Nebesi… u krilo stjuardesi…

Ljudi na ovim prostorima imaju puno sličnosti sa Pobješnjelim Maksom. Tirani vladaju, bande haraju, opšti je motiv preživljavanje. Doduše, ne radi se tu o dnevnim operacijama, egzistencija je ugrožena na jednom dubljem nivou: pamet „od danas do sutra“ redovno vodi u juče. A juče? Juče se vrhunski ginulo u ratovima; danas je život zatrt na drugi način, realno, samozatrt.

Pokušaji izlaza (iz situacije) su razni. Evo, trenutno je aktuelno biti stjuardesa. Odlepršati kojekakvim šeicima, oni voze te avione i ostala skupa kola. Htio sam i ja da postanem stjuardesa, prijavio se, nisu me pozvali na razgovor (kme!). Poslije čujem da ove odavde što su otišle, sve je to teško kurvanje, s reputacijom. Pa mi onda još teže što me nisu primili (brutalni kme!)…

Nego, stjuardese odlete, pa se možda i vrate (kao Lesi). Ima i drugih slučajeva. Neki i neke se vrate, pogledaju malo gdje su, kažu „jebo ovo“ pa se vrate, tamo. Neki i neke se vrate samo da naprave veliku kuću u rodnom kraju. Neki i neke se ne vrate. Neki i neke se ne vrate a još promijene ime da efektnije sve ovo pošalju u pičku materinu. (Naći ćemo te, Đuro, tamo u Ameriki!)

„I tako“, stara i ja iskoristišmo trenutak godišnjeg odmora da prodiskutujemo o jednom prigodnom slučaju… Njena je uvodna riječ:
– Ja mislim da se ona udala za njega samo da ode odavde.
– Ne znam, može biti…
– Pa jeste, on onakav, kad ga vidiš, nema šta drugo biti.
– Pa da, nije nešto. Mislim, nije sad da je on neki da ništa ne valja…
– Pa jeste, obrazovan je čovjek…
– Da…
– Tih je, ljubazan, blagog karaktera… – teško se borim sa pridjevima.
– Da…
– Al’ nijedne prave muške karakteristike nema?
– Da.
– Hm…

I tu sam se zamislio, oko više stvari.

Advertisements

Furiozni utisak: Mad Max 2015

Razumijem da se vremena mijenjaju, ali da se Pobješnjeli Maks za brutalnih 30 godina neopravdane odsutnosti zapravo pretvori u ljekara koji se zove Ljubiša i ima muža kod kuće, nisam očekivao.

Puno, vaistinu, mladosti je prošlo od posljednjeg nastavka P(M)M serijala, ravnih 30 godina. Sam serijal je prošao puno, od ličnog i personalnog pakla na blago distopičnoj zemlji (Mad Max, 1979) pa do apokaliptične komedije (Mad Max Beyond Thunderdome, 1985). Režiser Džordž Miler je takođe prošao dosta toga, između ostalog prasiće (Babe, 1995), pingvine (Happy Feet, 2006)…

Trebao, morao i mogao je ovaj film ranije, ali nije. Rad na filmu je zapravo započeo 2001. ali se zbog raznih problema i promjena… oteglo. U međuvremenu je, usljed zastoja u radu i ličnih kontroverzi, otpao i Mel Gibson, titularni junak. Film je završen i pušten u štampu za „čitanje na JuĆjubu“ ove jubilarne 2015. godine, u drugoj dekadi velike filmske reciklaže. Dugo čekanje, velika očekivanja, semafor, a rezultat…

Stvar je takva da Ljubiša nije siguran da li je on sumanut ili nije. Realno, Bata Živojinović u ulozi doktora Nedeljkovića je sumanutiji od Toma Hardija u ulozi Pobješnjelog Maksa. Nekonzistentnost Maksovog lika se ogleda u nešto konstantnijoj konzistentnosti njegove partnerke Furioze (Šarliz Teron) što ne bi bio problem da nije konzistentnosti lika Pobješnjelog Maksa u prethodnim filmovima.

Sama priča je relativno standardna u okvirima južnoafričkog retrohomosajberpank domena kojim je serijal krenuo (sa) prvim nastavkom: nakon nuklearnog holokausta, Ljubišu u njegovom lutanju („Ej, živote, lutalico“) hvataju podanici tiranina Džoea da im posluži za rezervne dijelove za oštećene podanike. Tiranin Džo je zao i tiraniše tisuće ljudi držeći ih bez vode i upozoravajući ih na štetnost iste… Znači, akcija… se morala poduzeti!

