Android! Tapete! 1!

Bio sam zaostao a sad sam glup. Dogurao sam do „pametnog telefona“.

dobrica-latKaže naš narod „možeš kako hoćeš ali ne možeš dokle hoćeš“. Tako i bi. Voljena Nokia X6 je završila u ladici. Baterija je poprilično izgubila svoje akumulatorske sposobnosti i usljed toga je telefon sve manje bio operativan i šta da se radi… Inače, X6 koristi Symbian operativni sistem, znatno manje ‘grafičan’ od Androida ali zato „matematičan“ a X6 je mašinica koja se može podesiti da lijepo radi, sa adekvatnim softverskim rješenjima… Primjer je WhatsApp koji još uvijek ima podršku i munja je, ali džaba. Ostali izdali.

Inače, karticu mob. telefona sam dobio za rođendan prije nekih četiri-pet godina, nisam siguran; dobio sam tad i telefon ali sam ga ustupio starijem bratu pod prijetnjom da ću isti prodati na pik.ba. Prije toga nisam imao mobilni telefon niti sam naročito htio imati… Ipak, aktivirao sam karticu i koristio neke „starije porodične poklone“ (telefone) a posljednje dvije godine X6, isto naslijeđen. I danas telefon uglavnom ne nosim sa sobom jer ga ne volim kao ni mogućnost da budem dostupan. Naravno, tu je i zavjet Dobrici…

Bilo kako bilo, odnedavno sam vlasnik jednog Samsunga pod Androidom. Zapravo, i jesam i nisam vlasnik („I jesam i nisam milovan.“), drugar mi je ustupio telefon na korištenje ne mogavši više da gleda umirući X6 u mojim rukama. U prvi mah sam odbijao, ali prihvatih, shvativši mi je to sudbina. Telefon je blago havarisan i izgleda kao da je prošao i Norvešku i Švedsku ali je ispravan i radi, a nije ni loš: meni sasvim dosta. Snašao sam se oko osnovnih stvari, prebacio podatke sa njega i odradio „format c:“…

I kreće zabava. Instalirao tri aplikacije, ubacio ćirilicu, skontao kako se isključuje 16.366 stvari… i to je to što se tiče zabave. I da, Android me natjerao da se prošetam kroz svoje foto albume u potrazi za prikladnom pozadinom za ekran iliti tapetom. To mi je zanimljivo, jer za ove potrebe moram razmišljati vertikalno…

S tim u vezi, „poklon“ čitaocima i prolaznicima. Dok sam sebi našao neke lijepe slike planina i to držim na ekranu, dotle mi je ipak palo na pamet da bi neko, usljed svog ovog snijega, radije da gleda neko drugačije nebo. I zato prikladan proljetni motiv, CB varijanta za zaključan ekran i standardna za standard, ili obratno, kako se kome svidi.

cvat-b1 copy     cvat-b2 copy

(Kliknite za uvećan prikaz.)

Sličica je autorska, u pitanju je trešnja ispred moje kuće kojoj su, na žalost, dani odbrojani, ali ostaće… makar kao tapetica. Rezolucija je 1080 x 1920 što će biti dovoljno za većinu telefona i s vremena na vrijeme ću tako okačiti ponešto, kad naiđe. Nadam se da će se svidjeti nekome…

Advertisements

Tastaturu pregriz’o! :P

O fejzbuku imam mišljenje koje nije naročito pozitivno. Nije ni negativno. Jednostavno, to je foto album, sredstvo za gubljenje vremena i privatnosti. Imao sam profil nekoliko puta, posljednji put prije dvije godine; nisam mogao razdvojiti dobro od lošeg, korisno od beskorisnog, pa sam obrisao profil. Radije bih da to ne gledam, što sam gledao tamo.

