„Sad stavi ruke tu i stišći.“

Samo što se ovoga puta nije pojavio ON, sa rupicom na bradi, širokog osmijeha i… spremnih ramena.

Finalna brutalna Džontranizacija

Prethodno: Brutalno plavetnilo brutalnih plavih očiju se stapa sa brutalnim plavetnilom neba brutalne ravnice okupirane teritorije IV

„E, to ti je bilo ovako… Neke republike bivše Jugoslavije nisu više htjele da budu u sklopu iste, mislile da će im drugdje biti bolje. Prvo se odvojila Slovenija, a budući da je ista etnički poprilično čista, tu nije bilo previše problema (sem ubijenih 47 vojnika JNA od kojih je 29 bilo momaka na redovnom odsluženju vojnog roka, do 22 godine starosti, prim. aut.). Dalje se priča seli na Hrvatsku i tu nastaje problem jer je trećina hrvatske teritorije bila sa srpskom većinom – petina stanovništva Hrvatske su bili Srbi. Tu su se još javili duhovi iz prošlosti, barikade na putevima, strah da se ne ponove užasi iz Drugog svjetskog rata… Zatim dolazi red na Bosnu gdje je situacija utoliko komplikovanija jer su tri naroda u igri, i dok je sa jedne strane nešto normalnog naroda bilo svjesno šta slijedi i borilo se protiv toga, dotle je sa druge strane planulo, oružje dotureno sa strane, plaćenici i klanje po selima. U Sarajevu su čak bili i anti-ratni protesti gdje je među glavnima bio poznati glumac Josip Pejaković, ali uzalud. Sve se u toku par mjeseci 1992. godine pretvorilo u krvavi užas…“
Džontra se na pomen glumca malo trznu, okrenu se prema meni pa me upita mogu li sve to ponoviti, ali ovoga puta da to on snimi svojim nadlaničnim jabučastim uređajem. Ponovio sam, koliko sam mogao, toliko da se sjećam da sam, na žalost, imao mnogo bolji termin za opis od krvavog užasa, međutim… može i bez toga. Snimatelj po završetku snimanja složi facu u fazonu now I know why you cry, mada je već i tad bilo jasno da nije ništa skontao.

Kratko se još zadržašmo na teškim temama, pomalo o učešću u ratu i sličnim stvarima gdje je politička korektnost bila sveprisutna, a tu negdje se pojaviše i ruševine pored autoputa nadomak Stare Gradiške koje su brutalno plavookom plesnom bogu sa rupicom na bradi djelovale zanimljivo, tragovi prošlosti. To je isto tako značilo i da smo nadomak HR-BiH granice…

Obzirom na problematiku prelaska granice sa oštećenom ličnom kartom, povratak u rodnu Bosnu preko te iste granice je bio veoma poučan: ako želiš da nemaš problema, samo strpaj Džontru u auto. Na mojoj „oštećenoj“ ličnoj karti je moglo pisati i Abdul Aziz Radovan Brejvik, nebitno, kad je ista predata u ruke graničarima zajedno sa kožnim povezom za dokumente sa inicijalima JT. A onda se malo šire otvori prozorčić na kućici pa gledaju… pa mahnu. Hrvati, nadasve kulturni, još prije no što su ušli u Ojropu. Prođemo dalje, prelazimo most, treba ući u Bosnu. Ista procedura, predajemo dokumente, otvara se prozorčić malo šire… a onda domaćin kućice iskolači oči kao pečen brav. U redu, ‘aj dalje do carine.
– Imate li šta prijaviti?
– Nemamo – iskusno odgovori šef Nevenko ne trepnuvši.
– Otvori gepek!
A u gepeku ona Džontrina najveća torba u istoriji torbi, izgleda pravljena po mjeri Audi gepeka, pošto pored torbe nije bilo mjesta ni za šibicu. Dijalog van automobila se nastavlja, šef Nevenko i ljubazni iskusni bosanski carinik…
– Šta je ovo? Otvaraj torbu!
– Slušaj, druže, nemamo vremena, vozimo Džona Travoltu.
– Kojeg Džona?
– Džona Travoltu.
– Ma jel’ ti to mene z.?
– Ne z. te, idi pa vidi.
I dođe pa gleda, samo što se nije na haubu popeo, carinik stao ispred auta pa neverue.
– Jebo mater, jes’ Džon Travolta!
– Jesam ti rek’o!
– ‘Aj ga pitaj da se slika sa mnom!
Prevodim molbu Džontri a on rado izlazi da se slika sa carinikom, nudeći standardno punu uslugu: ekstremno širok osmijeh i zagrljaj. Šef Nevenko ima čast da odigra Đenku, čineći to uz pomoć carinikovog mobilnog telefona kojeg nakon slikanja vraća istom. Isti blago negoduje prilikom preuzimanja uz komentar a jesam mutno isp’o. Jebi ga, druže, furamo dalje.

