Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XX

Jedan od bitnih činilaca u propasti modernog svijeta jeste svakako i dio plana u te(r)oriji zavjere koji se počesto zanemaruje i odbacuje kao nebitan, izjednačavanje značaja prirodnih i društvenih nauka. Po samoj prirodi stvari tu postoji ogroman jaz, a lako vidljiv efekat primjene dostignuća društvenih nauka jeste činjenica da u XXI vijeku još uvijek imamo socijalne odnose na nivou praistorijskih ljudi, nerazumijevanje, ratove te popularizaciju sedam smrtnih grijeha kao manira pobjede.

Sa druge strane, prirodne nauke su nosilac opšteg progresa planete, način poboljšanja kao i očuvanja onog što ovaj svijet razlikuje od svih ostalih – ljudskog života. Iako se može steći utisak da se naučni program teretane Sokolskog doma priklonio modernim tokovima i da su prirodne nauke skrajnute zarad društvenih, to nije istina. Svi studenti teretane Sokolskog doma, pored obaveznih (Akustika slaganja tegova, Dinamika plaćanja članarine, Matematika benč klupe…) imaju po još nekoliko kurseva koji se tiču prirodnih nauka, sve sa praktičnim vježbama. Jedan od najčešćih kurseva je Priprema audio-vizuelne prezentacije utakmice na Samsung TV aparatu…

Naime, teretana Sokolskog doma je, pored vrhunskih sprava za vježbanje, opremljena i najmodernijim multimedijalnim aparatima tako da se, za one nedovoljno usmjerene, treninzi počesto mogu pretvoriti u ležerno slušanje muzike, gledanje vijesti ili pak sportskih sadržaja u kojima se zdušno bodre srpska i njemačka (rezervna srpska) reprezentacija. Tako je bilo i tokom prošlog prvenstva u fudbalu. Trener Sale ulazi u salu:
– Hoćete li da gledate utakmicu?
– Hoćemo! – uglas odgovaraju mladi vježbači.
– E, pa onda vam treba kabl. Brada, ‘ajde za mnom da razvučeš kabl!

Pažljivo, antenski RF kabl se vuče od IKM (istureno komandno mjesto, prim. aut.) trenera Saleta pa sve do Samsung TV aparata koji se nalazi na dominantnoj koti u teretani, te je potrebno malo alpinizma da se kabl uključi u aparat. Prvi pokušaj je neuspješan, trener Sale nezadovoljan učinkom anten-majstora…
– Pa, volu jedan, kabl ne znaš ubosti, vidiš da ne radi! ‘Aj ti, mali, uključi to!
Drugi član teretane Sokolskog doma zadužen za taj važan zadatak uspjeva te ga trener Sale usmeno pohvaljuje a zatim kritikuje prvi neuspješan pokušaj…
– Dobro si ga namjestio! Niko da ne dira! Jebo mater svoju, ovaj nije znao ubosti kabl, pa gluplji je od Nikole Tesle!
Na ovu konstataciju trenera Saleta se štrecnuše neki mlađi članovi.
– Pa kako Nikola Tesla glup?
– E, pa lijepo, glup, sad ću da ti objasnim! – osupnu se trener Sale usljed neznalačkog pitanja… – Znaš li ti kako je to bilo? Sjedi Tesla u kafani i klati se na stolici, a onda mu dođe onaj Edison pa kaže: „Nikola, imam ovaj jedan zadatak što treba riješiti, ja sam pokušavao ali ne ide, u mene je slabo znanje.“ Tesla njemu kaže: „Ma daj da vidim taj zadatak!“, pa uze onaj papir i ode kući, draufa to čitavu noć, udri-udri-udri i riješi zadatak. Sutra dođe u tu istu kafanu pa kaže Edisonu: „A jesi glup, ovo nisi znao riješiti!“ i dadne mu papir sa riješenim zadatkom, a Edison će odmah: „Svaka ti čast! A jesi ljudina! Dajte čovjeku kafu! Dajte mu i pivu! Dajte mu i pivu i kafu!“ i plati piće Tesli a onda sa onim papirom ode u zavod za patente, registruje i njegovi praunuci i danas kupe pare od toga… A Tesla, popije onu kafu i pivu pa ode hraniti golubove… I đe nije bio glup, jebo ti bog majku!