Realno, blogeri (ovaj uključen) su jedna nefotogenična banda koja je oduvijek obitavala po budžacima interneta šiljeći tastaturu, pa ako su na fejzbuku onda to ili nisu „istinski“ blogeri ili su tu samo zbog „Slagalice“ odnosno špijuniranja nekog. A realno, super je „Slagalica“, samo što se ljudi uglavnom ljute kad ih pobijediš, a ja uglavnom nisam gubio. Nego, ima na tom fejzbuku još par dobrih stvari ali…

Danas je na fejzbuku „svako i njegova tetka“ a u albumu tetkino unuče i lajkovi. Blog spisateljice i spisaoci, kao malo napredniji oblik internet života, teže elitizmu. Naravno, taj elitizam je „elitizam“ i smiješan je, ali i nije, kad se uzme čega sve ima danas. Opet, fejzbuk je, usljed već pomenute činjenice, jednom nogom na vratima i čeka se sljedeća nova stvar… koja nikako da dođe. A za to vrijeme…

To je sve sem društvena mreža. To je 1984, knjiga, ne Van Halen album. Korporacije i keš upravljaju podacima. Algoritmi su takvi, zid, objave, poruke, blokovi… Reče Doc Pomus: „Ukoliko si dovoljno glasan, neko će te, nekad, možda i čuti.“ Možda, ali kad se dernjaš na vrhu brda, a do njega se valja popeti. Na fejzbuku će te zatrpati portali sa istim sadržajima, guzice, slike beba i mačaka, glupani…

I, imajući sve prethodno u vidu, mogu da prisutne i neprisutne obavijestim da blog Gurao sam i šire stvari u uže stvari. odnedavno ima fejzbuk stranicu! O tempora! O mores!

500-fbMoj plan prije dvije (odnosno sad već tri) godine je bio da napravim stranicu za blog, ali sam, usljed boravka na fejzbuku (i analiziranja M.O. mase) odustao od toga. Tako da je nisam napravio. A ni sad je nisam napravio: stranicu vodi jedna mlada dama koja ima volje i snage za to jer ne gubi vrijeme po frizerskim salonima. Ja se tu ne pitam puno, pitam se malo, a i kad se pitam, ne pitam se.

Stranica će, kroz plan i program mlade dame koji podrazumijeva selektivan retroaktivni pristup, pokušati da približi sadržaj ovog bloga nekim novim ljudima. Realno, teško, usljed svega prethodno navedenog a i materijalnog sadržaja bloga, koji nije baš „širokomasan“. Nemam pojma. Iskreno, poprilično mi je svejedno. Hoću li ja nešto napisati, hoće li to neko pročitati… jesmo li sretniji, jesmo’l pametniji.

Ipak, šteta je nastala a sad mi samo ostaje da nekako fejzbuk плуг (kao ovaj na slici) prikladno ubacim na blog, ali dosad nisam našao zadovoljavajuće rješenje jer je wordpress (kad ne plaćaš harač) ekstremno neljubazan prema modifikacijama, shodno tome čačkam po temi odnosno tražim prikladnu, međutim, svakoj nešto fali… O, wordpress temo, zašto li si od tvrdoga ženskog roda…

Projekat prekinut… neki drugi put. 🙂

Remont!

„U nedostatku napretka, potrebna je bilo kakva promjena.“

091020151365Priča prva
U kući bez fasade živjeh čitav život i ništa mi nije falilo, sem stvari koje su očigledne svima sem meni. I onda dođe fasada. Mjesec dana skele oko kuće, snijega od stiropora, šuta i fleka svih vrsta na površinama svih vrsta. I ode skela prije ima eto onoliko malo dana. Ima još par elektro-radova da se odradi, ostalo je još malo nekih fleka, šuta za otkantati, fasada nije savršena ni nakon nekoliko sitnih popravki, ali je gotova. To je, što je. Pomalo mi nedostaje sivi soc-realizam siporeks blokova koji su sad sakriveni debelim slojem stiropora i plastične mase, međutim, realnost je realna naspram romansiranih sjećanja: kao što nisam naročito provodio vrijeme gledajući u siporeks, tako se nisam ni pošteno zagledao u ovu veliku breskvu. To je posao za komšije i prolaznike.
Inače, boju je odabrao moj brat, selektivni daltonista: razlikuje boje, ali ne razlikuje kombinovanje lijepog od ružnog u tom domenu. Na moj komentar kako sad kuća izgleda kao sve ostale on replicira da je to baš dobro. Elementarna razlika u mišljenjima.

