Neko lupa po dobošu a neko motikom…

Ekskluzivno, samo na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari., necenzurisana verzija recenzije novog albuma banjalučke grupe Heaven Rain koja otkriva nimalo ugodne detalje o starosti nj. bubnjara… Ne preporučujemo mlađima od 18 godina.

***

Banjalučki milozvučni čelični četverac sa stamenom kormilarkom drugim dugosvirajućim izdanjem daje pun vjetar u jedra plovidbi po nesigurnim morima nježnog metala prepunim pirata, zlih recenzenata, debelih i manje debelih gotičarki te papaka u dubokim bijelim patikama koji sa zlim osmjehom spaljuju postere Džona Travolte i Olivije Njutn-Džon Travolte…

HEAVEN RAIN – SECOND SUN (Music Buy Mail, 2012)

Šta reći o Heaven Rain što već nisu rekli eminentni recenzenti medija poput Metal Sound, Mеталлический Cовок, Radio Hezbollah, Stora Tuttar, μεγλες μαρες ψωλς i drugih? Malo šta, sem sve to ponoviti na srpskom jeziku… ali ne sad.

Bend je od početka svog djelovanja (2006) prošao kroz određene personalne promjene, od kojih je najznačajnija tranzicija sa muškog na ženski vokal, a aktuelnu postavu i pripadajući zvuk su predstavili na mini izdanju Evolution (2010, RECENZIJA), tako da Second Sun ne donosi naročita iznenađenja. Recept prikazan prije dvije godine je ovdje albumski proširen na relativno kratkih 41 minut: tu su metalne stvari, manje metalne stvari, instrumentalni intro/outro, te obrada domicilnog pop-rok hita iz ’80-ih. Ovoga puta, izdavač je njemačka etiketa Music Buy Mail a album je upakovan u atmosferičnu vizuelnu kreaciju iskusnog Alexa Yarborougha (omotao Cage, Metal Church, Solitude Aeternus…) koja nas snježnim plavičastim tonovima priprema za nuklearnu zimu koja počinje pritiskom na play…

Album otvara new age začinjen instrumental „Close to Dawn“ koji tako gradi atmosferu da slušalac očekuje da čuje riječi „Dobro veče, vijesti dana…“, međutim, slijedi numera koja se zove kao sam bend i poprilično dobro definiše isti: razigrana elegija koja melodijom gorskih visova kakve se ne bi postidili ni velikani poput A-ha kao da priziva vilu Ravijojlu da prestane sa branjem ruzmarina i uhvati se da igra u kolu. Nju prati još jedna ritmičnija numera („Dreamless“) da bi se lopta spustila sa slow dance orijentalnim predahom na #4, „My Only One“. Na početku sredine se nalazi živahna „Second Sun“ po kojoj album nosi ime a koja je zapravo najslabiji trenutak istog. Da seciramo… Naime, sa melodičnim metalom je problem što je tu najčešće samo pakovanje metal, a kad se aranžman razmota dobije se „Split ’71.“ (Moj galebe, ne slijeći na obrnute krstove). To se najbolje vidi na naslovnoj, gdje ni Ronald Kumanovska bekovski čvrsta ritam gitara Igora Dragelja ne uspjeva da sakrije žovijalnost melodije festivalskih korijena… Usput, spomenuti brko gitarista nije virtouz kao njegovi prethodnici ali se odlično snalazi sa ritam metalnom gitarom odnosno metalnom ritam gitarom tako da je usljed toga muzika Heaven Raina znatno ritam metalnija u odnosu na debi album… Bilo kako bilo, kao balans nakon naslovne slijedi najmetalnija „Face of Misery“ sa više nego solidnom količinom duplobas žuljanja te ugodnim slomovima ritma. Prati je nešto potpuno drugačije u vidu klavirske „Nowhere“ koja prelijeva kap u čaši prepunoj emocija kod mnogih članova Tolkin foruma širom svijeta i ljudi koji očekuju da Queensrÿche napravi još jedan dobar album… Ipak, metal je metal a metal je podsticaj da nožem bodemo fotelju, tako da nas više zanima ono što slijedi, a to su još četiri numere, solidna višemetalna zamalogotična „Raven in Heart“ sa Gluvi barut začinskim biljem, manjemetalna višeekstranenična spaoremen „When Day Fades to Dark“, odjava programa u vidu outro instrumentala te bonus noćni program u vidu „Vejte snegovi“, obrade grupe Zana koja Heaven Rainu pristaje kao vuneni priglavak seljačkoj nozi punoj kurjih očiju…

