Ljubavno pismo ujka Džonu: Četiri razloga zašto je Rambo V loš film (i jedan zašto to nije)

Neki ljudi jednostavno ne mogu da pobijede, unatoč tome što su neporaženi. Jedan od njih je Silvester Stalone. Drugi je Džon Rambo.

Kriza srednjih godina ne zaobilazi ni bogate i slavne, pa čak ni one koji se zdravo hrane i imaju redovan hrišćanski emotivni život sa osobom suprotnog pola. Stalone je treniranjem tegova dodatno odlagao tu krizu ali ga je ona ipak pogodila negdje na sredini sedme decenije života tako da sad imamo hrpu akcionih filmova snimanih u Bugarskoj sa njim u glavnim ulogama. To i nije tako loše sve dok se ne radi o…

Džon Rambo je originalni „pobij sve i vrati se sam“ američki superčoek. Rođen kao mašina za ubijanje, američka vojska odnosno pukovnik Trautman su samo morali „malo da obrade ivice“, rezultat je bio sumanut porast cijene crne vune na svjetskom tržištu. Originalno trilogija (1982, 1985, 1988), Rambo je dobio četvrti dio 2008. a peti je snimljen prošle, 2019. godine…

Da li je realno očekivati da bilo ko dostojanstveno umre prirodnom smrću?

Prvi razlog zašto je Rambo V (Last Blood odnosno Do posljednje kapi krvi) loš film jeste što Rambo više nema Rambo frizuru, neku blago podužu – manje ili više isfeniranu – kosicu zbog koje je murija tukla u ’60-im a danas je furaju svi oni koji drže kasete Nervoznog poštara u vitrini. Ta kosa je bila simbol njegovog otpadništva, a u petom dijelu je nema. Rambo konformista.

Drugi razlog je verbalno ispoljavanje emocija, kao i sama količina nehumorističnih dijaloga u filmu. Nakon četiri filma, Džon je odlučio da nam većinu njegovih akcija objasni unutrašnjim monologom. Nije bilo potrebno, sve je jasno, morao si pobiti te ljude a i zaslužili su. Uradio si to kulturno, jesi se malo zabavio ali opet nisi pravio ogrlice od ušiju, sve pet. Uz tebe smo, jarane.

Treći razlog je unekoliko vezan za drugi razlog: 80% scenarija odnosno sve one scene kad ne ubija ljude, namrtvo ili nenamrtvo. U akcionim filmovima nema vremena za gubljenje, scenografija i sporedni likovi su svakako karton i pridavanje pažnje tome je kao upoznavanje supruge prije braka: uzaludno je i svakako si najebao. („Bojane, mi kad smo se vjenčali, ona se potpuno promijenila!“)

Četvrti – posljednji ali i najvažniji – razlog jesu prva tri filma. Rambo je ultimativna akciona trilogija ultimativne akcione dekade. Rambo I je stvarno dobar film po svim parametrima, poprilično realna drama, drugi dio je patriotska limunada gdje čovjek sa 3% tjelesne masti i na pragu dehidracije smogne snage da plače dok mu azijatkinja (garantovano bez penisa) umire na rukama a treći dio posljednji veliki filmski udarac Amerike u Hladnom ratu, tandem komedija gdje Rambo i pukovnik ladniji od Laneta Gutovića šutaju replike (usput, tu je procenat tjelesne masti kod Ramba bliže 2% čemu svakako pomaže trčanje bez majice po pustinji)…

Sva tri filma su imali i politički podkontekst, od kojih je najbolniji i najrealniji bio u prvom dijelu samo što je bilo prekasno za taj sentiment post-ratnih trauma, a ni anti-establišment nije bio naročito popularan kod establišmenta, a teško da će ikad i biti. Veterani svuda prolaze isto, a bar mi sa ovih prostora to znamo – oni koji su dali najviše za Majku Srbiju od nje dobiju najmanje, a umjesto njih se učešćem u ratu hvale ratni profiteri… Politički kontekst drugog i trećeg dijela je prozaičan, patriotizam za očuvanje cijene burgera uz napomenu promašaja u trećem dijelu gdje Rambo pomaže mudžahedine koji će kasnije postati Svjetski neprijatelji #1™ (na stranu sam rasplet situacije u Afganistanu).