Priča druga
S vremena na vrijeme zađem u neki frizerski salon, unatoč izrazitom nepovjerenju prema toj sorti ljudi, frizerkama, inače poštenom ženskopolnom stubu srpskog društva (muškopolni stub srpskog društva su konobari). Skratiti kosu zarad redovnog održavanja. Iako dugu kosu praktikujem više od polovine svog mladog i neiskusnog života, smatram da treba postojati neka mjera: dužine, čistoće, urednosti. Svačija kosica = slobodica, međutim, estetski posmatrano, kose duže „od pola leđa“ uglavnom ne izgledaju dobro. Kosa ipak raste iz glave i vezana je za nju, treba biti mobilna sa njom i kompatibilna. Vući kosu za glavom…
A ja sam se bio poprilično opustio, dosta je kose izraslo, izlomilo se. Problem dodatni je da kosu rijetko nosim puštenu, što za istu predstavlja stres i bol. Pa da joj pomognem skraćivanjem. Prilikom ulaska u frizerski salon morao sam napomenuti da ne ulazim greškom. Rekoh da se skrati 20-25 cm, na šta ljubazna frizerka zgrabi jedan pramen. Pitanje: Ovoliko?, odgovor: Može još 5 cm na to. Brzo je to išlo, već nakon nekih 7-8 minuta ustajem iz stolice i gledam leševe pramenova na podu. Tu je ogledalo ali kao da nije. Prolazim rukom kroz kosu, „lakši sam za 100 kila“. Dolazim kući i razmišljam šta sam to uradio. Stižem i pred ogledalo. Konstatujem da sad izgledam kao mladi Rade Šerbedžija ili, ako skinem šešir i erotično pustim šiškopramen sa jedne strane, kao mladi Neša Galija. Kao i obično, opet sam se zajebao. Iz već navedenih razloga (R. Šerbedžija i N. Galija) ne objavljujem sliku.

Priča treća
Prva žrtva jesenjeg nedostatka napretka je bio upravo moj rođeni. Blog. Ovaj ovdje. Mada je bilo još ljeto kad sam krenuo čačkati po istom. Vizuelni aspekat je pretrpio inverziju, sad je „bijelo na crno“… zapravo, slova su siva. Zaglavlje je modernizovano u modernističkom stilu a možda najbitniji detalj modernizacije je (veoma vidljiva) crvena boja koja sad označava veze ka sadržajima na drugim lokacijama odnosno hiper-linkove. Volim crvenu boju i generalno crvena-crna-bijela… DEJO GENIJE! Čini mi se da nije naročito naporno po oči u slučaju dužeg zadržavanja. O tome sam dosta razmišljao, ali džaba razmišljanje kad se ne zadržavam duže na istom.
Što se posla „ispod haube“ tiče, i tu je urađeno ponešto. Modernizovane su stranice koje se nalaze sa strane, i to ne samo slikama. Stranica Domaćin sada sadrži moju najkraću moguću smislenu biografiju (moja najduža moguća biografija je čitav ovaj blog). Stranica O blogu je donekle skraćena u odnosu na prethodnu verziju, ponekad valja malo skratiti. Sa druge strane, stranica Sadržaj je brutalno unaprijeđena i proširena, ona sad nudi pomoć pri pokušaju opštesnalaženja na ovom blogu. Na kraju je, sasvim zasluženo, stranica Dodatne aktivnosti domaćina bloga koja nije doživjela nikakve pozitivne promjene, pošto sam „spao sa radara“ u tom nekom domenu. Generalno sam mišljenja da smo, što se kolumnizma i novinarstva tiče, „mala bara sa puno krokodila“, a pisao/ne pisao, teško da ću pomoći nekome da bude pametniji… mada, to nije razlog da batalim blog. Čitamo se.

