J.mo majku po Instagramima

#cruising_4_pussy #streets_of_fire #selfie #no_filter

Inače, poprilično mi je nejasan fenomen Pokemona, nisam igrao te igre niti gledao crtane filmove. Ne kontam foru uopšte, ne rezonuje sa mnom… ali je ovaj plišanić presmiješan.

Ako gori svijeća…

Kaže buraz kako nas je pozvao kum kapetan Z. na slavu, s tim da to nije „prava“ (porodična) slava nego se slavi zbog radi događaja koji se otad utom desio, a nije ni da se slavi kao slava već se slaviti kao rođendan malog kumića kapetanovića Z.

S obzirom da je malencu tri godine bilo tad pa sutra, kupim odličan neki Burago Cars Ferrari F40 sa oznakom 3+, birao ga kao da sam birao sebi, pa mi poslije bilo žao što nije za mene. Igračke, šta da se radi. Spremila se tu prigodna kesa za dječaka pa ‘ajmo polako, ‘ajmo lagano. Mi tamo kad…
– Kume, jel’ ovo slava ili je rođendan?
– Pola/pola.

Poslije zatečenu situaciju objašnjavamo staroj majci a onda ona objašnjava nama „ako gori svijeća – onda je slava“; realno: sto, gosti, sarma; elementi dječjeg rođendana upadaju kao podskup unutar slave.

Nego!
Sjedi stari kapetan Z. za stolom i komanduje brodom stolom. Klasične su to neke priče o ovome i onome, nekad i sad, mi i oni itd. Pa onda dođošmo do teme, tamo se neki objekat preuređuje, neće biti što je bio, nego će biti javna kuhinja, za slučajeve socijalne i sl. Pa kaže stari kapetan Z.:
– Ma nije moguće da ima toliko tih ljudi! Nije moguće! Gledam neki dan, ona javna tamo kuhinja, pa stali u red. Ono neki mladi momci, imaju brade, puše cigare! A onda im dijele tamo, oni nose tanjire. A onda jednom dijelili neki kupus, gledam ti ja, neka žena uzela čitavu vreću pa vuče, pa došla na autobusku stanicu, ne može ona to unijeti u autobus – teško joj je, i mislim se, da li da joj pomognem, i nisam joj pomogao! Što si uzela čitavu vreću, mislim se, sad je vuci! Ali, nekako je ona to unijela u autobus, pa stavila pored sebe na sjedište, voze se ona i vreća kupusa, kad dođe vrijeme da izađem, kad ono ona izlazi na mojoj stanici! Vuče ona onu vreću po autobusu, pa ne može podići, a ja se mislim da li da joj pomognem, i nisam joj pomogao! Što si uzela čitavu vreću, kad je ne možeš iznijeti, mislim se… I nije tačno, da ima toliko tih ljudi – socijalnih slučajeva, nisu to socijalni slučajevi, nego da vam ja kažem šta su to! To su beteri! Beteri, kad vam kažem!

Kao neko ko shvata i prihvata ideju „svako je mišokovač svoje sreće“ ali isto tako nije rad da troši energiju na osudu, moradoh se umiješati:
– Pa dobro sad, nisu to baš sve beteri… ima tu i NESREĆA!
Stari kapetan Z. se trgnu, pogleda me pa reče:
– Ima i nesreća ali uglavnom BETERI!