Dan borbe protiv žena

A što žensko može imati glup blog, to ne može niko. Sem drugog ženskog primjerka.

Da se razumijemo, žene su super. Bez njih, sve bi se svodilo na pivo, fudbal, zezanje, onaj blok reklama između vremenske prognoze i sportskog dodatka dnevnika strateški pozicioniran od strane media planera iz marketing agencije. Mislim, stvarno. To bi u nekom trenutku ne tako daleke mračne budućnosti dovelo do potpune idiokratije a zatim i uništenja čovječanstva od strane intelektualno superiornijih kunića ubica. Zato su tu žene. Da sačuvaju svijet od kunića ubica. Muškarce održe sposobnim nametanjem svakodnevnih izazova. Žene su peti element. Misterija univerzuma. Treća kula bliznakinja. Suprotan pol.

Da se razumijemo, muškaraca ima glupih koliko ima glupih i žena. Otprilike. Vjerovatno i više. Ili taman. Većina njih se nekako upari sa glupim ženama. Snađu se, nađu se. Produže vrstu, često i umnože. Al’ glup muškarac ne piše blog. On ide u kladionicu, ide u kafanu, ide u disko (njega uvijek puste u disko), nađe glupu ženu, oženi/prevari/nađe drugu/treću – isti postupak, bavi se politikom, pije pivo, fudbalski je selektor, svašta nešto. Al’ ne piše blog. On je najčešće samo za jednu dlaku pametniji od glupe žene, zato što poštuje izreku „bolje ćutati i biti smatran glupim nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju“. On najčešće ćuti i muti. Malo ko sluti, jer nema na osnovu čega. Jer ne piše blog.

Da se razumijemo, niko me ne tjera da čitam glupe blogove. Al’ naiđem na njih, jer puno čitam. Jako puno. Puno više nego što pišem. A puno pišem, koješta. I čitam koješta, ergo, naletim i na žene autore. A i blogerke. Ima ih briljantnih. Ima ih sa mudima veličine fudbalskih lopti, svako od njih. Ima ih kojima je svaka riječ kao šaka u oko. Ima ih koje pišu tako da se osjetim manjim od makovog zrna, ne računajući masivnu erekciju. Prosto se sjetim smisla života u tim prilikama, poslušnog hodanja četveronoške kao mali av-av i lizanja crnih čizama od lateksa. A onda naiđem na neki glup blog. Malo se tu zadržim, da sažmem kontekst. Provjerim da nije ironija, sarkazam. Ipak, najčešće mi ostane samo da konstatujem…

Što žensko može imati glup blog, to ne može niko. Sem drugog ženskog primjerka.

