Neko radi na građevini a neko radi naučni rad

I tako se jedno veče zapričao sa Ou Džej, onako, narcisoidnost predsjednika Srbije kao spin za odvlačenje pažnje, stvarnost uticaja masovnih religija na čovječanstvo u XXI vijeku, filosofija, ATP lista, naučni radovi o mentalitetu i problemima vezanim za isti, pa kaže ona meni:
-Simpa je ta ideja… Moj drug je radio neke doktorske studije u Izmiru pa se prilično uputio u socijalno-ekonomsko-istorijsko/koju god situaciju u Turskoj, i kaže da to baš nije tako… Al’ proslijediću ti ga, ako te zanima. Ne druga, tekst.
Upitam je:
-Sise?
Pita ona otkud sad pa sise. Objasnim:
-Ja sam od svega čuo samo „sise“: SImpa je… u Izmiru pa SE… eto gdje. Zbrojiš dva i dva dobiješ dvije. Čista logika.
A ona se smije.

Generalno, muško-ženski odnosi su briljantno komplikovani. Naše je da ih pokušamo pojednostaviti… ovo je moj mali doprinos.

Advertisements

Lepa Janja, ribareva kći

Kad je lijepo vrijeme, onda je sve lijepo, pa i vrijeme. A lijepo je kad se sunce pojavi da topi snijeg. Lijepo vrijeme sa sobom vuče i lijepe stvari. Tako sam ja sjeo da okrpim čarape, pa se sjetim onomad…

Pričamo nešto Jelena i ja telekomunikativno pa me ona pita nekako stidljivo da nemam možda iglu i konac. Normalno da imam odnosno nemam ali ima stara majka u ladici. Kaže, crni konac i iglu, pa da joj ponesem, treba zašiti dugme na hlačama. A ona je volila slaninu, onako kad zasjedne pa red slanine, red mesa, sve sa kečapom (čudni su ukusi gospodski), pa razvuče osmijeh, mmmm, dobro je i nešto objašnjava punih usta i klima glavom. I, ovaj, to je bila digresija al’ nije, nego, otpalo to dugme pod nerazjašnjenim okolnostima, narušilo funkcionalnost hlača oliti pantalona a lijepo su joj stajale te hlače, pa da se to napravi kako treba… Dogovorimo se mi brzo (sve 5, večera za 5, preporuka za saradnju na pik.ba), ponijeću ja njoj iglu konac, još nešto, ništa više.
Dođem do nje, malo posjednemo, kako to već ide kod mladih, a onda se sjetim da imam iglu i konac u džepu. Izvadim ti ja, iglu i konac, reko’ gdje su hlače da to napravimo, tu su hlače, pitam da uvučem iglu u konac (ne može ko ne vidi a, recimo, moja majka ne vidi dobro pa njoj uvlačim iglu u konac), kaže može, uvučem iglu u konac, evo, tu su i dugme i hlače i konac i igla, dajem ja njoj iglu a ona mene gleda onako, samo što joj se trepavice ne razviju u dva tropska leptira i odlepršaju do lustera gdje bi se spržili, trepće, vidim ja neće valjati, sva je nešto topla i mila na nivou ciklus epskih ljubavnih pjesama Zeleta Lipovače u tri toma, lagana me panika hvata, kad progovori:
– A da li bi ti to meni znao zašiti?
Ugodno odahnem, pošto sam mislio da ću izdahnuti, znam, što ne znam (a znao bih i da ne znam), kad ona ne zna, mora neko znati.

I lijepo su joj baš stajale te hlače, posebno nakon što sam zašio to dugme. A u redu je, ne bih uložio protest ni da zapjeva sedela sam za mašinom, šila sam, iako bi to bila gnjustna laž. Bili smo studenti…

Inteligencija i neke njene tragične posljedice po nosioce iste III

No, dobro. I tako sam se ja rodio inteligentan, to mi je pomoglo da bez previše problema završim osnovnu, srednju školu, fakultet i tako to. Doduše, svi mi govore kako sam trebao studirati neki teži fakultet, neko deficitarno zanimanje, nešto ovo, nešto ono. Kao što to zna biti, svi bolje od mene znaju šta je dobro po mene. Šta ćeš.