Do uključenja na autoput koji od nikud vodi nigdje prolazimo kroz živopisno selo Čatrnja, gdje Džontra biva fasciniran konceptom kuća koje se nalaze pored puta. This is beautiful, this is beautiful, a ono cestica, sa svake strane jarak, jednospratnice sa malim dvorištima. Jeste bio zalazak sunca, romantika, ovo-ono, ali 236 puta ponovljeno this is beautiful je bilo relativno zabrinjavajuće. Ipak, dođošmo i do autoputa koji pomalo iznenadi Džontru obzirom da smo prethodno pričali kako ništa ne valja u ovoj državi. On prokomentarisa da je dobar autoput na šta mu rekoh da je normalno da je dobar kad je nov, pa mu pokazah navigaciju na kojoj je strelica jezdila kroz zeleno polje – autoput nije postojao na mapi…

Realno, autoput jeste bio dobar – a ni sad nije tako loš, kakvih ima u Indiji – tako da se pri autoputnoj brzini od 200-300 km/h naš dragi gost veoma opusti na svom prednjem sjedištu, te mi se obrati sa riječima: „Since you’re such a big fan (jes aj em), put your hands here (pokazujući na svoja napeta šolders).“ Učinih to blago sluteći kuda sve vodi. „Now press.“ I počeh. Pritiskati. Znači, Peđa D’Fak situacija, ono o čemu sam do juče čitao u novinama, danas radim lično. Masiram madafakin Džontru, i to uspješno. Pritišćem sukcesivno sve jače i jače (to od treniranja tegova ‘oće tako), on proizvodi duboke udahe i izdahe, šef Nevenko zbunjeno gleda u mene – analogno zbunjeno gledam u njega, a Audi sam vozi… dok se ne sjetih podsjetiti Nevenka da on zapravo treba da vozi. Potraja ta masaža nekoliko razmijenjenih zbunjenih pogleda, sve dok Džontra ne spusti svoju ruku na moju… „It’s good, thank you.“ Cvijeće iz ušiju tipa karanfil.

I dok je tako Audi jezdio autoputem uz pomoć autopilota, negdje se kraj nas sa lijeve strane ukaza aerodromska pista…
– What is that? – izgubljeno upita Džontra.
– That is Banjaluka Airport.
– Could we have landed there?
– Probably, it is an international airport, runway was modified a couple of years ago to be able to accomodate all kinds of aircraft…
– Vaistinu?
Vaistinu, moj ti Džontra, samo da si tu sletio, od ovog našeg posla ne bi bilo ništa…

Šta je tu sve bilo još prije i poslije, neka ostane za neka usmena predanja, ono što je bitno da je Džontra zdrav i prav predat u ruke drugoj ekipi, a šef Nevenko, Neba buraz i ja smo to proslavili bogatim obrokom koji nije uključivao ćevape (!). Nadasve jedno zanimljivo iskustvo gdje se plavooki plesni bog sa rupicom na bradi (za kojeg zli jezici pričaju da je pederčina) pokazao kao pristojan tip, opušten, miran, pomalo odsutan. Došao, vidio, skratio planirani boravak, nije se vratio… još.

