnog mišića ili pak inventara teretane). Uz to, maksimalan izbačaj (x1) koji je ultimativni faktoid za kurčenje nije nešto što treba često praktikovati, ne više od jednom u tri mjeseca, ali uz pravu pripremu na tom treningu (kako zagrijavanje, tako i odmor i mentalnu pripremu… po potrebi i mirisne soli, ako je skupa teretana). Takođe, poslužiti se kalkulatorom maksimalnog izbačaja (za divno čudo, poprilično tačna stvarčica).

Benč odnosno ležeći potisak šipkom na (ravnoj i kosoj) klupi je najbitnija i najbolja vježba za grudi koju nijedna sprava ne može zamijeniti. Grudi su ukras svake žene i ponos svakog muškarca pa većina radi upravo njih prvi dan vježbanja u sedmici, gdje je benč kao najvažnija vježba logično prvi, a ostale vježbe ga slijede (u slučaju da je volumen vimena grudi zadovoljavajući, može se početi i sa kros mašinom… ali to je za krosfitere). Ipak, benč nije sve što treba raditi u teretani… treba raditi sve (pa i noge, iako je to veliki faux pas za bildere sa Starčevice), posebno vježbe sa sopstvenom težinom (zgibovi, propadanja), te ne zaboraviti ni druge oblike fizičkih aktivnosti zarad održavanja cjelovitog zdravlja – hodati, trčati, plivati, baviti se sportom po izboru: teretana će se pobrinuti za mišiće a pobrojane aktivnosti za ostalo… U zdravom tijelu – zdrav duh, vazda bilo (rekli još stari Latini!), a vaše je samo da izaberete dobru teretanu… Vidimo se na benč klupi!

Miroljub protiv Miroljuba

Pričamo nešto stara i ja, razvuklo se tematski poslije mog citata citiranja sa pijace recitovanja; sjedi čoek isti moj ujak samo duplo deblji te onako, više za sebe, kazuje:

„Umrla mi žena, mili pobro!
Crna zemljo, pritisni je dobro…“

(Naravno, interpretacija je slobodna, stare narodne.)

I otišlo je to u nekom generalnom smjeru, opštefilozofskom metafizičkom pa stara u jednom trenutku kaže:
– Pijaca, to je škola! A ne ovo što si ti išao!
– One debilane!
– Da, debilane!

Inače, u neposrednoj porodici nas je 75% prosvjetnih radnika.

In Memoriam, Chris Cornell et al.

B.B. King. Scott Weiland. Lemmy. I još neki, moji heroji, upokojiše se, skoro. I nisam napisao ni riječi. Ali sad moram.

Nakon šugave situacije na privatnom planu po lošem danu, dolazim kući i pregledam muzičke vijesti. I piše da je umro Chris Cornell. Umjesto, npr. novog albuma, umro. Prva rečenica koja mi je pala na pamet je bila: „U 1.200 KURACA!“ Presvukao sam se i otišao da kotrljam neka drva nizbrdo, da ne mislim. Uopšte.

Prije nekih osam godina (30.06.2009. godine) sam na YUmetal forumu napravio ovakav uvod* za temu o Chrisu:

Šta reći o našem omiljenom pijancu, čovjeku bez očiju, 4-oktavnom spomeniku na 1991. i mom vječitom modnom idolu, Chrisu Cornellu (lažnom Massimu)?