Nije li iritantno kad recenzenti redom nabrajaju pjesme? Vaistinu. Međutim, ovdje imamo slučaj da su pjesme jako kvalitetne i unikatne tako da ih vrijedi pomenuti ponaosob, sa jedne strane, a sa druge strane, malo ih je pa se može. To bi bila jedna od mana albuma, 11 – 1 (obrada) – 2 (intro i outro) = 8, a kad se uzme u obzir da su sve numere oko četiri minuta dobijemo da album traje kao jedno prosječno pranje suđa. Ipak, bolje osam dobrih naših nego deset dobrih tuđih, a iste su mogle biti još bolje da je više pažnje posvećeno aranžmanu vokala. Elem, pjevačica Miona je poprilično sposobna (u vokalnom smislu) ali relativno neiskorištena (u vokalnom smislu), tako da je njeno djelovanje na albumu uglavnom pravolinijski hladno, bez naročitih ukrasa i varijacija. No, vrijedi nešto ostaviti i za naredni album. Inače, kao i u slučaju Evolution mini izdanja, produkciju potpisuje Marjan Mijić (Chainroom studio, Senta), i tu nema previše zamjerke, sa zvučne strane. Bend zvuči jednako moderno i aktuelno kao bilo koji svjetski bend iz žanra (Finska bi mahnula zastavicom za 12 poena dok bi od Švedske stiglo makar 10). Idejno, produkcija ima par sitnih mana koje se tiče finog finiširanja albuma: većina pjesama ima uvodne instrumentalne dionice gdje iste ponekad prave neočekivan skok u odnosu na prethodnu numeru (npr. iznenadni upad uvoda „Raven in Heart“ koji je dušu dao za postepeno uključenje elemenata ili fade-in), posebno ukoliko prethodnu krasi prekratak fade-out… bar se na tome ne treba štediti. To su detalji koji utiču na tok slušanja albuma kao cjeline, ali ne oduzimaju od samih pjesama koje čvrsto stoje na svojim nogama. Što se tiče zvučne slike, s obzirom da je glavni čovjek u bendu onaj koji svira gnjustni nemetalni instrument sa crno-bijelim dirkama – keyboard Ph.D Goran Baštinac, logično je da je njegov instrument solidno istaknut, međutim, prisutan je ukusan balans boja i zvukova klavijatura nasuprot kojih se nalazi već spomenuta (metalna ritam) gitara, a ispod njih je ritam sekcija (Bojan Jokšić – bas, Nebojša Bakočević Lakić – bubnjevi) koja svoj posao obavlja drugovimojibiciklevoze radnički, bez previše pametovanja.

Sve u svemu, zreo album zrelih muzičara i zrelih ljudi (bubnjar je duboko zašao u petu deceniju života a borački dodatak teško da može pokriti troškove ljekova za reumu), ostaje da se vidi kako će ga prihvatiti vječito nezrela metal publika, i još važnije, kako će ga prihvatiti bjelosvjetski brke sa repićima (kojima Music Buy Mail bjelosvjetska distribucija nudi album), koji u ovim vremenima krize i recesije imaju dovoljno njemačkih maraka da pokažu da im je zapravo stalo do muzike…

I na kraju, numerička procjena obavezna u digitalnom 01101101 01110000 00110011 vremenu: vrlo dobar (3,75 od 5), što znači da je Second Sun obavezno štivo za ljubitelje žanra a preporučljivo i za prosječnog konzumenta pop kulture. Nož u ruke, fotelja i… s emocijom.