Scenario je uglavnom isti: kao odmetnik Džozi Vels, ona dolazi na blog. Nije se ni predstavila, ali je predstavila njega. On je užasan, glup, drzak, neosjećajan, bahat, škrt… on je, naravno, njen bivši. On nju zove, ona ne želi da se javi. Al’ se javi. Brzo. On je nju povrijedio. On je nju prevario sa drugom. Glupljom i lošijom osobom, ali sa većim sisama i manjim problemima. Ona nam priča o svemu tome na blogu u režimu tok svijesti koji naizgled beskrajno teče premа meni davljeniku, slučajnom prolazniku i ostalim nevinim žrtvama u skorije vrijeme popularno obilježenim kao kolateralna šteta. Teku njene misli i podaci, uglavnom od kraja priče sa naglaskom na epilogu. Sreće tu nikad nije bilo, toga nema. Nema tu onih zajedničkih fotografija sa zajedničkim osmijesima. Tu je samo njegova ofucana plava majica koju je zaboravio kod nje, neki glupi diskovi i par idejno promašenih poklona. Uh, da, tu su i poruke na telefonu, el. pošta, uglavnom nakon što je kitanik udario u drugi ledeni brijeg. Onih starih poruka sa medvjedićima i smajlijima za dobro jutro uglavnom nema. Ali imaju ove, očajničke, na koje ona nije odgovorila, u prvi mah. One su tu neobrisane, samo da ometaju njen tok svijesti koji teče dalje, ka slobodi, ka novom životu. Ka spoznaji da ona ima drugarice sa kojima se družila prije njega. Ka onom tipu koji joj se sviđao a sad ga nema nigdje – skriven u nekoj pećini taj pati zbog neke druge kalašture. Međutim, ona je jaka. Ona to može, preći preko njega, metaforički. Ona je žena, čujmo kako riče (slušamo, i nju i tebe, prim. aut.). Uživa punim plućima. Kupila je nove cipele, promijenila frizuru, probušila nešto. On joj je poslao poruku da je vidio u prolazu i da mu se sviđa ta promjena. HA! pomislila je ona, normalno da ti se sviđa, budalo glupa, pati za onim što više nikad nećeš imati. Ubrzo se nađe neki drugi kojem se takođe sviđa promjena. Dobar student nekog nedruštvenog fakulteta, iz poštene kuće. Ponekad i pošten član omladinske organizacije. Voli izlete, pozorište, duge šetnje uz obalu. Sve njene nove/stare drugarice se slažu da je on idealan. Nakon niza seks i grad sastanaka za kafu sa njima, uz puno ubjeđivanja ona pristaje da izađe sa njim. Veza počinje na guranje. Međutim, njoj to nije to. Jednostavno, ne uživa. Nešto nedostaje. Prodoran pogled, seljački jak stisak ruke i zvuk brektanja dizel motora automobila njenog bivšeg dragog. Sporazumno se raskida ugovor sa poštenim studentom, dok ga ovaj nije još ugurao ni do pola. Nije on za nju, ona mu to tužno kaže. Student slomljena srca (SSS uskoro sa VSS) uzaludno traži kasetu Miroslava Ilića sa hitom „Voleo sam devojku iz grada“. I njoj je teško. Šolje kafe i hrpe opušaka u pepeljari su sve veće, a članci na blogu sve rjeđi i sve sivlji, sve dok se ta sjajna zvijezda na blog nebu konačno ne ugasi nakon dugog izgaranja koje je trajalo od početka. A ugasi se samo na jedan način. Pomirila se sa onim sa početka paragrafa, užasnim, glupim, drskim, škrtim, naravno, njenim bivšim. Shvatila je svoju grešku. On je svoju davno priznao i rekao da je više neće ponoviti. Naravno da neće, on je sada sasvim druga osoba, uvjerava je njena majka. Ljudi se mijenjaju, blogovi nestaju ili ostaju napušteni kao vojni objekti iz vremena hladnog rata. Hladnog rata njih dvoje. Međutim, neke blogerke nikad ne umiru…

Čuje se neko šuškanje. Šuška se. Iz prikrajka. Hej, jesi li čitala onu, kaže ona neka druga tamo tamo onoj nekoj trećoj tamo. Kao feniks kokoška, sa veličanstvenim oreolom na glavi, naša heroina se vratila, nakon nekoliko godina mira i blagostanja u životima svih kolateralno štetnih slučajnih prolaznika. Samo, ona više nije blogerka, ona je sad kolumnistica/kinja/komunistkinja/kako god. Ona sad piše o svom kolotečnom braku i pripremama za razvod istog, o mužu iz kojeg je istekla sva romantika (a i potencija), o malom djetetu koje je velika prepreka za seks, o skandaloznoj prijateljici koja je našla mlađeg i sposobnog, piše traktate o novostima u ponudi „kafe za ponijeti“, pravi liste „za i protiv“, tvita kako se čudi fejzbuku… A sve je to počelo sitno. Sitnije od vojničkog sitno. Počelo je na nekom blogu…

A što žensko može imati glup blog, to ne može niko. Sem drugog ženskog primjerka.