Brutalno plavetnilo brutalnih plavih očiju se stapa sa brutalnim plavetnilom neba brutalne ravnice okupirane teritorije IV

Prethodno: Brutalni susret sa brutalnom rupicom na bradi III

Naravno, taksisti zagrebačkog aerodroma su odmah krenuli da negoduju kad su se naša dva vozila preparkirala ispred samog ulaza dolaznog terminala, ali, drugačije nije moglo, s obzirom na golemost Džontrine brutalne torbe i stotinjak metara udaljenosti od parkinga P1. Na torbi je veliki natpis Breitling a lako je moguće da je u istu bio naguran čitav mali avion, ili rezervni dijelovi za veći… Dok se prtljag pakuje u vozila, Džontra putem mobilnog uređaja sa znakom jabuke kontaktira trećeg pilota. Naime, u avionu su bila četvorica, ljudi: mladić inicijala D.T., porijeklom sa naših prostora a već dugo u Americi – nekako upao (!) na besplatan let, pilot u pilotskom plavom odijelu i Džontrin lični pomoćnik Kris, drugi (treći) pilot kojeg vidjeli nismo te posljednji i prvi kao u numeri Zdravka Čolića, sam plavooki plesni bog sa rupicom na bradi. Džontra objašnjava Krisu da će drugi (treći) pilot, kad to vrijeme dozvoli, Challenger 601 preletjeti u Sarajevo, a za to vrijeme nas ćemo se po četvorica gužvati u Audiju!

Nakon par trenutaka, gepek Audija je brutalno pun a viškovi razmješteni na zadnje sjedište drugog vozila, te razmatramo mogućnosti i donosi se odluka o rasporedu sjedenja. Neba buraz, čovjek koji inače zna engleski ali se stidi da ga koristi (!), dobija zadatak da vozi (i zabavlja) pilota Krisa, a mi ostali se pripremamo za smještanje u sjedišta napravljena od veoma zdravih i debelih smeđih krava. Pitam Džontru šta preferira, počasno suvozačko prednje sjedište ili pak zadnje. Odlučuje se za prednje, što meni više odgovara jer volim da me voze na zadnjem sjedištu kao Led Zeppelin u MSG 1973. godine, tako da sjedam iza njega, do mene se smješta D.T. a šef Nevenko pali automobil s ciljem napuštanja okupirane teritorije. (Razgovaraju onomad Ž. Bebek, onomad pjevač Dugmeta a tada i sada nastanjen u Zagrebu i B. Aranđelović, onomad pjevač Smaka a tada i sada nastanjen ko zna gdje. Na Bebekovo pitanje kad će ga Aranđelović posjetiti u Zagrebu, ovaj odgovara: „Čim oslobodimo Zagreb, eto mene prvog!“)

Džontra već u prvim minutama vožnje demonstrira nepripadnost nebeskom narodu tražeći da mu klima duva (!) hladno, što je bila odluka koju sam toplo pozdravio. Ima tu nešto. Šef Nevenko namjesti da mu duva hladno, i problema više nema. Inače, lijepo se ponašao tokom vožnje, mislim, Džontra, a jedini uslov koji je bio postavio za nas osoblje jeste da nema jakih parfema, što nije bilo teško ispoštovati. Kako je Audi gutao početne kilometre, Džontra je neko vrijeme pisao u balončiće na mobilnom uređaju sa znakom jabuke, a zatim je malo osmotrio gdje se nalazi te počeo sa pitanjima tipa A kako je kod vas u Švedskoj?… Naravno, nakon par nadasve kratkih i nepotpunih odgovora sam prešao u ofanzivu pa progurao pitanje tipa A šta ti koji moj radiš ovdje?, na koje je on pošteno odgovorio. U pitanju je bilo istraživanje za film: radi se o ratnom veteranu koji živi miran život u Apalačkim planinama i ne sanja da će mu se život izvrnuti naopačke kad mu jednog dana zakuca na vrata jedan duh njegove prošlosti – srpski vojnik kojeg je držao u zatočeništvu. Tu Džontra doda kako će mu partner (!) u filmu (!) biti Robert De Niro koji će glumiti Amerikanca, što je analogno ukazalo da će Džontra glumiti Srbina. Obradovan, kažem: „Aha, ti ćeš biti NAŠ!“, što mu nije baš bilo najjasnije, jer on, kao i svaki prosječan konzument američke pop kulture, nije bio načisto sa činjenicom da u Bosni žive Srbi. Blago mu pojasnim NAŠOST pa prepustim riječ.