http://www.heavenrainband.com/

Bojan Vlajić

Bruce Lee je pušio marihuanu

I tako prodajem cvijeće ranom zorom pred crkvom kad naiđe neka simpatična djevojka pa upita smije li me nešto pitati. S obzirom da se nisam bio obrijao, to je moglo značiti samo jedno. Ipak, nemam malograđanski kompleks straha od pojavljivanja u medijima a i shvatam koliko je nezahvalan posao novinarke početnice pripravnice kojoj su uvalili gradsku rubriku, odgovorim na njeno pitanje, da joj pomognem u tom nezahvalnom poslu a i da vidim da li će ijedna moja rečenica dospjeti u novine. Jedna jeste, u solidno preformulisanom obliku. Ostalih četiri-pet nisu. Nema veze, izašla je slika.

Malo poslije toga, posmatram (pretpostavka) baku i unuku koje su se zaputile negdje. Baka standardna baka, u crnini, stara, a unuka djevojčica od nekih 130 cm visine, 30-ak kg, 7-9 godina starosti. Na njoj nekakve somotne hlače i džemper sa izvezenim zimskim motivima: red jelena (le rogata životinja), red jela (le crnogorično drvo), red djeda mrazova (le debeli komšija što pije na pijaci). Od pogleda na taj džemper koji odiše siromaštvom mi se skupila suza u oku. Baka i unuka su pričale o nečemu ko zna čemu ja ne znam, no u trenutku prolaska pored mene čuh kako unuka kaže baki: „Šta ćeš, takav je to narod…“ Ne znam kakav je to narod (u očima djevojčice), ne znam ni o kojem se narodu radi, al’ da je takav… činjenica.

A ne vrijedi ni previše razmišljati o narodu. Valja živjeti. Valja živjeti negdje drugdje. Zato sam i išao da se slikam za pasoš. Ostalo kusura pa da sebi ugodim malo, u prodavnicu po sok multivitaminski „Multivita“ kojeg puni fabrika „Vitinka“ iz našeg ponosnog Kozluka. Pojma nemam gdje je Kozluk (ogromna je Bosna, a tek Hercegovina), al’ znam da u njemu ima nekih izvora vode, kisele i nekisele, a prave i jako dobre sokove. I ja komšiji na kasu, kad on meni kaže da ima „Multisolu“ (multivitaminski sok iz neprijateljske Slovenije), po super cijeni, samo 20 feninga skuplji od „Multivite“. Već godinama ne kupujem slovenačke proizvode, objasnim kratko komšiji, al’ iz radoznalosti upitam koliko ja to više dobijem soka za tih 20 feninga koje ću platiti više. Kaže komšija da ne dobijem više nego isto. A zašto onda da kupim, pitam. Poznatija marka, kaže. Nabijem je na …, kažem.

Spomene buraz kako je skontao da je tajna uspjeha najbogatijih ljudi na svijetu u tome što su provalili šta prosječan glupan želi i to mu i pružili. Kažem da tu nema ništa sporno, te da to nije teško provaliti, ali da postoji tu moralni problem jer nijedan od tih proizvoda nije savršen (savršen proizvod bi značio i kraj industrije). Kaže on kako je za njega apsolutno nedokučivo šta to prosječan glupan želi. Kažem mu da je to otprilike obratno od njegove logike…
– Pa da, narod želi Adidas patike (pod istim se smatraju skupe i kvalitetne patike koje traju dugo) po cijeni Panter patika (pod istim se smatraju jeftine i nekvalitetne patike koje ne traju dugo)…
– Jeste, ali sad ćemo primjeniti ono što sam ja rekao: narod želi Panter patike sa Adidas znakom, a cijena nije bitna.
– Pa… da.

Golman crkve Notr Dam

Kad ne igramo karata zajedno, Boba i ja igramo karata jedno protiv drugog. Uglavnom je puštam da mi pusti da izgubim, mada, nije uvijek takva situacija. Zna nekad biti i napeto, a kad je napeto onda prijeti da bude neriješeno. Tad joj kažem:
– Ukoliko bude neriješeno, moraćemo primjeniti staro kartaško pravilo koje se primjenjuje u slučajevima neriješenog rezultata u kartama.
– A je li? Koje to?
– Pobjednik je onaj ko ima sliku sa Džonom Travoltom.
A ona se smije. A ja ozbiljan. A Travolta se tamo negdje pita, Oh, really?