A neke ljude novac čini sretnim… II

Muškarci vole golotinju. Žensku. Ili sa dvije žene. Ili tri. Mada, nije sramota gledati mladog Arnolda u toplesu. Doduše, to je nešto drugo. Nego, golotinja je ženska i ženskoga roda, shodno tome, muškarci je vole. (A vole je i žene.) Golotinja može bilo gdje: kod kuće, kod tuđe kuće, na ulici, na plaži, na internetu, u autu, u šumi, ____ (dopisati po želji). Posebno ako je džaba. Posebno ako je tuđa žena. Posebno ako je mlada i lijepa. I to su sve činjenice. Ko ne voli, nabijem i njega i njegove Keri Bredšo prijatelje na banderu na mostu u okrugu Medison.

Elem, onomad šepam polako iz prodavnice, a veče lijepo, toplo, samo što nije noć. Iz teretane sam pa po mlijeko, a nije za mačke. Komšija iza pulta je, kao i obično, bio pun egzistencijalnih pitanja pa sam prebacio koju sa njim. Ipak, htio sam da što prije nalijem mlijeko u sebe pa se prepustim horizontalizaciji, tako da su neka ostala neodgovorena. Kako sam došao do prodavnice, dinamikom podmornice se lagano vraćam prema kući. Šuškajući kesom punom namirnica, nazad u sokak, blagom uzbrdicom krenuh nemilice, kad uočim na pendžeru kako mlada komšinica isprobava grudnjake. Zašušnem kesom u stav mirno pa osmotrim malo bolje, primjetna je dilema. Koji li je bolji, crni, bijeli ili onaj treći? A meni dobra oba. Ne sluteći gladne oči na šepavim nogama u daljini, probava komšinica a ja taman lijepo da odmorim, nezgodna je uzbrdica, otvorio sebi eurokrem blok pa šuškam punih usta. U to primjetih da se svega par metara od mene, iza živice, nalaze stare komšinice koje prebacuju uz kafu u pozni večernji sat. Da moje šuškanje nasred ulice ne postane sumnjivo, diskretno krenem prizivati mac, mac. A nije ni samo zbog toga, nije da nije mlijeko za mačke, htio sam i njima da dam, ozbiljno. Volim ja mačke. I ja tako mac, mac, jedem onaj eurokrem blok, a komšinica probava, a lijepo li ih probava a još ljepše se dvoumi. Malo manje biva sumnjivo to moje zadržavanje nasred ulice, sreća pa nije bilo prometno veče, malo mljac, mljac, malo mac, mac, završih eurokrem blok a komšinica završi isprobavanje grudnjaka, pa svako na svoju stranu, ja uzbrdo a ona sa pendžera. A mačaka, k’o za inat, nigdje nijedne.

Pročitajte još:
A neke ljude novac čini sretnim… I

Sve su žene lude, a neke su i živčane!

Prije no što ekskluzivno na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari bude objavljen nastavak priče “Kako sam dodirnuo Džona Travoltu, više puta, a i on mene, manje puta”, moram se osvrnuti na jedan gorući problem današnjice koji sve više pogađa i naš napaćeni narod…

Koji moj organ, reda i mira, na sve više slatkiša trpaju oznaku “posno”? Šta to uopšte treba da znači? Hoće li Isusa manje da bole rane od eksera ukoliko u odgovarajućim terminima jedemo odgovarajuće slatkiše? Hoće li nam to pomoći da imamo vidljive trbušne mišiće kao retuširani istuširani crnci sa interneta koji pjevaju reperske pjesme pa rade sklekove?

Da se razumijemo, nemam ništa protiv posta. Ne upražnjavam ga iz logičnih i očiglednih razloga – jerbo je posna hrana bezveze (a ćevapi uvijek nadohvat ruke), ali ne mogu reći da su ljudi koji poste redom budale, makar ne zbog posta. E, sad, post ima različite motive ali i aspekte, nije isključivo religijski pa da ovo bude tirada na tom fonu. Rekao bih da fiziološki aspekat posta ima smisla, te bih volio da imam nadljudske moći da to povremeno ispoštujem, ali, zračenje blizine ćevapa… ozračen sam od kratkih nogu.

