Moj Milane, nisi ti vidio ni D od dana…

Onomad, prije nego što sam bio mlad, bavio se sportom i zdravim životom, imao sam tu nesreću da idem u gimnaziju, a sa odlascima u gimnaziju su ruku pod ruku došli i išli odlasci u kafane. Iako sam se poodavno izliječio od toga, još se nekad sjetim nekih teških trenutaka…

Imao sam i omiljenu kafanu, „Knez“. Zapravo, i nisam išao u druge kafane, svojevoljno. Samo „Knez“; isti se prije toga zvao „Borac“ a poslije toga nekako a sad se opet zove nekako…pab, sa žutim pivom, jebem li ga. „Knez“ je bio prava rokenrol kafana, a i vrijeme je bilo znatno više rokenrol nego ovo danas… šta da se radi. Iako je „Knez“ bio prava rokenrol kafana, opet smo mi, momci sa stanice Ćermetana, zbog lijepog ponašanja povremeno imali takvu čast da budemo uskraćeni za piće i gostoprimstvo u istom, dok se očigledno heroinom drogirani likovi šetaju okolo, ali ovo nije priča o nekom takvom teškom trenutku…

Nego, boga_ti, prije godina 15-ak, kraj ljeta, kraj svijeta – novi početak. Netom završena gimnazija, riješen popravni ispit (jebotebog, kad samo skontam koliko mi nisu vjerovali da sam pametan pa sam i u četvrtom gimnazije morao na popravni, prim. aut.), nemam pojma jesam li bio upisao fakultet ili nisam, ne znam ni jesam li se tad bio odlučio šta ću studirati – i to je bila posebno teška odluka, ali… ravno do mora. Nema veze što nema para za more. Ko ga jebe. Kraj je ljeta, lagani početak nove školske godine… a ja više ne idem u školu, nakon 12 godina. Nije svejedno! Ha! Nemoguće brkove iskriviti u tužni osmijeh, samo sretni. 🙂 Ustanak tamo negdje oko 13:00, a otprilike sat poslije je i buđenje, ide se na kafu (produžena sa šlagom, naravno, kao pravi čovaburaz), ide se u „Knez“…

Prelijep dan, apsolutno prelijep, grad čista poezija, drvoredi pjevaju dok pločnici daju ritam, zgrade se njišu na toplom vjetru, sa neba se smiješi – tada još uvijek u dvocifrenom okviru kilaže – Miro Janjanin, bezbriga totalna… ili nije? Na „Knezu“ svi vrataprozori otvoreni, standardna ekipa sa sunčanim naočalama… okupljena oko TV-a. Koji k. Naručim kafu pa se priheftam sublizu. Zašto kog moga gledate CNN, zaboga? Ti ne znaš šta je bilo? Ne. A ono CNN prikazuje Njujork, iznad njega nebo plavo skoro kao naše, al’ realno, talašika za ovo naše, nego ono plavo nebo, neke zgrade, kad ono bogtejebo zakuca se i drugi avion u zgradu. A DAAAAAAAAJ! DAAAAAAJ!!! U tom trenutku, toplina među nama okupljenima kao žar numere „Kumova slama“ umnožen 1000 puta, snaga kao kad sendvič sa velikog odmora od četvrt hljeba i 7 grama parizera progutaš na eks, troprst ponosa kao kad je Zvezda jebala Bajern nasuvo, gori ona zgradurina, devojke plaču, ginu im mladići (ko im je kriv što se kače s nama), suklja crni dim preko njihovog plavog neba a naše… preplavo. Pa jebem ti majku, kakav je to bio dan, what a day what a day što bi rekli momci iz FNM, odavno nema takvih dana… ima kafana ali nema dana. Ptice nisu ni morale da pevaju aleluja, dovoljno je bilo samo da se pogledaju…

p1040117A gdje ste vi bili 11. septembra 2001. godine?

Fleš! A-a! Penji se na motku!

Kad mi je pala ta lopta pred noge, shvatio sam sve…

Cupać Jarmila, majku ti jebem, Jarmila Cupać… pa taj pojam zvuči nevjerovatnije nego prisjećanje da smo kao djeca u toku rata umjesto igračaka skupljali metke, između ostalog. Cupać Jarmila s nadimkom C.J. (Si Džej bez Parker što nije isto kao morski Džej Ramadanovski), moj prof. fizičkog tokom gimnazijskog školovanja. Cupać Jarmila odmilja „Mali divljak“, istureno krilo radikalnog androhomoseksualizma…

Kako je to rekao moj legendarni komšija Raka: „Ja kad sam došao u prvi i vidio pičke iz trećeg, znao sam da neću ostati normalan.“ Imao je on sreće pa nije ostao normalan. Elem, prvi je prvi razred gimnazije a pičke iz trećeg su djevojke mlade trećeg razreda gimnazije na času fizičkog vaspitanja. Banjalučka gimnazija je imala taj slatki, slatki kombinatorički problem prostorno-vremenskog planiranja koji je uzrokovao da počesto dva razreda moraju dijeliti salu za fizičko. Tako se znalo desiti da neki prvi razred dijeli salu sa nekim trećim razredom (princip par-nepar smjena). Iako tu djevojačku mladost trećeg razreda gimnazije smatram granično ilegalnom (recite NE pedofiliji), kad imaš 15 godina… to je malo drugačije odnosno odlično, i bilo je. A onda je u drugom razredu gimnazije došao novi razrednik Bavrlić Rodoljub zvan BA i saopštio nam kako je „naštimao“ da imamo fizičko sami. Da ne dijelimo salu. Sa pičkama iz trećeg razreda. Mi, posljednje pravo matematičko odjeljenje banjalučke gimnazije, 18 dječaka i devet djevojčica. On, naš razrednik, kreator rasporeda časova za školu. Ko će kome, ako ne svoj svome… traumu. Mi sami i ono (treće lice jednine, srednji rod) zvano Cupać Jarmila. GORI U PAKLU, RODOLJUBE, GORI KAO VJEČNA VATRA.