„A šta vi jedete ovdje?“, uslijedilo je. Prepuštam riječ šefu Nevenku pa se bacam u obrazlaganje izrečenog i objašnjavanje šta su to ćevapi. „Kakve filmove gledate?“, ne ustručava se gost, te mu odgovorim kako sam njegov veliki obožavalac (!) (Vaistinu?, upita me, na šta zaklimah glavom gore-dole), te kako su mi među omiljenim filmovima Fenomen i Majkl. Duboko uzdahnu na pomen Fenomena, te reče kako je to jak film, sa jakom porukom. Na to se nadovezah kako smo baš na putu prema Zagrebu Neba Buraz i ja razgovarali o nj. filmovima te da je Nebi među omiljenim filmovima Operacija: Sabljarka, po meni bezvezan u film u kojem je jedina dobra stvar neobično dug kadar dojki crnopute glumice Hali Beri. Džontra se ugodno nasmija (!) na to. Dodao sam da je meni vjerovatno najdraži film Američki grafiti, na šta su Džontra i D.T. bili blago neobično iznenađeni. Uslijedilo je istovjetno kontra-pitanje pa Džontra počinje da nabraja neke francuske filmove za koje nikad nisam čuo a ja na osnovu toga počinjem da sumnjam da je on peder. Nakon što me je brzo iznurio (!) francuskim filmovima, nastavlja sa pitanjima. „A šta vi jedete ovdje?“ Šef Nevenko i ja se zgledamo, jer to pitanje djeluje kao déjà vu, a i jeste bilo. Ovoga puta, akcenat sa ćevapa prenosimo na sarmu, svinjetinu i slično. Tu kreće neka priča o osobinama i običajima naroda, a onda Džontra postavlja jedno od najpopularnijih pitanja u posljednjih 20 godina: „A kako je ovdje počeo rat?“ E, moj druže Džontra, lako. Sad ću ti ja ispričati…

Slijedi: Finalna brutalna Džontranizacija

Slabo smo ga naučili srpski…

Stiže meni link juče, a sadržaj na istom je sljedeći:

Obračun Amerikanca i Srbina: Zbog ovog filma je Travolta dolazio u BiH

Na YouTubeu je objavljen trailer filma ‘Killing Season’ u kojem slavni Robert de Niro i John Travolta igraju dvojicu veterana iz Bosne – Amerikanca i Srbina.

De Niro je američki vojnik koji se nakon službe u Bosni, umoran od svega, povukao u osamu i živi u kolibi. Zaplet počinje kada bivši srpski vojnik, kojeg glumi Travolta, želi riješiti neraščišćenje račune. Slijedi rat između njih dvojice, naravno u holivudskom stilu.

Inače, Travolta je upravo zbog ovog filma u decembru 2011. godine boravio u BiH, gdje je radio istraživanja kako bi što bolje pripremio ulogu. Nagađalo se da će dio filma biti snimljen u BiH, ali se to nije desilo.

***
Sudeći po ovoj najavi, film će biti loš iznad svakog očekivanja. Ipak, to je i očekivano. Ono što boli jeste što su me dušmani sa bportala isjekli sa slike:

Obratno, s desna na lijevo: šef Nevenko, D.T., Neba Buraz, Džontra Buraz, Vlaja Buraz

Fotografija je nastala u blizini nekadašnjeg logora Stara Gradiška, ali o tome drugom prilikom. Sad samo da spomenem da sam na osnovu te fotografije zaslužio čast da se nađem izložen u vitrini u kuhinji, drugačije me stara majka ne bi tamo stavila.

Brutalni susret sa brutalnom rupicom na bradi III

Prethodno: Brutalni prelazak brutalne granice II

S pogledom u oblake sa lijeve strane ali i one ispred nas, šef Nevenko i ja jezdimo autoputem depresije ravnice hrvatske na području opštine odličnog imena Sisak, procjenjujući mogućnost uspješnosti naše misije. Da li će Džontra uspjeti sletiti u Sarajevo ili će ipak biti preusmjeren na Zagreb? Dok Audi na auto-pilotu guta kilometre, saznajem detalje o jednoj sličnoj posjeti našoj lijepoj maloj zemlji za čije se obezbjeđenje pobrinula naša krovna agencija…