Nego, sve to na stranu, posni (kupovni) slatkiši? Kako god okrenem, ipak je to oksimoron. Mislim, gutam neke odlične napolitanke, novi okus, nova cijena, novo! novo! novo! i na pola pakovanja uočim da piše “posno”. Zašto da u namirnicama namijenjenim za trenutke dokolice, tihovanja i zaboravljanja na ovozemaljske probleme putem unošenja konditorskih proizvoda neko mjeri i zakine na trunčićima materijala čiji je cilj zakrčenje krvnih sudova? Čemu taj besplatan kupon za 2% popusta na produženu vožnju po dolini suza koju zovemo život? Ugodno zvačući te iste napolitanke, nešto malo manje odlične nakon saznanja, opsujem po jednog sveca iz svake religije koje sam se sjetio u tom trenutku, pa nastavim do gole folije. A onda krenem razmišljati u širinu…

Kesica smokija od 40 grama i čips od 35 grama umjesto 50, table čokolade od 90 grama, gazirani sokovi i žvake bez šećera, margarin i majoneza sa manje masti… Sve je to dio iste priče. Šta je falilo smokiju od 50 grama? Ko može da se najede od ovih 40, po istoj cijeni kao nekada 50 grama? Gazirani sokovi bez šećera, laki, light… Pa šećer je svakako normalniji od svih onih E dodataka smišljenih u podzemnim laboratorijama, a ako je cilj zdravlje potrošača, onda je najbolje zaobići kompletnu paletu proizvoda korporacija koje prave ta čuda. Margarin sa 50% manje masti? To je onda 50% manje margarina, prostor ispunjen vazduhom u polučvrstom agregatnom stanju, pa pri konzumaciji odrežeš 50% manju šn(j)itu hljeba, ne namažeš ništa na nju i sutra si mršav k’o Keri Bredšo.

A mnoge bi vjerovatno bilo sramota da kupe crni kameni blok čokolade umotane u bijeli papir na kojem samo piše čokolada (ti si moja…), iako bi takva danas bila napravljena od mlijeka neke izuzetno duševne krave a ne surove ljubičaste profesionalke. I ne bi koštala zarez 49/95/99 feninga/para/lipa. Koštala bi ciglo jednu novčanicu omanju po apoenu, sa djevojkom koja žanje žito (usput, nisam odavno vidio nijednu djevojku da žanje žito) ili pak manje bitnim narodnim herojem (a ni takvih nema više, ako ne računamo Novaka Đokovića, iako bi taj bacajući bombu promašio i fudbalski teren).

Ali ne, druga su vremena. Šta god kreneš da radiš, reći će ti “nemoj ovako, nemoj onako”, ljudska prava, dječja prava, saobraćajni propisi, krivični zakoni i sve ostale pizdarije. Onda ti od muke dođe da se našikaš i praviš haos, kad ono pivo bez alkohola (riba bez vode, ptica bez slobode). Jebem ti život da ti jebem život. Hoćeš da jebeš (ne život), a ono sida. Nemoj, Sido, živa bila. Onda ne jebeš život da ti ne jebeš život. I na kraju, iscrpljen od pokušavanja pokušaja, ležeći na podu među praznim flašama pića koja sadrže elektrolite (to je za prave muškarce, pivo i rakija su za žene), hoćeš da zasladiš kad ono piše “posno”! Pa da hoću da postim išao bih u šumu da se, nisko i prljavo udarajući ispod pojasa mejdanskim stilom, sa brutalnim ponirskim pandom borim na život i smrt oko stabljika bambusa…

