Večernje doze nervoze V: Nazovi V za virus

Bliži se kraju izbor za Najljepšeg nindžu 2020…

Teorije zavjere divljaju, pravih informacija nema, činjenično je samo da se srednjevjekovnim metodama borimo protiv epidemije gripe. Odgovorno tvrde da je to adekvatna metodologija, dok se prave avioni sa vektorisanim potiskom i nema kamere na telefonu a da nema prepoznavanje lica [nasmiješi se za foto album Velikog Brata, prim. aut.]… U redu, recimo da NE PRIHVATAM. Iliti onako krajnje direktno i nimalo diskretno: medicina je napravila puno dobrih stvari, samo ništa za malu raju – kad Medžik Džonson umre znaću da je ozbiljno.

Kažu, virus ubiva namrtvo, a nije da ne ubiva, pomrlo baba i đedova i u Švedskoj a kamoli kod nas, a još se mi nismo izliječili od tuge za drugom Titom što je možebitno opasnije od korone. Realno, nezanemariv je to broj sada neživih ljudi koji ne trenirahu tegove i ne živjahu za rušenje mostova okruga Medison. Pomriješe oni stari i bolesni nečlanovi teretane Sokolskog doma, sportske ustanove gdje virusi dolaze da ih ubije zdravlje™. Samo, čekajpazividigledaj, ti ljudi umiru i kad je lijepo vrijeme, kad su visoke plate, kad Mile nije na vlasti… Za kog kurca mi onda nosamo krpe preko usta ako ne pljačkamo poštansku kočiju?

Kaže, „nova normalnost“: nosi masku, drži distancu, ne druži se, ne hodaj nikud, ne diraj ništa, ne vjeruj nikome – svi su inficirani dok se ne utvrdi suprotno. Znači, masturbacija i paranoja u Las Vegasu. I na bazenu. Da, otvaraju se i bazeni jer je zdravlje ljudi najpreče ali nije u istoj kategoriji sa ekonomijom. Samo, eto, i u vodi distanca od dva metra, kažu ovi što otvaraju bazene. Ovaj, nemojte me shvatiti pogrešno, mislim, ako onda može i voda da se ne pomjera, hvala… PAJEBOTEBOG, na sve strane odlikaši specijalnog odjeljenja.

Odmah kaži „da“!

Mlada si ili stara?
Obrazovana ili neobrazovana?
Nezaposlena ili nezaposlena?
Neko ti nudi da volontiraš?
Lijepo ga pošalji u p. materinu i…

RECI NE VOLONTIRANJU

Moderno, manja potrošnja, jeftinije je, volontiranje je hit: radiš, a ne plaćaju te. Ima tu neka logika, na prvi pogled daleko od sakrivena od logike. Ko bi od naših starih rekao da će jednog dana žene imati pravo glasa, da će se trčati zbog zabave (a ne bježeći od medvjeda – brutalnog ponirskog pande), da na kraljevskim dvorima neće biti služeni čvarci, da će u modi biti da radiš a da te ne plaćaju… Niko od naših starih to ne bi rekao, doduše, da su naši stari bili pametni i vidoviti vidovići i proročanski proroci, ne bismo mi bili danas ovdje gdje smo a jesmo. Nego!

Rad je stvorio čovjeka (uskličnik) i valja ga cijeniti kao suštastvenu civilizacijsku tekovinu, nalaže nam to pripadnost čovječanstvu, pravo elementarno prečesto zakinuto. A i ovaj rad pri volontiranju nije naročito brutalan. Ideš tamo i šlaufom pereš naftu sa tuljana koji su se nasukali jerbo su se nagutali dizela D2 jerbo se tanker izvrnuo nadomak obale Aljaske, četkom ribaš naftu sa pingvina koji se valjaju kao kornjače, u gumenim čizmama i zaštitnom odijelu bježiš od podivljalih tuljana i pingvina, i tako to… je bilo u onom američkom filmu.