Naime, jedan drugi poznati holivudski glumac je prilikom svoje posjete Sarajevu imao samo za sebe čitav posljednji sprat hotela, dok su dva sprata ispod takođe bili prazni. Prilikom obilaska Baščaršije, nakon što je izabrao lokal u kojem će jesti ćevape, iz istog su gosti isplaćeno ispraćeni, kao i iz susjedna dva. Na sve to valja dodati kako se nikome od ljudi u obezbjeđenju nije direktno obraćao, nego sve preko svog ličnog asistenta… Da citiram Dadinog djeda: „Što je previše, previše je, a to je previše.“ Nakon tih detalja nastavljamo priču o različitim temama, ali što smo bliže zagrebačkom aerodromu počinje da se javlja crv sumnje da bi i Džontra mogao da ispadne par excellance holivudski šupak (ne na onaj homoseksualni način). Zar Džontra, plavooki plesni bog sa rupicom na bradi, idol žena i disku naklonjenih muškaraca svih generacija? Ta, nije on valjda takav…

Zagrebački aerodrom se zapravo ne nalazi u Zagrebu već pored istog u mjestu imena Velika Gorica (Popović). To je, na žalost, najbliže što sam prišao Zagrebu – u zračnoj luci sam se obreo nekolicinu puta u svojstvu taksi službe za rodbinu koja aeroplanom stiže iz udaljenih neprijateljskih zemalja. Naviknut na rutu, nekako sam izgubio iz vida da će ovo biti mnogo drugačije…

Na vrijeme smo stigli. Provjeravamo na monitorima podatke o letovima, ali se zatim, usljed specifičnosti našeg štićenika, obraćamo recepciji. S obzirom da posjeduje pilotsku dozvolu od svoje 23. godine, Džontra ne stiže redovnom linijom – on tiho stiže svojim avionom, privatni let. Bez obzira na posjetu zemlji u kojoj se nekad nalazila fabrika „Soko“, kao prevozno sredstvo nije poslužio Galeb G2 (u Travoltinom vlasništvu već četvrt vijeka), već poslovni avion Challenger 601, njegova najnovija igračka. S tim podatkom kao i brojem leta, još uvijek u nevjerici o tome šta mu je posao tog dana, šef Nevenko ljubaznoj gospođi na informacijama suptilno saopštava: „Došli smo da pokupimo Džona Travoltu zarez holivudskog glumca u zagradi najjebenijeg jebača u istoriji jebanja.“, a pri tom njen i inače šarmantan poslovni osmijeh postaje neobično srdačan. I ona je pomislila „Ti mene z.!“, samo što nije smjela to reći. Ipak, daje nam podatke kako je let N39JT dobio dozvolu za slijetanje te da putnike očekujemo na terminalu general aviation odnosno „generalna avijacija“. Ako se dobro sjećam, upravo tako piše, pomalo rogobatno čak i za hrvatski jezik (bitno drugačiji od srpskog). Dok se od recepcije krećemo prema navedenom terminalu, sve više počinje da mi dolazi u glavu…

Sletio je, znači, to je to. Fakat ćemo ga pokupiti. Džontra/jebotebog/volta. Sjeti se kakvo si otkrovenje doživio kad si ga iznova i iznova na VHS kasetama gledao kako sa puškomitraljezom ubija čitave brigade zlih Rusa, a zatim kulturno ošišan ali sa seksi bradom trenira po snijegu za veliki meč dok se njegov ljuti protivnik Ivan Drago steroidima bode u venu. Ček’, to je Stalone. Šta je, koji moj, Travolta uopšte snimio da valja? „Gle ko to govori“? „Bojno polje Zemlja“? „Urbani kauboj“? Sve šrot do šrota. „Operacija: Sabljarka“? Da nema onog krajnje nepotrebnog ali tako darovitog poluminutnog kadra sa sisama Hali Beri, to bi bio možda i najgori film ikada. A, da. Ima on jedan dobar film, „Eksperti“. Na žalost, taj je jako teško naći… Saberi se, čovječe! Ovdje si poslom. Budi profesionalac. Koji jebeni Džon Travolta, pa nije to Bogdan Diklić da padaš na koljena… 

