Sve je lakše nego imati ličnost

Nekad se za svađu iz kurtoazije kaže da je polemika uglavnom zbog pripadnosti određenom statusu učesnika iste, a nekad je to vaistinu dobronamjerna razmjena mišljenja koja neće nužno dovesti do usaglašavanja stavova te će jedan od učesnika ipak morati da malo pogne glavu po završetku iste. Argumenti su argumenti, uz čašicu argumenti dobijaju krila i egzotične rečenice konstrukcije. ‘Čašica’ je samo izraz, u pitanju su bile flašice, sjede njih dvojica i onako raspravljaju. Nije status sporan a ni dobronamjernost polemičara, kad je tako – milina je slušati (njih), za razliku od gospođe na bini koja je bila muzička podloga razgovora u malom lokalu čudnih boja teških za oči. Na sreću, makar nije bilo standardne dimne zavjese u kasni noćni sat.

Usvojena zajednička platforma jeste da je svijet podijeljen po mnogo kriterijuma. Sto ljudi – sto ćudi, sto žena – sto ženskih glava (upotreba u rečenici: „Ženska glavo, opet si virila u čašicu!“). Dijele se ljudi po boji, veličini, obliku i sličnim stvarima na koje nisu uticali prilikom dolaska na ovaj svijeta, ali se dijele i po mnogim pitanjima na koja mogu uticati i efektivno mijenjati svoju okolinu: fudbalski klubovi, muzički pravci, različite vrste automobila, sve su to stvari koje mogu posvađati (svađa kao logična progresija podjele) ljude. Međutim, sve su to stvari trenutnog karaktera. Polemisati se može i o stvarima iz vremena prije samog nastanka polemike. Na primjer, o tome kako je nastao svijet. Upadamo u priču ovog prvog:
– Vidiš, uvijek mi je bila smiješna ova priča o Teoriji kreacije („Rekreacije?“, prekida ga drugi), može i rekreacije, vidjećemo za mali fudbal da se dogovorimo, nego, da nema tu religijsku osnovanost, možda bih i popušio. Ovako kad ti dođe ishlapjeli starac i folira nešto o tome kao da se on lično sjeća, a vidi se po njemu da je bio najsretniji kad je došla struja u njegovo selo, ne prolazi to. Ali, kad to kažem, ima jedno ‘ali’. Moram priznati da sam potpao pod uticaj njihove rekreacionističke propagande koja kaže: „Ako je bila evolucija, gdje je sad?“ Gledam nešto i mislim se, nešto je k’o zapelo. Nisu problem ovi hibridni kukuruzi novi, ali, kad razmisliš, stvarno nema nekih novih super vrsta životinja ili biljaka… Pa nismo mi toliko pokorili ovaj svijet da tamo negdje nema neka netaknuta ultra-vukojebina gdje bi mogao nastati novi model mamuta ili nešto u tom rangu… Sve novo što nastaje, novo je samo pod navodnim znacima. To je samo kombinacija postojećeg u kontrolisanim uslovima, ali, dalji razvoj, napredak, progresija, specifikacija neke vrste, gdje je to? I sad, biljke i životinje, u redu, ali ljudi? Tu se baš ništa ne dešava… možda eventualno blaga kontra-progresija ali to je već druga stvar koja ima jasno objašnjenje.

Ovaj drugi prebaci pogled sa iritantne debele pseudo džez pjevačice na flašu, uze flašu u ruku, otpi gutljaj pa pogleda sagovornika i uputi repliku…
– Ne bih da budem direktan, ali, lud si čovjek. Prvi dio tvrdnje i nekako, to bi se moglo dovesti u vezu sa činjenicom da vjeruješ sve ono što televizija laže, s obzirom da, logično, ne žele prikazati ono što se stvarno dešava, ali, ljudi… pred očima su ti, ali ih izgleda ne vidiš. Napredne vrste. Osvajaju, uništavaju.
– Kakve napredne vrste?
– Superiorne. Beskompromisne. Beskrupulozne. Beštije, kad sam već krenuo na slovo ‘b’.
– Ma o čemu ti pričaš?!
– Promoterke, čovječe, promoterke! Potpuno nova vrsta žena koja osvaja svijet. Sjeti se vremena kad su žene imale dlake po tijelu, tiho hodale ulicom, željele da budu majke… sjeti se toga pa to onda zaboravi, zauvijek! Jer došla je ta nova superiorna vrsta, programirana za negaciju tradicije i sposobna za mnogo opasnih stvari i djela od kojih većinu mogu da izvršavaju u isto vrijeme…
– Misliš da stoje i budu nasmiješene u isto vrijeme?
– Ne budi neozbiljan. Mislim na puno opasnije stvari. One voze automobile, jedu, puše, šminkaju se, razgovaraju sa drugaricom u automobilu nimalo ne obraćajući pažnju na saobraćaj, sve istovremeno! Kad izletiš na pješački ispred njih, trube! A stvari se ne završavaju na tome, evolucija nije stala…