Nego, desi se prije nekog vremena, sretnem jednog drugara iz osnovne škole. Ne ukrštaju nam se putevi često, al’ kad se ukrste, ugodno porazgovaramo. U istom smo položaju, on sa nekom tehničkom srednjom školom i ja sa fakultetom, nemamo posla, nemamo novca, nemamo budućnost – na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Kao i svi ozbiljni razgovori u posljednje vrijeme, i u tom smo došli do tačke ne znam. To je odgovor na pitanje, kako i šta dalje

Ipak, i po tom pitanju se desila mala promjena. Sjetim se ja nečega pa upitam drugara da li je možda gledao video snimak koji kruži po internetu, sa manifestacije upriličene povodom godišnjice smrti Zorana Đinđića, kad „podmladak“ stranke iz Niša ne može da uspješno citira makar jednu rečenicu pokojnog premijera? Drugar sagovornik kaže da nije gledao. Objasnim ja njemu da je u pitanju video snimak koji je postao „viralni hit“ na internetu te u mjesecu martu zabilježio preko pola miliona pregleda na servisu YouTube (dosad preko milion pregleda). U pitanju je bila izložba fotografija povodom osam godina od smrti Z. Đinđića, i tom prilikom su omladinci iz nj. stranke lijepim i mudrim riječima – citatima pokojnika – bili zaduženi da ukrase taj događaj. Na žalost, pokojnik je imao običaj da govori duge rečenice, znatno duže od klasičnih osnovnoškolskih primjera poput „Kićo priteže pušku.“ (subjekat, predikat, objekat, prim. aut.), tako da su omladinci imali problema sa tim rečenicama. Jednostavno, mucali su, zastajkivali, a i prekidali citiranje. U svemu tome se najviše istakla omladinka stara 28 godina sa inicijalima S. Z. (Slađana Zdravković, prim. aut.) koja iz dva pokušaja nije pošteno uspjela da skrpi jednu pokojnikovu misao te je, dodatno, manifestaciju začinila tako što se nakon drugog boravka na sceni maestralno okliznula i protegnula po podu koliko je duga i široka, sve pred budnim okom očiju prisutnih ali i prisutnih kamera. Jednostavno, sve se poklopilo da bi taj snimak mogao da postane viralni hit. Samo je pitanje koji je mehaničar tog dana bio zadužen za njene monstruozne porno štikle sa petama od oko desetak centimetara. Objasnim ja njemu sve to pa kažem:
– Vidiš, nakon gledanja tog snimka sam prvi put pomislio da treba bježati odavde. U ovih mojih 28 godina mi to nikad nije bilo palo na pamet, nego, eto sad, kad sam nju vidio. A mi i ove okolne zemlje funkcionišemo po principu spojenih posuda, Slađana je isto tako mogla biti u omladinskom pogonu neke od lokalnih stranaka, a ubrzo i seniorskom sastavu neke od lokalnih stranaka te, shodno tome, u nekom organu vlasti. Majku mu, gdje ja to živim?!
Odgovara meni drugar lakonski:
– Tebi je to tek sad palo na pamet, a ja o tome mislim otkad sam se rodio…

Nakon toga mi nije ostalo ništa da mu kažem, sem da pamet i inteligencija definitivno nisu isto, i da bi mi dobro došlo malo ovog prvog. Makar malo.

Međutim, ni odlazak odavde nije rješenje. Jer, iako je ovo svršetak, nije kraj priče. Nastavci nastaju.

