Karijera

Jeste li još uvijek Šarli Ebdo?

Francuski satirični list opet u centru pažnje… ista priča samo drugačija.

Mnogi i ne bi ni znali ko je Šarli da onomad ne upadoše neki dušmani – momci koje svi vole da mrze – u nj. prostorije i počiniše masakr. Nije se zajebavati sa ISISusom. I „civilizacija“ skoči u odbranu, „Svi smo mi Šarli Ebdo! (Gađajte i nas, nijesmo šugavi!)“. Skočiše i neki tamo (k’o) naši u znak podrške, obojiše se u crveno-plavo-bijelo pogrešnim redom, i oni su Šarli. A neki se opet sjetiše da nam se taj isti Šarli smijao prije 5-10-15 godina… mada, lako se zaboravi to, dok se napreskok nabroji do 100.

Do sad, kad Šarli kaže kako bi ona beba, što je uslikaše na plaži trajno nasukanu, izrasla u manijaka koji bi silovao Jevropljanke. Jer su svi oni manijaci, sa Bliskog Istoka, alahuekber! Iako je, realno, tragična sudbina te bebe pretvorena u običan PROPAGANDNI MATERIJAL, ovakvo reagovanje je sve, samo ne satira. Istina, humor može biti crn i oštar, satira treba da provocira, međutim, kad se uzme u obzir konstantan ugao nastupanja, kako prema Srbima onomad koji su ginuli protiv preteče „islamske države“, tako prema drugoj strani ljudske nesreće koju je „islamska država“ prouzrokovala, vidi se da, u suštini, za strano tržište Šarli uvijek služi isti miks ksenofobije i šovinizma.

Tako da, priča je drugačija ali je zapravo ista… I zbog toga da vam kupujem specijalno izdanje? Napušite se vi kurca, dragi sunarodnici svih naroda i narodnosti koji ste „bili (i još uvijek ste) Šarli Ebdo“, jer ste bili (i još uvijek ste) samo obični zatucani licemjeri.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XV

Prateći dosadašnje časove Seksualnog vaspitanja, neko sa malim kvocijentom pažnje, zlog jezika (i namjera!) ili pak jednostavno neupućen – u šta su male šanse – bi mogao ustvrditi da su nastupila neka naopaka vremena, da je zlo ušlo u ljude (pa čak i u velečasnog trenera Saleta!) i da se priča samo o poganim stvarima: seksu, politici, kriminalu… a nekad je bilo drugačije, pričalo se o sportu, patriotizmu, slavnoj istoriji…

Ipak, to nije tako. Ni blizu. Teretana Sokolskog doma – sa cjelinom pripadajućeg Sokolskog doma – je nadasve hram sporta i zdravog života. Članovi raznih uzrasta i društvenih statusa su prevashodno tome posvećeni, te daju sve od sebe, kako na zvaničnim sportskim takmičenjima (boks, fudbal, atletika…), tako i pri praktičnoj primjeni stečenih sportskih znanja i vještina (održavanje reda u ugostiteljskim objektima, usluge prinudne naplate potraživanja…).

Doduše, povremeno sportski ciljevi izgube prioritet. To, naravno, nailazi na nepodijeljene osude javnog mnjenja teretane Sokolskog doma i nikakvi izgovori ne mogu biti prihvaćeni kao validni. Ipak, to ne sprečava sportiste takmičare članove teretane Sokolskog doma da, uz iskreno pokajanje, iznesu razloge svog podbačaja…
– Baćo moj, sjećam se jednom na takmičenju ____ [cenzura, prim. aut.], trčim zadnji krug i padam u tempu, ne mogu, gledam kako gubim prvo mjesto ali džaba… Iscrpio se prethodnu noć – čitavu noć jebao bacačicu diska! Trener pored staze mi psuje majku… – ispovijeda se jedan stariji član sportista takmičar.
– Pa šta bi?
– Drugi bio na kraju, jebi ga.
– Ma sa tom bacačicom diska, kakva je bila? – ispravlja se potpitanjem član netakmičar.
– A ona je bila kao anđeo… Čim smo se vidjeli prvi put, to je sijevnulo! A onda kad sam je dograbio, uhvatim ja nju, pa kad ona uhvati mene… KAO DVA SVECA KAD SE UHVATE! Čitavu noć! – pristojan je bio u opisu član takmičar tako da članovi puritanci nisu morali da napuste čas.
– Pa dobro, ali ako si ti završio drugi, kako je ona prošla na takmičenju? Ko je tu koga… izjebao bolje?
Na to se član takmičar nasmija, te odgovori sa neobičnom sjetom u očima:
– Ona je završila negdje peta ili šesta, baš se dobro bila izmorila… baćo moj.