Za one koji ne znaju, ukratko ćemo reći, sa preskakanjem nekih bitnih detalja, to je, (znači tvrdim) mladić u srednjim godinama (u svakom pogledu) koji se izvorno proslavio u okviru benda Soundgarden gdje su do izražaja došle njegove, kako to kaže moj kum-komšija B., „pipe“, koje su jedne od najboljih na svijetu. Kad rade, naravno. Kad ne rade, nisu.
Soundgarden je izvorni Seattle bend, Sub Pop, previše kafe, premalo češljanja, previše kariranih košulja, djelovali su nekih 12 godina (1985-1997), ostavili iza sebe 5 studijskih albuma i mnogo tuge izazvali raspadom.
Nakon što se SG raspao, Cornell je izbacio svoj prvi solo album 1999. godine (Euphoria Morning, mlitavo pimplanje po gitari, prim. prev.), a zatim usljed legalnih zavrzlama tapkao u mraku skoro tri godine kad je obznanjeno da je on član „supergrupe“ Audioslave, sa članovima benda Rage Against the Machine. Bio je to malo čudan spoj koji je relativno uspješno potrajao oko 6 godina (2001-2007), izrodio tri albuma i donio malo zvuka gitare na MTV. Ali, iz Maroka se moralo dalje… Godine 2007. u jeku reformativnih aktivnosti RATM Cornell objavljuje izlazak iz Audioslave i tako efektivno završava postojanje benda.
Iste godine izlazi njegov drugi solo album (Carry On), gdje pažnju javnosti privlači obrada Majkla Džeksona, „Billy Jean“ koju on izvodi mrtav ozbiljan… živ ali mrtav ozbiljan. Tu negdje kreće zapravo njegova solo karijera, pored diskografske aktivnosti, on okuplja koncertni bend i počinje da opravdava svoje ime. Nakon dvije godine, odnosno ove, 2009. godine, izlazi njegov treći studijski solo album, Scream, predmet mnogih rasprava, svađa i razočaranja. Naime, Chris je napravio muzički salto mortale te je svoj divni glas prilijepio na elektronske matrice kralja aktuelne u-tami-disko-kluba produkcije, Timbalanda. Hrabro, nema šta, moj je komentar, a neki drugi komentari nisu tako lijepi…

To je bio siže u tom trenutku. Naknadno, Soundgarden se ponovo okupio 2010. godine, izdali su povratnički album (2012), Chris je izbacio još jedan solo album (2015); smrt se desila u hotelu nakon SG koncerta (17/18. maj), imao je 52 godine.

SG je bend koji sam počeo slušati u srednjoj školi, i to tako što sam na nečuveno kupio njihovu kasetu od nekog momka iz Trna, poznanika mog drugara iz razreda Žareta. Žare je znao da ja kupujem kasete, donio mi spisak šta ovaj prodaje, ja sam – između ostalih – kupio ovu piratsku The Best of kompilaciju… i to je bilo to.

To je bend sa fenomenalnim razvojem, gdje je svaki album bio priča za sebe i korak naprijed, veoma kreativan i eklektičan sastav čiji je glavni motor bio Chris koji je sam komponovao većinu njihovih najpoznatijih pjesama, sve sa čudnim motivima i ukrasima, tako da je njegova gitarska uloga relativno potcijenjena.

I sad, lična perspektiva: SG sam počeo slušati kad se već bend bio raspao, ništa mi ne znači šta je Cornell radio nakon toga (solo, Audioslave), SG povratnički album sam poslušao jednom i ne drugi put… ali, to ne mijenja fakat da je to, po meni, bio najbolji grunge bend (nije žanrovska već hronološka odrednica), a i najdraži.

Generalno, mnogo muzičara ima probleme sa alkoholom i drogama. Generalno, mnogo ljudi ima probleme sa alkoholom i drogama. Drogiraju se i seljaci. Međutim, muzičari su slavne ličnosti, idoli masa, u oku javnosti, pa tako i njihovi problemi postanu javni. Nekad se ti problemi riješe na način da muzičar postane „čist“… To je obično praćeno BRUTALNIM SUNOVRATOM KVALITETA njegovog muzičkog izraza. Nemoguće je pobrojati sve takve slučajeve. Međutim, i muzičari su ljudi od krvi i mesa, kao i svi mi, samo što su u jednom – većem ili manjem – dijelu života poslužili kao medij nekoj višoj sili da nam prenese nešto bitno i pruži nam zadovoljstvo. Rokenrol život na putu nije za svakoga; ako čovjek nije prirodni vagabund, to ga slomi. Ako se uzme u obzir da je većina muzičara imala teško djetinjstvo odnosno da se usljed okolnosti desio prirodan otklon ka psihoaktivnim supstancama, stvari se poprilično fazno pomjere… no, to je već neka druga tema.