Inteligencija i neke njene tragične posljedice po nosioce iste II

I desilo se to što se desilo, položio sam onaj test i to se ubrzo pročulo. Ne zato što svaki konj svog konja hvali, već što se nedugo nakon polaganja testa, usljed nedostatka boljih tema, nađoh u novinama u članku naslovljenom „Posla nema ni za genijalce!“ posvećenom uglavnom meni. Elem, pored svih priča o najvećoj krizi (krizama) u ovoj državi još od, pa… ikad, iznošenja prljavog veša raznih političara, prikazivanja čistog veša narodnih pjevačica (ili nedostatka veša) i sličnih stvari, ja sam uspio da tu otmem malo prostora i uguram se u novine. Izvinjavam se, ali, morao sam da napravim malu diverziju od krupnih problema – problema krupnih ljudi. Ne nužno fizički krupnih.

Izašao članak u novinama a u članku piše koliki mi je, i sad, čitaju se novine, stižu komentari sa raznih strana. Zbunjenost, iznenađenost, šok, nevjerica. Oduvijek su mi govorili da sam specifičan samo što nisu znali da sam specifičan na ovaj način. Nisam ni ja znao da sam ovoliko, ako ćemo iskreno. Ali, realno, sve te eksterne impresije su nebitne. Cijenim i plus i minus i jednako, ali porodica je porodica, posebno ova uža, do njih mi je jako stalo, do njihovog mišljenja.

Nakon nekog vremena kad sam uspio da ubijedim roditelje da sad kad sam pametan (a inteligencija i pamet, kao što znamo, nisu isto) neću tražiti neke posebne uslove za život poput redovnih obroka, čiste odjeće, džeparca, počešmo normalno da razgovaramo. Štaviše, više nego normalno. Poče da se čuje i moj glas. Ali, nije to tema.

Desi ti se jednom da mi majka prenese komentare kako me je neko1 ugledao u novinama pa se iznenadio, prenio to nekome2, a taj rekao nekom3 i takvim stepenicama to došlo do moje majke odnosno mene. Imaju ljudi pravo da se čude. Nego, upitam ja majku da li je ona bila začuđena. Kaže da nije. Sad sam ja začuđen. Kaže ona da je to znala još od onog dana u trećem razredu kad sam se puno ranije vratio kući iz škole…

Kao mnogi od nas, i ja sam naučio da čitam sa nepune četiri godine. I volio sam da čitam. Čitao bih sve što mi dođe pod ruku i stalno sam čitao. Za kuhinjskim stolom, u kupatilu, na času u školi. Doduše, malo je bio problem što ja na času u školi prebrzo pročitam ono što učiteljica zada. Pa onda ona kaže da još jednom pročitam. Pa još jednom pročitam. Pa mi ona ne vjeruje. Pa ja onda čitam roman (iliti strip) ispod klupe. Druga djeca još uvijek po prvi put čitaju zadatu lekciju. Pa se ja onda krenem smijati jer mi je roman smiješan, a roman je uglavnom Alan Ford. Pa me učiteljica otjera u ćošak zbog smijanja. Pa se smijem u ćošku. Pa me učiteljica izbaci sa časa. U drugom razredu osnovne škole. Pa se ja onda popnem na sprat da bacam avione, i tako vrijeme leti, a lete i avioni. Eh, te stare učiteljice, one su znale sa djecom. Uglavnom, sad je jasno da sam tako rano naučio čitati zbog ovog viška inteligencije, a eto, taj mi je višak inteligencije donosio cijenjeni višak slobodnog vremena u vidu tog izbacivanja sa časa. Ipak, ni to nije pomoglo da se moj školski prosjek spusti ispod 4,5. Nije da sam se ja trudio, nego, tad može bez truda… Ali, progresija je čudna stvar. Ne zadržava se na mjestu. Tako sam i ja napredovao. Sve sam se glasnije smijao dok bih čitao romane ispod klupe a moja učiteljica je to analitički primjećivala. Nekako je i taj školski hodnik postao premalen, kazneno-nadzorna prva klupa nedovoljna mjera. Incidenti smijanja su bili sve češći i u zraku se osjećalo da će doći do direktnog sukoba, što reče Pejaković: „Doće on, mora on’ doć’, doće on, mora on doć’… Kaže Đuka: Posjeta!“