II < X

Kaže mi WordPress neki dan kako je dvije godine otkako sam se registrovao na isti. Dvogodišnjica. Kao što većina redovnih posjetilaca bloga zna, ovaj blog je prethodno bio unutar sistema mojblog.rs. WordPress sam registrovao, eto, prije dvije godine kad su se pojavile prve laste zlosutnice mojblog.rs arapskog proljeća odnosno raspada sistema. Kolega imenjak Nabokovski je sondirao teren i probrao WordPress za nastavak rada (nekolicine nas) mojblog.rs blog korisnika… Hvala mu.

Ipak, taj datum nije baš početak mog blogovanja ovdje. Gašenje mojblog.rs servisa je uslijedilo nakon nekoliko mjeseci, jun/jul/avgust/lijen sam da provjerim. Tko će mu ga znati. Kao da je bitno kad je. Isto tako, kao da je bitno kad se u toku 2005. registrovah na mojblog.co.yu koji je kasnije postao mojblog.rs. E, to je bilo prije 10 godina. E, to je nešto. Realno, većina mojih blog unosa iz tog vremena je apsolutno bezvrijedna ali broj 10 nije naivan. Što valja, prenijeću dok stignem. Prenosim polako.

Usput, malo prije samog nestanka mojblog.rs servisa sam obišao mnoge blogove koji su tad već bili po nekoliko godina napušteni. U neobično dragom sjećanju su mi ostali Hollowood (nepodnošljiva lakoća genijalnosti), seriozni Branko te Bozza, Vampir iz Zemuna (i nj. avanture). Bilo je tu još dosta zanimljivih blogova, svako je imao neke svoje favorite. Neki još postoje na nekim drugim mjestima, možda ih i nađem nekad. Možda ne. Ko zna zašto je to dobro. Možda se vrate kao Lesi.

Elem, deset godina. Puno, a i dosta. Al’ biće još koliko bude. Realno, inspiracija je potanka od mog boravka u Njemačkoj; sa druge strane je tu i auto-cenzura što se tiče obrade nekih opštih tema, jer koliko puta treba reći da smo tragično glup narod koji je oduvijek zatirao svoju pamet? Na lijep način to nema smisla govoriti, a nema ni dovoljno efikasne šok-terapije. Stoga, bez naročitih konstruktivnih prijedloga nema smisla kritikovati, a šta je uopšte konstruktivno? Pored toga, tu je izbjegavanje aktuelnih i očitih stvari…

Bilo kako bilo, blog neće stati dok ne stane. Serijal Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma je dogurao do svog 11. nastavka – nadam se da će ih biti još makar toliko, a u planu su neke priče o životu kao i recenzije filmskih hitova. Vjerovatno da će biti i teških tema ali nadam se manje u odnosu na humor… I, naravno, biće tu i velike sise. Naime, one su navedene kao tag u nekolicini tekstova i redovno se zakocenem kad vidim da je neko pretragom tog divnog pojma došao na blog. Pa, da ne bude lažno oglašavanje…

5466392453b46Za narednih 10 godina, živjeli!

Teret

Nije da sam lijen, samo ne radim ništa. Sem što sam upravo preselio blog arhivu iz decembra, novembra, oktobra, septembra, avgusta, jula, juna, maja, aprila, marta, februara januara prošle pretprošle (vrijeme leti i zimi i ljeti) 2012. godine. Nekoliko je to blog komada, različitih tipova, među njima meni posebno drag „Nema stajanja sve do kajanja!“, vjerovatno najeksplicitniji tekst na ovom blogu gdje je nekolicinu puta pređena granica dobrog ukusa ali i pristojnosti, što se inače rijetko kad dešava…

Kandidat! Jer neko mora!

Vidi sliku:

8677_o

Poluzlo

Juče je bio izuzetan dan… po broju pregleda. Slučajnost? Nimalo. A još da sam pisao nešto…

mojnoviblog.rs

http://m0jblog.wordpress.com/

‘Ajmo tamo da se raspravljamo.

Get to the choppa!!!

U prethodnim epizodama:
Gost kod grofice na večeri: Dečko se odomaćio
Sluh za duh: Mojblog arhiva

Kao što je već nekoliko puta rečeno, konstatovano i opšte prihvaćeno, iz Maroka se moralo dalje. Posljednje vezano za naš stari sistem, mojblog.rs, jeste da se isti više ne javlja pri google pretrazi. Nema više. Ključ u bravu. Gotovo je. Plaču redom svi Topalovići.