Neko je tu već morao nešto učiniti, a to nisu bile opozicione političke partije već krtica iz ličnih redova: Džoeova poručnica Furioza mažnjava cisternu + logistiku (cenzura) i kreće da nađe mjesto njene mladosti, zelenu dolinu. I potjera za njom. Ljubišu nataknu na auto u potjeri. Spadne sa auta i pređe u drugi tim. I to je nekih 80% filma, akciona potjera, gore-dole. Baš akcija. Malo onako ublažena i cenzurisana CGI akcija, ali akcija.

Sama akcija i nije tako loša u ovom vremenu kad se manje-više došlo do saglasnosti da su akcioni filmovi iz ’80-ih godina zapravo najbolja zabava u domenu sedme umjetnosti. Ovdje su dva problema, što je nosilac tog konstantnog otupljujućeg naboja (1) ćelava tenkg0rl Furioza (2), gdje je ljubazni Ljubiša mutavi pomoćnik. Ona tri puta što je progovorio, dva puta su bili „To je moj auto!“… Budaletino jedna, to je tvoj film.

Ostatak vremena Ljubiša Furiozi dodaje pušku, popravlja auto, kupuje uloške, donosi doručak u krevet, daje krv… A onda uslijedi podatak kako su feministička udruženja pozitivno reagovala na film. Da, feministička udruženja su pozitivno reagovala na postapokaliptični film pun nasilja i groteske. Izgleda da je to bio cilj, da se Pobješnjeli Maks pojavi kao filmska preporuka u Blic Ženi…

PAJEBOTEBOG.

Ključni momenat egzotične atraktivnosti originalnog Pobješnjelog Maksa i boljih momenata njegovih nastavaka je bila sumanutost. Sumanutost kakvu Mel Gibson demonstrira i kad otvara jogurt a kamoli kad tuče svoju maloljetnu djevojku ilegalnog imigranta. U politički korektnom svijetu, ta je sumanutost zamijenjena trkom na 100 metara u dužini od 10.000 metara. Kad čoek malo bolje razmisli, pa to je totalno sumanuta ideja!

Mnogi su heroji pali na tjeme. Ponekad je poštenije ostati ležati.

Šta meni znači Banjaluka?

Ili kako se ne izgubiti u traženju odgovora na to pitanje…

Rođen u Banjaluci, čitav život tu stalno naseljen. S vremena na vrijeme mi se u nekim situacijama omakne komentar tipa a odakle je ovaj (seljak). S vremena na vrijeme se nasmijem nekom vicu o Glamočacima, ali sigurno ne tako glasno kao što se smije Slobodan J. S vremena na vrijeme odem negdje i bude mi drago kad odem a svejedno kad se vratim. A rodna gruda se ne zove džaba rodna gruda. Zbunjujuće, kad malo razmislim o tome, što dosad i nisam, s vremena na vrijeme…

Banjaluka, grad lijepih žena, zelene rijeke Vrbas i tvrđave Kastel, ćevapa… prve asocijacije. Što se tiče muškog pola, može se stati već kod prve. Stara je priča odnos 7 : 1, a relativno novija avangardna ideja da se Banjaluka proglasi gradom žena tako što bi na ulazu u Banjaluku stajala dva kipa visoka dvadesetak metara, prikladno, Mira i Zora (ili Jadranka, Vukosava… kako već da su bili prijedlozi imena). Čini mi se i da je ideja bila da se na tom ulazu u Banjaluku Miri i Zori prolazi kroz noge. Hm… zamislih se. Nego, istina je da ima žena. Isto tako, istina je da većina tih žena nije iz Banjaluke, originalno. Banjaluka je univerzitetski centar a danas sve žene studiraju. Ukratko, je li. Same Banjalučanke su, po opštoj ocjeni, malo „poteške“. Ne valja kad su lake, ne valja kad su teške… jebi ga, ne valja, kako god okreneš. A zapravo, valja svakako. Mada, realno, šta to znači. Žena ima i u naftnim mrljama, i makar da su sve ružne kao direktan plod incesta Medlin Olbrajt i veoma masnog bureka, nema veze. Ima šta ima. Ako nećeš ti, drugi će. Ali, ta karakteristika ovog grada… ne može imati naročitu ličnu konotaciju za nekog ko je oduvijek tu.