On Tanzania is only black people. On Serbia?

– Šta ima, komšija, ne daš se vidjeti…
– Istina, komšija, nema me nigdje, al’ biće u narednom periodu. Evo, riješili smo slavu – sve sam tanjire svojeručno oprao, sve spremljeno. Tri sam dana jeo samo kolače, pa sad lagano treba da vratim so u ishranu.
– Pa kako samo kolače, ništa sarma?
– Ma kakva sarma, ne jedem ja ta srpska jela. To da išta valja, ne bi Srbi bili ovoliko blentavi.

A, realno, nije ta sarma toliko loša, niti su kolači nesrpski, nego, ako mogu birati između kolača i nečega – prehrambenog artikla a da to nisu ćevapi i pomfrit, biram kolače. A znaju Srbi praviti kolače (posebno slavske), al’ nekako su šiptari ispali majstori za to. Zato Srbi kod njih idu na šampitu. Al’ ja ne.

Od tad, a to je bilo onomad kad sam radio kao zamjena u osnovnoj školi. Moje prvo radno iskustvo, popriličan šok kad sam uvidio u šta se škola pretvorila. Doduše, imam malo tvrđu kožu tako da je šok bio dvosmjeran, koliko god da sam se ja šokirao, učenici su bili jednako šokirani mojim antičkim nastavnim metodama naslijeđenim, sa jedne strane, od učiteljice Branka Ćopića, a sa druge strane, od oca fudbalera koji, u rijetkim trenucima evociranja na slavnu prošlost, zna izjaviti kako „nema mjesta u Bosni gdje se nisu potukli“. A išli igrati fudbal.

Nego, šiptari i zašto ne kupujem od njih.

Dio I
Sjedi taj mali u zadnjoj klupi i priča i priča i priča. Deveti je on razred, a ima ga 30 kilograma zajedno sa stolicom i klupom (mada, bolje i to nego oni od 100 kg, njih je teže manuelno izbaciti iz razreda, prim. autora). Tako mali a tako puno priča. Vidim da ne planira da stane, đavo odnio šalu, moram ustati sa tapacirane stolice. Priđem mu lijepo, upitam ga kako se zove. (Ne znam ih, tu sam kao zamjena.) Kaže Derim. Pedagoški nježno spustim svoj nježni prosvjetni dlan na njegovu glavu pa ga još jednom upitam kako se zove. Derim, ponovi, kao da sam gluv i glup. Sukladno ideji da on mene z., nepedagoški nenježno svojim prosvjetnim dlanom stisnem njegovu malu glavu pa ga još jednom upitam. Stisak izmami suze u nj. očima pa mi reče da se zove tako kako se zove i da provjerim u dnevniku. Ja tamo kad ono fakat. Samo nije Derim nego Nderim, al’ se to N prečesto izgubi u izgovoru. Gledam ime u dnevniku, dijete plače, a meni žao. Al’ neće biti zadugo…