Na to se nadovezuje jedan drugi član teretane Sokolskog doma sa još dokaznih materijala vezanih za Teslu:
– A bio je on malo čudan čovjek, imao je fobiju od rukovanja i ljubljenja…
– Isto kao i ja! Kad vidim neku ženu, samo bih je spucao šakom u glavu, ništa rukovanje i ljubljenje! – trener Sale, ipak, pohvali neke Tesline kvalitete.
– I nikad se nije ženio…
– E, to mu je bilo najpametnije, što se nije ženio! Šta je još trebalo, da ga neka rospija handri, a onda djeca plaču, pa dolazi njena mater u posjetu, pa ideš kupovati namještaj, pa kod kume moraš na slavu, pa ovo, pa ono, sto nekih budalaština… Baš mu je pametno što se nije ženio, ionako je ono pušenje kurca precijenjeno! – zaključi trener Sale važnu biografsku jedinicu o jednom od najpoznatijih Srba poslije Novaka Đokovića.

Za to vrijeme, na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „moderna brada“ Anikić je načisto PROPO.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIX

Glava u stresu, noge u Mercedesu

Čovjek sam, nisam kamen. Doduše, to je subjektivno mišljenje naspram nekih.

Znači, pogađa me… pogađa me, brate. Sentiment. Suza u oku, mliječna kiselina u mišiću. Jahija Gračanlić kad je zove da se vrati, Halid kad se vraća majci u Bosnu, John Denver kad se vraća kući seoskim putevima, sve me to pogađa, taj neki motiv, jebem ti Njemačku da ti jebem Njemačku, imao pa nemao priča, jesen dođe ja se ne oženih.

Kažu, ne može se, „bez te vode i tog zraka“, bez tih ljudi i običaja, bez Bosne. A ne znaš dok ne odeš. A otići moraš jer ovdje ne možeš, sa njima i sa Bosnom, izaći na kraj. I odeš.

Radiš kao konj. Bosanski. Daleko od Bosne. Ne možeš nabrojati kilometara autobana, doručaka po benzinskim pumpama, tona papirologije i utovarene robe. Od jutra do mraka, za krvavu njemačku marku. Nakon radnog dana odeš u salon za masažu, stara tajlandska kurva se polomi, kaže da si sav tvrd. Pa đe ne bio, moja ti! Warum so lang?!

A onda vikendom slobodne aktivnosti. Šetnjica. Malo do centra, pa siđi do reke, lijepi izlozi, šalovi, satovi, rekreacija, prodaja i kupovina. Buvljak i roba iz Poljske. Milka čokolada 300 grama, evro, jedan čitav. Prava Milka, svačija punica. Samo što nema njemački pečat. Jebeš pečat. Puma, Adidas, Levi’s, Braun, harman/kardon… brendovi, trendovi, tebra.

Jedne subote tako – prije neplaniranog prekovremenog – voljno dobijem; torbak pun, što je prelilo – u rukama; kesa od 300 grama malih Milky Way, idem do firme i jedem taj Milky Way, a ono proljeće u februaru: cvjeta Njemačka kao kuća cvijeća, čak je i smog nešto lijep, perači prozora zvižde za djevojkama u kratkim suknjama, uz Mentos sve je lakše…
Poštujem zakone, papire bacam u kantu, pazim preko ulice; semafor! Na semaforu pored mene stade crnkinja bijele boje, jedno 24 godine, kratka afro kosa, decentno obučena, mlada i jedra. A ja pored u radnom odijelu („brko u plavi mantil sa hemijskom olovkom“), jedem onaj Milky Way i kontam bogtejebo pa ništa ljepše ne vidjeh u životu. Zatim nastavim dalje svojim putem (koji se, gle čuda, podudara sa Milky Way stazom) i mislim se, koja Bosna, koja pička materina…

I prođe od tada, godina i kilometara, Njemačka osta tamo negdje u Njemačkoj a ja sad šetam po rodnoj Bosni i kad od nekih tamo čujem kako je meni ovdje samo pomislim, koja Bosna, koja pička materina. Za to vrijeme simultano me pogađaju Jahija Gračanlić, Halid i John Denver… sve dok ne stisnem STOP.