E, snimljen je i taj četvrti dio koji je bio podgrijavanje trećeg samo bez pukovnika, brutalizovan u skladu sa vremenom, bez trbušnjaka, Rambo noža, sa hrpom iritantnih likova, dvadeset godina nakon trećeg dijela, dvadeset godina prekasno. Rambo nije preživio grandž eru, ispario je pa vaskrsao… Pa vaskrsao opet, 2019. godine. Dolazimo do onog jednog razloga contra…

Razlog zašto Rambo V nije loš film jeste zato što to nije loš film

Realno, nije. Istina je da ovo nije trebao biti Rambo film, tačni su komentari da je ovo mješavina Otmice (Taken) po zapletu i Sam u kući (Home Alone) po posljednjoj trećini filma odnosno karambolu na farmi, ali ovo je sasvim pristojan akcioni film starog kova, ušminkan novim CGI bojama. Brutalnost je na adekvatnom nivou, kako u pogledu Rambovog proširenog arsenala načina ubijanja, tako i vezano za smrt djevojčice/krah te porodice koja je Džonu trebala da pruži dugo traženi mir. Patetični monolog jeste relativan višak ali u poštenom pokušaju da se zaokruži priča, kljukanje tabletama isto tako jedan simpatičan detalj ali nepotreban („Druže, priznaj da si na steroidima.“), generalno, nema tu puno tehničkih promašaja sem neriješenog statusa lika novinarke koja je tu čisto eto deus ex machina, kad se već Ramo nije mogao sam podići iz jarka pa na bicikl…

Dakle, stavljanje Ramba van Rambo konteksta, u kontekst (surogat) porodice, Meksika, seks-trefikinga (trgovine bijelim robljem), glasne muzike za mlade u disko klubovima je bilo pogrešno, a opet sasječeno od strane kritike iz potpuno pogrešnih razloga i pokušaj da na taj način Džon zatvori krug… nije baš uspio. I ne može uspjeti. I neće nikad uspjeti, a evo i zašto: Rambo je Staloneov kvintesencijalni lik, a ne Roki. Roki je samo imao sreće što je bio glup u pravo vrijeme, pa je i kritika priznala tu priču o autsajderu. Rambo nije nimalo glup, samo je sjeban, a kad se pojavio to nije bilo u modi za razliku od, recimo, danas (vidjeti: Džoker ili bilo koji film sa Kristijanom Bejlom). Originalni Rambo je lik koji je zapravo znatno kompleksniji od Rokija, samo što je to umotano u akciju koja tradicionalno smeta kritičarima, a da je taj film ostao usamljen odnosno da nisu snimljeni nastavci u kojima Rambo maše (sa) M60 kao Ljuba Aličić flašom vinjaka, veliko je pitanje koji bi danas bio odnos snaga kultova…

Isto tako, Stalone je originalni akcioni heroj iz teretane na šta je kritika alergična. Zašto danas cvjetaju franšize superheroja a i akcioni filmovi dobro prolaze kod kritike? Zato što su glavni junaci likovi sa aerobika, kružni trening, salate i proteinski šejk, nabace se trbušnjaci i malo ruku, a leđa nikakve dubine, grudi isto očajne, prednji dupli biceps sramota za čitavu porodicu… I oni žive i dobijaju nagrade, a Stalone to gleda svojim beskonačno tužnim očima, ne tražeći ništa sem da mu priznaju očinstvo. Sa te strane, saga o Rambu je poprilično saga o njegovom tvorcu: Stalone još nije zatvorio krug. Ovo nije bio najsrećniji način da se okonča serijal, ali teško da je moglo bolje jer je ovo iskrena sudbina autsajdera. Roki je davno pronašao svoj unutrašnji mir i prestao da udara (i pored Instagram oznake #KeepPunching), dok Rambo odnosno Stalone nastavlja, do posljednje kapi krvi… a i poslije.

Ono kad pištolj nije dovoljan da se izraziš pa moraš šakama: Plan bjekstva 3 (2019), utisak

Sporedne uloge ne postoje, samo statisti koji postaju body count.

Svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison, ovo je naša godina: Rambo 5 uskoro stiže u kina a zemlje trećeg svijeta poput Rusije i Bosne i Hercegovine imaju priliku da na velikom platnu uživaju u još jednom ostvarenju velikana akcionih filmova Silvestera Staloneta. Isti je definitivno precrtao glupu ideju da se pokušava dokazati kao karakterni glumac, shvatio da su mu tržišna niša ocvali mladići poput debelog radnika RTRS i mene kojima je potrebna bilo kakva doza antikolinafarelaleonardadikaprija i da, shodno tome, može da nam plasira i najgori šrot, mljevenu rižu umjesto proteina, lat mašinu umjesto zgibova i film od dva sata snimljen za sat i po.

