Kako je ženska kriza srednjih godina postala majka krize nad krizama budućnosti…

Tragično je da u ovom dobu i vremenu psiholozi i psihijatri imaju više posla nego ikad, ali je od toga još poraznija činjenica da će im u budućnosti posao napredovati, samo će se mijenjati uvodno – Kakav je Vaš odnos sa Vašim konjem? – pitanje na seansi…

Sa izuzetkom aktuelne (A.D. 2020) pandemije korona virusa koji je efikasniji nego prošlih par sličnih eksperimenata, svijet je postao izuzetno lako mjesto za život. Čovjek je na većini planete riješio problem prirodnih neprijatelja a tehnologija olakšala život u toj mjeri da nam samo preostaje čekanje Idiokratije. Transport informacija, roba i ljudi je lakši nego ikad, pa kako je moguće da život ostaje jednako „težak“, kako je uopšte nastao taj „stres – ubica modernog vremena“ (da zamijeni međeda iz šume koji će te ubiti namrtvo) i zašto da ljudi koji zapravo rade i privređuju nešto na ovoj planeti, pored svog smeća birokratije još moraju na svojim plećima da nose i psihologe i psihijatre čija je fizička aktivnost tokom rada ekvivalentna sportskim dometima biljaka lončanica?

Za ovu priliku bismo mogli kratku istoriju svijeta svesti na to da otkako je napravljen Jugo 45 žene jako malo jašu konje a puno više rade u kancelarijama. Nedostaje ženama to jahanje konja, a pri tom mislim na jahanje konja. Ta, jednostavno, fizika. A žene su majke, a bez majke nema ničega. Ni pedera.

Počesto a više nego često, muškarci znaju biti ti konji, što je počesto uvreda za te impresivne životinje. Kad za muškarca kažemo da je konj, pri tom najčešće mislimo na izostanak intelektualnih kapaciteta, s tim da vrijeme pokazuje da je izostanak fizičkih sposobnosti („On može kao konj!“, prim. aut.) podjednako opasan – uočićemo, po potrebi, kasnije. I onda žene, ta predivna i nježna stvorenja, zapadaju u nedoumice, dileme i preispitivanja: „Kako i zašto je on takav konj? Gdje griješim?“

I eto, sad tu njoj treba neki tamo ili neka tamo da joj to objašnjava, odnosno, da je za novac sluša i zatim joj nakon seanse sažeto ponovi sve izrečeno, uz određene napomene i objašnjenja. Nekako je to tako postalo danas norma, jer se jbg brt/sstr ne može pričati sa prijateljima, a i danas se nema prijatelja. Ovom prilikom je jasno vidljiv potcjenjivački odnos prema Psihologiji kao nauci ali, iskreno, kompletna Medicina danas sa nadasve razgranatom hiperdijagnostifikacijom ne zaslužuje previše poštovanja. Do izuzetnih se otkrića došlo, u to nema sumnje, ali se i dalje problemi ne rješavaju efikasno. Štaviše, stvari se samo komplikuju.

Ipak, pored psihologa i psihijatara koji ipak imaju diplome iza svog imena što je još uvijek, cijenio to neko ili ne, kakva-takva validacija njihovog znanja i vještina, tu je danas jedno divlje polje „životnih trenera“ odnosno lajf kaučeva koji ženama izgubljenim u krizi srednjih godina i muškarcima sa manjkom testosterona koji se osjećaju slično kao prethodno navedena grupacija objašnjavaju da pas laje a mačka mjauče. Među tim kaučevima svakako da ima zanimljivih ličnosti, impresivnih govornika, vrhunskih prodavaca magle ali i dobrih ljudi, međutim, problematika je ta – ista kao i sa teretanama danas gdje nema trenera – da je sve to zapravo negdje nekako trebalo biti logično i objašnjeno i već uključeno u cijenu života, a ne dostupno uz doplatu (pay to win).