Elem, istraga je dovela do stavke da je domen bio uredan, te da je za nestanak servisa odgovorna odgovorna stranka, firma Mojblog Grupa d.o.o. iz Zagreba, koja je bila vlasnik „sestrinskih“ mojblog.hr i mojblog.rs. Dotična firma je koristila svoje servere koji su, k’o što vidimo, ugašeni.

Daljim interesovanjem, kontaktirao sam Anju Liker (zaposlena u firmi Mojblog Grupa d.o.o. do 9/2012), putem fejzbuka – bez odgovora, te navodnog novog vlasnika Zvonka Zemljića, putem džmejla – bez odgovora. Prije dana nekoliko, da su htjeli, odgovorili bi. Bio sam kulturan.

Ko je propustio, upute za spašavanje materijala (što hitrije, to bolje):
Google Cache, najlakše putem preglednika http://cache.nevkontakte.com/, gdje valja navesti da cache nije sveobuhvatan, tako da će neki linkovi biti nedostupni, stoga može pretraga po OVOM PRINCIPU;
– Internet Onomad Mašina, http://archive.org/web/web.php, ista stvar kao i sa Google Cache stranicama, šta se nađe – nađe se;
cache memorija različitih pretraživača, npr. Yahoo, pretraga a zatim klik na natpis cached desno od adrese, možda je tu ostalo sačuvano nešto što nije na prethodna dva mjesta.

E, sad, bila je ideja, koju smo dijelili Oloriel i ja (a možda još i neki), da se ovdje na wordpress servisu napravi blog koji bi služio kao registar deložiranih sa mojblog.rs servisa…
– mojblog.wordpress.com – zauzeto od strane nekih poljaka;
– mojblogrs.wordpress.com – „The authors have deleted this site.“;
Prijedlozi (lista veoma željna proširivanja):
– mojbl0g.wordpress.com;
– m0jblog.wordpress.com;
– mojblog1rs.wordpress.com;
– nasblog.wordpress.com.

Dakle, povodom ovog posljednjeg, koliko ima zainteresovanih, ideje za adresu, vizuelno oblikovanje stranice? E, sad, neki su ljudi napustili mojblog.rs tek kada je potonuo, neki mnogo ranije, al’ valjda im ne bi smetalo da budu uvršteni kao u stilu „sa 13 sam otvorio prvi blog, poslije njega odmah i drugi, jer tad…“; sa druge strane, wordpress je međunarodni servis (među mnogim narodima), tako da se (prilikom kreiranja mojblog.rs registra) može stvoriti i baza blogova koji su na primitivnim slovenskim jezicima, za one koji vole da čitaju blogove na primitivnim slovenskim jezicima; itd.

Nova adresa

Zle slutnje nekih članova mojblog.rs zajednice su se obistinile: sistem mojblog.rs ne funkcioniše već nekih sedam dana. Da li je istekao domen (ne bi trebalo da jeste), pukao server, nešto treće… ne znam. Znalo se nekad desiti da mojblog.rs ne bude dostupan po dva-tri dana, ali ovoliko… ne sjećam se.

S tim u vezi, blog na adresi http://bojan5150.mojblog.rs/ je nedostupan.

Ovo je rezervna adresa za blog „Gurao sam i šire stvari u uže stvari.“, a da li će postati primarna, vrijeme će pokazati. Nadam se da će se mojblog.rs vazdići, al’ ako ne, ide sve ispočetka.

Arhivu originalnog bloga imam do kraja marta 2013. godine, tako da je eventualna šteta za tekstove objavljene tokom aprila i maja („Pješčana žena u četiri slike“, „Brutalno plavetnilo“ i njih još par). Ovdje ću, za početak, početi da redam tekstove koji su bili kategorisani kao „teme“ u sadržaju.

Prvi „novi“ tekst bi mogao osvanuti za koji dan, trenutno je u pogonu a naslov je „Zašto muškarac može biti boem i jebač a žena ne može biti kurva (al’ može biti sa sela)…“, valjda će biti dobar za novi početak… ako to bude novi početak.