Kod Chrisa je – nevezano ali vezano za prethodni paragraf – simptomatično to što je SG završio prvu dionicu svog puta bez pada. Iako je njihov peti – posljednji prije raspada – album bio dosta lakši od prethodnih i drugačiji, bilo je to sasvim logično. Dalje, za njega je slijedila dugo čekana „prava slava“ u Audioslave (za svog djelovanja poprilično usamljen gitarski bend na muzičkim televizijama – vjerujem da postoje ljudi koji znaju za Chrisa iz Audioslave a ne iz SG), malo ga je postavila „na mapu“. Opet, njegova senzibilna solo karijera teško da je imala domet van okvira obožavalaca SG (uglavnom ženskih i ženstvenih) i bio je to blago zatvoren krug – nije bilo naročito mjesta da se napreduje…

Dakle, čovjek koji posljednjih 20 godina nije uradio ništa značajno, za mene. Međutim, to da je živ, prvoborac grunge pokreta, cameo improvizator iz filma Singles (ko nije gledao, OBAVEZNO), da tamo negdje svira, ovako ili onako (bez šanse i želje da to čujem), ali samo da je živ, preživio i da može sve da ispriča kako je to bilo… Bilo mi je drago.

Kako se navodi, u pitanju je samoubistvo oblikom vješanja, a sam Chris je – usljed rehabilitacije od supstanci – koristio lijek imena Ativan (protiv anksioznosti) čija je jedna od nuspojava kod predoziranja pojačavanje suicidalnih misli; navodi se da nije imao problema sa depresijom niti regularno pomišljao na suicid; dakle, najgora moguća „žuta minuta“.

I sad, bez obzira da li bi opet nekad napravio nešto dobro ili ne, porodica, prijatelji i milioni poštovalaca širom svijeta… ostali smo bez njega. U 1.200 onih.

Još tragedije dodaje grunge perspektiva: Kurt Cobain (1994), Layne Staley (2002), Scott Weiland (2015), sad Chris (2017), svi prerano, svi nepotrebno; jedini je ostao živ patetični megapeder Eddie Vedder i njegov mutavi bend koji je uzeo neku najgoru pjesmu Neila Younga i razvukao je na 10 godina. Da onih 1.200 pomnožimo sa 2?

Zbogom, Chrise. Vidimo se nekad, da se rukujemo.

* Modifikovano tako da ima smisla za čitanje na blogu; IZVOR.

Svježe mudrosti X

„Jednima fasada služi za komšije a drugima za toplotnu izolaciju!“

PRETHODNO: SM IX

U saobraćaju… I

I tako, od semafora do semafora, gledam ja, gledam… gledam i kočim redovno… zbog radi ispred: krst na retrovizoru, Ostrog na kontrolnoj tabli, naravno, Golf. Naravno, žena. Naravno, krst i Ostrog joj ne daju da ubaci u treću brzinu. Naravno, jebem ti – ženo – majku, i tebi i onome ko ti dade da voziš.

Sreli se?

Azra – Kao ti i ja

***
I da sam kao što sam, ostalo bi na slici: običaj čest u kategoriji Fotografija/Putovanja/Sitno, sličica bez objašnjenja. Ali. Promjena. Objašnjenje.

Prikazana je jedna mala „situacija“ sa banjalučkog izletišta Trešnjik, dva stabla opasno blizu jedno drugom. U Biologiji postoji pojam simbioza; nije ali blizu. Jedna je to scena koju hiljade prolaznika vidi ali rijetki uočavaju. Nije čudo, ali, radi se o dva stabla visoka preko 20 metara. Nije često. Nimalo.

Jedno stablo (crnogorično) stoji pravo, dok se drugo stablo (bjelogorično) uvija oko ovog prvog. Šovinistička je pretpostavka da je ovo što stoji pravo muškić, a da je ovo uvijeno ženskić.

