Hiperaugmentacija nihilizma kao legalno sredstvo u borbi za opstanak

U sumraku civilizacija dok sunce zalazi za masonsku piramidu, Zakon jačeg je dominantan diskurs u K1 borbi koju zovemo život. Princip je to pod kojim naplaćuju struju, vodu, telefon, RTRS koje nam, eto, daju, da se razlikujemo od Krapinskog pragospodina. Cane je zaćutao, da bi Đorđe David progovorio. Au, tebra.

Nakon duže pauze, velika radost za praktikante balkonske hortikulture i ljubitelje posmatranja sušenja bezbojnog laka: povratak emisije Poetski je sat na Vaš omiljeni blog Gurao sam i šire stvari u uže stvari. – ponovo s vama, nakon neočekivane i ničim izazvane pauze od četiri godine. Dešperatna vremena od ratnih teža, čini nam se iz izuzetno iskrivljene perspektive, sudba je kleta da se katapultom i Trojanskim konjem borimo protiv distopije… U skladu s tim, danas će biti predstavljena poema jednog autentičnog predstavnika saobraćajne poezije nedžentlmenskog makadamskog smjera. Radi se, naravno, o B. Vlajiću, mladiću kojem ne treba posebno predstavljanje, jer bi isto u startu bilo pogubno po njegov pjesnički kredibilitet i kreditnu sposobnost. Vlajić je pjesnik zakašnjele reakcije, koji u kočenju pri trepćućem žutom svjetlu na raskrsnicama bez nadzornih kamera vidi crveno oko gospodina iz 1984. poznatog kao T-800. U zanimljivom obrtu, nakon 36 godina nema više metalnog endoskeleta, povratak prirodi se desio preko virusa loše skuvane životinje nepredviđene za jelo, a već pomenuti prirodni Zakon jačeg – koji ne izumire jer je jači od svih dosad smišljenih humanističkih zakona – našao se na udaru najnovijih klipova (ne kukuruz, ne YouTube) ubačenih u točkove prirodne selekcije. Naime, kao nekad trakom oko ruke, u građane drugog reda trećeg svijeta su nedavno sprovedeni oni preko 65 godina, koji su svoje dugove društvu davno sravnili i dali najbolje godine života temeljima današnje propasti. Osuđeni na četiri zida tapetama ukrašenim prošlosti sjenama, EKG je zamalo prestao da ispisuje vunicu i svilen konac… Ipak! Zabrane polako padaju. Oni se vraćaju. Posebno neki od njih. Neke. Oko Petra Lalovića namiguje, odozgo, na prezrelu cvast.

Ekskluzivno za Poetski je sat, crnim mastilom ispisan komad horizontalne signalizacije iz ciklusa Umrijećemo da oni žive, jbg…

Babe samoubice sa cegerima na kolicima (napisao B. Vlajić)

U saobraćaju,
za njih je svaki mjesec,
kolovoz.
Februar, čuj mene februar, trotoar,
ima nula dana.

U saobraćaju,
ne jebu živu silu,
navikle su na braunilu,
službeno ili u civilu, patrole ih ne bole.

Njihova brzina kretanja obrnuto je proporcionalna
količini smetanja,
dok bi neko prošao pored
njima se ne uklapa u raspored.

U saobraćaju,
samo se bogu obraćaju
i crnoj hronici.

Babe samoubice sa cegerima na kolicima
rulaju ulicama.

Vrti – đon, vrti – đon, obućar nije…

„Šta će meni arapsko proljeće, jer bez tebe boljeće…“, glasio je čuveni posljednji pozdrav pukovniku Gadafiju upućen od pjesnika kojeg ćemo predstaviti u današnjem izdanju emisije Poetski je sat na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari. O, da, nakon višegodišnje pauze, sreća, sreća, radost, za sve ljubitelje čašice dobre poetske kapljice, Vaša omiljena emisija ponovo je tu!

Možete svi da odahnete značajno, Poetski je sat se vraća u svoj standardni termin na blogu, bez naročitih izmjena u svom veoma uspješnom konceptu. Ipak, novu sezonu ćemo početi nečim malo drugačijim. Naime, kao što ste zaključili po uvodu u emisiju, koji je adekvatno hronološki određen prema terminu emitovanja i tematici, danas će biti predstavljena jedna socio-politička-antiglobalistička poema lokalnog karaktera sa tvrdim pornografskim aluzijama, jednog socio-političko-antiglobalističkog pjesničkog borca i fajtera lokalnog karaktera. Radi se, naravno, o B. Vlajiću, ne tako mladom i neperspektivnom autoru koji je u proteklih pet godina svojim izražajnim nastupima na susretima i sletovima mladih pjesnika po kafanama i teretanama u prirodi konotaciju bolne proljetne ljubavi u potpunosti preveo u ratnički krik podrške svoj braći svih vjera i boja koji su pali boreći se protiv arapskog i arapskih proljeća.