Da li je to jednostavno bio težak dan, promjene vremena, položaj planeta, moja izuzetna nepodnošljivost ili učiteljic(č)ina tolerancija na minimumu ali se desi jednog utorka utorka dijalog. Iznervirana građanskim neposluhom, u jednom trenutku se direktno obrati razredu a indirektno meni…

UČITELJICA: Kome je dosadno može da ide kući!
MOJ INTERNI MONOLOG: To je to! Ono što sam oduvijek želio! Da, dosadno mi je i mogu da idem kući! Hvala Bogu pa nikad u životu nisam lagao da volim školu i da mi je lijepo tamo. Jer nije. A sad ovo, učiteljica me napokon shvata. Sladoled, romani, humorističke serije… mmm, sve ono što volim, nema više mrske škole… Čekaj malo, ipak je ovo sumnjivo. Mora da postoji neka caka. Lukava je učiteljica, kao lukava lisica iz one basne o lukavoj lisici. Valjalo bi provjeriti koja je cijena…
MOJ EKSTERNI LOG: A hoćete li Vi mene zapisati?
UČITELJICA: Ne.
MOJ INTERNI MONOLOG: PAKUJ STVARI DOK SE NE PREDOMISLI!!!

I spakujem ja stvari lijepo u svoju torbu, ostatak razreda ćuti pod utiskom, učiteljica zbunjena i ljuta, ne znam da li više zbunjena ili ljuta, nije me ni briga. Ustajem, otvaram vrata, kulturno „doviđenja“ i izlazim. Pobjedonosno. Slobodan. Vraćam se kući. Radim sve ono što volim. Generalno se osjećam dobro. Dolazi moja majka i pita me otkud ja kući. Ja sve lijepo objasnim i istaknem da je učiteljica rekla da me neće zapisati. Moja majka je učiteljica. To ne prolazi baš kod nje. Nakon nekog vremena provedenog u dijalogu sa majkom porazi me činjenica da ću sutra ipak morati u školu. Sve što je lijepo… Niko čašu meda… Jedna lasta…

Bilo je to i prošlo, i vaistinu, učiteljica me nije zapisala. U đačkoj knjižici nije bilo izostanaka, ocjene su bile sve one koje sam i dobio, samo je u rubrici vladanje stajalo „dobar“. Meni to nije zasmetalo, ne moram da budem „primjeran“, „dobar“ mi je bilo sasvim dovoljno. Ipak, jednoj drugoj učiteljici se to nije svidjelo tako da sam ubrzo promijenio školu…

Inteligencija i neke njene tragične posljedice po nosioce iste I

Niko ne spori da je inteligencija sporan pojam. No, tvrdnja da inteligencija i pamet nisu isto je veoma sporna za neke…

I tako ti se to desi, prije nekog vremena pročitam u novinama kako ta neka masonska organizacija MENSA (HAMAS, OHR, NATO, UNICEF…) organizuje, da prostite, javno mjerenje kvocijenta inteligencije (slobodnih građana) sa tajnim rezultatima. Piše u novinama kad i gdje, ne piše koliko košta, te ja, koristeći svoju, kasnije će se ispostaviti natprosječnu, inteligenciju pretpostavim da je džaba pa odlučim da odem. Da izmjerim. Taj neki kvocijent. Da spomenem da sam ranije radio neke testove inteligencije, naravno, NA INTERNETU. Neko je okačio link za test na forum, svi onda uradili test i imali rezultat 140-150… Pa nema nas pametnijih na planeti. Realno. Nego, radio sam te neke testove prije nekih četiri godine, bio zadovoljan rezultatima, al’ prošlo je od tad nekih četiri godine, i mislim se, mogao bih sad zvanično da ga izmjerim, pa koliki je – toliki je. A još džaba, a svi znamo, što je džaba…

Dan testa

Uredim se kao da idem na svadbu ili razgovor za posao: počešljam se, obučem teksas hlače i kariranu košulju pa polako prema Tehnološkom fakultetu, gdje se održava manifestacija testiranja. Ja tamo kad puna sala, a nisu redovni studenti. Čitaju se novine, izgleda. Ništa, sjednem u posljednji red, jer su prvi bili zauzeti, saslušam objašnjenje, na znak da krenemo olovku u ruke, otvorim knjižicu i polako. I nakon 40 minuta uradim nekoliko pitanja, a nekoliko ne uradim. Hvala, doviđenja, odem.