Često prolazim pored ovih stabala. Zastanem. Položim ruku na ovo uvijeno i kažem kučko. A nekad i ne kažem ništa.

Inače, Džoniju je juče* bio rođendan. Juče sam krenuo da okačim ovaj članak. Omela me.

Bon Jovi – New Jersey 3/5

A nisam je zvao luda kučko već… LJUBAVI.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXII

„It’s a Long Way to the Top (If You Wanna Rock ‘n’ Roll)!“ – Bon Scott, 1975.

I u teretani Sokolskog doma se zna: dug je put do uspjeha! Niko se nije nabildao preko noći (sem nekih), zaradio Mercedesa (sem nekih), nabavio dobar telefon (Samsung) ili postao dobar fudbaler. Za sve je trebalo vremena, promišljanja, procjene, pripreme. Improvizacija je nešto što može proći u amaterskom pozorištu ili na džem džez sešnu, ali u svim ostalim situacijama… ne baš.

Iako smo na prethodnim časovima Seksualnog vaspitanja naučili da su blud i nemoral nedopustivi za čvrste momke teretane Sokolskog doma, to pravilo nekad može malo da se iskrivi, što je po svim prirodnim zakonima fizike: kao šipka za benč kad se na njoj nalazi 130 kg. Naime, blud i nemoral su dozvoljeni kad se muškarac nalazi na udaljenosti većoj od 20 metara od svoje, nesrećnom sudbinom i nedostatkom pameti, izabrane partnerke.

U skladu s tim, dođu tako ponekad vremena da trener Sale svoje vitalno 49-godišnje tijelo 30-godišnjaka obuče u veoma uske hlače i napravi krug po lokalima sa polovnom robom polovnjačama, pa im pokaže šta bi mogle imati… mogle! Takvi povremeni izleti reklamnog karaktera su fiziološka potreba, kao što ptice moraju da lete, izbacivači da tuku ljude, političari da kradu… Ipak, i u tim situacijama se zna: ništa na brzaka, ništa na kvarnjaka.

– Jednom ono kad smo bili u „Posljednjoj šansi“, zagledala se ona neka plavuša u mene, polovnjača, ali ‘nako dobra… – pripovjeda trener Sale mladim članovima – ja se mislim, da li ona gleda u mene ili u koga, a kažu mi ovi da u mene gleda… Trebao sam ja to tad, ali đe ćeš, oko nje sve neke rospije, ne možeš ti tu prići, šta da ja odem tamo, a ona meni da kaže šta ‘oćeš ti? a rospije crknu od smijeha, k’o što je ona jedna u teretani „4life“ Mitru rekla puši kurac kad joj je htio pokazati kako se rade trbušnjaci…
– Pa dobro, treneru, nije to valjda bila jedina šansa u „Posljednjoj šansi“?
– Ma bježi, to i nekako, bolje nego ono kad je onaj blentavi ____ [cenzura, prim. aut.] htio da jebemo neke Slovenke. Pa đe ćemo ih jebati (geografski; zna se da se pičke jebu u pičku, prim. aut.), pitam ga ja, a on kaže da one imaju neku sobu – negdje u gradu iznajmile, pa da ja na jedan krevet a on će na drugi pored… Pa đe ću ja tako, meni trebaju savršeni uslovi! Povoljna temperatura, vlažnost vazduha, atmosferski pritisak, pa da možemo sjesti, malo se upoznati, da pitam odakle je, kako joj se zovu roditelji, ima li braće i sestara, čim se bavi, koliko je dugo na birou… Ne mogu tek tako jebavati! Ej, a ovaj htio da jebemo na dva kreveta, jedan do drugog… Pa bi vjerovatno još poslije htio da se i zamijenimo! – zaključi trener Sale priču o stativama koje nemaju veze sa fudbalom…

Za to vrijeme, na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnjem pobratimu sokolašu Arnoldu „Alenu“ „Lexingtonu“ Anikiću nisu bile potrebne nikakve posebne pripreme: plodio je nemilice (što uključuje i neke Milice), samo sa kraćim prekidima za treniranje tegova, dok je to sa strane posmatrao Herr Žika i komentarisao: „Pa ovo nije bilo ni u mojoj dinastiji…“

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXI

Životne brige, muke i problemi… I

Ženim se, hvala na pitanju. Bila je to ljubav na prvi, drugi, treći i svaki naredni pogled. Inače, da Vas upoznam, Dual Golden 1, u svoj svojoj 24-karatnoj slavi.