Ipak, B. Vlajić je prije svega lokalni pjesnik, i on weltschmertz uvijek piše ćirilicom [велтшмерц, prim. ur.]. On uvijek ima u vidu ko je, šta je, gdje je. On uvijek ima u vidu ima humanizam, a ne kapitalizam. On zna cijenu slobode. On zna da ko će kome ako neće svoj svome… treba pomoći. On ne može da posmatra s mirom braću i sestre ljude, i to kako im loše bude. On mora da reaguje. On je zato napisao sljedeću poemu, unutar ciklusa Ja sam vama rek’o…

Isključivo bez zaštite (napisao B. Vlajić)

Bosno i Hercegovino,
Republiko Srpska,
građani i sugrađani, malograđani u tri boje…
Slovenci, Makedonci, Crnogorci (gratis stih za ino tržište*),
jebite se.

Jebite se olovkom u dupe,
onom mastiljavo plavom
kojom na izborima dokazujete da ste nepismeni.

Jebite se kurcem u čelo,
onim istim kojim pišate po sirotinji,
pa se zapišate.

Jebite se iglom udarničke značke u srce,
one na koju ste se posrali,
jer ste znali da je niste zaslužili.

Jebite se imenom svojim u porijeklo,
onim koje da nemate,
možda biste znali biti ljudi.

Neosporena nelogičnost nebeskog kretanja XX mikrokosmosa ka XY satelitima

„A, uostalom, šta je život nego samo dječja predigra Erosa, Mantasa, Kronosa i Abadona?“ – rimski filozof Marko Aurelije Erekcije, 69. p.n.e.

Srdačni pozdrav svim ljubiteljima lijepe pisane riječi složene u stih, na redu je još jedno druženje u emisiji Poetski je sat na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari. Prije nego što krenemo sa današnjim programom u okviru kojeg ćemo uživati u slasnim plodovima stabla kojeg zalijeva ljupka Erato, prvo moramo odgovoriti na pismo jedne naše obožavateljke: Ne, B. Vlajić više ne radi te stvari za novac, otplatio je školovanje. Navedeni telefonski broj više nije u funkciji.

Dakle, kao što smo već natuknuli pri spomenu Erato, danas će u emisiji biti predstavljena jedna romantična, mladalačka, ljubavna, senzualna, medom slatke strasti i iščekivanja nabijena erotična poema jednog mladalačkog, senzualnog i nabijenog pjesnika iz Banjaluke. Radi se, naravno, o B. Vlajiću, mladom i neperspektivnom autoru koji još od četverogodišnjeg učešća u matematičkom odjeljenju gimnazije sa posebnim senzibilitetom i sjetom osjeća tupi bol slatke melanholije romantike platonskih ljubavi na ljetnjim raspustima. Iz navedenog nije teško zaključiti da mutne močvare (pune krokodila) romantične poezije nisu nimalo stran teren za B. Vlajića, međutim, poema koja će biti predstavljena danas ipak donosi neke inovacije u nj. rad i poeziju uopšte. O čemu se radi? Naime, ovoga puta je Vlajić spretno zaobišao scenografski pristup postavci poeme po uzoru na školu Bregović/Pecikoza/Dervišhalidović, te u tijelo poeme čvrsto ugradio centralnu figuru erotske poezije, samo tijelo (odnosno figuru). Umjesto šireg pogleda na (šire) stvari, pjesnik daje uži pogled na (šire) stvari, na taj način stvarajući mikrokosmos centralne figure (odnosno tijela) sa svim pripadajućim elementima opisanim u fine detalje. Autor je vodio računa o očuvanju vela misterije erotike, pa tako nije išao u razmjer manji od 1:72 – ostavljajući prostora za prozračnost najfinijih poteza kistom pjesničkog pera, ali je upotrebom kratkih riječi i konciznih fraza dao svoj prepoznatljiv seksualan ton… Bez ikakvog daljeg zadržavanja, danas samo za Vas, poetski užitak, premijerno na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari, komad iz ciklusa Parovi binarnih kodova stamenosti i razmjernosti…

Linija kapi znoja na oku (napisao B. Vlajić)

Sise, tvoje sise.
Ti ih držiš,
da ne vise,
a ja ih gledam
i diže mi se.

Latice pokretnih stepenica zaborava radosti mladosti

U ovo doba godine (ili neko drugo nasumično izabrano doba godine), dođe doba u životu mlada čovjeka kad pogleda život kroz ružičaste Polihimnijine naočale, samo da bi shvatio da ženske naočale dobro stoje samo mladićima koji se zovu Fuad Backović Deen (sexy and he knows it). Da, dragi moji, pogodili ste – vrijeme je za novo izdanje emisije Poetski je sat na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari.