Dio II
U nedostatku gradiva odnosno ideja za rad, za prvi čas druge (i posljednje) sedmice mog radnog boravka u školi, odlučim da djeci devetog razreda zadam da pišu sastav tj. essay. Tema relativno slobodna, odnosno, šta su radili na svom kratkom proljetnom raspustu, a ukoliko ne znaju da opišu šta su stvarno radili, neka izmisle. Neka koriste riječi koje znaju, probaju sklopiti nekakav sastav, ko uradi dobro – dobiće dobru ocjenu, ko ne uradi dobro neće dobiti lošu. Krajnje pedagoški po novim pedagoškim principima, svi vole nastavnika koji daje samo dobre ocjene. I dok su neki pisali kako su se proveli na raspustu, neki pisali kako im je Vladimir Putin ujak, Nderim je otišao na sasvim treću stranu… Njegov sastav na temu „Moj proljetni raspust“ (My Spring Break) počinje rečenicama „My best freund is Hashim Tachi. He and I killed much people.“, a nakon toga još koješta. Kad sam to pročitao, nije mi bilo svejedno. Pokažem nekim kolegicama, a zatim i direktoru. Gleda čovjek, problijedio, šećera i vode. „Pa ovaj će nama bombu baciti u školu!“, reče, uze dotični komad papira koji je tad posljednji put viđen u javnosti. (Dalji postupak povodom tog slučaja je vođen metodom ništa.)
Ipak, ja djeci moram podijeliti sastave. Dođe Nderimov razred na red, pa i sam dotični. Vokativom ja njega po prezimenu pa mu kažem kako ono što je napisao nije normalno, te da će već biti nešto urađeno po tom pitanju, ali ne s moje strane (meni je to bio posljednji čas). Al’ kad sam već tu, da ja njega malo propitam engleski. Pred tablu, pa mu kažem da piše rečenice na srpskom, a onda će ih prevesti na engleski. Uze Nderim kredu u ruku, a ja počeh diktirati: „Moj najbolji prijatelj je Mitar Mirić. On i ja smo poljubili mnogo ljudi.“ Gleda on u mene kao da je gluv i glup. Ponovim mu isto, uz još intenzivniju reakciju ostale djece u vidu smijeha. Napisa on to nekako, pa onda krenu prevoditi: „My best freund…“, i kako napisa freund, ja njemu lijepo marš na mjesto. (Iako smatram da je previše da djeca uče dva strana jezika u osnovnoj školi, to nije moj problem.) Nderim ljutito sjede na svoje mjesto, i kako sam okretao stranice dnevnika, ljutito mi reče: „Šta je sad, da mi nećeš dati jedinicu?“ Pogledam ga, a on i dalje 30 kg sa stolicom i klupom a brutalno ljut, pa mu odgovorim potvrdno, a zatim upišem solidnu jedinicu na odgovarajuće mjesto. A nisam planirao. Ovoga puta su uzalud bile suze i povici nemoj, nemoj.

Nego, takav stepen zatrovanosti u tom stadijumu razvoja… nisam očekivao. Upućuje, rekao bih, na genetski poremećaj. Veoma žalosno, kako god se okrene. I sad, šta to za mene znači? Ni u ludilu kod šiptara. Ni na kolače, ni na pitu, ni u šali, ni greškom. Doduše, sam podatak da je meni ovako nešto trebalo da ukaže na problem je dokaz koliko su Srbi glup narod – bezveze je da se vadim da sam rođen u finoj porodici gdje sam učen da ljude dijelim na dobre i loše. Bilo lijepo 500 godina pod turcima, pa još onda ‘ajmo tamo na more, biće nam k’o kod kuće, ima baklave i bureka. Doduše #2, Srbi gdje god da se okrenu, svi bi nam ili jesu već j. mater, tako da ne može ni međa sa bodljikavom žicom na sve strane. Zato i razmišljam gdje i kako da počnem učiti japanski.

Brutalni prelazak brutalne granice II

Prethodno: Brutalni Džontransport I

Cik podneva dana 14. decembra ljeta brutalne gospodnje prošle godine. Dva automobila sa jakim snagama se iz Banjaluke brutalno kreću prema zagrebačkom aerodromu Pleso, očekuje se let N39JT, predviđeno vrijeme brutalnog dolaska je 13:30. Mostovi razdvajaju ljude kao i vozovi, granični prelaz Gradiška. Jake snage bez problema prolaze brutalnu domaću graničnu kontrolu, no na ulazu u Hrvatsku se dešava manji incident. Prvi automobil jakih snaga koji zbog zatamnjenih stakala brutalno krši sve zakone o saobraćaju lako prolazi graničnu kontrolu, no drugi se malo zadržava. Kratko natezanje između brutalnog graničnog policajca (u daljem tekstu: drot) sa jedne strane i šefa i brke sa druge…