Sve u svemu, ovaj problem je dosad već parcijalno izložen na mnogo mjesta, ali posebno precizno kod gospodina Orvela koji je napisao i 1984. a i Životinjsku farmu, pa se sabiranjem samo ta dva izuzetna elementa te prevođenjem na jezik potonjeg može doći do sljedeće formulacije: DANAS JE, VIŠE NEGO IKAD, ŠIŠANJA OVACA JER KONJI NE RADE SVOJ POSAO. Napomena malim slovima jeste da su razni razlozi: neki konji bi htjeli da rade ali im ne daju, drugi koji bi mogli – ne dobijaju priliku (iliti vic sa studentom i penzionerom)…

I sad, stvari su trenutno takve, a kakve će biti, vjerovatno još gore, evo i zašto: pored aktuelnog eksperimenta sa korona virusom koji je efektivno uspio da čitav svijet tjera „u četiri zida“, to isto nam se indirektno nameće preko dvadeset godina kroz tehnološki razvoj odnosno informatički. Romansirana prisjećanja na neka druga vremena su uzaludna jer mladi koji zapravo znaju ko je Miloš Biković to ne mogu da shvate, kod njih je potpuno drugi način razmišljanja, a i ta romansirana prisjećanja su – o, ironije – uglavnom u elektronskoj formi.

Imamo, dakle, tu pojavu virtuelnih života koji su sve bliže znaku jednakosti sa „stvarnim životom“ a uskoro će i preteći isti znakom više ili jednako. Instagram nam nudi izobličene slike koje postaju parametar kojem se teži, u muzici više nema glasa bez auto-tune filtera, a novo radno mjesto za mlade i manje mlade jeste „igrač igrica“ odnosno e-sportista, gejmer. Industrija video igara je polje u kojem se danas vrti ogroman novac (veći nego i u filmskoj industriji), postoji video igra za svakoga, sve je više online igara i postoji avatar za svakoga, što izuzetno doprinosi ugroženosti nadasve bitne uloge konja u stabilnosti društva – isti sve manje i manje ima prilike da radi u polju, a pri tom mislim na rad u polju…

Neko bi nakon čitanja mogao reći da je ovdje mnogo toga napisano a opet nije na pravi način izvučena suština a to je da KONJI SAMO TREBA DA DOBRO JEBU KRAVE I ONDA NE BI BILO TIH PROBLEMA, s tim da vidimo da to ipak jeste napisano (Ha!, prim. aut.). Frojde, Srbine.

Dakle, vremenom će se ono uvodno pitanje pretvoriti u „Kakav je Vaš odnos sa Vašom virtuelnom ličnošću?“, ali će seansa, unatoč svemu, opstati.

 

P.S. A kako tog konja iskandžijati da radi u polju, o tome ćemo razmišljati kad kriza prebaci kritični nivo…

Fejzbuk i djetinjstvo

Fejzbuk, ta megapopularna društvena mreža koja počesto izaziva nedruštvenost kod ljudi, prelazi sve granice, razara sve barijere. Od pametnih ljudi će napraviti glupe (iako od glupih neće napraviti pametne), od šume će sakriti drveće. Nekima se, čak, od zgrada učini šuma, pa onda počnu pisati koješta…

Nisam imao iPhone, ni laptop, ni xBox. Igrao sam se žmire, vozio bmx . Išao sam kući kada se počeo mračiti. Mama me nije zvala mobitelom, već je vikala: UNUTRAAAAA!Umjesto facebooka igrao sam nogomet s prijateljima. Nije bilo antibakterijskog gela, već smo se igrali blatom i zemljom. Svako jutro smo gledali Tom & Jerryja, a ne Naruta. Sretnog li djetinjstva! Stavi ovo na svoj zid ako si ikada pio vodu iz šlaufa, a ipak preživio!!!