Originalni Plan bjekstva (eng. Escape Plan) je film iz 2013. koji je sa 25-30 godina zakašnjenja spojio Staloneta i Švarcenegera u glavnim ulogama. Nijedan od njih se u istom ne pojavljuje go do pojasa niti u potkošulji, ali i pored toga to je sasvim pristojan film. Švarceneger je ispao iz igre za nastavak Plan bjekstva 2: Had, klasičan TV odnosno direkt-na-video film, jedan od najgorih filmova svih vremena, tek za 50-60% bolji od Titanika ili posljednjeg Pobješnjelog Maksa (odnosno Maksimilijane). I za TV film (koji je prikazan u kinima već pomenutih zemalja trećeg svijeta), loš je, tebra. Tim je veće bilo iznenađenje da je tu treći dio (punim imenom Escape Plan: The Extractors, bez broja, prim. aut.), svega par mjeseci prije Ramba 5…

I?

Dobar film.

Dobar, Ostroga mi.

Spektar emocija na Stalonetovom plastičnom licu je upravo ono što nam je potrebno u ovom politički korektnom vremenu: spektar se svodi na jednu emociju, a to je nema.

Jedina stvar apsurdnija od scenarija ovog filma je činjenica da 50 Sent (ponovo) glumi kompjuteraša. Mislim da bi realnije od toga bilo da je Veljko Bulajić uzeo delfina da glumi Titovog psa Reksa. Srećna okolnost je to što se 50 Sent u filmu pojavljuje manje od tri minuta, i njegove scene su snimljene preko Skajpa. Drugi lik sa plakata, Batista, takođe je svoju ulogu odradio u pauzi čupanja obrva, a većinu vremena na ekranu su dvojica azijata koji se šibaju u najboljem maniru Velike gužve u Kineskoj četvrti i negativac koji je zapravo jako dobra jeftina kopija Mela Gibsona i jako uvjerljiv u svojoj jako lošoj ulozi negativca koji pretjerano objašnjava uzroke svoje negativnosti.

Priča filma je… čisto da se nešto ispriča prije šamaranja. Sin bivšeg Stalonetovog poslovnog partnera (koji nije baš najbolje podnio raskid ugovora o radu) kidnapuje kćerku kineskog kontroverznog biznismena i zatoči je u ilegalnom privatnom zatvoru u Istočnoj Evropi da bi se obračunao sa Stalonetom. Stalone, naravno, nasjeda na tu provokaciju, nazove svog prekookeanskog operativca Batistu, ovaj mu pripremi logistiku, sleti u Bugarsku i nađe lokaciju iz prve i kreće šorka. Usput se desi da negativac otme i ubije Stalonetovu djevojku odnosno radnu kolegicu koju ovaj jebe i sa kojom je planirao na more nakon 20 godina neobavezne veze, na šta ovaj popizdi, ali ne puno, svakako ne dovoljno da to pokaže mimikom lica. Inače je za pozdraviti što je taj segment scenarija koji se tiče romantičnog aspekta Stalonetove veze sa kolegicom na skali od 1 do 10 razrađen 1, taman koliko treba biti u kvalitetnim muškim filmovima (vidi „Kobra“, „Surovi ugovor“ itd.).

Kompletan film je snimljen sa ukupno 15 ljudi (od kojih sedam nisu govorne uloge) i jednim 486 računarom koji je izrenderovao većinu scenografije koja je, nimalo slučajno, u mraku (4 MB RAM, jbg brt). Muzika za film je preuzeta direktno iz internet baze besplatne muzike za čije se korištenje ne moraju platiti autorska prava i naknade i montirana je tako da ide red tišine pa red tenzije kao da će se pojaviti Drakula, što i nije najsrećnije rješenje za srčane bolesnike. Takođe, moguće je uočiti jedan simpatični muzički omaž Kobri i inim Stalonetovim uspjesima iz 80-ih: pjesma na odjavnoj špici ima testosterona u sebi koliko i šupa žene koja se bavi dekupaž0m te podsjeća na antiklimaks koji se doživljava nakon što Marion Kobreti krene da jezdi u sumrak a slova krenu po ekranu…