No, kako to reče Džonatan Branimir Štulić, it ain’t like in the movies. Efektivno, volontiranje moramo razgraničiti na tri bazična oblika: volontiranje, volontiranje i „volontiranje“. Ako krenemo obrnuto azbučnim redom, ovo sa navodnim znacima je ona šema kad imaš šemu ćaću mater zemljaka rođaka stranačku člansku kartu istaknutog člana pa te prime da „volontiraš“ u neki administrativni budžak, radiš ništa (ili ako baš nemaš sreće, radiš kao konj), primaš nekakvu platicu bijedicu naknadicu koju spiskaš na šešire, a nakon par mjeseci raspišu konkurs pa te prime za pripravnički a nakon pripravnički na zastalnički, a onda ti je like in the movies, idu kuća, kola, stan, krediti, kokain, varanje muža, odnosi s javnošću, itd. To je to, viči jes’ kad gospođa ministarka kaže.

E, al’ volontiranje je nešto sasvim drugo. To je ova šema koja se nameće onima koji nemaju šemu ćaću mater itd. To je to kad radiš, a plaćaju te nulom poznatom kao i „prazan skup“, protivno svim prirodnim zakonima koji nalažu da se tijelo opire radu ukoliko za to nema prirodan ili neprirodan podsticaj. To volontiranje je kad ima posla a nema para. (Evo džepa đe su pare bile.) To volontiranje je ono što se ne računa kao radni staž. Računa se kao dani tvog života. To je ono kad nemaš ništa od toga sem moralne satisfakcije, a prečesto nemaš ni moralnu satisfakciju. Kad pucaš na švabe municijom koju si platila iz svog džepa, a oni se voze u Mercedesu blu efiš’nsi. To volontiranje je ono kad te jebu a da ga ni ne izvade. To je ono kad si potrčko, mala od palube, voziš lift pa te hvale kako dobro voziš, ispravljaš kojekakve dokumente i psuješ i oca i majku državi, prosvjeti, Dodiku i onom što ih je kucao, kako je došao dotle da se zaposli a ostane nepismen. To je ono kad znaš da te gleda a ne da. I neće ti ni dati. To je ono volontiranje kad te šutne prije nego što stekneš uslove da polažeš stručni ispit, a ti ne možeš ništa da uradiš po tom pitanju, eventualno da pišeš blog. To je ono kad kreneš da pišeš poeziju koja sadrži stihove à la „o, mladosti, zašto u tebi nema radosti, na stranicama moga života ispisuješ samo gadosti“…

Ima i ovo drugo volontiranje (koje najčešće nije u skladu sa postavkom „nezaposlena ili nezaposlena“, ali mora biti pomenuto), a to je kad radiš a ne plaćaju te, al’ radiš u ubjeđenju da radiš nešto dobro: pomažeš invalidima, manjinama, bolesnima, starim, nemoćnima, itd. I tada, ne samo što radiš a ne plaćaju te, radiš mučan tuđi posao za koji neko dobija pare a ne radi ga. Činjenično, u životnoj okolini postoji praznina koju treba popuniti radom, a u srcu zadovoljštinom humanosti. Doduše, taj altruizam je najčešće veoma prozaičan: ne znaš za njega dok te ne pogodi. Šalješ SMS-ove pomoći da se skupe pare za mamograf zato što ti je tetka fasovala rak dojke. Naravno, voliš svoju tetku pa šalješ SMS-ove da se kupi taj mamograf koji košta kao ona manja vikendica člana vladajuće stranke (bez podnog grijanja ugrađenog u dvorište), a valja nahraniti i telekom PDV-om dodatim na poruku. A dok tetka nije fasovala, bilo je koka-kola, marlboro, buzuki, suzuki, jamaha, seks i grad. Ipak, nekad i najbitnije stvari u životu krenu najglupljim povodom… povod je bitan. Iako pogrešno, kao i svi oblici volontiranja (posebno oni bez navodnih znaka), od srca je ova varijanta, iako svi znamo da srce nema oči ni mozak.