Čekanje

Kao što znamo, na rezultate se čeka. Al’ ovi iz MENSE su pametni ljudi (iako pamet i inteligencija nisu isto) – lijeni su, čekati se mora. Čekanje ubija. Iščekivanje još više. Na besplatni telefon 1-800-MENSA niko se nije javljao, moji vapaji su odlazili u beskraj telefonske žice. Ah. U čekanju je prelomni trenutak bio kad sam u novinama pročitao podatak sa testiranja da je test položilo 22 od 37 kandidata. Majku mu, možda sam ja napokon taj, 1 od 22! Biće sramota ako nisam.

Prve reakcije prvih rođaka

Nakon nekog vremena stiglo je i to pismo. Koverta, a u njoj nije mito (sredstvo korupcije). Eh. Otvorim kovertu mojim nožićem za otvaranje koverti, pročitam rezultat, obuzme me sreća, sreća, radost, toplina. Kasnije tog dana zarad konferencije za štampu ulazim u dnevnu sobu gdje moji roditelji gledaju dnevnik (a na dnevniku kažu da će biti rata). Kažem im da sam položio onaj test. Roditelji ostaju u čudu. Jedan više nego drugi, al’ dobro. Odlazim u svoju sobu da razmislim o životu kao što to inače činim u strateški važnim trenucima. Nakon nekog vremena se vraćam u dnevnu sobu gdje su se moji roditelji presabrali.

OTAC: Sine, majka je odlučila da ti upišeš još jedan fakultet…
MAJKA: Znala sam ja to, znala! Al’ ti nisi htio ništa učiti u gimnaziji…
SIN: Ni na fakultetu…
MAJKA: Istina…
OTAC: Spava po čitav dan!
MAJKA: Ništa on nije htio učiti!
OTAC: On je jedna vucibatina…
MAJKA: Isti je ti!
OTAC: &/%&$#$&!!!
MAJKA: /&$&%#%$#%$!!!!!!!

U par sekundi izbija ratni sukob u dnevnoj sobi, roditelji se svađaju, zemlja gori. Ne znam kako, ne znam zašto. Ne zna se ko koga psuje. Zapravo, zna se. Uglavnom njih dvoje mene, manje sebe. Al’ što mene… Nakon prvobitne zbunjenosti odlučujem da podignem moju skupštinsku zastavicu za repliku.

SIN: Odoh ja u teretanu.

U ovom članku neće biti ništa o seksu

Prošla je godina bila zanimljiva. Po mnogo čemu. Između ostalog:

 photo P1020368-1024.jpg  photo P1020369-1024.jpg  photo P1020370-1024.jpg

Bilo mi je mnogo, mnogo milo kad mi je stiglo ovo. Toliko milo da nisam uočio grešku, a ni ovu drugu. A i nisu bitne, jer je ovo bio i još uvijek je, prikladan odgovor svim divnim ljudima koji su za mene, u nedostatku ljepših riječi, govorili da sam specifičan.

Nego, da se sad ne bi pojavio onaj „anonimni lik“ i napisao mi u komentaru kako sebi činim medvjeđu uslugu sa ovom javnom obznanom inteligencije (biće da treba da se stidim), da kažem da je ovo zato što je prošlo tačno godinu dana otkako sam primio ovo pisamce (vrijeme leti kad ne radiš u prosvjeti), te da ću, u čast toga, u narednih par dana objaviti na blogu neke sitnice koje sam objavio u Mensinom biltenu.

