Hzmajevi Hrano Hne Hlete

I tako reprezentacija Bosne i Hercegovine ode na svjetsko prvenstvo na fudbalu, tek da bi 49% građana te „države“ savršeno bolio k. za tim, a oni u Mostaru imali rašta da se tuku. Na sve to dođe „naš“ komentator „naše“ televizije BHT1 koji govori historija. Priključen Ladiju i Zoki pred malim ekranom, sugerišem da je to historija dvoznačno: sa jedne strane da se u skladu sa modernim tendencijama „bosanskog“ jezika uvali slovo H gdje god može; te da se ukaže na direktnu vezu „bosanskog“ naroda sa svojim praocima Latinima. Mislim, čak i ovi Srbi što se nazivaju Hrvatima ne govore historija već povijest. No, sva nacionalna mržnja i šovinizam na stranu, iskoristio bih priliku da ispričam kako je Ladi iskoristio priliku da ispriča poučnu priču o unikatnom primjeru divnih različitosti kojima smo objedinjeni, i to kroz prizmu slova H…

Nekad se išlo na more drugačije nego danas. Nije se išlo sem na Jadran; sem u prvi kamp na koji se naiđe; išlo se Škodom koja nije bila Superb. Kaže, tako se oni spakuju naveče, Slavko (otac, vozač; moj tetak pokojni) stavi sve na gepek pod najlon na preteču pak tregera, kreće se ujutru u četiri, prije no što pijetlovi protrljaju oči, a teškoodrživa budnost se održava pjevanjem. Ništa bez pjesme. Prvo stajanje je svega par kilometara od kuće, u Šeheru, uzimaju se kifle i to je to da se izdrži do Bugojna, gdje se uzimaju druge kifle. Auto nema klimu, tempomat, šiber, kasetofon, frižider. (Al’ zato imaju kifle u Bugojnu.)

Obzirom da su dometi amaterskog a cappella pjevanja ipak relativno ograničeni, Ladi je sa sobom kao ispomoć imao neki mali tranzistor koji bi uz povoljan položaj zvijezda mogao uhvatiti Radio Luksemburg, ali češće su tu bili Radio Zagreb i Radio Beograd. Mada, ponekad nije bilo ni njih, npr. kad bi se baterija (9V uložak) potrošila… što je bio slučaj u navedenom slučaju. Srećom, desi se da radi zadruga prodavnica u Bugojnu, tako da se on stupivši na sveto bugojansko tlo, tada kao mlad, svjež i radoznao dječarac četvrti razred, sa tranzistorom u jednoj i baterijom u drugoj ruci, na pauzi za kifle uputi u STR s ciljem kupoprodaje. Uđe u prostor, pokazujući na bateriju i tranzistor objasni ženi za kasom šta mu je potrebno, na šta se ova glasno oglasi u pravcu brkajlije koji je malo dalje nešto prebirao po jednoj rafi:
– Haman, HAlija, Himamol’, Hovih, Hbaterija?
(Aman, Alija, imamo li ovih baterija?, približan prim. prev.)
Ladi, tada kao mlad, svjež i radoznao dječarac četvrti razred, u strahu od susreta sa nepoznatim novim jezikom i kulturom užurbano krenu premu izlazu, gdje ga dočeka Slavko koji je upravo ušao…
– Tata, tata, šta priča ova žena? Koji je ovo jezik?
– Šta koji jezik? To je naš jezik, nemaš ti pojma… m(a)rš u auto.

Za razliku od danas, djeca su tad slušala roditelje tako da se Ladi bez pogovora vrati u auto, a ubrzo dođe i Slavko koji saopšti da HAlija, Hnije, Hnašao, Hbaterije. Ipak, iz auta se pjesma čula sve do kampa…

Advertisements

Dušmani… u njedrima!

Teške teme i dileme lepršavog ljetnjeg dana. Kao ono filozofsko pitanje, da li je ta osoba oduvijek bila takva/ovakva (obično u negativnom kontekstu), samo joj prilike nisu dopustile – da pokaže pravo lice? Šta je to „pravo lice“? Ili jednostavno vrijeme mijenja stvari? S godinama poznim životnim rastu samo sumnja, podozrivost, obazrivost i slične zrivosti. Sigurnost i udobnost… ne baš. I svi smo žrtve! Nikog ne zaobilazi!

I tako se desi da koji put ne prespavaš kod kuće, nego tamo negdje skupljen i sklupčan na ćošku kreveta, pa te dušmani bez pitanja eliminišu, pregaze i zaborave. I onda dođem kući, vidim nešto se dešavalo u kuhinji, neko kuvanje – poprilično validan razlog da dođem kući, nadasve – a na stolu postavljena tri tanjira. Ležerno, u skladu sa podacima iz ličnih dokumenata odnosno teritorijalnoj lokal pripadnosti, pristupam materiji:
– Šta ima za ručak?
Hladan tuš slijedi nakon nekoliko sekundi kroz rečenicu:
– O, i ti ćeš jesti?

A onda se čudim što je komšijin mali, onomad kad me je vidio ispred kuće kako radim nešto, na kafi rekao komšinicama „teta Lepoj došli gosti“. Urota je napravila neprobojan krug zavjere. Izopćen sam.

Mada… bolje i to nego Neša Galija!

I tako se ja spuštam niz omiljenu banjalučku asfaltiranu trim stazu na Banj brdu zvanom Šehitluci; prvobitno sam se uspeo sa željom da budem mršav pa silazim sa željom da siđem; u susret meni idu neke dvije onako, moj broj samo deset godina prestare (= imaju godina kao ja), jedna plava a druga nije, i kao bonus sa njima ne baš omalena djevojčica koja nije plava a jeste. Mimoilazimo se, na šta djevojčica počinje da viče:
– Mama, mama, vidi! Muškarac sa dugom kosom!
I što je najgore, ja na to ne pomislim JEBEM LI TI MAJKU SELJAČKU (pa zar nisi makar vidjela Seju Kalača na teleVIZORU), nego pomislim A NEKAD SAM BIO MOMAK (tužni smajli).