Nego, ono drugo, u sredini, kad pucaš na švabe municijom koju si platila iz svog džepa, to je ono najpogrešnije. Posebno ako su švabe „volonteri“ (sjeme im se zatrlo i filter čestica blu efiš’nsija začepio), k’o što znaju biti. Jerbo, it ain’t like in the movies, vala, u tvom životu, ako je dotle došlo, da volontiraš bez navodnih znaka. Doduše, ima i filmova raznih. Tu su Mostovi okruga Medison, a tu je i Kuduz. Ovaj drugi je češće na programu. Jer, o čemu se tu zapravo radi…

U parodiji od države čiji su jedini elementi državnosti visina plata „izabranih predstavnika vlasti“, gdje je privreda sistematski uništena a preko 40% radno sposobnog stanovništva nezaposleno, prelicemjerno je pričati o besplatnom radu, posebno kad to rade „izabrani predstavnici vlasti“ misleći na legalizaciju „volontiranja“ za njihove omladince, primljene bez konkursa, bez pameti. Jedni za nerad preplaćeni, a drugi za rad neplaćeni, nema smisla rečenica sa takvim rasporedom negacija, a da se ne priča o privatnom sektoru u kojem se gine za marku. U parodiji od države koja je ogrezla u kredite zarad isplate nezasluženih plata i bonusa budžetskih korisnika, posebno zadebljale i mentalno zakržljale administrativne hunte kancelarijskih morževa, plata koje su u višestrukom neskladu sa realnim sektorom koji stvara te plate, gdje ti budžetski korisnici ne vide dalje od svog nosa, svog života, svojih kredita, svojih ljetovanja i zimovanja, ne vide dovoljno daleko do svojih 40% nezaposlenih komšija a ipak su glasniji od njih kad se priča o problemima, volontiranje odnosno bilo kakav znak dobre volje je slaganje sa potpunom pogrešnošću kompletne postavke stvari. Da bi volontiranje ovdje kod nas imalo smisla, potrebna je promjena sistema i uslova egzistencije, a za promjenu nije nužno potrebna revolucija – dovoljno je reći NE. I zato, ako cijeniš sebe, svoje znanje i rad, reci NE volontiranju, između ostalog. Ono slanje u p. materinu je nadasve blagodaren gratis, ali reći NE je sasvim dovoljno. Što se mora, nije teško. Što se mora, biće urađeno, po svaku cijenu.

A ona osnovna kvaka za priču, nimalo slučajno za kraj ostavljena, volontiranje kao način sticanja praktičnih znanja i radnog iskustva? Ako je suditi po „radnicima“ u ovoj državi i kvalitetu njihovog rada (posebno gledajući odozgo nadole), možda je bolje ostati tabula rasa…

P.S. Obično ovakvi tekstovi, usmjereni na čitaoca protivnika, budu muškorodni (mlad star nezaposlen nezaposlen), a može i drugačije, da nam svaki dan bude 8. mart, zarad tokova političke korektnosti polne orijentacije.

P.P.S. Igra sudbine i pošalica univerzuma je htjela da Svjetski dan volontiranja bude 5. decembar, dan rođenja Volta Diznija, Litl Ričarda i mladog autora ovog mladog teksta. O, mladosti…

A neke ljude novac čini sretnim… I

Muškarci vole golotinju. Žensku. Ili sa dvije žene. Ili tri. Mada, nije sramota gledati mladog Arnolda u toplesu. Doduše, to je nešto drugo. Nego, golotinja je ženska i ženskoga roda, shodno tome, muškarci je vole. (A vole je i žene.) Golotinja može bilo gdje: kod kuće, kod tuđe kuće, na ulici, na plaži, na internetu, u autu, u šumi, ____ (dopisati po želji). Posebno ako je džaba. Posebno ako je tuđa žena. Posebno ako je mlada i lijepa. I to su sve činjenice. Ko ne voli, nabijem i njega i njegove Keri Bredšo prijatelje na banderu na mostu u okrugu Medison.