U suštini, stvar je jasna: originalni film je najveći uspjeh postigao u Kini tako da su ova dva nastavka krojena za to tržište, zato je priča tako orijentisana a na plakatu [za određena tržišta] Maks Zeng (Stalone kineska drolja). Isto tako je zanimljivo kad se pogleda spisak firmi čija je ovo koprodukcija: svako iz raje dao po petaka i snimio se film (Stalone jeftina drolja). Međutim, suština je da je ovo klasičan B akcioni film iz 80-ih (danas je to C ili D produkcija), kakvih sada nema u tom izvornom obliku, a da nisu studentski ili parodija: priča nije komplikovana, nema razrade nepotrebnih elemenata, ne glumi Dvejn D Rok Ostroški, nema ozbiljnih tehničkih grešaka; kratki uvod sa postavkom priče, malo puškaranja, malo šibanja i crno-bijeli razvoj situacije gdje na kraju SNSD bude pobijeđen – to je ono što svakom normalnom muškarcu treba od sedme umjetnosti (pored noćnog programa TV Simić) i Stalone nam pruža tu slamku spasa tako da je najmanje što možemo učiniti da se prije svakog treninga u teretani pomolimo da mu niko ne uvali bofl HGH…

Dvejn D Rok Ostroški, pojava u kinematografiji česta koliko i upotreba kamere (fotografija ikone iz manastira Sv. Anavara i Trenbolona)

Realno, produkcija u 10-im godinama XXI vijeka „reaktiviranih“ akcionih heroja iz 80-ih godina XX vijeka je poprilično loša i svodi se na šrot (50-113%), omaže i podsjećanja (a moje recenzije tih filmova se svode na ponavljanje istih fraza, prim. aut.), i sa jedne strane je tuga da Stalonetu ne pravi naročitu razliku budžet od 3 ili 30 miliona, ali ostaje da je to – to, i da prave zamjene nema: ovi likovi (Stalone, Švarc, Dolf, Van Dam…) traju koliko traju – davno su prebacili rok trajanja, ali s obzirom na ponuđene alternative već sad možemo početi spremati suze za dan kad ih više ne bude… ili poslati sve u pičku materinu i preći na krosfit. Ili poslati krosfit u pičku materinu i gledati Komandos po 112. put. Hmmm, da, mislim da je to bolje.

Recenzija – Creed 2 (2018): Zašto si se, Vojvodo, iz Haga vratiJO, EJDRIJEN!

Ili: kako je Silver Testelone postao glumac u crnačkim blic žena filmovima.

Da se odmah razumijemo: nisam gledao Krid (Creed, prvi), jer je šesti Roki bio tragično loš i zažalio sam tad. Zaboli me što ga je kritika pohvalila jer šta je koji kurac kritika ikad znala o kvalitetnim muškim filmovima. Realno. A Roki je dobar momak, nije bio neki učenik ali se volio potući za raju i nije mu bio problem da na fudbalu brani dvije utakmice zaredom. Cijenjen je kao Rambov mlađi brat, svi su znali da je malo retard, ali s obzirom da je Rambo zajeban momak, tu je bila distanca respekta…

Ako ćemo iskreno, prvi Roki je vrlo dobar po svim parametrima, ozbiljan film; drugi Roki je reciklaža prvog sa očiglednim rupama; treći Roki je naučno-fantastični sportski film; četvrti Roki je nešto kao Top Gan samo sa bokserima i više vazelina; peti Roki je božićna priča o povratku kući; šesti Roki, snimljen 16.000 godina nakon petog je jedno nepotrebno dizanje serijala iz mrtvih, sa ispunjavanjem svih klišea za osvježavanje po modernim standardima: Roki je propo, tu su sad crnci. Međutim, ako se malo bolje osmotri istorijat serijala, Roki je oduvijek više bio crnačka kurva nego što je bio bracika: teško da ga je ijedan intimni odnos sa Ejdrijen ispunio kao onomad kad je sa Apolom trčao po plaži u majicama do pola stomaka. Znači, ta neka once you go black priča je oduvijek vrebala iz prikrajka.