Ko mi to oduzima moj život, u želji da ga sačuva od mene? Ukaži se, ishlapjeli starče na vrhu jednooke zgrade! Ukaži se, da te polomim gore nego pandu! Uvalio si mi demokratiju umjesto drugova Tita i Gadafija, nisam ništa rekao, samo sam plakao. Uvalio si mi bezolovni benzin, da šuma dobije svijetlo smeđu umjesto tamno smeđe boje, nisam ništa rekao. Uvalio si mi Adidas patike proizvedene na Tajvanu umjesto Borovo patika proizvedenih u Borovu, a Borovo patike su najbolje patike, kaže moja stara! Uvalio si mi fejzbuk, mobilne telefone, depilaciju, Dejvida Bekama, grupu 2 Anlimited, recikliranje, seriju “Seks i grad”, sve sam trpio… Ali, posni slatkiši? Jedan metak je upravo dobio posvetu…

Haljina marke „JEBIME“

(Zvanični početak kampanje protiv kolumnidušmanke.)

KINO UTISAK: Expendables 2 (Plaćenici 2)

Svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison smo čekali, čekali i u avgustu dočekali velikoplatnenu testosteronsku injekciju u vidu nastavka filma Expendables (odnosno Plaćenici, kako je to prevedeno kod nas). Posrnule zvijezde akcionih filmova, velike eksplozije – dodatno uvećane kompjuterskim putem, mačo dijalozi, bicepsi, tricepsi, cisterne krvi i vagoni čaura… po drugi put. Na kvadrat?

Dvije nesumnjivo najveće akcione zvijezde ’80-ih godina prošlog vijeka, samim tim i svih vremena, su Silvester Stalone i Arnold Švarceneger. I dok je Austrijski Hrast pored planine mišića imao mozak odnosno smisla za biznis i mjeru, Italijanski Pastuv je imao srce junačko i nebrušeni talenat ali ne i prave agente i savjetnike. Nakon uspjeha u akcionom žanru je, sa previše žara, htio da se ostvari kao svestran sineasta pa je pokušavao da se dokaže i bez bicepsa i tricepsa. To je relativno slabo išlo tako da je njegova zvijezda sijala tek uz pomoć infuzije u periodu od sredine ’90-ih pa do sredine prve dekade XXI vijeka. Različite uloge kojima je zajedničko bilo to da su sve bile neprofitabilne su navele Staloneta da se vrati onome što mu ide najbolje, bicepsima i tricepsima. Taj motiv je našao plodno tlo u njegovoj krizi srednjih godina (koja ga je pogodila u sedmoj deceniji života), tako da on prvo snima finalni nastavak sage o Rokiju a zatim i finalni nastavak sage o Rambu (mada svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison ne želimo da vjerujemo da je to stvarno kraj). Nakon nagađanja oko još jednog Ramba, Stalone je vođen ludilom altruizma odlučio da u svom narednom autorskom projektu (scenario, režija, gluma) ispuni snove svim ljubiteljima akcionih filmova i da pokuša na jednom mjestu okupiti najpoznatije potrošače steroida sa filmskog platna. I uspio je. I bio je to uspjeh.

Prvi dio Plaćenika je spojio „velike rivale“ iz zlatnog doba akcionih filmova sa nekim novim likovima koji gaze njihovim stopama. Rame uz rame su se našli Stalone, Švarc, Dolf, Miki Rurk, Brus Vilis a sa druge strane su tu Džejson Statam, Teri Kruz, Džet Li, Rendi Kotur… Plitak scenario, kompjuterska krv, uvođenje ženskog lika i emocija ka istom (krajnje nepotrebno), Plaćenici su bili daleko od savršenog filma ali je to najmanje bitno. Prisutna količina mačo treša (macho trash, prim. aut.) je nadmašila dekadu kompletne holivudske A produkcije, starci su de fakto i gdje je Jura pokazali đe se tele veže i svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison smo došli na svoje. Malo je ostao gorak okus zbog prekratkih epizodnih uloga gerijatrijskog odjela (Švarc, Rurk, Vilis) ali je odmah najavljen nastavak koji je obećavao još više… nepravedno zaboravljenih akcionih junaka. Nakon dvije godine nastavak je stigao.