Drot: Dobar dan, dokumenti.
Brko: Izvolite [trep, trep].
Drot: Šta je ovo? Oštećen osobni dokument? Kuda ste krenuli?
Šef: Idemo na zagrebački aerodrom.
Drot: Da, ali ne možete ovako. Ovaj gospodin ne može ući u Hrvatsku… oštećen osobni dokument.
Šef: Idemo samo na aerodrom da pokupimo čovjeka, odmah se vraćamo, ispalo je na frku…
Drot: Imate li pasoš?
Brko: Nemam.
Drot: Ne možete onda ući.
Brko: Zato sam vam dao i vozačku dozvolu, ponio sam tu sve što imam za identifikaciju, Mensa člansku karticu, karticu od banke…
Drot: Ne vrijedi, oštećen osobni dokument!
Šef: Slušaj, idemo na aerodrom, čovjek je profesor, treba nam prevodilac…
Drot: On je profesor, ja sam doktor, ti si inžinjer, kakve to veze ima?
Šef: Idemo po Džona Travoltu, treba nam prevodilac, avion slijeće u Zagreb za sat vremena…
Drot: Kojeg Džona?
Šef: Džona Travoltu.
Drot: Ma, jel’ ti mene z.?! ‘Aj, prolazite!

Bila je to posljednja akcija za ličnu kartu 04CGF4868…

Slijedi: Brutalni susret sa brutalnom rupicom na bradi III

Sarma je bila rijetka

Svako ima neku svrhu… makar da okači zavjesu.

A, nisam ti ja ispričala, šta ima novo…, kaže „s vrata“ stara (majka) a ja po njenoj faci već znam da je nešto toliko glupo da me je strah za moje IQ bodove da se ospu i po podu prospu. Jesi gledao ti onaj film sa Čkaljom, kad se rodi crno dijete? A ja svoj život proživio sretno, nisam gledao nijedan film sa Čkaljom (zato jesam sve sa Švarcnegerom), pa tako nisam ni taj sa crnim djetetom – odrično odgovorim na postavljeno pitanje. Slušaj ovo, nastavlja stara (majka) neometena. Otišli ti mi kod komšinice na kafu, sjeli, nasula ona Milanu štok, nama kafu… [U tom trenutku se prisjećam da je moj otac nekad bio muškarac, vozio auto, bicikl, igrao fudbal… nije išao kod komšinica na kafu.] I, pita nas komšinica jesmo li mi gledali onaj film sa Čkaljom kad se rodi crno dijete…
– MAMA, MOLIM TE, IZAĐI IZ SOBE. USPJEVAŠ DA, VJEROVATNO, GLUPU PRIČU LOŠE ISPRIČAŠ – moje riječi po isteku mentalne snage u tom trenutku.
– CURA OD MILENOG IMA DIJETE! ETO, TO JE! – viknu stara (majka) izlazeći, ne mogavši izdržati pritisak posjedovanja tog činjeničnog podatka.

Cura od Milenog ima dijete. A Mileni nema dijete. A ima curu. A cura nema muža. Logički problem, zar ne? Elem, Mileni je moj komšija, drugar i vršnjak, pažljiviji čitaoci bloga ga se sjećaju iz epizode Pornići. Nakon stare (cure) je, kao što je i logično, našao novu (curu), nedavno. A ona, eto, ima dijete. E, sad, kakve to veze ima sa bilo čim? Sa mnom svakako nema. Ni sa mojom majkom, ocOm, komšinicama, štokom. Stvar je interna, ko kako gleda na to. Realno, ne znam ni da li će Mileni ženiti (n)ovu (curu) – uspješno je izbjegao nasrtaje stare (cure) tog tipa, da li će on hraniti to dijete, itd. Ako njemu ne smeta, bujrum. Ovdje je zanimljiv koncept predstavljanja te činjenice javnosti…