Tako je Silver Testelone zvan Roki, sredinom sedme decenije života naslutio da mu se bliži kraj za nekih 200-300 godina pa odlučio da težište priče prebaci na sina njegovog omiljenog (u svakom pogledu) protivnika (u svakom pogledu)… I dok nisam gledao prvi dio, za ovaj drugi me debeli radnik RTRS zajebao pa sam otišao u kino (‘aj u kino, rekao je, biće guzica, rekao je). Možda je taj izostanak Krida (1) učinio da prelaz bude kao pad sa dvaneste stepenice umjesto sa treće, odnosno, da bi prvi film – da sam ga pogledao – poslužio da olakša tranziciju za prihvatanje novog Rokijevog usmjerenja, ali opet, to ne mijenja činjenicu da je ovo jebeni crnački blic žena film:
– Roki mijesi pitu
– crnca smuva rospija i ekspresno se tu napravi dijete
– ona „ide u studio“ (PFFFFFFF) a crnac čuva dijete
– crnac ima te neke emotivne ispade i teške trenutke
– Roki mijesi pitu
– Ivan Drago i njegov sin klasični brutalni siledžija šibaju ljude širom Istočne Evrope
– Drago junior iznabada crnca (realno)
– Drago povrati davno izgubljeni ugled u carskoj Rusiji, primi ga Putin
– Drago i sin se sjebu kad ugledaju kurvu materu bivšu ženu Brigit Nilsen
– Roki odvede crnca da u pustinji trenira sa nekim likom što je ležao na Tunjicama [Kazneno-popravni zavod Banja Luka, prim. aut.]
– crnac pobijedi Dragu juniora (PFFFFFFFFFFFFFFFFFFFF)
– Roki umijesi još pite

Jedino što valja u cijelom filmu je magistar i olimpijac Dolf Lundgren, koji je, htio to neko priznati ili ne, poprilično kvalitetan glumac. Ostalo je takav šrot da je to strašno. Ukoliko je nadasve hrišćanski da prihvatimo nedostatak kvaliteta u aktuelnoj produkciji holivudske akcione gerijatrije, dotle je ovako pogrešno usmjerenje filma neoprostivo: ovo je jedan takav čokoladni sufle od filma posut ženskim sredstvom za intimno pranje da bi trebalo poslati Kristijana Greja Golubovića da Rokija i crnca brutalno iznabada kurcem šakom, ne bi li ih podsjetio da oni ne bi trebalo da budu pičke… Naravno, teror feministički obojene političke korektnosti nije samo u tome: dok je razumljivo da žene vole retarde, jer 1) ima posla oko njih (majčinski kompleks instinkt) i 2) lakše je njima manipulisati, ovdje je to apsurdno jer se u filmu radi o liku kojem je posao da ga udaraju šakom u glavu, kojeg o životu uči lik kojem je bio posao da ga udaraju šakom u glavu… Ali eto, nije dovoljno što su Mostovi okruga Medison Mostovi okruga Medison, sad treba i Roki da bude Mostovi okruga Medison… PAJEBOTEBOG.

Vremena se neumitno mijenjaju, tako da nije sporno što se Bora Čorba pretvorio u tetku Bore Čorbe, ali, tetka, ne moraš sve da nas ljubiš kao prije 27 godina kad ti nije toliko smrdilo iz usta… i nemoj nam slati pite, imamo.

KINO UTISAK: Expendables 2 (Plaćenici 2)

Svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison smo čekali, čekali i u avgustu dočekali velikoplatnenu testosteronsku injekciju u vidu nastavka filma Expendables (odnosno Plaćenici, kako je to prevedeno kod nas). Posrnule zvijezde akcionih filmova, velike eksplozije – dodatno uvećane kompjuterskim putem, mačo dijalozi, bicepsi, tricepsi, cisterne krvi i vagoni čaura… po drugi put. Na kvadrat?