Onaj prvi premješta pogled sa flaše na lice sagovornika, a zatim na iritantnu debelu pseudo džez pjevačicu koja nesputana ometa vazdušni prostor solidno prazne kafane. I drugi se osvrće na iritantnu debelu pseudo džez pjevačicu kao da želi da joj kaže da više začepi u p…. materinu ali njegove sljedeće riječi se ipak ne odnose na nju…

– Da, buraz. Kao što si imao originalnog Terminatora model T-800 a zatim naprednu novu verziju T-1000, tako imaš i nastavak priče o promoterkama. Naprednije jedinke te vrste se transformišu u PR menadžere („Ja ću sebi naručiti još jedno pivo, al’ tebi mislim da je dosta…“, prekida ga prvi). One voze automobile, jedu, puše, šminkaju se, razgovaraju sa drugaricom u automobilu nimalo ne obraćajući pažnju na saobraćaj i uz sve to još pričaju na mobilni telefon! E, kad pred njih izletiš na pješački, one trube i psuju! Pa ti meni pričaj da je evolucija stala… Nije! I nama muškarcima ne ide u korist, sve smo ugroženiji, sa jedne strane takvi predatori, sa druge androginija i pederluk („Uvijek je najveća opasnost prijetila od domaćeg izdajnika… ‘Aj, živio!“, ubacuje se prvi), a kud sve to vodi, ne znam… Naravno, evolucija nije završena a nije ni savršena. Imaš i neuspješne kopije promoterki koje pored toga što jedu, puše, šminkaju se, pričaju sa drugaricom DOK pričaju na mobilni DOK voze stižu da prave i saobraćajne nesreće! Ali opet, zapitaj se, da li je to slučajno ili je to prirodna selekcija našeg doba?
– Pa dobro, kad si ti već tako lijepo razradio sistem, samo mi reci: kojoj naprednoj klasi pripada ona tamo na bini? Njen nivo uznemiravanja prevazilazi sve što sam ja dosad sreo…
– Ne znam tačno, buraz, ali dobro si rekao, ja više nisam iziritiran nego upravo uznemiren od njenog pojanja. Popij ti to pivo pa da mi palimo…

Noć je još bila mlada, pun mjesec visoko na nebu, prostranstva grada neonom osvijetljenog pred njima otvorena. Krenuše polako parkingom ispred lokala, s rukama u džepovima, zamišljeni o prethodnom razgovoru ali i budućim planovima, kad tu divnu skoro tišinu, nagriženu samo veoma tankim slojem glasa debele pseudo džez pjevačice u relativnoj daljini, prekinu škripa guma…
– ‘Alo, bre, kreteni! Pa zar ne vidite da isparkiravam?! Moroni pijani, umalo da vas udarim! O, Bože, kakvih sve idiota ima, nimalo ne gledaju…
Drugi pogleda prvog sa pobjedonosnim ali zlosutnim osmijehom…
– Vidiš li ih sad? VIDIŠ LI?

Tako lijepa a tako…

Zašto ljude interesuje život bogatih i slavnih? Zašto postoje tabloidi? Odgovor je jednostavan: život bogatih i slavnih je zanimljiv, usljed bogatstva i slave. Tako i ja čitam te zanimljivosti (uglavnom gledam zanimljive sise bogatih i slavnih) pa naiđem na naslov „Tamara i Omar godinu dana bez seksa“. Kaže tekst:

Samo nekoliko dana nakon što je prekinula vezu s dečkom jer je snimio porno uradak, bogata nasljednica Tamara Ecclestone medijima je otkrila da njih dvoje nisu imali seksualne odnose čitavih godinu dana.

Njoj 28 godina i izgleda kao zmaj, a ovaj se zove Omar i ima na snimku da može, sa tamo nekom drugom. Ona je mislila da je do nje, da li mora smršati, da li je dovoljno lijepa, ovo-ono, a on se pravdao prevelikom količinom stresa i umorom… Teško je reći koga prvo treba udariti nogom u glavu. Ipak, otprilike je jasno koga treba jače udariti nogom u glavu. Reče Tamara i ostade živa:

SVE OSTALO JE BILO SAVRŠENO, SAMO NISMO IMALI SEKSUALNE ODNOSE.