Nadimak „Mali divljak“ je bio uveliko aktuelan kad smo došli u te male ali čvrste šake, zbog navodno uspješnog bavljenja nekim sportom (ako nije bio i karate… ili gimnastika, aj’ znaj) ali i fizičkog izgleda koji nije odavao polne karakteristike (ali ni bilo koje druge karakteristike) nijednog od oba poznata pola. Mada, kad malo bolje razmislim, ako zamislim siluetu „Malog divljaka“, ta silueta nekako podsjeća na Brusa Lija. Hm. Nešto tako. Dobro.

Bilo kako bilo, djelovanje „Malog divljaka“ je bilo planski nehumano, posebno u našem dječačko-centričnom razredu punom matematičara (a kasnije i studenata prirodnih nauka) koji sami po sebi nisu imali lak put do bogatog (hetero)seksualnog života. Naime, „Mali divljak“ je prioritet davao sportovima koji uglavnom nisu bili fudbal a više su bili „gej je okej“. U četiri godine gimnazije, samo jednom smo na času fizičkog dobili loptu i dopuštenje da izađemo na školsko igralište da igramo fudbal. Bilo je to pred sam kraj gimnazijskog mučenja, lopta je bila izduvana, igralište nikakvo, a mi toliko razdragani da smo na putu do igrališta – staza od 30-ak metara – toliko urlali da smo automatski zaradili povrat u salu…

Dakle, nije bilo fudbala, ali je bilo odbojke i gimnastike, napretek. „Mali divljak“ je bio veoma oran da nas nauči svakoj varijaciji preskakanja konja, pa tako i nekim koje sam smatrao da su u domenu Velike gužve u Kineskoj četvrti te sam radikalno – kao madafakin Vojvoda! – odbijao i da ih pokušavam. Navodno da nije lako slomiti vrat kad si mlad, ili su bar drugi vjerovali u to. Nisam pokušavao ni da vjerujem. „Mali divljak“, koji je zapravo iz nekog istočnog uvoza (lako moguće iz Putinove klase na policijskoj akademiji), je provodeći gnjustne planove radikalnog androhomoseksualizma iz biblije Novog svjetskog poretka veoma pažljivo dozirao količine muških sportova i radosti, a počesto i prečesto je iste znao da uskraćuje i prekida povikom: „Momci, na motku!“

Ako je ko šta zapamtio šta se pamti ko od čega gimnazija fizičko mali divljak, bila je to motka koja nije bila motka već šipka. Za penjanje metalna vertikala od nekih pet metara, standard, svi ste je vidjeli, neki se penjali, neke se divile. Ali, motka. I na nju, momci. Pajebotebog, gdje su tad bila dječja prava?! Where was your god then?! Umjesto da se, nadasve hrišćanski [da malo ispoštujemo hrišćane, prim. aut] u nemogućnosti one bezgrešne varijante, djevojke uče na motku, momci su svako malo morali na motku, pa I onda kad nisu pijani došli na čas fizičkog nakon blok časa informatike u suprotnoj smjeni i traženja istine u vinu u međuvremenu [mada je legendarna iskazana hrabrost Jovanovića da u supijanom stanju pokuša uspon na motku i zaglavi na pola, prim. aut.]. Motka je opet bila spas za neke koji su fizičkom snagom iskazanom na motKi pokrivali jedinice iz gimnastike. Neki od tih su kasnije postali poznati blogeri, članovi teretane Sokolskog doma, iako se o njihovoj prošlosti jako malo zna…

Nije ta motka bila tako loša, ali je njeno nametanje bilo krajnje nesportsko i opasno. Sva sreća pa su to bila vremena prije Đogana, možda bismo i rekete fasovali, ali nismo; pikali smo tu odbojku, jedan divan beskontaktni sport kad ga igraju žene u šorcevima… bilo je tu i nešto košarke, pa je jednom prilikom „Mali divljak“ prilikom ocjenjivanja slobodnih bacanja izrazio negodovanje prilikom bacanja „iz gaća“ LOPTE PREMA KOŠU na šta mu je odgovoreno da je Radivoje Korać tako bacao LOPTE PREMA KOŠU pa može i jedan učenik, kasnije poznati bloger, član teretane Sokolskog doma…

I tako, kad mi je pala ta lopta pred noge, sve mi je to prošlo kroz glavu. Radikalni androhomoseksualizam „Malog divljaka“, podsvjesni uticaj motke na psihu pubertetlije, maliciozna pakost Bavrlićevog osmijeha pri saopštavanju rasporeda za fizičko vaspitanje, četiri godine paklenih fasadnih cigala… jebem ti loptu da ti jebem loptu, bijelo-plavo-žutu, sa đavoljim rogovima, kud pade pred mene, ma sad ću da je… vratih je djevojčicama da nastave igrati odbojku. Ne znaju one ništa, a i bolje što ne znaju, iako kapija pakla pod nadležnošću „Malog divljaka“ u svakom času može ponovo da se otvori…

P.S. Neke 2011. sam bio u imenskoj ustanovi, povodom konkursa za posao. Zaposlili me nisu, ali sam tom prilikom saznao nešto što me je rastužilo: Jarmila Cupać je otišla u penziju, i to dvije godine prije toga odnosno 2009. Nije meni tad bilo žao što je ona otišla u penziju – prije dvije godine – nego mi je bilo žao što nije otišla u penziju prije dvadeset godina, prije nego što sam krenuo u gimnaziju.