Otkad napokon!

Otkad znam za fotošop htio sam ovo da napravim.

Napokon sam to i napravio.

Zadovoljan sam postignutim.

Hvala Twitter profilu fabrike „Pionir“.

Inače, Galeb je bio prvi serijski proizvođen mlazni avion u SFRJ. Projektovan krajem ’50-ih godina XX vijeka, prototip G1 je poletio 1961. a za njim je slijedio dorađen G2 koji je i ušao u serijsku proizvodnju 1964. godine, u fabrici „Soko“ u Mostaru. Galeb ima službenu oznaku N60 što znači da je on školski/nastavni avion, a njegov (jednosjedi) rođak Jastreb je za „biznisa“, prevashodno izviđačke i borbene (jurišne) zadatke.

Galeb je u svojoj klasi i u svoje vrijeme bio priznat kao izuzetan školski avion i skoro polovina sklopljenih (ukupno 248 primjeraka do prestanka proizvodnje 1985. godine) je završila u Libiji, a i Zambija je nabavila manji broj Galebova i nešto više Jastrebova. Vrijedi spomenuti da je jedan primjerak Galeba G2 našao put i do hangara jednog od najpoznatijih pilota među glumcima, Džona Travolte.

Dok se o sudbini libijskih Galebova, usljed nasilne „demokratizacije“, može tek nagađati (bili su u upotrebi dok je bilo Gadafija, sad navodno leti još samo jedan), jugoslovenski odnosno srpski Galebovi su u ’90-im godinama XX vijeka sukcesivno povlačeni iz upotrebe ali su neki od njih prešli u privatne ruke odnosno vlasništva aeroklubova te lete i dan-danas… a čokoladu možete kupiti u svakoj bolje opremljenoj prodavnici.

Jesam li ili nisam… prao

Tako ti ja perem auto ispred kuće kad nailazi stara…
– Ti to pereš auto?
I tu stanem pa se zamislim, da li ja to perem auto ili to ja ne perem auto…

Naprijed 1948.

Stara otvara vrata sobe polako…
– Javili su da su upravo završili, sve je prošlo bez problema, probudio se, svjestan je.
Operacija na želucu.
– Hm, dobro.
U priručni internet pretraživač kucam adekvatne pojmove da vidim šta otprilike podrazumijeva nastavak priče. Aha, promjena načina ishrane, moguć gubitak težine, par kontrola… i to je to. Idemo dalje, samo naprijed… jer nema nazad.

Ćelo i ja istog dana pričamo sa dežurnim anesteziologom koji kaže da je stari pri buđenju nakon operacije bio malo dezorijentisan. Uspješno se suzdržavam da kažem da to nije ništa čudno. Kaže dežurni kako će nas pustiti u šok sobu malo kasnije, samo kratko, i da nas mora obući…
– Ako se moramo kamuflirati, ćelo, bolje da ti ideš sam. Ti imaš tu frizuru kao doktor.
Na šta se doktor sa približnom frizurom malo narogušio…

Ko ne voli medvjede… šta tek misli o ljudima?

Da bi bila „u korak sa svijetom“, i Banjaluka ima svoje teroriste! To su spodobe iz lovačkih udruženja koje su u dogovoru sa Ministarstvom poljoprivrede RS ubili (iz puške!) medvjeda koji je u nekih desetak dana šetanja prešao oko 50 kilometara, od sela Karajzovci nadomak Gradiške gdje je prvo uočen pa sve do Banjaluke gdje je skončao…

Da se razumijemo, nisu to teroristi (ne treba zloupotrebljavati taj termin u ovim vremenima, možda samo malo, ponekad), to su krembili, kako ovi „lovci“ tako i oni iz ministarstva. Ubili su medvjeda koji je prešao toliko kilometara a usput nije nikoga napao, ni ljude a ni domaće životinje. Kao što su neki pravilno pretpostavili, radilo se o medvjedu koji je odrastao u zatočeništvu a zatim je pušten „na slobodu“ kad je prestao biti „mali i sladak“ i postao skup za održavanje. Dakle, bila je to polupitoma životinja blago nespremna za život u divljini, što objašnjava njeno kretanje i postupke.