Digresija generalizovanja u krupni plan: mi smo jako primitivno društvo, narod jadan, glup, kvaran i nazadan. (Između ostalog, zato je ovakva situacija „tema“.) Ta nazadnost se ogleda i u tome da još uvijek vjerujemo novinarima, što nam se isplaćuje na način da sve više novinara sjeda u fotelje. Ako nisi napisao na fejzbuku, k’o da nisi jeb’o, odnosno, ako nije bilo u medijima, kao da se nije desilo. (A mnogo toga ne završi u medijima.) Elem, sa te strane, razvijeno smo društvo, upućeni u mnoge aktuelne tehnike iz tog područja. Jedna veoma aktuelna tehnika je i tzv. spinovanje, odnosno, manipulacija (javnim) mišljenjem uz pomoć izvrtanja činjeničnog stanja. Najlakše je objasniti na primjeru: vijest je da je u Srbiji siromaštvo toliko da narod nema novca za hranu > a onda se pojavi neko iz Borisovog tima pa spinuje: „Zato smo svi tako fit i nećemo kao (prokleta je) Amerika imati problem sa debljinom!“ E, sad, što bih ja otkinuo ruke svakom ko kaže fit, to je druga stvar, jer volim srpski jezik, nego, valjda je jasno šta je spin, ta riječ koja nije iz srpskog jezika. Doduše, nije spin nikakvo svjetsko čudo osmo. Postoji to u našem narodu odavno. Kao što je oduvijek postojala kriza pa se recentno preimenovala u recesiju, tako se i spin zvao skraćeno eSPe, ali ne kao eSPe-i-n nego kao skraćeno od seoska politika. I nešto kontam, kako je komšinica simpatičan spin smislila da predstavi komšijama trenutnu situaciju, čuj, „onaj film sa Čkaljom kad se rodi crno dijete“… realno, to je antologija (a ne mislim na Kerber kompilaciju). I to je još mnogo kulturniji spin od seoske politike ovih prokletih političara, štaviše, jako kvalitetan spin samo što ja nisam ciljna grupa za isti. Ali ima ko jeste…

Veče istog dana, stara uzima telefon i okreće broj koji se sastoji od mnogo brojeva – zove jednu od tetaka u inostranstvu koje to nekad nije bilo. Iz prvih detalja razgovora je lako zaključiti da je to ona sa pozivnim brojem +385… Slušaj, ćedo, šta ti ima kod nas… E, da, jesi ti gledala onaj film od Branka Ćopića, kad se rodi crno dijete… joj, Branka Ćopića… Čkalje! Joj, jesam i ja poludila. E, to ti ima kod nas… Zovnula nas komšinica na kafu, mi sjeli, nasula ona Milanu štok, nama kafu… nasula pa kaže: „Ja sam opet postala baba!“ Otkud sad to, kad niko nije bio trudan, gledamo se mi… „Eto, tako. Cura od mog sina ima dijete.“ Beba, 16 mjeseci… Da, ti moja… ne, nije njegovo, mada, on je sa onom prošlom bio raskidao, a dijete ima 16 mjeseci… tako da… ja mislim da je to… a i Nenad pretpostavlja, pričala sam sa njim o tome, jedino sa njim mogu normalno da razgovaram…

I tu dolazimo do ključnog momenta: JEDINO SA NENADOM MOŽE NORMALNO DA RAZGOVARA?! U redu, normalno je što ne može sa starim normalno da razgovara, budući da stari ne može ni sam sa sobom da normalno razgovara, ali, ja sam valjao i bio prvi izbor kad je trebalo skidati zavjese, prati zavjese, objesiti ih na štrik da se suše, prati prozore, okačiti nazad zavjese… a ona jedino može normalno da razgovara sa mojim bratom, fantomom iz potkrovlja, prosvjetnim radnikom (pežorativ, prim. autora). A ja kao ono srednje, zapostavljeno dijete, ni tamo ni ovamo… iako nas ima dvojica. I u kategoriji od dvojice sam uspio da ne budem ni prvi ni drugi. Nije da sam se rastužio kao slika tužne mačke sa interneta, nego, eto… krivo mi.

A Mileni je dosad bio odličan ujak i stric, vjerovatno će tim stilom nastaviti i ako postane otac, pri tom bez hrpe onih nezgodnih i nezahvalnih radnji koje obično prethode (mislim na seks). A dijete nije crno. Valjda. Figurativno govoreći, dijete nikad nije crno. Sem nekad.