Elem, Mensa BiH nije punopravna članica međunarodne Mense, ponajviše usljed nedostatka aktivnosti. Uslov za takvo članstvo jeste izdavanje biltena (četiri godišnje) i konvencija/skup/zbor članstva po principu 50%+1. Prošle godine se to malo zakotrljalo, pa smo uspjeli da skupimo/skrpimo četiri biltena, a imali smo i otprilike zbor, pa sad, šta će biti dalje, vidjećemo. Valjda će tu biti nekih ozbiljnijih i korisnijih aktivnosti u dogledno vrijeme, a ako ne, šta da se radi… Meni je drago da sam mogao da priložim neke svoje misli u sklapanje biltena, a iste će po prvi put biti predstavljene široj javnosti.

U pitanju je saga „Inteligencija i neke njene tragične posljedice“, u tri dijela. Sa prva dva sam poprilično zadovoljan, a treći je onako malo… loš, ali možda ga dotjeram za blog… imam, valjda, pravo na reviziju, internu.

Koje vino ide uz ćevape?

Valja uvijek biti otvoren za svježu perspektivu. Kaže tamo njima (kao i ovdje solidna zima) zaledile pa popucale cijevi, griju ih fenom. Zgražava se stara majka. Kažem ja njoj da je problem što su stari oglupili, a ovi mladi koji su se glupi i rodili, oni će imati problema. Ispade da nikad nije bilo ovakvog snijega, u proteklih 26 godina… A ja imam 27.

Logika našeg naroda je nelogična.

Zato se ja juče lijepo ispričah sa mačkom kad sam krenuo do grada:
– Mačko, jel’ hladno?
– Mijau!
– Jesi gladna?
– Mijau!
– Ovo opet snijeg?
– Mijau!
– Šta misliš hoće li Zvjezdana večeras voditi „Sport“?
– Mijau!
– Kakav ti je novi album Van Halena?
– Mijau!
– Čuvaj se niz stepenice, klizavo je…
– Mijau!

Mačka ima svoju perspektivu koja je, za razliku od ljudske, uvijek perspektivna.

Hiljadu i po od Bajrinih deset s lukom

Kaže meni stara majka: “Sine, ti si jako glup. Ta tvoja inteligencija, u redu, međutim, ti si jako glup.” A ja nisam htio da idemo lijevo. Štaviše, stajao sam na raskršću u nadi da će se druga dva člana ekspedicije okrenuti i vratiti na desni put. The right way was the right way.

Desilo se tako prije određenog broja dana da je jedno neformalno planinarsko društvo (NPD), koje će u ovoj prilici ostati anonimno iz određenih razloga, išlo na jednu planinu koja će takođe ostati anonimna iz određenih razloga, ali ću reći da se podno te planine nalazi grad sa najvećim brojem ćevapdžinica po broju ugostiteljskih objekata po broju stanovnika. NPD je ovoga puta brojalo tri člana, što je bio porast od 50% u odnosu na standardnu ovosezonsku brojku, gdje smo za tih 50% izgubili na testosteronu i šovinizmu ali dobili na estrogenu i odgovornosti.

Prvo ovogodišnje planinarenje NPD je sadržalo skoro sve klasične elemente planinarenja u stilu NPD: kvarovi na odjeći u vidu cijepanja, očaj i depresija te krajnje nepotrebno ugrožavanje sopstvenih života. Krenimo redom.