Ruku na srce, vinil mi nije primarni nosač zvuka, već CD (vršnjaci smo). Stoga imam tek nekih stotinjak ploča i održavam taj kvantitativni okvir: rješavam se manje bitnih komada kako nabavljam bitnije. Beskrajna je to zanimacija koja je počela ljeta 1994. godine kad sam u Gospodskoj ulici na pločniku kupio 12″ Anthrax – Make Me Laugh/Friggin’ in the Riggin’ – još uvijek u kolekciji…

Inače, ploče imaju taj zvuk… koji jeste to što jeste, međutim: problem je očuvanost ploča na koji se veže (tehnički) nekvalitet domaćih ploča, te sa druge strane kvalitet uređaja za reprodukciju koji opet utiče na stanje ploča. Takođe, na pločama dobro zvuči ono što je producirano, snimano i masterizovano za ploče u vrijeme kad je vinil bio glavni medij, a to isključuje gro kvantiteta posljednjih 25 godina muzičke produkcije.

Ali… Dual Golden 1. Ali… sve ono prije nekih 25 godina. Ali… šta da se radi.

Ljubav je… I

… kad u tri noći pješke ideš kilometar i po da gladnoj kučki odneseš smoki jer u kući nema ni koricu hljeba, a onda te ona mrzi 10 godina kasnije.

Dan prije 9. marta…

Kao i skoro svake godine, blog Gurao sam i šire stvari u uže stvari. koristi priliku da svim pripadnicama i pripadnicima ljepšeg pola čestita Međunarodni dan žena, 8. mart!

Dopustite da se opustite, jer će već sutra sve biti po starom, loše i dosadno! Danas čokolada, alkohol i muški striptiz, jer Vi to zaslužujete!

U skladu sa modernim praktičnim rješenjima, zaobilazimo cvijeće, tehničku robu, poklone iz kućne radinosti… keš lova, bez zamjene sa profila. Hitri klik na kovertu!

Svježe mudrosti IX

„Koliko god da muškarci nemaju pojma o ženama, toliko i žene nemaju pojma o muškarcima!“

PRETHODNO: SM VIII

Panoramske fotografije Vlašića (RE)

Prvobitno, ovaj članak/foto album je postavljen 23.10.2012. godine kao prethodnica planinarskog izvještaja o pohodu na planinu Vlašić od strane NPD „Nizbrdo“. Naknadnom provjerom odnosno slučajnom šetnjom kroz sokake bloga Gurao sam i šire stvari u uže stvari. je uočeno da su fotografije, koje su bile okačene na zaslike.com, nestale iz online sfere… baš bezveze. Usljed toga, članak je restauriran, slike su pohranjene u sam wordpress (zonfić koji tad nisam znao da upotrijebim), a ponovna objava članka usljed toga što se radi o prelijepim fotografijama sa prelijepog izleta po prelijepom vremenu… bio je to jedan od uspješnijih dana NPD „Nizbrdo“. Uživajte u pogledu!