Elem, onomad sam, kao uvod u pripremu za krizu srednjih godina, mršavost i mladost održavao trčanjem koje je poznato i kao džogiranje. Hoće to tako s vremena na vrijeme, da mi ne kažu da sam teretandžija kojem je neko nabio ____ u ____ (ne dopisati po želji). Ništa previše čudno sem toga da sam, usljed pomjerenog bioritma, mentalno i fizički bivao spreman za trčanje tek tamo negdje oko 23:00. To se treniranje odnosilo na ljetni period, šuškavac protiv eventualnog vjetra i sve potaman. Ruta je bila standardna, dužine oko 8,5 kilometara, od Ćermetane do Šehera i nazad. U skladu sa nedostatkom kondicije, na početku sezone rutu podijelim na dionice, trčanje odnosno odmor/hodanje, pa kako stičem kondiciju tako izbacujem dionice na kojima hodajući odmaram…

Desilo se tako jednom da sam trčao, pa na jednom mjestu, neću reći kojem, zastanem zarad odmora, duboko udahnem-izduvam pa krenem dalje lagano. Usput usputno hotimično obratim pažnju na kuću pored puta te uočim da u istoj neka mlada lijepa sprema krevet a na sebi ima samo gaćice. Malo se zamislim pa opet stanem, duboko udahnem-izduvam, a ona i dalje sprema, a što ga lijepo sprema, meni baš nešto bi toplo oko srca kad vidjeh kako pažljivo i s razumjevanjem ćaršav uvuče na ćoškovima madraca, ih! Posao je to sa puno naginjanja pa obratih posebnu pažnju na njen položaj kičme. Pravilnije teško da je moglo, ćaršav je na kraju zadovoljavao ISO 9000 a jastuke da ne spominjem. Od tog preciznog rada, mnogo sam se bio zadisao, duboko udahni-izduvaj, lijep nešto vazduh bio, a kad se uvjerih da je atest kreveta uspješno izvršen (ugasila svjetlo i pokrila se), nastavim sa onom aktivnošću koju sam u međuvremenu bio i zaboravio. Naravno, sutradan sam u isto vrijeme išao na trčanje…
I dok je jesen stigla, bio sam u životnoj formi, nadomak olimpijskog tima. Na kraju sam trčao sa samo jednom dionicom za odmor, nije teško pogoditi kojom. Ruku na srce, i ona je lijegala na vrijeme, u Japanu bi pijetlovi po njoj štimali budilnike a ne sumnjam ni u počasni crni pojas iz namještanja ćaršava…

Pročitajte još:
A neke ljude novac čini sretnim… II

KINO UTISAK: Expendables 2 (Plaćenici 2)

Svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison smo čekali, čekali i u avgustu dočekali velikoplatnenu testosteronsku injekciju u vidu nastavka filma Expendables (odnosno Plaćenici, kako je to prevedeno kod nas). Posrnule zvijezde akcionih filmova, velike eksplozije – dodatno uvećane kompjuterskim putem, mačo dijalozi, bicepsi, tricepsi, cisterne krvi i vagoni čaura… po drugi put. Na kvadrat?

Dvije nesumnjivo najveće akcione zvijezde ’80-ih godina prošlog vijeka, samim tim i svih vremena, su Silvester Stalone i Arnold Švarceneger. I dok je Austrijski Hrast pored planine mišića imao mozak odnosno smisla za biznis i mjeru, Italijanski Pastuv je imao srce junačko i nebrušeni talenat ali ne i prave agente i savjetnike. Nakon uspjeha u akcionom žanru je, sa previše žara, htio da se ostvari kao svestran sineasta pa je pokušavao da se dokaže i bez bicepsa i tricepsa. To je relativno slabo išlo tako da je njegova zvijezda sijala tek uz pomoć infuzije u periodu od sredine ’90-ih pa do sredine prve dekade XXI vijeka. Različite uloge kojima je zajedničko bilo to da su sve bile neprofitabilne su navele Staloneta da se vrati onome što mu ide najbolje, bicepsima i tricepsima. Taj motiv je našao plodno tlo u njegovoj krizi srednjih godina (koja ga je pogodila u sedmoj deceniji života), tako da on prvo snima finalni nastavak sage o Rokiju a zatim i finalni nastavak sage o Rambu (mada svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison ne želimo da vjerujemo da je to stvarno kraj). Nakon nagađanja oko još jednog Ramba, Stalone je vođen ludilom altruizma odlučio da u svom narednom autorskom projektu (scenario, režija, gluma) ispuni snove svim ljubiteljima akcionih filmova i da pokuša na jednom mjestu okupiti najpoznatije potrošače steroida sa filmskog platna. I uspio je. I bio je to uspjeh.