I ubiše ga krembili. Kaže krembil ubica kako je nakon prvog metka medvjed krenuo na njega („‘Ajde?“), pa onda i taj drugi metak. A prvi metak je bio jer u Republici Srpskoj nema puške za omamljivanje… i jer je ovako bilo jeftinije, nego, po „prvobitnom planu“, uspavati medvjeda pa ga transportovati u divljinu; nema veze što je medvjed zaštićena životinja za čije se ubistvo plaća odšteta, riješiće se nešto, pisaće se da je ubijen pod prijetnjom homeland security, jer je to uvijek prioritet.

Žalosno.

Osude javnosti su maltene jednoglasne. Samo krembili ćute. Naspram njih lavina. Osude su apsolutno na mjestu, međutim, da li će se desiti nešto na osnovu tih osuda, ostaje da se vidi. (Ovdje se radi o završenom slučaju, ali za neki naredni…) Ako nas je istorija nešto naučila to je da će te osude ostati na nivou osuda. A opet, zanimljivo je i da je reakcija takva zbog jednog medvjeda, za kojeg je javnost prvi put čula prije desetak dana – bez kojeg je živjela sve dotad, u državi gdje je milion problema, ljudi nemaju hljeba da jedu pa umiru od gladi, iako je davno stao rat.

Bez miješanja politike u priču i nepotrebnog objašnjavanja, socijalna slika je… čista apstrakcija, tako da je egzistencijalna postavka ekstremno razuđena za život ljudi, a tek životinja. U skladu s tim nelogično može djelovati lavina reakcija za medvjeda, ali, iako to ne djeluje tako na prvi pogled, postoji sasvim logična sprega. Naime, krembili ubistvo = 1 zgoditak, javnost osude = 0 zgoditaka. I to je stanje na semaforu, činjenično. Ubistvo je prošlo. Modus operandi, uspješan, tako da je ovo ubistvo medvjeda samo analogna primjena generalnog načina tretiranja života. U ovom primjeru to djeluje strašno zbog proporcije… a i jeste strašno.

I sad, što se prethodno spomenutog života tiče, u pitanju su, prije svega, ljudi (sa ili bez navodnih znaka). Ti ljudi smo mi. („I mi i vi, svi mi ovdje zajedno, smo mi!“) I takav je naš odnos prema životinjama jer je takav naš odnos prema ljudima. Neljudski.

Realno.

Realnost TV „sreće“

Kao i obično, Srbima je bilo potrebno 500 godina pod Turcima pod napadom reality odnosno „rijaliti“ programa pa da skontaju da… to ne valja. Zamalo da se digne ustanak protiv istih, zamalo! Međutim, majku mu logičnu, simptomi. Simptomi su tu već neko vrijeme…

Reality programi su na „naše“ prostore stigli posredstvom hrvatske inačice Radio televizije Luksemburg, tamo negdje prije 7-9-10 godina, nimalo stidljivo, na velika vrata. Licenca programa nazvanog po Orvelu zapravo je vrlo blizu savršenstva televizije. Ulaganja u scenario, režiju, glumce i scenografiju su minimalna a stvara se „15 minuta slave“ koji se mogu prodavati u svakom obliku i nakon toga idu direktno na deponije, zaobilaze čak i buvljak. Savršen proizvod za „potrošačko društvo“.

Taj osnovni i početni program imena „Veliki brat“ je svugdje u svijetu isti, a princip se analogno prenosi i dalje – samo se mijenja scenografija: na audicijama se namjenski biraju osobe sklone egzibicijama svake vrste, primarno skidanju odjeće jer, 17.000.000.000 puta ponovljeno, „seks prodaje“ odnosno sex sells. Da nije tako, ni ovaj blog ne bi imao toliko posjeta obzirom da neki ovdje dođu putem pretrage za kurvama u Bihaću ili Gradiškoj (istinita priča).