Dvije nesumnjivo najveće akcione zvijezde ’80-ih godina prošlog vijeka, samim tim i svih vremena, su Silvester Stalone i Arnold Švarceneger. I dok je Austrijski Hrast pored planine mišića imao mozak odnosno smisla za biznis i mjeru, Italijanski Pastuv je imao srce junačko i nebrušeni talenat ali ne i prave agente i savjetnike. Nakon uspjeha u akcionom žanru je, sa previše žara, htio da se ostvari kao svestran sineasta pa je pokušavao da se dokaže i bez bicepsa i tricepsa. To je relativno slabo išlo tako da je njegova zvijezda sijala tek uz pomoć infuzije u periodu od sredine ’90-ih pa do sredine prve dekade XXI vijeka. Različite uloge kojima je zajedničko bilo to da su sve bile neprofitabilne su navele Staloneta da se vrati onome što mu ide najbolje, bicepsima i tricepsima. Taj motiv je našao plodno tlo u njegovoj krizi srednjih godina (koja ga je pogodila u sedmoj deceniji života), tako da on prvo snima finalni nastavak sage o Rokiju a zatim i finalni nastavak sage o Rambu (mada svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison ne želimo da vjerujemo da je to stvarno kraj). Nakon nagađanja oko još jednog Ramba, Stalone je vođen ludilom altruizma odlučio da u svom narednom autorskom projektu (scenario, režija, gluma) ispuni snove svim ljubiteljima akcionih filmova i da pokuša na jednom mjestu okupiti najpoznatije potrošače steroida sa filmskog platna. I uspio je. I bio je to uspjeh.

Prvi dio Plaćenika je spojio „velike rivale“ iz zlatnog doba akcionih filmova sa nekim novim likovima koji gaze njihovim stopama. Rame uz rame su se našli Stalone, Švarc, Dolf, Miki Rurk, Brus Vilis a sa druge strane su tu Džejson Statam, Teri Kruz, Džet Li, Rendi Kotur… Plitak scenario, kompjuterska krv, uvođenje ženskog lika i emocija ka istom (krajnje nepotrebno), Plaćenici su bili daleko od savršenog filma ali je to najmanje bitno. Prisutna količina mačo treša (macho trash, prim. aut.) je nadmašila dekadu kompletne holivudske A produkcije, starci su de fakto i gdje je Jura pokazali đe se tele veže i svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison smo došli na svoje. Malo je ostao gorak okus zbog prekratkih epizodnih uloga gerijatrijskog odjela (Švarc, Rurk, Vilis) ali je odmah najavljen nastavak koji je obećavao još više… nepravedno zaboravljenih akcionih junaka. Nakon dvije godine nastavak je stigao.

Za razliku od prošlog filma, nedostaje Miki Rurk (čiji je monolog o zlim Srbima ušao u mitove i legende), Džet Li je nakon deset minuta filma morao da ode da se pobrine za svoju porodicu (pa se ne pojavljuje u ostalih 80-ak minuta filma), a tu su kao pojačanje Žan Klod (kao negativac, kao i u stvarnom životu) i Čak Noris (kao Čak Noris, kao i u stvarnom životu). Kao što je obećano, Švarc i Vilis su se ozbiljnije prihvatili svojih uloga, odnosno, prihvatili su se potrošnje manevarske municije iz vatrenog oružja, mada su obojica čitavo vrijeme bili u dugim rukavima što je svakako minus.

Priča je, kao i u prvom dijelu, jednostavna do apsurda: daleko u imaginarnim balkanskim zemljama Bugarskoj i Albaniji, zlikovci terorišu fin narod zarad svojih nastranih ciljeva a niko drugi do Staloneta i njegove ekipe ne može da to riješi. Potrebna je samo dobra volja i mala ekološka katastrofa u vidu uništavanja par tona baruta. Takođe, vrijedi spomenuti da je Stalone, nekim čudom, režisersku palicu prepustio nekom liku koji nije toliko bitan da mu se u ovom trenutku sjetim imena. Rezultat svega toga je…

