Panoramske fotografije Vlašića (RE)

Prvobitno, ovaj članak/foto album je postavljen 23.10.2012. godine kao prethodnica planinarskog izvještaja o pohodu na planinu Vlašić od strane NPD „Nizbrdo“. Naknadnom provjerom odnosno slučajnom šetnjom kroz sokake bloga Gurao sam i šire stvari u uže stvari. je uočeno da su fotografije, koje su bile okačene na zaslike.com, nestale iz online sfere… baš bezveze. Usljed toga, članak je restauriran, slike su pohranjene u sam wordpress (zonfić koji tad nisam znao da upotrijebim), a ponovna objava članka usljed toga što se radi o prelijepim fotografijama sa prelijepog izleta po prelijepom vremenu… bio je to jedan od uspješnijih dana NPD „Nizbrdo“. Uživajte u pogledu!

***

Originalni tekst:
Prije no što bude objavljen službeni izvještaj o prvom zvaničnom pohodu NPD „Nizbrdo“ na planinu Vlašić, kao uvertira za isti, ekskluzivno na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari., panoramske fotografije nastale tom prilikom:

Pogled sa Devećana (Jugozapad > Zapad)

pano010-013Devećani, široko (Jug > Zapad)

pano032-036Paklarevo i Turbe sa oboda (Jug)

pano143-145

Vlašićki plato sa oboda (Sjever)

pano147-153Spuštanje prema Travniku (Jugoistok)

pano163-166Krajičak Travnika prema Paklarevu (Jug)

pano198-203Vrh Gromila i „spust“ ka Travniku (Istok)

pano204-210Vlašićki plato sa platoa (Zapad > Istok)

pano221-226Pogled na vrh Gromila sa puta na vrh Paljenik (Sjeveroistok)

pano232-234Sa vrha Paljenik, pogled na vrh Gromila (Sjever > Istok)

pano245-249Osvajači – gratis foto 2017! 🙂

pano238-239

Advertisements

Najgora socio-filozofska podvala od svih!

„Čuli smo da ne mo’š nabiti loptu na zgradu!/Ma ko ne može!“, i lopta ostane na zgradi a onda se, djeco, k..cem igrajte. Srbe je vazda bilo lako nagovoriti na glupost.

lepa-brena-iamp-slatki-greh-u200e-boli-me-uvo-za-sve_slika_o_52319681Iako nisu izmislili glupost, Srbi su svakako među modernim šampionima iste, makar na Balkanu (veoma takmičarski nastrojen prostor u toj disciplini). Glupost se očitava na mnogo nivoa, a krajnji rezultat je ekstremno nizak kvalitet života, ništa drugo. Hoćeš nov auto, neće da može. Hoćeš na more, neće da može. Hoćeš salamu u kojoj ima mesa, neće da može. Naravno, živjelo se, živi se, živjeće se i dalje (u manjim količinama), ali kako? Sve lošije, iako „vladari“ ubjeđuju da je sve bolje… nije problem što ubjeđuju, nego što im to prolazi.

Naravno, problem je uvijek negdje drugdje. Iluminati, masoni, teorija zavjere… drugi su krivi, nismo mi glupi, bježi se u izgovore. Opet, kao kontra tome se razvila jedna specifična grana defetizma kod jednog dijela mladih Srba koja je apsolutno nezdrava (tema za sebe koja zaslužuje da bude pošteno obrađena, prim. aut.), a to je nekakav anti-patriotizam koji se ogleda u prihvatanju svakog sranja koje dolazi sa strane uz negaciju svega sa 4C predznakom: minđuša u obrvi u inat djedu koji je nosio opanke… umjetnost kontrasta. Realno, teško je – sa makar „gramom inteligencije“ – biti patriotski orijentisan i ponosan u ovom trenutku vremena, ali ne vrijedi se ni zatrpavati u oblandu depresije i kornet mržnje prema porijeklu već pokušati biti konstruktivan i iskreno napredan. „Ako nemaš nešto lepo da kažeš, onda nemoj ništa reći.“ Ovo-ono.

Dakle, činjenično, silazna je putanja, već jako dugo. I kad kažu, krivi su oni što su nam podvalili, ne. Kod naših prijatelja Kineza ima ona „zajebi me jednom, zajeb’o si me; zajebi me drugi put, nož-žica-zabranjeni grad do mene je“, dakle, prema zajebima se mora djelovati progresivno. Pa kako to da nas svaki put zajebu?