Ranom smo zorom toga jutra poranili da bismo trećinu Bosne pregazili, idući ka našem odredištu mnogo smo snijega vidjeli al’ nigdje nismo stajali. Sve do. Nakon što smo crnog vranca bijelog Pežoa 206 1.1 benzin parkirali na tačku od koje više nema tačaka – makadamski put koji vodi do samog vrha je bio netaknut, netaknut od strane zimske službe, informišemo se o detaljima na putokazu koji stoji. Udaljenost do planinarskog doma je 5,6 km a do samog vrha je 8,7 km uz visinsku razliku od oko 500 metara. Ne zvuči pretjerano, s obzirom da smo poranili, može se. Međutim, planina je planina. Uzbrdo. Uzbrdo zna biti nezgodno. Posebno ako ima snijega. Dubokog. Po prvi put sam zavidio duhovnom i nemoralnom vođi na tome što u teretani radi definiciju. Kako smo zagazili na snijeg, on je propadao kroz snijeg, a ja sam baš propadao kroz snijeg. Najgore u propadanju jeste što propadneš. Teško se iščupati. Prilikom čupanja čovjek ne bira metode, tako da se ne stidim previše nekih pokreta na koje sam bio primoran, a ne bi ih se stidio ni rahmetli Majkl Džekson. Ipak, za donji dio trenerke je to bilo previše te je došlo do cijepanja. Uspješan nastavak tradicije započete na Klekovači. To i ne bi bio toliki problem da sam se sjetio da obučem donji veš koji nema rupe na strateški značajnim mjestima. No, ovo nije erotska priča. Uglavnom, prva dionica planinarske staze se pokazala kao vrlo nezgodna, u suštini veoma jednostavno penjanje po blago nagnutom proplanku postaje agonija bez adekvatne trakcije. Nije pomagao ni bočni vjetar koji je temperaturu sa ugodnih -10 stepeni po Celzijusu snižavao na onu koja stvara male ledenice na brkovima. Ipak, zahvaljujući sinergiji u vidu morala i planinarske opreme, nastavljamo dalje gdje staza postaje znatno blaža, pravolinijska te se ubrzo nazire i planinarski dom što meni, koji sam bio najslabija karika, daje dodatnu snagu da nastavimo uzbrdo umjesto logički nizbrdo, u pravcu grada sa mnogo ćevapdžinica. Otprilike na visini gdje se nalazi planinarski dom prestaje uzbrdica a počinje visoravan koja je površine nekih 2 x 2,5 kilometara. Iznad smo linije oblaka, na zapadu se u daljini vidi Klekovača, na jugu je u blizini Vranica a sjeverno od nas je naš cilj, vrh na kojem se nalazi TV relej sa podzemnim tipskim JNA objektom. Kratko se uključujemo na makadamski put s kojeg skrećemo pred planinarskim domom koji je… zaključan. Događaji koji su tada uslijedili (a tiču se ulaska u dom) su u domenu velike magije duhovnog i nemoralnog vođe te kao takvi podliježu cenzuri pa ću reći da se nadam da nas Jusuf Pečenković shvata.