Za razliku od prošlog filma, nedostaje Miki Rurk (čiji je monolog o zlim Srbima ušao u mitove i legende), Džet Li je nakon deset minuta filma morao da ode da se pobrine za svoju porodicu (pa se ne pojavljuje u ostalih 80-ak minuta filma), a tu su kao pojačanje Žan Klod (kao negativac, kao i u stvarnom životu) i Čak Noris (kao Čak Noris, kao i u stvarnom životu). Kao što je obećano, Švarc i Vilis su se ozbiljnije prihvatili svojih uloga, odnosno, prihvatili su se potrošnje manevarske municije iz vatrenog oružja, mada su obojica čitavo vrijeme bili u dugim rukavima što je svakako minus.

Priča je, kao i u prvom dijelu, jednostavna do apsurda: daleko u imaginarnim balkanskim zemljama Bugarskoj i Albaniji, zlikovci terorišu fin narod zarad svojih nastranih ciljeva a niko drugi do Staloneta i njegove ekipe ne može da to riješi. Potrebna je samo dobra volja i mala ekološka katastrofa u vidu uništavanja par tona baruta. Takođe, vrijedi spomenuti da je Stalone, nekim čudom, režisersku palicu prepustio nekom liku koji nije toliko bitan da mu se u ovom trenutku sjetim imena. Rezultat svega toga je…

ZNAČI, DA MI JE NEKO PRIČAO DA ĆE PRIČA BITI OVAKO JEFTINA, DA ĆE ŠALE BITI OVOLIKO LOŠE, DA ĆE POJAVLJIVANJE EKSKLUZIVACA (Švarc, Vilis, Čak) BITI OVAKO NELOGIČNO, NE BIH MU VJEROVAO. Nakon ovog filma Sharktopus djeluje kao drama po istinitom događaju. Naspram ovih likova Nikoletina Bursać izgleda kao seoski poštar. Štaviše, naspram ovih likova Kobra i Policajac iz vrtića djeluju kao radnici Administrativne službe grada Banjaluka. Svaki kliše je prisutan u tolikoj mjeri da bode jače od nepojavljivanja Rambo noža u četvrtom nastavku Ramba. Doduše, ti klišei su pucnjava, drugarstvo, vožnja motora, aviona, generalno, vitlanje polnim organom što je bio ideal heteroseksualnosti još od pećinskog čovjeka pa sve do pojavljivanja serije „Seks i grad“. Na svu tu smijuriju treba dodati i svjesni iskorak ka humoru, međutim, trenuci koji nisu predviđeni da budu šaljivi zapravo izazivaju najviše smijeha. Uz to, prisutno je dosta parafraziranja koje se odnosi na neke prošle uspjehe gerijatrijskog odjela ali nekadašnje hiperbole djeluju kao eufemizirane osnovnoškolske pošalice u poređenju sa ovim teškim bojama. To se posebno odnosi na scene Čaka Norisa koji se kao neočekivana sila iznenada pojavljuje i rješava stvar… više puta, a vrijedi napomenuti da je Čak obučen kao da su ga uhvatili na parkingu tržnog centra dok je sa ženom kupovao namirnice, samo sa manje šminke. Tako i glumi, glagol pod navodnim znacima. Stalone u toku filma ima samo jedan izraz lica, izraz beskrajne tuge, jedini koji može da postigne s obzirom koliko se izoperisao. U jednom trenutku se „od dragosti“ nasmijao sa svojim drugarima ali je i dalje djelovao tužan. Džaba, nikad on neće dobiti neku karakternu ulogu.