Rijeka Vrbas, Kastel, zelenilo… Paaa. Ima i ljepših rijeka. Većih. Čistijih. Vrbas taman u Banjaluci mijenja oblik, iz sportske rijeke u mlitavu. Tu svakako ne pomaže ni sva kanalizacija koja ide direkt u nj. Ipak, relativno je čist Vrbas, djelimično mjestimično i uređen a i hladan kao zmija. Lijepo je imati rijeku u gradu ali je neobično lako sakriti oduševljenje banjalučkim Vrbasom, posebno u poređenju sa koječime što teče između Une i Drine. (Bilo bi nisko sad spominjati Miljacku, al’ dobro.) Ipak, Vrbas vuče sa sobom nešto drugo: noći pored Vrbasa. I na Kastelu. Kategorija koju je teško kvantifikovati ali koja jeste nešto što se utkalo u duh grada, mitove i legende. Mada, to će doći na red, „duh grada“.

Tvrđava Kastel je jedan od simbola grada i predstavlja jednu od rijetkih stvari koja svjedoči o davnoprošlim vremenima, obzirom na narušavanje građevinske istorije ratovima, zemljotresom i urbanističkim užasom. U pitanju je neki 15-16. vijek (većina aktuelnih arh. detalja), iako ima podataka da je u blizini Kastela bio hram posvećen bogu Jupiteru (Rimljani!), kao i da je tu bila utvrda… Kastel ima svoju mistiku i zanimacija je na više nivoa: svakog će normalnog dječaka interesovati zidine, osmatračnice, tajni prolazi i čudesne čika Jeftine priče; svakog će nenormalnog dječaka interesovati homoseks na Kastelu u okrilju mraka. Isto tako, Kastel je mjesto održavanja mnogih kulturnih manifestacija. Mada, to će doći na red, „kulturne manifestacije“.

Arhitektura Banjaluke je… konfuzna. Banjaluka je nekad bila ponosna kao grad zelenila, ali je u posljednjih 15 godina uništeno više zelenila nego za 50 godina prije toga. Gradi se navrat-nanos i na ruku investitora, neplanski; što novije, to lošije. Banjaluku je poprilično resetovao zemljotres 1969. godine, te se, obzirom da je trusno područje, ne može naročito ići u visinu, pa sam grad izgleda… pa onako. Ima tu lijepih detalja kao što su nešto očuvanih starih kuća u Šeheru (ili kako god da se taj dio grada zove po novosrpskom), zatim, vile u ulici odnosno bulevaru dra Mladena Stojanovića, kao i sa druge strane, (novo, staro 30 godina) naselje Starčevica koje je napravljeno sa smislom, za razliku od gradnje danas, kojoj je jedan od ciljeva rušenje novoistorijskog postojećeg (vidjeti: „Mali Borčev“, Trg Krajine, Park Petar Kočić…). Dakle, ima se gdje prošetati, zastati sa uzdahom… ali i toga nestaje. Mada, to će doći na red, „nestajanje“.

A neke stvari nestaju veoma brzo, ali teško da će nestati. To su banjalučki ćevapi, najbolji ćevapi na svijetu. Zapravo, najbolje jelo na svijetu. Realno i činjenično.

I to je tako nekako, kad se radi u pukom nabrajanju prvih asocijacija. Međutim, šta je tu posebno rečeno? Ništa, ni lično ni uopšteno. Šta zapravo čini jedan grad? Ljudi. Danas su u Banjaluci ljudi sa svih strana. Neki nisu došli iz naročito lijepih razloga, a mnogi koji su nekad bili su otišli, i to iz naročito ružnijih razloga. Miješanje karata koje se desilo od 1991. do 1995. je dovelo do toga da Banjaluka postane „glavni grad“ prve potpuno legalno srpske teritorije zapadno od Drine. Otprilike je jasno šta to znači u etničkom smislu. U jednom trenutku, 1993. godine, nije bilo nijedne džamije u Banjaluci. Sad su skoro sve tu, uključujući Ferhadiju. Možda se nakon nekog vremena prihvati kao da je (od)uvijek bila tu, pa da bude simbol kulture, a ne narušenih međuljudskih odnosa i natezanja odnosno demonstracije moći i novca. Mada, odlično je ona ispala kako se gradi danas…