Stari blog je u svojih godina nekoliko skupio nešto preko 250.000 posjeta, i bila je tu nekolicina lijepih stvari. Jako će mi biti žao ako se ispostavi da je on nepovratno nestao, ali, živ čovjek će preživjeti sve.

Svima koji su me tražili, nadam se da su me našli ovdje… DOBRO DOŠLI.

Post od bloga

Blog je blog a post je post. Post je kad postiš odnosno ne jedeš normalno, a ta se riječ može koristiti i za kojekakva druga suzdržavanja. To uglavnom nije dobro. Nego!

Blogova ima raznih, na raznim sistemima. Mojblog sistem na kojem je ovaj blog je stariji od same starosti. Ne znam kako sam uopšte došao na nj. Originalno, postojala je tema na jednom forumu gdje sam zapis(iv)ao neke svoje misli, a onda je ta tema otišla u penis zarad loše administracije foruma, te sam ja odlučio da se prebacim tamo gdje ću biti sam svoj administrator. Mislim da u tom trenutku prije sedam i po dugih, sedam i po teških godina, nije bio nikakav bosanski blog sistem. A i da jeste bio, teško da bih se tamo udomio, jer imam blagu fobiju od bosanskih „blogera“. Zapravo, imam fobiju od same riječi „bloger“, ali bosanski, prva mi je asocijacija neka „Duda mahaluša“, a ja iako mnogo volim Bosnu (zemlju, ne državu), imam solidan problem sa nekim stvarima tipa „čuj, bona“, Plavi orkestar, Audicija, babo-daidža-amidža, golf 1-2-7. Nego!

Pored mojbloga, tu su i sistemi blogspo(r)t, wordpress, blogoye, i tako dalje, i tako dalje. Oni su uglavnom napredniji od mojbloga, tehnološki, ovako-onako, imaju neke napredne mogućnosti, zajednice su veće, drugačije, i tako dalje, i tako dalje. Neki od tih sistema imaju mogućnost tzv. rebloga odnosno jednostavnog kopiranja tuđeg blog sadržaja na svoj blog. U tome se ističe blog sistem tumblr, gdje svi samo klikću na „reblog“. E, sad, iako je tumblr uglavnom značajan po ogromnoj količini slika obnaženih hipsterki, to ovdje nije tema. Nego!

Jedan od blogova koje redovno obilazim je upravo na servisu tumblr. Radi se o strip blogu „Hi, I’m Liz“. U pitanju je blog Liz Climo, djevojke/žene kojoj je osnovno zanimanje rad na razvoju likova i razradi scenarija za crtanu seriju The Simpsons. Liz u slobodno vrijeme crta kratke humoristične basna-stripove koje otprilike tri puta sedmično kači na blog. Strip po kojem je postala poznata, odnosno, koji joj je donio najviše „pratilaca“ je Rokenrol ježevi, koji sam i ja vidio negdje, da li na 9GAG ili slično, pa sam nakon toga ukucao adresu koja stoji pri dnu sličice i oduševio se zatečenim. Nego!

Mojblog nema reblog mogućnost, bar ne koliko ja znam, ali to me ne sprečava da ovdje okačim nešto sa bloga „Hi, I’m Liz“ u nadi da će se to nekome svidjeti i nasmijati ga. Ekskluzivno za čitaoce bloga Gurao sam i šire stvari u uže stvari, sa zvaničnim prevodom na srpski, nakon duge i mukotrpne selekcije zasnovane na proučavanju psiho-demografske tipologije šireg regiona, jedan pažljivo izabran strip Liz Climo…

Ako neko bude pitao…

Desilo se onomad da smo nešto gurali u nešto drugo, gdje je jedno predviđeno za drugo. I neće da uđe. A kompatibilnost predviđena stopostotna. Upotreba logike je odlagala upotrebu brutalne sile, no, jalovost pokušaja sam prekinuo rečenicom Gurao sam i šire stvari u uže stvari, a zatim stavio stvar tamo gdje treba. Istinita priča.