Za to vrijeme na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold “Alen” “Izdaja” Anikić se bavio nadasve sličnom aktivnošću – kod mehaničara je posmatrao zamjenu diskova na njegovom nepouzdanom nenjemačkom automobilu…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIV

Snijeg je opet iznenadio zimske službe

Zimska idila u gradu na Vrbasu… a i šire. Kao nekada. S razlikom.

Pada snijeg, napadao je, kao što odavno nije. Toči se medovača, ori se kanadska himna, zamalo toliko da se ne čuju komentari (sa lajkovima) na račun opšte neprohodnosti („Ništa nije očišćeno, jebo im bog majku!“). Naravno da je opet snijeg u januaru iznenadio zimske službe, naravno da službe za informisanje izvještavaju da su mobilisane sve jedinice i da se nalaze na terenu. U prevodu, to znači da sam u toku šetnje od četiri kilometra uzanim stazicama na ulicama (šireg centra) ovoga grada vidio četiri komunalne lopate da rade i jedan kamion (va)ralicu.

Naravno, sa druge strane je druga reakcija, „svako da očisti ispred svoje kuće i riješen problem“. Cijenim optimizam, samo što on, kao i obično, isključuje logiku. Svako normalan (varijabla upitnog postojanja „na ovim prostorima“) će i počistiti ispred svoje kuće. To nije problem. Problem su trotoari i putOvi. Tu uglavnom niko ne živi. Na putOvima, tačnije, kraj putOva, rade neke žene (majke, kraljice… trotoara) koje imaju puno unosniji i odgovorniji posao od čišćenja snijega – jedino njih (i snijeg, je li) komunalne službe još nisu očistile sa filigranskih pločnika od paljenog jablaničkog granita…

Tako da, imam državljanstvo, plaćam porez(e), prijavljen sam na biro… I još treba da vam čistim snijeg? Napušite se vi kurca, svako ispred svoje kuće.

Samo dva prsta, gospodine Bobe!

Alan Ford ne bi bio to što jeste za nas, da u sebi ne sadrži još jedan, potpuno novi stepen subverzivnosti. Nešto što ja smatram za do sada skriveni, ne mnogo razmatrani aspekt stripa, koji je još više produbio vezu između bivših Jugoslovena i Grupe TNT: Alan Ford je u isto vreme i kritika komunizma! Ili, da budem precizniji, svakog nekompetentnog, autoritarnog i propagandističkog društvenog uređenja.
To znači i bivše Jugoslavije, a i sadašnjih država. AF je univerzalna kritika lošeg društva, bez obzira na varijantu. Čitava njegova socijalna i satirična poetika se može sažeti u aforizmu koji bih nazvao „Alan Fordova moralna teorema“: „Svako telo uronjeno u vlast gubi od svog ubeđenja onoliko koliko je teška njime istisnuta korist.“

(Iz knjige Cvjećarnica u kući cveća, Lazar Džamić, Heliks Smederevo, 2012/14.)

Ja sam samo jedan (od mnogih/sa gitarom) za koga je Alan Ford mnogo više od stripa. Knjiga Lazara Džamića je „pomalo standardna“ priča o nama kroz priču o njima, mada se na momente pomalo zaboravi na njih, jer su i ONI – MI. Uzimajući to u obzir, odmah vrijedi napomenuti da je doza teorije „znam ja nas, jebo ti nas“ umjerena i ugodno upakovana. Napisana uobičajeno modernim stilom – knjiga je zapravo uobličen blog materijal – koji je kombinacija ličnog i naučnog, gdje lično opet nije naročito agresivno (možda malo pasivno-agresivno?) a naučno je prijatno gradirano i nadasve referentno, te sve zajedno čini jedno lagano objašnjenje zašto je sve tako kako jeste… ne samo što se tiče AF nego i mnogih drugih stvari u našoj realnosti, a opet je i – uvijek dragocjeno – podsjećanje na genijalno remek djelo našeg doba koje AF i jeste.