Kako se gradi i radi danas? Banjaluka je administrativno središte RS, tu su zgrada Vlade RS i koješta. I tu se kao nešto radi, zapravo bi bolje bilo da ne rade, volusine zaposlene da kotrljaju papirčine. Sa druge strane, u fabrikama se uglavnom ne radi. Privreda je preživjela rat ali ne i privatizaciju. I to je jedan obrtni momenat plivajući zamajac ili što bi Tifa rekao, „šlagvort“: ne radi. Nekako se čini, u ovom globalnom momentu da je to jedna kvalitetna asocijacija za spojiti spajalicom za pojam „duh grada“. Posebno, Banjalučani ne rade. Rade neki drugi, Glamočaci u opštini, Drvarčani u policiji, ovi-oni, a Banjalučani njima uz nerad jebu majku. Umjesto da rade nešto da bi radili. (Sami pali, sami se ubili, realno.) Opšta tu nekakva učmalost vlada, energije i elana nigdje, kako ništa ne radi… tako ne radi. Iako je tradicija nerada svakako regionalna, Banjaluka opet ima tu jednu posebnu dimenziju fascinantnu kako stranim posmatračima tako i meni domaćem (životinji): nerad kao trajno stanje, uz višesatno žvakanje plastične kašičice za kafu. Isto tako, tu je i sveprisutna inercija koja će dočekati svaki pokušaj rada: čovaburaz, mojne to, e. To se posebno odnosi na svaki pokušaj rada koji bi mogao rezultirati dubljom promjenom. Možda stvarno ima neke direktne veze sa Jamajkom, gdje oni crnci po čitav dan sjede i sviraju one gitare, puše marihanu, a BDP po glavi stanovnika 1,50$ godišnje (izvor podataka: trener Sale). Kultura nerada je zapravo jedna od rijetkih uspješnih kultura…

A kad smo kod kulture, tu su kulturne manifestacije i sportske zanimacije, tradicije i relaksacije. Tradicija uglavnom nema. Nekad je bio Karneval na Vrbasu, pa jebi ga, ne može „karneval“, sad je Ljeto na Vrbasu. Pa onda dođe čoek vedra čela i pokuša da napravi čaršiju od sela, Danilo Lazović, pokoj mu duši, ustanovi Banjalučke ljetne igre, asfaltira stazu kroz Kastel (na užas dužebrižnika koji bi da isti sačuvaju u apsolutno originalnom stanju), pokrene stvar… stvar se preimenuje u BALF, izgubi koncept, smisao i značaj. Tu su bili kojekakvi pokušaji muzičkih festivala koji su izgurali pokoju godinicu, po principu od koga je – dosta je. Jedino se već nekih osam godina brutalno drži zubima i škrguće Demofest, koncept kojem je greška samo ime. Demo bendovi, koji bi trebali da budu suština, imaju priliku da se predstave jednom pjesmom; žiri iz godine u godinu bira likove koji ne bi mogli da drže vodu ni na alternativnoj sceni, a kamoli u glavnom toku, pjesme nema nigdje, samo puno scenografije. I sporta je sve manje, banjalučki sportski klubovi su u novčanim problemima, a neki drugi nisu. Nasumične sportske manifestacije sa bogatom scenografijom zavise od političkog raspoloženja i pitanja da li je parna ili neparna godina, jedino što počinje da liči na tradiciju jesu prvenstva u raftingu gdje se okuplja elita iz trećeg, četvrtog i svih narednih svjetova. Sve u svemu, ovi segmenti Banjaluke su, a to se odnosi i na RS, na veoma niskom nivou. Otprilike, očekivanja su da bi se u dogledno vrijeme moglo poraditi na organizaciji Otvorenog kupa šiljenja HB olovaka, možda i neke međunarodne konvencije poštovalaca i nosilaca kariranih hlača, a zatim i stručnih skupova o ergoniji i aerodinamici kvaka na vanjskim vratima stambenih objekata okrenutih prema sjeveru…

I sad, panta rei. Sve se mijenja. Dobar dio stvari u životu grada je, u skladu sa čitavom bivšom državom, promijenjen nasilno. Tu su neki novi ljudi, a otišli su stari. Ipak, teško se oteti utisku da je ta spirala depresije i deprecijacije isključiva posljedica novih tokova. Banjaluka je uvijek bila tranzitna i neka od zlatnih imena vuku druge korijene. Primjer je Marijan Beneš, rođen u Beogradu, djetinjstvo proveo u Tuzli a Banjaluku proslavio u svijetu boksa, i za kojeg najmanje što ovaj grad može učiniti – da mu ukaže počast još za života – jeste da jedna ulica ponese njegovo ime, ili pak Tisa Milosavljević iz podalekog Niša koji je iza sebe ostavio Banske dvore (i još niz vrijednih građevinskih instrukcija!), a Banjaluci je služio svega jedan mandat i samo je jednom posjetio nakon toga. Sa druge strane, Banjalučani nikad nisu uspjeli sebe naročito da izguraju dalje u nekom kulturnom, društvenom ili političkom smislu i sa te strane se radi više o incidentima nego o pravilu. Sport je imao par zlatnih trenutaka, čak i na međunarodnoj sceni, ali se moglo. Sportskog duha i talenta ima i danas ali nužne logistike – kakva nije bila potrebna nekad – nema. U drugim segmentima, Banjalučka muzička scena je 40.000 puta slabija od Sarajevske, iako ima neku svoju ideju/ultratanku nit i sentiment, jednostavno, kurbla i kapak. Što se filma tiče, tu je zanimljiv primjer Nikola Pejaković koji teško da bi napravio bilo šta da je ostao u Banjaluci, a opet, vjerovatno najmanje poštovanja dobija u istoj… Ima tu još par imena na raznim stranama kulture i javnog života, ali kad bi se krenulo nabrajati pa porediti, Banjaluka bi svakako bila nekih 124 mjesta ispod Travnika.