***

Originalni tekst:
Prije no što bude objavljen službeni izvještaj o prvom zvaničnom pohodu NPD „Nizbrdo“ na planinu Vlašić, kao uvertira za isti, ekskluzivno na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari., panoramske fotografije nastale tom prilikom:

Pogled sa Devećana (Jugozapad > Zapad)

pano010-013Devećani, široko (Jug > Zapad)

pano032-036Paklarevo i Turbe sa oboda (Jug)

pano143-145

Vlašićki plato sa oboda (Sjever)

pano147-153Spuštanje prema Travniku (Jugoistok)

pano163-166Krajičak Travnika prema Paklarevu (Jug)

pano198-203Vrh Gromila i „spust“ ka Travniku (Istok)

pano204-210Vlašićki plato sa platoa (Zapad > Istok)

pano221-226Pogled na vrh Gromila sa puta na vrh Paljenik (Sjeveroistok)

pano232-234Sa vrha Paljenik, pogled na vrh Gromila (Sjever > Istok)

pano245-249Osvajači – gratis foto 2017! 🙂

pano238-239

Najgora socio-filozofska podvala od svih!

„Čuli smo da ne mo’š nabiti loptu na zgradu!/Ma ko ne može!“, i lopta ostane na zgradi a onda se, djeco, k..cem igrajte. Srbe je vazda bilo lako nagovoriti na glupost.

lepa-brena-iamp-slatki-greh-u200e-boli-me-uvo-za-sve_slika_o_52319681Iako nisu izmislili glupost, Srbi su svakako među modernim šampionima iste, makar na Balkanu (veoma takmičarski nastrojen prostor u toj disciplini). Glupost se očitava na mnogo nivoa, a krajnji rezultat je ekstremno nizak kvalitet života, ništa drugo. Hoćeš nov auto, neće da može. Hoćeš na more, neće da može. Hoćeš salamu u kojoj ima mesa, neće da može. Naravno, živjelo se, živi se, živjeće se i dalje (u manjim količinama), ali kako? Sve lošije, iako „vladari“ ubjeđuju da je sve bolje… nije problem što ubjeđuju, nego što im to prolazi.

Naravno, problem je uvijek negdje drugdje. Iluminati, masoni, teorija zavjere… drugi su krivi, nismo mi glupi, bježi se u izgovore. Opet, kao kontra tome se razvila jedna specifična grana defetizma kod jednog dijela mladih Srba koja je apsolutno nezdrava (tema za sebe koja zaslužuje da bude pošteno obrađena, prim. aut.), a to je nekakav anti-patriotizam koji se ogleda u prihvatanju svakog sranja koje dolazi sa strane uz negaciju svega sa 4C predznakom: minđuša u obrvi u inat djedu koji je nosio opanke… umjetnost kontrasta. Realno, teško je – sa makar „gramom inteligencije“ – biti patriotski orijentisan i ponosan u ovom trenutku vremena, ali ne vrijedi se ni zatrpavati u oblandu depresije i kornet mržnje prema porijeklu već pokušati biti konstruktivan i iskreno napredan. „Ako nemaš nešto lepo da kažeš, onda nemoj ništa reći.“ Ovo-ono.

Dakle, činjenično, silazna je putanja, već jako dugo. I kad kažu, krivi su oni što su nam podvalili, ne. Kod naših prijatelja Kineza ima ona „zajebi me jednom, zajeb’o si me; zajebi me drugi put, nož-žica-zabranjeni grad do mene je“, dakle, prema zajebima se mora djelovati progresivno. Pa kako to da nas svaki put zajebu?

Kažu da su možda najgore podvale bile pred one tamo ratove, kad nam Jenglezi skovaše „Bolje rat nego pakt!“ i „Bolje grob nego rob!“… odlične pjesmice, lako se pamte, pjevaš ih pa pogineš. Veoma upečatljivi džinglovi, a obzirom na njihov učinak, mora se odati priznanje autorima. Isto tako, naknadno smo imali čast da budemo domaćini prvog potpuno televizijskog rata na području Evrope, i tu je bilo propagande ali zbog drugačijeg karaktera rata, efekti su bili drugačiji. Ipak, iako se takve parole ciklično periodično ubacuju u rotaciju da im ne bi istekao rok trajanja odnosno da ih se ne izbaci iz stila života, ima jedna puno gora, univerzalna, svakodnevna, apsolutno ubilačka…