Za „generalnu avijaciju“ su rezervisana jedna netransparentna vrata pored dolaznog terminala za svekoliko pučanstvo. Stojimo ispred, tri krajnje neprepoznatljiva Srbina. Ovoga puta nije bilo puno ljudi tu, nije bio svečani doček nikakvog hrvatskog teroriste koji je pušten nakon 30 godina zatvora u Americi (a i to sam doživio, komplet zakrčen terminal oduševljenim Hrvatima koji čekaju Zvonka Bušića, a jebeni eMPe Tompson vodi pjesmu, prim. aut.), tako da poprilično opušteno virim kroz prorez na vratima, u iščekivanju dragog nam gosta. U jednom trenutku vidim kako se pojavljuju teretna kolica sa najvećom torbom u istoriji torbi, a zatim i elegantan sredovječni muškarac u crnom sa kačketom na glavi. Vrata se otvaraju širom, kad tamo on! Džontra! Glavom i bradom. BRADOM, SA RUPICOM NA BRADI!!! Srce moje, ne treperi… Klimam glavom kao znak prepoznavanja a on prilazi i opušteno pruža ruku. „Mi smo ovdje da Vas dočekamo, nas trojica“, nakon pozdrava objašnjavam, pri tom pokazujući na šefa Nevenka i Nebu buraza, koji prilaze i rukuju se. „Oni su Vaši tjelohranitelji, a ja sam prevodilac.“ Džontra me blago zbunjeno gleda, sigurno ne zadivljen kvalitetom mog kaputa kojeg sam kupio kad sam krenuo na faks a ispod kojeg je mislio da imam pištolj. „A ti nisi tjelohranitelj?“, pita. „Ne“, odgovaram kroz smijeh. „Vaistinu?“, neuvjeren, postavlja potpitanje. „Pa, ako bude trebalo…“ Na to se nasmija i zagrli me (ne na onaj homoseksualni način), pa krenušmo prema autima, a to malopređašnje vaistinu (eng. really, prim. prev.) je bilo prvo vaistinu u dugom nizu izgovorenih vaistinu tog dana…

Slijedi: Brutalno plavetnilo brutalno plavih očiju se stapa sa brutalnim plavetnilom neba brutalne ravnice okupirane teritorije IV

Golman crkve Notr Dam

Kad ne igramo karata zajedno, Boba i ja igramo karata jedno protiv drugog. Uglavnom je puštam da mi pusti da izgubim, mada, nije uvijek takva situacija. Zna nekad biti i napeto, a kad je napeto onda prijeti da bude neriješeno. Tad joj kažem:
– Ukoliko bude neriješeno, moraćemo primjeniti staro kartaško pravilo koje se primjenjuje u slučajevima neriješenog rezultata u kartama.
– A je li? Koje to?
– Pobjednik je onaj ko ima sliku sa Džonom Travoltom.
A ona se smije. A ja ozbiljan. A Travolta se tamo negdje pita, Oh, really?

Brutalni prelazak brutalne granice II

Prethodno: Brutalni Džontransport I

Cik podneva dana 14. decembra ljeta brutalne gospodnje prošle godine. Dva automobila sa jakim snagama se iz Banjaluke brutalno kreću prema zagrebačkom aerodromu Pleso, očekuje se let N39JT, predviđeno vrijeme brutalnog dolaska je 13:30. Mostovi razdvajaju ljude kao i vozovi, granični prelaz Gradiška. Jake snage bez problema prolaze brutalnu domaću graničnu kontrolu, no na ulazu u Hrvatsku se dešava manji incident. Prvi automobil jakih snaga koji zbog zatamnjenih stakala brutalno krši sve zakone o saobraćaju lako prolazi graničnu kontrolu, no drugi se malo zadržava. Kratko natezanje između brutalnog graničnog policajca (u daljem tekstu: drot) sa jedne strane i šefa i brke sa druge…

Drot: Dobar dan, dokumenti.
Brko: Izvolite [trep, trep].
Drot: Šta je ovo? Oštećen osobni dokument? Kuda ste krenuli?
Šef: Idemo na zagrebački aerodrom.
Drot: Da, ali ne možete ovako. Ovaj gospodin ne može ući u Hrvatsku… oštećen osobni dokument.
Šef: Idemo samo na aerodrom da pokupimo čovjeka, odmah se vraćamo, ispalo je na frku…
Drot: Imate li pasoš?
Brko: Nemam.
Drot: Ne možete onda ući.
Brko: Zato sam vam dao i vozačku dozvolu, ponio sam tu sve što imam za identifikaciju, Mensa člansku karticu, karticu od banke…
Drot: Ne vrijedi, oštećen osobni dokument!
Šef: Slušaj, idemo na aerodrom, čovjek je profesor, treba nam prevodilac…
Drot: On je profesor, ja sam doktor, ti si inžinjer, kakve to veze ima?
Šef: Idemo po Džona Travoltu, treba nam prevodilac, avion slijeće u Zagreb za sat vremena…
Drot: Kojeg Džona?
Šef: Džona Travoltu.
Drot: Ma, jel’ ti mene z.?! ‘Aj, prolazite!