Kažu da su možda najgore podvale bile pred one tamo ratove, kad nam Jenglezi skovaše „Bolje rat nego pakt!“ i „Bolje grob nego rob!“… odlične pjesmice, lako se pamte, pjevaš ih pa pogineš. Veoma upečatljivi džinglovi, a obzirom na njihov učinak, mora se odati priznanje autorima. Isto tako, naknadno smo imali čast da budemo domaćini prvog potpuno televizijskog rata na području Evrope, i tu je bilo propagande ali zbog drugačijeg karaktera rata, efekti su bili drugačiji. Ipak, iako se takve parole ciklično periodično ubacuju u rotaciju da im ne bi istekao rok trajanja odnosno da ih se ne izbaci iz stila života, ima jedna puno gora, univerzalna, svakodnevna, apsolutno ubilačka…

„Pametniji popušta.“

Aplauz. Ko je to smislio, svaka mu čast. Dva počasna doktorata odmah, iz Antropologije i Političkih nauka. Posebno što se kod Srba ne zna ko je glup a ko je gluplji, pa tako ni izlaz iz debate/polemike/fajta putem narečene parole najčešće nije dokaz ničega. Određeni popuštaju, činjenično: spakuju kofere i odu odavde pa ostvare karijere. Eno, Nikola Tesla, Novak Đoković, Ivana Slavković Cherry Kiss… Za Teslu govorili da je blentav, skače sa kuće držeći kišobran, svašta su zli jezici izmišljali a ono čoek ode u Ameriku i napravi struju. Ivana je bila na glasu da je kurva, a ono jako talentovana porno glumica… Đogana valjda ne treba dodatno objašnjavati, taj kad iz Monaka sa bijelim puloverom oko vrata mahne rukom, nacija u transu. Ristekpa.

Dakle, potvrda one narodne „niko nije prorok u svom selu“, ako se razmotri zajednički nazivnik za ove primjere: za uspjeh je potrebno otpizditi odavde. Šta onda ostaje ovdje? Pa neuspjeh. (Blogeri.) Žabokrečina. Popust (popuštenih). Nije dobro.

I dok rođenu glupost ne dijelimo tako lako, pamet nam je djelimično univerzalna što će reći pokradena: stari Latini, još stariji Kinezi, naši dobri Švabe, svi oni imaju makar pola narodnih mudrosti koje i mi imamo, „ko drugome jamu kopa…“, „jedna lasta…“, „žena može biti sa sela…“, „nauči čoeka da peca…“ i hiljade ostalih primjera, ali „pametniji popušta“, e, to nećete čuti nigdje, sem ovdje. Švabo igra svih 90 minuta pa onda još doda gas u sudijskoj nadoknadi; Kinez strpljenje, pamet i šaka riže dnevno i osvaja svijet, metar po metar; stari Latini su sami sebe diskvalifikovali pretjerivanjem u širenju polno prenosivih bolesti (al’ su se i nauživali, prim. aut.). A mi? Dva loša ubiše Miloša – standardna situacija, on se iznervira i otjera ih u k..ac, ostavi sve i ode; dva loša trljaju ruke uspjehom i logaritamski se umnožavaju a jadni Miloš konta da je to tako trebalo, jer, „pametniji popušta“. Nije, Miloše, jebotebog, nije trebalo i ne treba tako. Ko će, ako nećeš ti, kad će, ako ne sada? Ko si, gdje si, ima li te, i gdje ćeš biti sutra ako popustiš, a kamoli za 100 godina?

Dakle, od svih podvala ta je najfatalnija, a kad se još uhvati u kolo sa još nekim surovo preciznim kratkim opisoidima narodnih karakteristika poput „da komšiji crkne…“, „srbuj makar slamu…“, „od zla oca i još gore…“ dobije se naizgled beskonačna vožnja unutar betonskog zida smrti propasti koja može imati samo jedan tip kraja: fatalan. Obzirom na to, možda se čini da je samo porijeklo parole nebitno – da to nisu bile zle strane službe već domaća pamet/“pamet“, međutim, valja se zapitati: šta ako je to drugo – motiv intrinzički? Ako smo sami sebi zabili nož u leđa, treba li ga uopšte vaditi ili ga dublje zabiti, da prođe?

Definicija: ženska zglava

Ženska zglava se obično nalazi iznad ženskih ramena koja su neposredno ili malo dalje od sisa (ale, ale! sise!). Ista je raznovrsnog oblika, uređenja i karaktera po nahođenju nositeljice, zarad izazivanja opšteg divljenja i pozornosti. U posebnim svakodnevnim slučajevima može biti ukrašena različitim vrstama nakita i šminke s ciljem privlačenja primjeraka protivničke vrste. U ženskoj zglavi žive đavli, šejtani i bjesovi zlodusi.