Bilo kako bilo, za „Velikim bratom“ je slijedio opštenarodni „Veliki brat“ – prelazak granice prema Srbiji – pa zatim neke dalje licence („Survivor“ i/ili šta već, iskreno nisam siguran, prim. aut.) i stiglo se do trenutnih kapi koje prelijevaju čašu, „Parova“ (TV Happy) i „Farme“ (TV Pink). Da je kritično – jeste. Radi se o programima sa „slavnima i poznatima“, odnosno likovima sa dna „estradne“ kace, krupnom mulju (eufemizam). [Naspram njih „Veliki brat“ u svojoj osnovnoj varijanti (sa anonimusima) djeluje bezopasno, tako da će ovom prilikom biti nepravno izostavljen.]

Bez nekog naročitog analiziranja, dvije su osnovne funkcije tih programa: „sigurna kuća“ za likove bez dovoljno tezgi i izlog visokoprofilnih kurvi. Bazično, to je „hljeba i igara“, budući da Srbi vole masne viceve a posebno su alavi na (plastičnu) pičku. Na vrhunsku montažu primitivizma (humor + nasilje) i visokotehnološke prostitucije mogu biti ponosni i pra-autori ovog tipa programa (ko god da su oni odnosno kako god da se shvati korijen ideje ovakvih eksperimenata) ali je ovdje to postalo groteskno, jer je medijska scena bijeda zakrčena istim u uslovima opšte bijede. I zamalo ustanak! Peticija za ukidanje, ovo-ono. Međutim…

Da li je pamet toliko kratka pa se zaboravilo šta je to televizija Pink? Ružičasta imperija koja je procvjetala u crnilu ’90-ih godina emitujući programe za ispiranje mozga, dom „Grand parade“, muzički kanal za vrhunske domete šunda pod etiketama Grand i City Records. Pored svih svojih aktuelnih 50-ak (ili koliko već) programa dostupnih putem kablovskih/satelitskih operatera, Pink je još uvijek to što jeste a nastao je kako je nastao…

A Happy TV je posebna priča, „jer Pink nije bio dovoljno“. Apsurd da se u Srbiji pojavi televizija imena Happy sa podnaslovom „nacionalna televizija“ je stvarno posebna vrsta izuzetno perverzne i vrhunski uvredljive pošalice. Dok je program Pinka specifično okrenut jednom dijelu neobrazovnog (i neobrazovanog) „zabavnog“ programa, ostalo je dovoljno prostora za Happy TV da više nego uspješno popuni rupe i stvori prostor za nove praznine u rovovima medijskog dna…

Jeste li gledali Ludu kuću? Emisija po uzoru na „Šou Džerija Springera“ je otišla korak dalje, jer je tu voditelj koji bez zadrške i mjere zajebava (u apsolutnom smislu te riječi, prim. aut.) sve svoje goste. Naravno, gosti su prikladni, polusvijeta za cirkus pod reflektorima ima obrnuto proporcionalno količini građana koji su voljni da pred kamerom na ulici odgovore na neko pitanje tipa kuda ćete za novu godinu ili sl. „Normalni“ se stide pred kameru, a „čega se pametan stidi“… i eto.

Jeste li gledali Pozajmi mi auto? Riječ je o srpskoj varijanti emisije „Generalka“, gdje je premisa da se izvuče „srećni dobitnik“ i da mu se, u neznanju, sredi (popravi) njegov auto. Kod Američana se uglavnom radi o oldtajmerima kojima se udahne novi život u vrhunskoj mehaničarskoj radnji te tako nastaju unikati, bazično remek djela na četiri točka. U srpskoj varijanti se radi o popravkama automobila vrijednih par stotina maraka i to jeftinom krpljenju uz pomoć „štapa i kanapa“. Jedno vrijeme je prijava za emisiju bila putem formulara na internet stranici TV i svaki slučajni prolaznik je mogao da čita te prijave. U početku čitanja bude smiješno… a nije smiješno, žalosno je.