Bila je to posljednja akcija za ličnu kartu 04CGF4868…

Slijedi: Brutalni susret sa brutalnom rupicom na bradi III

Brutalni Džontransport I

Prethodno: Najava

To jutro je po svemu bilo obično jutro, za skoro sve… sve do 8:30. Zvoni telefon prvom čovjeku. Na liniji je njegov saradnik koji javlja:
– Slušaj, dolazi Džontra Volta u Sarajevo danas, međutim, zbog magle vjerovatno neće moći sletjeti na Butmir tako da bi let mogao biti preusmjeren na Zagreb. Mi iz Sarajeva ne možemo stići na vrijeme na zagrebački aerodrom tako da tvoja ekipa treba da bude spremna da pokupi Travoltu u slučaju preusmjeravanja…
– Ti mene z.!
Ispostavi se da saradnik ne z. prvog čovjeka. Pet minuta kasnije zvoni telefon drugom čovjeku. Na liniji je prvi čovjek koji javlja:
– Slušaj, dolazi Džontra Volta u Sarajevo danas, međutim, zbog magle vjerovatno neće moći sletjeti na Butmir tako da bi let mogao biti preusmjeren na Zagreb. Ovi iz Sarajeva ne mogu stići na vrijeme na zagrebački aerodrom tako da mi treba da budemo spremni da pokupimo Travoltu u slučaju preusmjeravanja… Trebaće nam neko ko zna engleski.
– Ti mene z.!
Ispostavi se da prvi čovjek ne z. drugog čovjeka. Pet minuta kasnije zvoni telefon trećem čovjeku. Na liniji je drugi čovjek:
– Slušaj, dolazi Džontra Volta u Sarajevo danas, međutim, zbog magle vjerovatno neće moći sletjeti na Butmir tako da bi let mogao biti preusmjeren na Zagreb. Ovi iz Sarajeva ne mogu stići na vrijeme na zagrebački aerodrom tako da mi treba da budemo spremni da pokupimo Travoltu u slučaju preusmjeravanja… Ti nam trebaš jer znaš engleski.
– Ti sigurno trebaš Bojana, samo malo, on spava, sad ću ga probuditi…
(Probudio se, ustao.)
– E, ja sam…
– Slušaj, dolazi Džontra Volta u Sarajevo danas, međutim, zbog magle vjerovatno neće moći sletjeti na Butmir tako da bi let mogao biti preusmjeren na Zagreb. Ovi iz Sarajeva ne mogu stići na vrijeme na zagrebački aerodrom tako da mi treba da budemo spremni da pokupimo Travoltu u slučaju preusmjeravanja… Ti nam trebaš jer znaš engleski.
– Ti mene z.!
Ispostavi se da drugi čovjek ne z. trećeg čovjeka. Pet minuta kasnije treći čovjek je bio spreman.

Tako su tri čovjeka iz Banjaluke u dva automobila sa dizel motorima i sa jednom oštećenom ličnom kartom krenuli po slavnog naučnika Džontra Voltu.

Zato sam 14. decembra ustao u 8:45 i nisam nikoga ubio zbog toga.

Slijedi: Brutalni prelazak brutalne granice II

* Blog foršpan *

---

Tri odlučna čovjeka
Dva automobila sa dizel motorima
Jedna oštećena lična karta
Nula minuta za gubljenje

AWG PRODUKCIJA predstavlja BLOG VLAJE BURAZA

BRUTALNI DŽONTRANSPORT I

ULOGE: ŠEF NEVENKO, NEBA BURAZ, VLAJA BURAZ, DŽONTRA, D.T., PILOT KRIS
SCENARIO: IMPROVIZOVAN; SCENOGRAFIJA: OKOLINA; MUZIKA: SA RADIJA;

USKORO NA BLOGU!

---