Pas je jeo redovno, Ferrari je palio iz prve, Jadransko more je i dalje brutalno plavo, ruže su crvene, samo nismo imali seksualne odnose.

BLENTAVA, ništa drugo do BLENTAVA. Al’ nije to slučajno, mater joj Slavica je iz trećeg sela do mog sela. I džaba, ode u Rijeku, ode u London, Pariz, Njujork, Rim, al’ i dalje BLENTAVA.

Mislilac misli

Nešto mi je palo na pamet, kad mi ljudi kažu kako sam ovakav čovjek ili onakav, pametan ili glup, ili šta već, prva stvar, ta kvalifikacija čovjek mi nekako smeta. Da je tu makar negdje u zagradi mlad, pa nekako. Mlad čovjek. To mi se sviđa.
A druga stvar, ona suštastvenija za ovu pisaniju, kad razmišljam o racionalizovanju sebe, na pamet mi pada kako je moj najveći kvalitet zapravo to što se ne plašim ispasti glup u pokušaju da saznam ili shvatim nešto. A to je jedan od najvećih strahova našeg naroda. Lakše je ispasti iz aviona nego ispasti glup, nema veze što pri ispadanju iz aviona pogineš, a ovo drugo se i da popraviti.
Posebno mi je drago što je to stečena osobina, koju još uvijek stičem. To je ono kad učiteljica pita ima li nekom da nije jasno, jasno je svima, a nikom nije jasno. E, pa, meni nije jasno. Objašnjavaj od početka. („Šta ko je rek’o, zeko je rek’o!“)

A racionalizacija. Budući da sam inteligentan i na matematički način, dobar dio dosadašnjeg života sam težio sve da podijelim u jedinice i nule da bih mogao shvatiti i klasifikovati. Batalio sam to. I sad sve pamtim kao jedinice i nule, samo u raznim bojama, pa neka nula ima minus pored, neka jedinica je zapravo stabljika cvijeta… i ima ih bezbroj. Neke upamtim, a neke i zapamtim… valjda nekom logikom. A klasifikacija umara.

Brat Zdravko I

Imam ti ja tri brata, zapravo, imam ih više, nego, starija sestra moje majke ima tri sina tako da imam ta tri brata. Sva trojica fudbaleri, prvo naučili trčati za loptom pa tek onda hodati, najmlađi od njih je Zdravko koji je jedanaest godina stariji od mene. Doduše, mnogi to ne znaju. Mislim, da se on zove Zdravko.

A lijepo je to ime, Zdravko. Podsjeća na prijeko potrebno zdravlje (Dao Bog zdravlja, a biće para; od umotvorina, Boga mi, tanka je vajda…). Tako se zove i njegova majka a moja tetka, Zdravka. Tako se zove i njegov i moj ujak, Zdravko. Brat Zdravko je dobio ime po ujaku Zdravku. Kao što vidimo, porodično magnetno polje nomenklature je poprilično neprobojno. Nisam siguran tačno iz kojeg razloga je Zdravko dobio ime po Zdravku, ni nakon različitih lično sprovedenih analiza lika i djela ujaka Zdravka, ali je zanimljivo da Zdravko vizuelno fizički jako liči na Zdravka (o tome neki drugi put). Ujak je onako, jedan Keruak iz Kobatovaca*, život provodi on the road, što će reći da radi u pošti kao vozač. Ima sepet svega na tavanu, nosi kariranu košulju kad radi u polju, voli nakon posla stati kod zadruge. Onomad, dok je još tetka živjela u Beogradskoj 11, znao je navratiti kod nje poslije posla.