p1070569Nastavak puta donosi drugi najfascinantniji zajeb u dugoj jednogodišnjoj istoriji planinarskih zajeba. Visoravan bez drveća, goloravan, relej udaljen jednostavnih kilometar i po vazdušne linije, sunce, vjetar, Bosna. Zvuči jednostavno? Iako je na raspolaganju i makadamski put koji je relativno sigurna šema (ne hvata se snijeg na šljunak), isti nije u vidu prave linije te se odlučujemo da uputimo jedan direkt planini. To je ispala relativno loša ideja, usljed ogromnih a povremeno i nesagledivih nanosa snijega u koje smo upadali. U jednom trenutku smo ličili na mali karavan slonova, ovaj testosteronski dio ekipe, jer smo na sve 4×4 milili kroz snijeg. Ipak, to je bilo pred sam cilj, kod golih stubova nekadašnje JNA ograde, nakon preko dva sata utrošenih na kilometar i po puta. Na vrhu nas dočekuju antenski tornjevi, “Andrew” kaponiri, katanac na konaku ali i polupani prozori, određen broj pravilno postavljenih neobrazloženih stubova koje je vjetar u kombinaciji sa snijegom preobličio u avangardne skulpture. Pogled tamo, pogled ovamo, gdje god pogledaš, Bosna, snijeg, planine, oblaci. I vjetar. Piči vjetar, uši otpadaju, ne da stajati. Hitro koristimo priliku za slikanje te odlučujemo da hitro drugim putem krenemo nizbrdo. Naime, pored releja se vide tragovi mašine zvane ratrak, te se odlučujemo da pratimo iste, jer ratrak nema kuda sem nizbrdo. Ratrakovim stazama revolucije smo krenuli poprilično ugodno, bez propadanja kroz snijeg kojeg je uglavnom oko 60 cm. Međutim, bilo je određenih dionica koje su djelovale kao da se ratrak teleportovao po 10-20 metara. Tu je vjetar nanio rastresit snijeg preko ratrak staze, a isti je onda funkcionisao kao izolacija utabanom sloju koji bi tako pokriven otpustio… Dakle, opet propadanje. Međutim, sve je to za ljude, dok se nismo sa goloravni spustili u područje gdje počinje šuma. Tragovi ratraka se gube, tu su tragovi motornih sanki i nešto kao raskršće. Možemo lijevo ili desno. Desno je nešto što se meni čini kao skijaška staza (prirodno stanište ratraka), a lijevo je logičan put za duhovnog i nemoralnog vođu. Za njim je krenula gospođica članica ekspedicije i ja ostadoh kao vlak u snijegu Mate Parlov Marijan Beneš. Koji minut. A zatim krenem za njima u najfascinantniji zajeb u dugoj jednogodišnjoj istoriji planinarskih zajeba. Kroz šumu, kroz neutaban dubok snijeg, a tragovi motornih sanki su plitki i ne pomažu puno. Agonija kojoj se ne nazire kraj, uz ultimativan apsurd – sve se to dešava na putu nizbrdo. Krećemo se užasno sporo, najviše zbog mene i posljedica izjedanja ogromne količine konditorskih proizvoda u kratkom vremenskom roku neposredno prije ove ekspedicije. Upadam, sva sreća ne propadam do kraja (!), čupam se nekako dok se druga dva člana bolje nose sa mekanim snijegom. Duhovni i nemoralni vođa, pun snage i mladosti, s ciljem skraćivanja agonije odlučuje da požuri ispred nas da stigne do auta pa da nas pokupi usput. Jezdi on niz planinu, gospođica polako, ja milim, i nekako. Završi se taj zajeb koji ćemo par minuta kasnije u potpunosti sagledati. Izađošmo iz šume na cestu kojom smo prošli, pa u pravcu tačke nakon koje nema tačaka, u susret duhovnom i nemoralnom vođi… Crni vranac bijeli Pežo 206 1.1 benzin ubrzo stade ispred nas te nam pruži sigurno utočište a vođa nas pohvali kako smo bili relativno brzi te još reče:
– E, a jeste skontali da na ovom drveću sa druge strane ceste stoji oznaka da je tu minsko polje?
– Da, a ta ista oznaka stoji i na ovoj strani kuda smo mi prošli.

I tako ja to ispričam svojoj majci, a ona mi kaže da sam ja jako glup. Spomenem to Bobi, a ova mi sva razdragana uruči utješnu nagradu u vidu riječi: “Nisi jako.” Žene… jedna sasvim druga tema.

Kao i obično nekoliko slika, djelimična ilustracija našeg putovanja:
Photobucket: Anonimna planina 30.01.2012.
Slika je malo i jednolične su usljed surovosti ekspedicije. Jednom skinuta vunena rukavica je zaleđena vunena rukavica. Snijeg na objektivu je zaleđen objektiv. Svaki korak je bio težak. Nadam se ljetnoj varijanti ove akcije.

Ako neko bude pitao…

Desilo se onomad da smo nešto gurali u nešto drugo, gdje je jedno predviđeno za drugo. I neće da uđe. A kompatibilnost predviđena stopostotna. Upotreba logike je odlagala upotrebu brutalne sile, no, jalovost pokušaja sam prekinuo rečenicom Gurao sam i šire stvari u uže stvari, a zatim stavio stvar tamo gdje treba. Istinita priča.