CP6NJA DO TPAMP TAYEPA!

Tišina! Sad malo on! A sljedeći neka se spremi Švarceneger.

Ameriku znate, garant. Slušali Miroslava Ilića ili The Doors, čuli ste. Amerika, tuga velika. I kod njih tamo politika, korupcija, sranje, izbori. U sukobu dva najnepopularnija predsjednička kandidata od-iha-haj, pobijedi naš! Srbin, pravi. Vraća Kosovo, mota sarmu, odmotava zamotane kurve, druži se sa Putinom… supe, salate, pudinga, cigara – debelih, tankih, voća, povrća, svega!

Samo što se ne slažu svi, ne znaju da treba da se raduju. Protestuju ljudi, potpisuju internet peticije, pale kioKSe… sve gore od goreg. Eno, Lejdi DraGAGAna plače na ulici. Inače je neobično cijenim jer je moderni arhetip pop zvijezde – apsolutno amorfna; izuzetno jebozovna kad stavi kovrdžavu periku; prethodne dvije stavke ne treba pomiješati sa činjenicom da joj je muzika totalno smeće… Ali, šta plačeš, pičko?

Elem, ko gubi ima pravo da se ljuti. Evo npr. ja sam ljut već godinama, ne znam više da li je to okolnost ili karakter, ali ono što je simptomatično u ovoj prilici jeste što pristalice demokratskog kandidata protestuju protiv demokratije. Znači, demokratija je ekskluzivitet demokrata, a ne demosa. Što smo učili, prekrižUJ, stvari se u hodu mijenjaju… to je to informatičko doba, fejzbuk, da se ne ponavljam…

Realno, žalosno je da se u tolikoj zemlji spisak lica i naličja predsjedničkih kandidata ne može proširiti na prste dvije ruke, nije bilo dosta saksofoniste kitogurača pa mu sad ‘oće i žena da se natakari, ali, biće da je to princip „REKO MILE“, nisam ja. I zato, napušite se vi kurca, demokrati, sad malo naš: njemu da bude bolje, a nama isto.

Pakao je popločan plavim i žutim komadima koje sklapate sami

Vidio sam očaj. Vidio sam beznađe. Gledao sam ljude bez pogleda, usmjerene, kao jeleni što ne umiru sami uhvaćeni u snop svjetala moćnog švedskog automobila. Kao jagnjad kasapinu što idu, Asko za Askom (masculinum od Aska, prim. aut.). Lavirint, strelicama iscrtan, sa komorama za svakog. Neki su padali odmah, posrtali. Neki su htjeli krenuti nazad. Nema nazad. NEMA NAZAD. A žute vreće zlosmjerno i zlosutno obješene na svakih par koraka.

Čak i oni bez tragova testosterona počnu da pucaju na pola; na više komada. I oni najčvršći, u stabilnim vezama zasnovanim na realnim osnovama, počnu da preispituju svoje životne stavove i opštu egzistenciju. Ja ne mogu više ovo. Ja ne mogu više s njom. Nju zanima svaki jebeni artikl odavde, a nisu to tako dobre cijene. Ali idu za njom, prokletim lavirintom. Idu jer im je to jedini spas. A kad izađu, svako će na svoju stranu odnosno gdje god ona krene, on neće.

A one udišu svaki artikl. Svaku jebenu riječ na jebenom švedskom. „Gnorl, samo 19,99!“ Šta je gnorl, ne zna. Za šta služi, ne zna. Ali joj treba. Rješenje u 52 kvadrata je idealno. Ona se snalazi u njemu kao riba u vodi. Zamišlja ostatak njenog života u tih 52 kvadrata sa njim kao rekvizitom koji stoji pored čiviluka i onog kurca za stavljanje kišobrana. Prilikom dolaska do kase, njena kosa počinje da biva sve plavlja i plavlja, pojavljuju joj se pjege na obrazima. Već se dopola pretvorila u Ninu Persson.

Da živim tako, ja bih umreo.

Prokleta IKEA.

Bili smo u Zagrebu u šopingu. Kao madafakin članovi SNSD-a.

Svježe mudrosti VIII

„Kome šta treba objašnjavat’, taj nije skont’o.“

PRETHODNO: SM VII