ZNAČI, DA MI JE NEKO PRIČAO DA ĆE PRIČA BITI OVAKO JEFTINA, DA ĆE ŠALE BITI OVOLIKO LOŠE, DA ĆE POJAVLJIVANJE EKSKLUZIVACA (Švarc, Vilis, Čak) BITI OVAKO NELOGIČNO, NE BIH MU VJEROVAO. Nakon ovog filma Sharktopus djeluje kao drama po istinitom događaju. Naspram ovih likova Nikoletina Bursać izgleda kao seoski poštar. Štaviše, naspram ovih likova Kobra i Policajac iz vrtića djeluju kao radnici Administrativne službe grada Banjaluka. Svaki kliše je prisutan u tolikoj mjeri da bode jače od nepojavljivanja Rambo noža u četvrtom nastavku Ramba. Doduše, ti klišei su pucnjava, drugarstvo, vožnja motora, aviona, generalno, vitlanje polnim organom što je bio ideal heteroseksualnosti još od pećinskog čovjeka pa sve do pojavljivanja serije „Seks i grad“. Na svu tu smijuriju treba dodati i svjesni iskorak ka humoru, međutim, trenuci koji nisu predviđeni da budu šaljivi zapravo izazivaju najviše smijeha. Uz to, prisutno je dosta parafraziranja koje se odnosi na neke prošle uspjehe gerijatrijskog odjela ali nekadašnje hiperbole djeluju kao eufemizirane osnovnoškolske pošalice u poređenju sa ovim teškim bojama. To se posebno odnosi na scene Čaka Norisa koji se kao neočekivana sila iznenada pojavljuje i rješava stvar… više puta, a vrijedi napomenuti da je Čak obučen kao da su ga uhvatili na parkingu tržnog centra dok je sa ženom kupovao namirnice, samo sa manje šminke. Tako i glumi, glagol pod navodnim znacima. Stalone u toku filma ima samo jedan izraz lica, izraz beskrajne tuge, jedini koji može da postigne s obzirom koliko se izoperisao. U jednom trenutku se „od dragosti“ nasmijao sa svojim drugarima ali je i dalje djelovao tužan. Džaba, nikad on neće dobiti neku karakternu ulogu.

I dok je mlađi dio tima svoje uloge shvatio donekle ozbiljno pa tu ima nekih pokušaja glume – koliko im to povećan unos proteina dozvoljava, gerijatrija je svoje komotno mogla da odradi preko telefona. Švarc ne može da skloni osmijeh sa lica koji odaje da je on vrlo, vrlo zadovoljan tip („Daj da ovo završimo pa mi donesite tompus i zovite onu Meksikanku da mi popuši.“), Vilis je čitavo vrijeme u odijelu u pokušaju da se distancira od nezrelosti njegovih vršnjaka i nekvaliteta njihovih rečenica, Žan Klod izgleda kao djed (lice) i baba (tricepsi) Žan Kloda a jedini od matoraca koji se stvarno potrudio je Dolf, magistar i olimpijac. Iako u ovom nastavku ne prelazi na tamnu stranu, sjena na Dolfovom licu je dovoljno mračna i za neki ozbiljan film, što ovaj svakako nije a i ne pretenduje da jeste.

E, sad, pored svega rečenog postoji jedan dokaz upotrebe određene logike prilikom sklapanja filma a to je da se u finalnoj verziji ne pojavljuje Novak Đoković koji je snimio neke scene „reketiranja“ zlikovaca u sklopu konačnog obračuna. Nema sumnje da će ta odluka naškoditi popularnosti filma kod ženske populacije uzrasta od 7 do 12 godina, no to je žrtva koja se morala podnijeti…

Realno, film je toliko loš da je na tankoj liniji između „toliko loš da bude dobar“ i „toliko loš da je stvarno loš“. Mislim, to je ukoliko stvar posmatramo racionalno, da su Plaćenici 2 jednostavno film. Mislim, moguće je i to. Da postoje ljudi koji ne treniraju tegove i ne žive za fajt i žele čitave mostove okruga Medison a vjetrovi tuge njihove su sluge. (Samo da napomenem da nabijem i njih i sve prijatelje Keri Bredšo, i pederske i nepederske.) Međutim, Plaćenici 2 nisu film. To je sreća, to je utjeha, to je slatki med koji je pčelica Stalone skupila sa livade sedme umjetnosti i životne filozofije, to je poruka naših prijatelja sa velikog ekrana koji kažu da je za sreću samo potrebno dovoljno veliko vatreno oružje, to je dokaz da je ljepota prolazna a pravi heroji nikad ne umiru, već stare i pretvaraju se u blijede sjenke samih sebe a naše je da ih trpimo i obožavamo. Plaćenici 2 su filmski ekvivalent Zdravka Čolića, postojana frizura iz ’73. a strije, ožiljci, bore i sijede su iz 2012. godine, na brzinu zakrpljeni hirurgijom „sve za marku“ i pošpricani Brutom. I kao takvi, Plaćenici 2 su odlična zabava (više zabava nego odlična), a ja moram makar još jednom otići u kino (sem ako se sutra na kioscima ne pojavi kartonsko DVD izdanje) jer prosto ne vjerujem u sve što sam vidio prvi put. Vjerovatno neću vjerovati ni nakon što to vidim drugi put…