Prvi dio Plaćenika je spojio „velike rivale“ iz zlatnog doba akcionih filmova sa nekim novim likovima koji gaze njihovim stopama. Rame uz rame su se našli Stalone, Švarc, Dolf, Miki Rurk, Brus Vilis a sa druge strane su tu Džejson Statam, Teri Kruz, Džet Li, Rendi Kotur… Plitak scenario, kompjuterska krv, uvođenje ženskog lika i emocija ka istom (krajnje nepotrebno), Plaćenici su bili daleko od savršenog filma ali je to najmanje bitno. Prisutna količina mačo treša (macho trash, prim. aut.) je nadmašila dekadu kompletne holivudske A produkcije, starci su de fakto i gdje je Jura pokazali đe se tele veže i svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison smo došli na svoje. Malo je ostao gorak okus zbog prekratkih epizodnih uloga gerijatrijskog odjela (Švarc, Rurk, Vilis) ali je odmah najavljen nastavak koji je obećavao još više… nepravedno zaboravljenih akcionih junaka. Nakon dvije godine nastavak je stigao.

Za razliku od prošlog filma, nedostaje Miki Rurk (čiji je monolog o zlim Srbima ušao u mitove i legende), Džet Li je nakon deset minuta filma morao da ode da se pobrine za svoju porodicu (pa se ne pojavljuje u ostalih 80-ak minuta filma), a tu su kao pojačanje Žan Klod (kao negativac, kao i u stvarnom životu) i Čak Noris (kao Čak Noris, kao i u stvarnom životu). Kao što je obećano, Švarc i Vilis su se ozbiljnije prihvatili svojih uloga, odnosno, prihvatili su se potrošnje manevarske municije iz vatrenog oružja, mada su obojica čitavo vrijeme bili u dugim rukavima što je svakako minus.

Priča je, kao i u prvom dijelu, jednostavna do apsurda: daleko u imaginarnim balkanskim zemljama Bugarskoj i Albaniji, zlikovci terorišu fin narod zarad svojih nastranih ciljeva a niko drugi do Staloneta i njegove ekipe ne može da to riješi. Potrebna je samo dobra volja i mala ekološka katastrofa u vidu uništavanja par tona baruta. Takođe, vrijedi spomenuti da je Stalone, nekim čudom, režisersku palicu prepustio nekom liku koji nije toliko bitan da mu se u ovom trenutku sjetim imena. Rezultat svega toga je…

ZNAČI, DA MI JE NEKO PRIČAO DA ĆE PRIČA BITI OVAKO JEFTINA, DA ĆE ŠALE BITI OVOLIKO LOŠE, DA ĆE POJAVLJIVANJE EKSKLUZIVACA (Švarc, Vilis, Čak) BITI OVAKO NELOGIČNO, NE BIH MU VJEROVAO. Nakon ovog filma Sharktopus djeluje kao drama po istinitom događaju. Naspram ovih likova Nikoletina Bursać izgleda kao seoski poštar. Štaviše, naspram ovih likova Kobra i Policajac iz vrtića djeluju kao radnici Administrativne službe grada Banjaluka. Svaki kliše je prisutan u tolikoj mjeri da bode jače od nepojavljivanja Rambo noža u četvrtom nastavku Ramba. Doduše, ti klišei su pucnjava, drugarstvo, vožnja motora, aviona, generalno, vitlanje polnim organom što je bio ideal heteroseksualnosti još od pećinskog čovjeka pa sve do pojavljivanja serije „Seks i grad“. Na svu tu smijuriju treba dodati i svjesni iskorak ka humoru, međutim, trenuci koji nisu predviđeni da budu šaljivi zapravo izazivaju najviše smijeha. Uz to, prisutno je dosta parafraziranja koje se odnosi na neke prošle uspjehe gerijatrijskog odjela ali nekadašnje hiperbole djeluju kao eufemizirane osnovnoškolske pošalice u poređenju sa ovim teškim bojama. To se posebno odnosi na scene Čaka Norisa koji se kao neočekivana sila iznenada pojavljuje i rješava stvar… više puta, a vrijedi napomenuti da je Čak obučen kao da su ga uhvatili na parkingu tržnog centra dok je sa ženom kupovao namirnice, samo sa manje šminke. Tako i glumi, glagol pod navodnim znacima. Stalone u toku filma ima samo jedan izraz lica, izraz beskrajne tuge, jedini koji može da postigne s obzirom koliko se izoperisao. U jednom trenutku se „od dragosti“ nasmijao sa svojim drugarima ali je i dalje djelovao tužan. Džaba, nikad on neće dobiti neku karakternu ulogu.