I dok je mlađi dio tima svoje uloge shvatio donekle ozbiljno pa tu ima nekih pokušaja glume – koliko im to povećan unos proteina dozvoljava, gerijatrija je svoje komotno mogla da odradi preko telefona. Švarc ne može da skloni osmijeh sa lica koji odaje da je on vrlo, vrlo zadovoljan tip („Daj da ovo završimo pa mi donesite tompus i zovite onu Meksikanku da mi popuši.“), Vilis je čitavo vrijeme u odijelu u pokušaju da se distancira od nezrelosti njegovih vršnjaka i nekvaliteta njihovih rečenica, Žan Klod izgleda kao djed (lice) i baba (tricepsi) Žan Kloda a jedini od matoraca koji se stvarno potrudio je Dolf, magistar i olimpijac. Iako u ovom nastavku ne prelazi na tamnu stranu, sjena na Dolfovom licu je dovoljno mračna i za neki ozbiljan film, što ovaj svakako nije a i ne pretenduje da jeste.

E, sad, pored svega rečenog postoji jedan dokaz upotrebe određene logike prilikom sklapanja filma a to je da se u finalnoj verziji ne pojavljuje Novak Đoković koji je snimio neke scene „reketiranja“ zlikovaca u sklopu konačnog obračuna. Nema sumnje da će ta odluka naškoditi popularnosti filma kod ženske populacije uzrasta od 7 do 12 godina, no to je žrtva koja se morala podnijeti…

Realno, film je toliko loš da je na tankoj liniji između „toliko loš da bude dobar“ i „toliko loš da je stvarno loš“. Mislim, to je ukoliko stvar posmatramo racionalno, da su Plaćenici 2 jednostavno film. Mislim, moguće je i to. Da postoje ljudi koji ne treniraju tegove i ne žive za fajt i žele čitave mostove okruga Medison a vjetrovi tuge njihove su sluge. (Samo da napomenem da nabijem i njih i sve prijatelje Keri Bredšo, i pederske i nepederske.) Međutim, Plaćenici 2 nisu film. To je sreća, to je utjeha, to je slatki med koji je pčelica Stalone skupila sa livade sedme umjetnosti i životne filozofije, to je poruka naših prijatelja sa velikog ekrana koji kažu da je za sreću samo potrebno dovoljno veliko vatreno oružje, to je dokaz da je ljepota prolazna a pravi heroji nikad ne umiru, već stare i pretvaraju se u blijede sjenke samih sebe a naše je da ih trpimo i obožavamo. Plaćenici 2 su filmski ekvivalent Zdravka Čolića, postojana frizura iz ’73. a strije, ožiljci, bore i sijede su iz 2012. godine, na brzinu zakrpljeni hirurgijom „sve za marku“ i pošpricani Brutom. I kao takvi, Plaćenici 2 su odlična zabava (više zabava nego odlična), a ja moram makar još jednom otići u kino (sem ako se sutra na kioscima ne pojavi kartonsko DVD izdanje) jer prosto ne vjerujem u sve što sam vidio prvi put. Vjerovatno neću vjerovati ni nakon što to vidim drugi put…

Obnovimo mostove okruga Medison

U sklopu nove ali napuštene seks koncepcije istoj se vraćamo na mala vrata. Zabava je to miliona, siromašnih, starih, mladih, ovih, onih. Pored toga što je zabava česta je to tema u razgovorima mene i Osobe D. Ona kaže 90%, ali ne bih da to tako paušalno zaokružujem na desetine, lakše bi bilo na krupniju dekadnu valutu. Nego, tako smo se onomad dotakli nekih osnovnih postavki u vremenskom pogledu, dio rasprave izlažem prigodno:

Osoba B: не ваља ни предуго
Osoba B: боље два пута по пола сата него једном сат времена
Osoba D: zavisi cega
Osoba B: пенетрације
Osoba D: to ne valja dugo
Osoba B: а шта ваља дуго?
Osoba D: pa ono sto prethodi
Osoba B: наговарање?

Napomena: originalni vremenski intervali su promijenjeni da se zaštite krivci i zametnu tragovi (posle snegova nema tragova).