Majku mu, nisam ovdje napisao ništa deset dana, a ništa pošteno još duže. Blago se zabrinuh.
Ove kolumne što napisah su sasvim slučajno. Jedna je i ovdje okačena a druga na Istinito, odnosi se na oslobađajuću presudu hrvatskim generalima. Mislim da su mnogi promašili poentu, pa je zato i napisah.
Nego, da ne prekidam ovaj zanos blog tišine, samo jedna fotografija u vidu razglednice:
NPD „Nizbrdo“ pri teškom radu otkrivanja suštine života
(autor fotografije Linda)
Jesen, život u ravničarskom kraju, recesija, depresija… Da, pogodili ste, konačno rješenje ove asocijacije i masivna injekcija kulture u vaš kulturni život je novo izdanje emisije Poetski je sat na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari.
Danas će u emisiji biti predstavljena jedna društveno angažovana kritički nastrojena socijalna poema jednog društveno angažovanog pjesnika iz Banjaluke. Riječ je, naravno, o B. Vlajiću, mladom i neperspektivnom autoru klada debelo naslonjenom na romantičarske tokove u srpskoj poeziji koji živo osjeća i opisuje bol koji teče kroz kardiovaskularni sistem čovječanstva. Vlajić crninu oslikava dosad nezamislivim nijansama crne a tugu uvijek piše velikim slovom T. On je pjesnik koji se prevashodno bavi analizom intrinzičke inspiracije u najtamnijim trenucima sumraka ljudskog uma, bacajući dodatno svjetlo na one najvidljivije dijelove problema koji najčešće ostanu neviđeni usljed principa „ne vidi se šuma od drveća“. Ne želeći da nameće rješenje, on daje odgovore u formi pitanja…
Za današnje izdanje emisije, urednik Dž. Hadžiselimović je odabrao poemu #101 od 647 iz ciklusa Silikoni milioni jebali te oni…
Bogata (napisao B. Vlajić)
posvećena K. Pajčin, V. Hjuston, V. Červenko i mnogim drugim suvozačicama
Sirota, sirota…
Gdje nađe tog idiota,
Koji te je lišio života,
Sad si baš sirota… sirota.
Kozara, zelena krajiška ljepotica, planina je iznad Prijedora (a Prijedor je iznad Banjaluke); nacionalni je park sa različitim turističkim potencijalima (planinarenje, skijanje, brdski biciklizam…); na stranice istorije masnim crvenim slovima upisana kao poprište izuzetno krvavih sukoba 1942. godine (Treća neprijateljska ofanziva).
U znak sjećanja na herojstvo i stradanje u Drugom svjetskom ratu, pored monumentalnog filma monumentalnog Veljka Bulajića (Kozara, 1962), na platou Mrakovica je sagrađen monumentalan spomenik, jedan od najvećih bivše SFRJ. U blizini spomenika se nalazi skroman muzej, ali najupečatljiviji dio kompleksa je zapravo djelimično skriven: spomenik je okružen betonskim blokovima koji su u jednom dijelu natkriveni šumom i formiraju sobu na čijim su zidovima upisana imena ljudi iz čitave Jugoslavije koji su svoje kosti ostavili na, zbog ili blizu Kozare. Male su šanse da znate neko prezime sa ovih prostora koje se ne nalazi na tim zidovima…
Inače, spomenik je djelo Dušana Džamonje i podignut je 1972. godine, jedan od mnogih iz te ere, izuzetno reprezentativan primjerak soc.moderne betonske arhitekture. I sad, ne znam da li zato što je naš, ili zato što je takav kakav jeste (drugačiji), ali spomenik na Kozari (i ostali spomenici iz te arhitektonsko-stilske priče: Tjentište, Korčanica, Kadinjača…) mi je mnogo intrigantiji od bjelosvjetske memorijalne jednosmjernosti, pa makar ona bila deset puta monumentalnija od naše, počesto sa pedeset puta manjom monumentalnom pozadinom…
I, da, nisu nimalo loši ćevapi na Kozari…
Ne tako novi projekat na blogu! Ne tako novi segment! Ne tako novo, novo, novo!
Iz riznice narodnih mudrosti sa pik.ba je rubrika koja će predstavljati simpatične i humoristične stvari sa bosanske online pijace, pik.ba. Kao i na pravoj pijaci, na pik.ba se može naći sve, od igle do lokomotive, a ni prodavcima nema mane. Svako reklamira svoj artikl kako zna i umije…
Iako je pik.ba prepun bisera, jedan me je artikl brutalno ponukao da očistim prašinu sa ove rubrike:
pik.ba: PRODAJEM RADION (model radijon)
Detaljne informacije
PRADJEM RADION ISPRAVNA 100% MOZE SE UKLJUCITI U NJEGA DVA ZVUCNIKA …NA NJEMU IMA DA SE POJACAVAJU BASOVI ITD …RADION PRODAJEM SA ZVUCNICIMA I MOZE BEZ ZVUCNICIMA ..CJENA SA ZVUCNICMA JE 60 KM A SAMO RADIJON JE 40 KM
Pravopis i gramatika su relativan pojam, a ovdje mi je posebno simpatično „može i bez zvučnicima“ negiranje padeža à la Džole Džogani, te što je artikl asocijacija na jednu pričicu koju čuh svojevremeno…
Kaže kolegica prosvjetna radnica kako njena kolegica prosvjetna radnica predaje srpski jezik u školi u Banjaluci ili okolini. Stanje je loše do očajno, a stanje se odnosi na znanje. I ona pred tablu pa na tabli napiše rečenicu:
Ovaj radio neradi.
Riječ radio je tu da asocijativno ukaže da prilikom radnje nešto… ne valja, je li. Nakon rečenice kritičko-analitički ostane pred tablom pa saopšti učenicima da rečenica nije dobro napisana, pravopisni je problem tu negdje, samo gdje, ne želi da otkrije. Pita učenike da li je neko dovoljno pametan, hrabar, jak, poseban, samo svoj, Cane iz Partibrejkersa, da smije izaći pred tablu, uzeti stvar (kredu) u svoje ruke i ispraviti rečenicu. Ima ih. Izađe učenik komada jedan i popravi stvar. Njegova rečenica je glasila:
Ovaj radijon neradi.
I šta ćeš. Ako neradi, neradi, šta da seradi.
Pročitajte još:
Iz riznice narodnih mudrosti sa pik.ba 1
Iz riznice narodnih mudrosti sa pik.ba 3
Gurao sam i šire stvari u uže stvari. 