Danas će u emisiji biti predstavljena jedna kratka, vedra i optimistično orijentisana poema jednog kratkog, vedrog i optimistično orijentisanog pjesnika iz Banjaluke. Radi se, naravno, o B. Vlajiću, mladom i neperspektivnom autoru sa najdubljim oblikom poštovanja prema socijalističkim tokovima unutar buržoaskog pristupa poeziji. Zadržavajući leksičku, stilsku i životnu aroganciju, uobraženost i pompoznost, Vlajić ne zaboravlja da se i najskuplji modeli Adidas patika široke potrošnje ipak sklapaju na Dalekom istoku u nježnim i nepreciznim rukama nedovoljno plaćene maloljetne djece. Imajući to u vidu, kao i cijene usluga brze pošte, pjesnik je u poemi koja će danas biti predstavljena sklopio anarhičan kontrapunkt u vidu proljeća – vječite inspiracije za mlade ljubavnike – sa jedne strane, i rada – potpuno neprirodnog i štetnog stanja koje može zadesiti čovjeka – sa druge strane. Doduše, obzirom na trenutno vladajuću jasminstavrosku struju u srpskim poetskim krugovima, kao „olakšavajuća okolnost“ poeme, uzet je za primjer lepršav i ugodan manuelni fizički rad, a ne mučan i težak mentalni rad. Ipak, ne kaže se džaba da hiljadu riječi govori više od 999 riječi, a poema govori više nego hiljadu riječi napisanih o njoj, stoga, bez ikakvog daljeg zadržavanja, premijerno na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari, komad iz ciklusa Njemačka me građevinska skela nikad oplakala…

Proljetna radnička (napisao B. Vlajić)
Kliješta, kliješta,
kliješta.
Gdje su kliješta?
Dal’ se kriju
što ih traži
jedna ruka vješta?
Iz stare daske
da se ekser izvadi
potrebna su kliješta.

Nisu trbušnjaci sve što sija

Jesen, život u ravničarskom kraju, recesija, depresija… Da, pogodili ste, konačno rješenje ove asocijacije i masivna injekcija kulture u vaš kulturni život je novo izdanje emisije Poetski je sat na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari.

Danas će u emisiji biti predstavljena jedna društveno angažovana kritički nastrojena socijalna poema jednog društveno angažovanog pjesnika iz Banjaluke. Riječ je, naravno, o B. Vlajiću, mladom i neperspektivnom autoru klada debelo naslonjenom na romantičarske tokove u srpskoj poeziji koji živo osjeća i opisuje bol koji teče kroz kardiovaskularni sistem čovječanstva. Vlajić crninu oslikava dosad nezamislivim nijansama crne a tugu uvijek piše velikim slovom T. On je pjesnik koji se prevashodno bavi analizom intrinzičke inspiracije u najtamnijim trenucima sumraka ljudskog uma, bacajući dodatno svjetlo na one najvidljivije dijelove problema koji najčešće ostanu neviđeni usljed principa „ne vidi se šuma od drveća“. Ne želeći da nameće rješenje, on daje odgovore u formi pitanja…

Za današnje izdanje emisije, urednik Dž. Hadžiselimović je odabrao poemu #101 od 647 iz ciklusa Silikoni milioni jebali te oni…

Bogata (napisao B. Vlajić)
posvećena K. Pajčin, V. Hjuston, V. Červenko i mnogim drugim suvozačicama

Sirota, sirota…
Gdje nađe tog idiota,
Koji te je lišio života,
Sad si baš sirota… sirota.

Dan borbe protiv borbe protiv žena

U skladu sa hidrometeorološkom situacijom za područje zapadnog Balkana, danas sam na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari za sve čitaoce pripremio po toplu šolju Earl Grey poezije za hladan zimski dan. Tačno u 17 časova.

S obzirom da sam u prethodnom periodu nebrojeno puta čuo komentare poput „Nije ona ništa posebno.“, „Ima izduženo lice.“, „Kako na televiziji može raditi neko ko priča kroz nos?“, „Oblači se kao voditeljka radio Sarajeva 1986. godine…“ i slične, danas ću prezentovati još jednu poemu iz ciklusa Zabranjena platonska ljubav prema Zvjezdani Marčeti (#17 od 612), u inat svim kulturno i estetski zakinutim zlim jezicima…

Smak (napisao B. Vlajić)
Ponekad sanjam noćnu moru,
Kako na programu više nema te.
Ako se to ikada desi, znaj,
Prvi sam na barikadi protiv plaćanja TV pretplate.