I kroz sve ove crtice, razrađene jače ili nejače, odgovor na naslovno pitanje se čini i dalje veoma daleko od odgovora. A tu je zapravo. Konstanta pasivnosti čini svoje. To je i moj odnos prema samom pitanju a i samom eufeminifriziranju prilikom obrade pojma „duh grada“. I kad kažem Banjalučanin (i da sam jedan od), to sve imam u vidu.

Trenutak sudara svjetova vrijedan 7.464 pjesme Crvene jabuke

Boro iz Dervente je moj stari ratni drug sa filozofijade u Herceg Novom. Godina je bila 2002, fakulteta sam bio prva godina, a Boro je bio prvi lik kojem sam se – nadasve kurtoazno – obratio u autobusu. Nikoga od saputnika nisam znao, te sam njega prvo upoznao, pitanjem „koja je godina?“. Boro je bio „godina sedamdesetšesta“, obzirom da u tom trenutku uopšte nije studirao; na filozofijadu je krenuo onako, sa četkicom za zube u jednom džepu vijetnamke i kupaćim gaćama u drugom. Rajko, Sanjin, Boro, Keki i još neki… tada, upoznašmo se. A organizator izgubljeni Ilija, čovjek kojem je nakon te filozofijade zabranjen pristup u SOFF (Studentska organizacija Filozofskog fakulteta). Šta reći pored činjenice da je fudbalski tim našeg fakulteta, na onu jednu utakmicu kad su zapravo našli gdje je stadion, izašao u „dresovima bez dresova“, sa brojevima napisanim karminom na leđima. A jebem ti život.

Nego, ovo nije priča o toj filozofijadi, a ni nekvalitetu naredne. Boro je, na žalost, jedini kojeg sretnem od tih ljudi, ostali su završili ko zna gdje. Uvijek se rado prisjetimo tih par dana sile i slave, ovoga i onoga. Nego…

Neki dan se zadesili, idemo buvljakom i zagledamo sitnice, prebacujemo pokoju, kad on ugleda cipele, brodarice. Kao onomad što je Midži imao i nosio kad nije išao na časove rep plesa u „Mjuzik Hol“. Fine brodarice, smeđa koža, očuvane. Proba ih Boro, pa nešto okreće glavu…
– Koji broj ti nosiš? – upita me.
– Pa, 44 uglavnom.
– Nisu ni za tebe…
– Tebi ne odgovaraju?
Velike.
– Kako velike? – upita ljubazna prodavačica, postarija žena a pomlađa baba.
– Velike mi za broj… – snuždeno će Boro.
– Pa to je 42. Koji ti broj nosiš?
– Pa 41…
– Čuj 41! Pa to nisam vidjela, muško da nosi 41! Tako mali broj! Jedini kojeg znam da je nosio 41 je bio moj pokojni muž…
U tom trenutku Boro pogleda pomlađu babu, a pomlađa baba pogleda njega. Takoreći se zgledaše. Prisutnima nije bilo svejedno. Osjetilo se tu nešto u zraku… ali na kraju cipele ipak ostadoše na prodaju.

Foto izazov: 225 od Brusa Lija

Dobro došli, dragi čitaoci!

Na redu je još jedno izdanje malonagradne igre Foto izazov na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari. U skladu sa sezonom, tematika je ljetna i lepršava a sam zadatak nije naročito težak.

Ovoga puta u Foto izazovu – zarad postizanja što pravilnije kompozicije – fotografija je pažljivo retuširana u popularnom programu za obradu slika: uklonjen je jedan element čije su vertikalna suptilnost i oštrina davali slici sasvim drugačiju kompoziciju. Zadatak je prepoznati koji je to element uklonjen.

Uzimajući u obzir prošle Foto izazove, vjerujemo da pažljiviji čitaoci bloga Gurao sam i šire stvari u uže stvari. neće imati sa rješavanjem ove male slikozagonetke. Kao i obično, ostavite Vašu pretpostavku u komentaru, a čitalac koji najbrže pogodi biće nagrađen pismenom zahvalnicom u narednom članku.

Sretno!

260620151043-1