I dok je mlađi dio tima svoje uloge shvatio donekle ozbiljno pa tu ima nekih pokušaja glume – koliko im to povećan unos proteina dozvoljava, gerijatrija je svoje komotno mogla da odradi preko telefona. Švarc ne može da skloni osmijeh sa lica koji odaje da je on vrlo, vrlo zadovoljan tip („Daj da ovo završimo pa mi donesite tompus i zovite onu Meksikanku da mi popuši.“), Vilis je čitavo vrijeme u odijelu u pokušaju da se distancira od nezrelosti njegovih vršnjaka i nekvaliteta njihovih rečenica, Žan Klod izgleda kao djed (lice) i baba (tricepsi) Žan Kloda a jedini od matoraca koji se stvarno potrudio je Dolf, magistar i olimpijac. Iako u ovom nastavku ne prelazi na tamnu stranu, sjena na Dolfovom licu je dovoljno mračna i za neki ozbiljan film, što ovaj svakako nije a i ne pretenduje da jeste.

E, sad, pored svega rečenog postoji jedan dokaz upotrebe određene logike prilikom sklapanja filma a to je da se u finalnoj verziji ne pojavljuje Novak Đoković koji je snimio neke scene „reketiranja“ zlikovaca u sklopu konačnog obračuna. Nema sumnje da će ta odluka naškoditi popularnosti filma kod ženske populacije uzrasta od 7 do 12 godina, no to je žrtva koja se morala podnijeti…

Realno, film je toliko loš da je na tankoj liniji između „toliko loš da bude dobar“ i „toliko loš da je stvarno loš“. Mislim, to je ukoliko stvar posmatramo racionalno, da su Plaćenici 2 jednostavno film. Mislim, moguće je i to. Da postoje ljudi koji ne treniraju tegove i ne žive za fajt i žele čitave mostove okruga Medison a vjetrovi tuge njihove su sluge. (Samo da napomenem da nabijem i njih i sve prijatelje Keri Bredšo, i pederske i nepederske.) Međutim, Plaćenici 2 nisu film. To je sreća, to je utjeha, to je slatki med koji je pčelica Stalone skupila sa livade sedme umjetnosti i životne filozofije, to je poruka naših prijatelja sa velikog ekrana koji kažu da je za sreću samo potrebno dovoljno veliko vatreno oružje, to je dokaz da je ljepota prolazna a pravi heroji nikad ne umiru, već stare i pretvaraju se u blijede sjenke samih sebe a naše je da ih trpimo i obožavamo. Plaćenici 2 su filmski ekvivalent Zdravka Čolića, postojana frizura iz ’73. a strije, ožiljci, bore i sijede su iz 2012. godine, na brzinu zakrpljeni hirurgijom „sve za marku“ i pošpricani Brutom. I kao takvi, Plaćenici 2 su odlična zabava (više zabava nego odlična), a ja moram makar još jednom otići u kino (sem ako se sutra na kioscima ne pojavi kartonsko DVD izdanje) jer prosto ne vjerujem u sve što sam vidio prvi put. Vjerovatno neću vjerovati ni nakon što to vidim drugi put…