Pored tih, tu je i emisija Goli život gdje urednik Happy TV Milomir Marić „1 na 1“ razgovara sa različitim likovima iz prošlosti i sadašnjosti naše realnosti, gdje se ponekad radi o običnim bitangama a ponekad o ljudima koji su (bili) na bitnim položajima i znatno uticali na sveopšti život na ovim prostorima u turbulentnoj bliskoj prošlosti. Marić tu najčešće insistira na samom sebi, a gostima prečesto podmeće jeftin senzacionalizam i u konačnici se tako udara dodatni temelj ideji kako ovdje svi znaju sve o svemu (odnosno, preciznije i jednostavnije rečeno, „svaki Srbin je fudbalski selektor“). Upravo ta varijanta gdje se u „opuštenom razgovoru“ razbijaju mitovi i otkrivaju državne tajne je najopasnija od svega ponuđenog jer se radi o jednom sistemu površnih znanja odnosno poluistina koje su osnova opšteg nefunkcionisanja pameti na ovim prostorima. Svi sve znamo a praksa penis kurac.

Kad se sve to uzme u obzir, cjelokupno djelovanje ovih televizija je nadasve neljudsko i antisrpsko, ali je problem je što takve tvrdnje djeluju smiješno (uz kikotanje i upiranje prstom) uzimajući u obzir megapopularnost fraze – i obrasca ponašanja – „pišaj po sirotinji“ koju ovdje koriste maltene svi, s tim da onaj vrh piramide i pored konstantnog šaranja naprosto briljira u tom pišanju.

Tako da „kuka i motika“ koja se digla protiv reality programa… „premalo i prekasno“ („too little, too late…“). Od nečega vrijedi početi, činjenica, ali mora se biti svjestan da je to samo jedna glava hidre, a obzirom na opšti strmoglav humanizma i napredak gluposti na ovim prostorima koji se pokušava zaustaviti tek pitanjem „Pa nije valjda da može biti gore?“, s posebnim oprezom se mora posmatrati kakva će biti druga glava koja će izrasti na mjestu odsječene… uz optimizam da će amputacija uopšte biti uspješna.

Svježe mudrosti IV

„Gluposti ni pamet ne može pomoći!“

PRETHODNO: SM III

Ispovesti tačka 1.0

Pored toga što sam na osnovnoškolskoj ekskurziji u Bečićima 1997. godine vidio kako Neđo M. kuvano jaje – srećom, oguljeno – maže eurokremom i jede, pamtim i neke manje upečatljive (a znatno ukusnije) stvari: krofne na plaži. Doduše, ne sjećam se da sam ih jeo nego teško da su mogle biti gore od prethodno navedene kombinacije.

Krofne na plaži nisu bile naročito različite od krofni na velikom odmoru koje su žene prodavale na kapiji škole a mi ih u drugoj smjeni na kraju velikog odmora molili da nam poklone one neprodate (jerbo smo bili – i ostali – sirotinja), ali su krofne na plaži imale drugačiju, veoma zvučnu reklamu:

„Vruće, taze kod čika Laze!“

U skladu sa tim, moja se današnja ispovijest sastoji od zareza. Naime, za mene je to bilo „Vruće taze kod čika Laze!“ i ja sam se tad pitao zašto lijepo ne kažu „krofne“ nego govore „taze“. Zli jezici bi imali štošta da kažu o tome, međutim, zle jezike je najbolje preduprijediti, što ću i učiniti: nije problem što sam se ja tad to pitao, već što sam se pitao šta su „taze“ i nekolicinu godinu nakon toga. Eto, šta ću, nije imao ko da mi kaže… nije bilo interneta.

Guliver u zemlji Bubanj potoka

I
Neke muškarce nije potrebno ni gađati kamenom u glavu, dovoljan je kompliment. Pri kupovini karte za međujebotebogdržavni prevoz:
– Studentska povratna ili obična?
– Obična [uz intrinzički kme kao podsjećanje na dane studentskih karata, prim. aut.].
Makar još uvijek ličim na studenta. Makar danas svako studira. Pa i nije neki kompliment. Ali ću ga tako oporezovati, recimo.

II

Zoofilija: ZANOS

III
U prolazu na drugojebotebogdržavnom sajmu knjige, uz podignutu obrvu:
– „Šta ima?“
– „Šta ima?“
Jedan kolega po preturanju knjiga na buvljaku u Banjaluci, na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, kao i ja. Treba napraviti malo veći Beograd, jerbo, ne možemo se pošteno mimoići, majku mu.