A u to vrijeme poslije posla, ali i prije i tokom, Zdravko je igrao fudbal na obližnjem igralištu osnovne škole „Vuk Karadžić“. I dobro mu je išao taj fudbal, štaviše, Zdravko je kasnije zaigrao i za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije, al’ raspade se Jugoslavija… Nego, kad je Zdravko još bio sasvim mali, neki tamo Drago Vabec iz Dinama dade neki strašan go, makazicama sa linije šesnaesterca, pa to je bilo strašno. Zdravka je to dojmilo do te mjere da je unio inovaciju u svoju igru, ne sluteći da će se ta inovacija prenijeti na njegov čitav život: igrajući lopte, kad bi dao go (riječnikom Bože Sušeca, zabio), on bi vikao „Vabec“, a onda su njemu počeli vikati Vabec, toliko da su zaboravili da se on zove Zdravko. Primjer jednog telefonskog razgovora sa početka ’80-ih godina prošlog vijeka, u stanu u Beogradskoj 11 u okopodnevnim časovima zvoni telefon, javlja se tetka a sa druge strane žice je neidentifikovano maloljetno osnovnoškolsko lice:
– Halo? Dobar dan, ima li Zdravka?
– Nema Zdravka, otkud da on bude ovdje sad…
– Da ne znate možda gdje je?
– Na poslu je Zdravko, radi do 16:00.
– Na kakvom poslu je Zdravko?
– Kako na kakvom poslu? Zdravko radi u pošti.
– Kako radi u pošti kad on ide sa mnom u razred?
– Mali, koga si ti naš’o da zaj.?! ‘Aj, m’rš!
[TRAS! – onomatopeja ljutitog spuštanja slušalice metodom zalupljivanja]

Nakon pet minuta ponovo zvoni telefon, javlja se tetka a sa druge strane žice je neidentifikovano maloljetno osnovnoškolsko lice:
– Halo? Dobar dan, ima li Vabeca?
– Samo malo, mislim da je u sobi… Vabec!

 

*Kobatovci, selo pokraj Laktaša pokraj Banjaluke, početna je lokacija moje porodice sa majčine strane a ujak Zdravko je ostao da čuva položaj na ognjištu.

Da li žena sa dva prezimena jede za dvojicu?

Mene nešto nerviraju žene sa dva prezimena. Mislim, zbog ta dva prezimena. Ne sviđa mi se taj koncept. Ako nećeš da izgubiš svoje, ne moraš uzeti moje prezime. Nije mi toliko bitno, nisam ga birao kad sam rodio, a nisam ni birao kad i gdje ću se roditi, realno. Sem ako tebi nije fora da imaš dva, al’ znaj da je meni to bezveze. Usput, onomad sam imao djevojku sa super prezimenom pa sam htio uzeti njeno, no malo mi je osujetilo plan to što me je šutnula…

(Jedan stav iz aktuelne kolumne.)

Lako je tuđim kocem bloginje mlatiti

Ustao sam, oprao zube. Seo na bicikl pa do Ade.
Ustala sam, skuvala kafu. Pustila onu pesmu.
Ustao sam, krenuo na posao. Opet gužva u saobraćaju.
Ustala sam, upalila komp. Ništa novo na fejsu.
Ustao sam, razmaknuo zavese. D. je još spavala.
Ustala sam, otišla po lubenicu. Volim lubenice.
Ustao sam, vidio da nemam cigareta. Život je okrutan.
Ustala sam, na mobu 10 poruka. Sve od m:tel-a.
Ustao sam, došao na mojblog. Gordana Č(mar) mi je izbrisala komentar.
Ustala sam, zapalila poster grupe Queen. Podseća me na bivšeg, pederčinu.
Ustao sam, razmišljao. Slabo mi to ide.
Ustala sam, razmišljala. Napisala na blogu da sam razmišljala.
Ustao sam, vruće je. Zašto je leti vruće?
Ustala sam, otišla u prodavnicu. Miriše sir.
Ustao sam.
Ustala sam.

O ZAŠTO STE USTALI?!
O JEBEM TI MOJBLOG DA TI JEBEM MOJBLOG.

Vratiće se i ona iz Hamiltona

Istinita priča, iz ničega počinje. Slušaj, Bojane, bili mi neku veče sa tom ribom, mislili je j. A ona se zove Nirvana. Čuj, zove se Nirvana. Reko’, imao sam učenicu koja se tako zvala, pa mi nije prvi put da čujem to ime. Kaže, možda je to ova. Reko’, moja ova učenica je bila 1995. ili 1996. godište, sumnjam. Kaže, lako moguće da je to ova. (O j. vas Bog da vas ne j., šta ćete sa djetetom 1995. ili 1996. godište, mislim se u sebi.) Reko’, dobro, zove se Nirvana, a preziva se Metalika? Kaže, možda. Ili Gansenrouzes. Nešto ona tamo prifurala među nas, pita može li sjesti između nas dvojice, mi gledamo. Jesi ti skontao da je ona platila čitavu onu gajbu pive, upućeno saučesniku [Jesam, reče saučesnik]. I zacugali se mi, sve nešto tako, i dođe ona neka starija riba, i odvede je. Mi kao, „‘aj sa nama autom“, a ona kao, „nema veze, sa njom ću ja“. A ta starija, ona je ona stara lezbejka. Skontaj to. Reko’, j. ga.