„Pametniji popušta.“

Aplauz. Ko je to smislio, svaka mu čast. Dva počasna doktorata odmah, iz Antropologije i Političkih nauka. Posebno što se kod Srba ne zna ko je glup a ko je gluplji, pa tako ni izlaz iz debate/polemike/fajta putem narečene parole najčešće nije dokaz ničega. Određeni popuštaju, činjenično: spakuju kofere i odu odavde pa ostvare karijere. Eno, Nikola Tesla, Novak Đoković, Ivana Slavković Cherry Kiss… Za Teslu govorili da je blentav, skače sa kuće držeći kišobran, svašta su zli jezici izmišljali a ono čoek ode u Ameriku i napravi struju. Ivana je bila na glasu da je kurva, a ono jako talentovana porno glumica… Đogana valjda ne treba dodatno objašnjavati, taj kad iz Monaka sa bijelim puloverom oko vrata mahne rukom, nacija u transu. Ristekpa.

Dakle, potvrda one narodne „niko nije prorok u svom selu“, ako se razmotri zajednički nazivnik za ove primjere: za uspjeh je potrebno otpizditi odavde. Šta onda ostaje ovdje? Pa neuspjeh. (Blogeri.) Žabokrečina. Popust (popuštenih). Nije dobro.

I dok rođenu glupost ne dijelimo tako lako, pamet nam je djelimično univerzalna što će reći pokradena: stari Latini, još stariji Kinezi, naši dobri Švabe, svi oni imaju makar pola narodnih mudrosti koje i mi imamo, „ko drugome jamu kopa…“, „jedna lasta…“, „žena može biti sa sela…“, „nauči čoeka da peca…“ i hiljade ostalih primjera, ali „pametniji popušta“, e, to nećete čuti nigdje, sem ovdje. Švabo igra svih 90 minuta pa onda još doda gas u sudijskoj nadoknadi; Kinez strpljenje, pamet i šaka riže dnevno i osvaja svijet, metar po metar; stari Latini su sami sebe diskvalifikovali pretjerivanjem u širenju polno prenosivih bolesti (al’ su se i nauživali, prim. aut.). A mi? Dva loša ubiše Miloša – standardna situacija, on se iznervira i otjera ih u k..ac, ostavi sve i ode; dva loša trljaju ruke uspjehom i logaritamski se umnožavaju a jadni Miloš konta da je to tako trebalo, jer, „pametniji popušta“. Nije, Miloše, jebotebog, nije trebalo i ne treba tako. Ko će, ako nećeš ti, kad će, ako ne sada? Ko si, gdje si, ima li te, i gdje ćeš biti sutra ako popustiš, a kamoli za 100 godina?

Dakle, od svih podvala ta je najfatalnija, a kad se još uhvati u kolo sa još nekim surovo preciznim kratkim opisoidima narodnih karakteristika poput „da komšiji crkne…“, „srbuj makar slamu…“, „od zla oca i još gore…“ dobije se naizgled beskonačna vožnja unutar betonskog zida smrti propasti koja može imati samo jedan tip kraja: fatalan. Obzirom na to, možda se čini da je samo porijeklo parole nebitno – da to nisu bile zle strane službe već domaća pamet/“pamet“, međutim, valja se zapitati: šta ako je to drugo – motiv intrinzički? Ako smo sami sebi zabili nož u leđa, treba li ga uopšte vaditi ili ga dublje zabiti, da prođe?

Definicija: ženska zglava

Ženska zglava se obično nalazi iznad ženskih ramena koja su neposredno ili malo dalje od sisa (ale, ale! sise!). Ista je raznovrsnog oblika, uređenja i karaktera po nahođenju nositeljice, zarad izazivanja opšteg divljenja i pozornosti. U posebnim svakodnevnim slučajevima može biti ukrašena različitim vrstama nakita i šminke s ciljem privlačenja primjeraka protivničke vrste. U ženskoj zglavi žive đavli, šejtani i bjesovi zlodusi.

Primjer upotrebe:
– Šta ti je, jes’ dobra zglavom?