Primjer upotrebe:
– Šta ti je, jes’ dobra zglavom?

Kad već paganke ne slave Sv. Trifuna, zaštitnika vinograda(ra)…

Svim ženama koje se zovu Mirjana (i osobama oba pola koje se osjećaju kao Mirjane), poklon za prozapadni Dan zaljubljenih: najljepše – tužne i manje tužne – ljubavne pjesme, uživo u teretani Sokolskog doma, u neponovljivom izvođenju Mitrovog strica Zdravka Rokija Kralja Une

Moj Milane, nisi ti vidio ni D od dana…

Onomad, prije nego što sam bio mlad, bavio se sportom i zdravim životom, imao sam tu nesreću da idem u gimnaziju, a sa odlascima u gimnaziju su ruku pod ruku došli i išli odlasci u kafane. Iako sam se poodavno izliječio od toga, još se nekad sjetim nekih teških trenutaka…

Imao sam i omiljenu kafanu, „Knez“. Zapravo, i nisam išao u druge kafane, svojevoljno. Samo „Knez“; isti se prije toga zvao „Borac“ a poslije toga nekako a sad se opet zove nekako…pab, sa žutim pivom, jebem li ga. „Knez“ je bio prava rokenrol kafana, a i vrijeme je bilo znatno više rokenrol nego ovo danas… šta da se radi. Iako je „Knez“ bio prava rokenrol kafana, opet smo mi, momci sa stanice Ćermetana, zbog lijepog ponašanja povremeno imali takvu čast da budemo uskraćeni za piće i gostoprimstvo u istom, dok se očigledno heroinom drogirani likovi šetaju okolo, ali ovo nije priča o nekom takvom teškom trenutku…

Nego, boga_ti, prije godina 15-ak, kraj ljeta, kraj svijeta – novi početak. Netom završena gimnazija, riješen popravni ispit (jebotebog, kad samo skontam koliko mi nisu vjerovali da sam pametan pa sam i u četvrtom gimnazije morao na popravni, prim. aut.), nemam pojma jesam li bio upisao fakultet ili nisam, ne znam ni jesam li se tad bio odlučio šta ću studirati – i to je bila posebno teška odluka, ali… ravno do mora. Nema veze što nema para za more. Ko ga jebe. Kraj je ljeta, lagani početak nove školske godine… a ja više ne idem u školu, nakon 12 godina. Nije svejedno! Ha! Nemoguće brkove iskriviti u tužni osmijeh, samo sretni. 🙂 Ustanak tamo negdje oko 13:00, a otprilike sat poslije je i buđenje, ide se na kafu (produžena sa šlagom, naravno, kao pravi čovaburaz), ide se u „Knez“…

Prelijep dan, apsolutno prelijep, grad čista poezija, drvoredi pjevaju dok pločnici daju ritam, zgrade se njišu na toplom vjetru, sa neba se smiješi – tada još uvijek u dvocifrenom okviru kilaže – Miro Janjanin, bezbriga totalna… ili nije? Na „Knezu“ svi vrataprozori otvoreni, standardna ekipa sa sunčanim naočalama… okupljena oko TV-a. Koji k. Naručim kafu pa se priheftam sublizu. Zašto kog moga gledate CNN, zaboga? Ti ne znaš šta je bilo? Ne. A ono CNN prikazuje Njujork, iznad njega nebo plavo skoro kao naše, al’ realno, talašika za ovo naše, nego ono plavo nebo, neke zgrade, kad ono bogtejebo zakuca se i drugi avion u zgradu. A DAAAAAAAAJ! DAAAAAAJ!!! U tom trenutku, toplina među nama okupljenima kao žar numere „Kumova slama“ umnožen 1000 puta, snaga kao kad sendvič sa velikog odmora od četvrt hljeba i 7 grama parizera progutaš na eks, troprst ponosa kao kad je Zvezda jebala Bajern nasuvo, gori ona zgradurina, devojke plaču, ginu im mladići (ko im je kriv što se kače s nama), suklja crni dim preko njihovog plavog neba a naše… preplavo. Pa jebem ti majku, kakav je to bio dan, what a day what a day što bi rekli momci iz FNM, odavno nema takvih dana… ima kafana ali nema dana. Ptice nisu ni morale da pevaju aleluja, dovoljno je bilo samo da se pogledaju…

p1040117A gdje ste vi bili 11. septembra 2001. godine?