Ovo je samo jedna u nizu tirada „dole fejzbuk, gore djetinjstvo!“, ovdje bez ikakvih lektorskih intervencija (i prevoda na srpski jezik). S obzirom da je do mene stigla kopiranjem (preko internet foruma), ne bih znao koji je to korisnik fejzbuka ovako otvorio srce pred svima pa mu se ne mogu lično obratiti, ali…

ŠTA, KOJI MOJ, DROBIŠ?

Počnimo od ironije koju valja debelo naglasiti. „Stavi ovo na svoj zid“… Jel’ vanjski, unutrašnji, noseći, španski? Koji zid? Fejzbuk zid? Šta će nekom ko je imao sretno djetinjstvo fejzbuk zid? Stavi na fejzbuk zid, da internet kitom od pola metra udariš u čelo one cirka 10-15 godina mlađe od tebe koji imaju čast da odrastaju u sve-informatičkom dobu? Ili je to možda upućeno dedi na fejzbuku koji je umjesto igranja fudbala bježao u kukuruze od švaba? Ako je upućeno djeci, nije to lijepo, a ni u skladu sa dječjim pravima… a za dedu još gore, samo što on nema svoja prava.

Jadna dječica odrastaju uz fejzbuk umjesto uz padanje s drveća u blato. Jadni oni. Doduše, oni samo rade što i svi drugi rade, uz ono što im je ponuđeno. I pola ovih koji su padali sa drveća lomeći ruke i noge su to radili samo zato što nisu imali Komodor 64 ili Spektrum računare, ili pak električne gitare i pojačala. Misliš da bi manuelno puštali klipe niz ulicu da su imali „aplikaciju“ za puštanje klipa? A kad je krenula radiodifuzija, prvi televizori i radio aparati dolazili po selima i gradovima, čitav bi se komšiluk okupljao oko njih. Sumnjam da je iko rekao: „E, jebeš te male ljude u kutiji, ‘ajmo mi padati sa drveća!“

Gledao si Toma i Džerija a ne Naruto, ali samo zato što su Tom i Džeri tada bili na programu, izabrao ih Đelo Hadžiselimović. Misliš da je Naruto glup, a da su Tom i Džeri genijalci. Šta god da je Naruto, i on ima neki svoj smisao, tebi skriven ali svakako jasan onima koji su ga napravili i onima koji ga gledaju. Da bi dokazao da su Tom i Džeri bolji od Naruta, u krajnjoj liniji bi došao do toga da moraš srušiti onu latinsku izreku kako se o ukusima ne raspravlja. Sretno u tom pokušaju. Ako kreneš u tu borbu, podržaću te podrškom u vidu podignutog palca u elektronskoj formi.

Prao si ruke običnim sapunom a ne antibakterijskim gelom jer tad nije bilo antibakterijskog gela. Pa šta. Neki su prali ruke sapunom napravljenim od svinje. Svinja je brutalno najkorisnija životinja. Još da daje mlijeko za preradu i mogle bi se sve ostale životinje ukinuti. Nego!

Šta uopšte hoćeš? Imao si jebeni BMX kao BMX banditi iz filma „BMX banditi“ dok su se druga djeca vozala na ponijima i mislili za tebe da si šaban!

Radio si sve što su i ostali radili u tom trenutku, sem ako si sa kišobranom skakao sa garaže – ako jesi, Respekt! (izlazi ponedjeljkom). Ne pišaj bez potrebe po onima koji slijede isti princip u drugim okolnostima. Oni sutra će možda imati čipove ugrađene u lobanju, a oni prekosutra se tući kostima pred pećinom. Otkud znaš da to njihovo neće biti sretno djetinjstvo? Kao da tvoje nije moglo biti bolje…

I koliko god misliš da si najjači u raji, legenda Mejdana i Ćermetane, da si jebeni Ber Grils koji će da ubije brutalnog ponirskog pandu i pojede mu oči, da nisi spomenut u pjesmi Ramštajna (We’re all living in Amerika, Amerika ist wunderbar), da nisi dio stranputice kojom je krenuo svijet, jesi. Jesi, mili moj, jesi. Sve to piše na tvom fejzbuk zidu.