Ljubav je… II

… kad mene moja zena uči da se ljubim (s) jezikom (u usta) pa kaže: „Ma ne tako, tako se liže pička.“

Advertisements

Sreli se?

Azra – Kao ti i ja

***
I da sam kao što sam, ostalo bi na slici: običaj čest u kategoriji Fotografija/Putovanja/Sitno, sličica bez objašnjenja. Ali. Promjena. Objašnjenje.

Prikazana je jedna mala „situacija“ sa banjalučkog izletišta Trešnjik, dva stabla opasno blizu jedno drugom. U Biologiji postoji pojam simbioza; nije ali blizu. Jedna je to scena koju hiljade prolaznika vidi ali rijetki uočavaju. Nije čudo, ali, radi se o dva stabla visoka preko 20 metara. Nije često. Nimalo.

Jedno stablo (crnogorično) stoji pravo, dok se drugo stablo (bjelogorično) uvija oko ovog prvog. Šovinistička je pretpostavka da je ovo što stoji pravo muškić, a da je ovo uvijeno ženskić.

Često prolazim pored ovih stabala. Zastanem. Položim ruku na ovo uvijeno i kažem kučko. A nekad i ne kažem ništa.

Inače, Džoniju je juče* bio rođendan. Juče sam krenuo da okačim ovaj članak. Omela me.

Bon Jovi – New Jersey 3/5

A nisam je zvao luda kučko već… LJUBAVI.

Ljubav je… I

… kad u tri noći pješke ideš kilometar i po da gladnoj kučki odneseš smoki jer u kući nema ni koricu hljeba, a onda te ona mrzi 10 godina kasnije.

Ni Olova, ni Trnova

Tamo neki onaj januar, visok datum, tanki novčanici zaposlenih nesretnika – seksualni život za taj mjesec na izdahu. Nije baš proljeće u Nišu, ali otanka zima bosanska, bi; sem kad je gruvalo kao na razglednicama. Do Bihaća i nekako, vrijeme je htjelo pa nije, pošlo a da ne zna da li je došlo; preko Prijedora i Novog smo došli.

Sitna kiša je kvasila siv dan, u magli je Plješevica, snijeg je neki krut ostao podno. Sa Garavica Klokot je izgledao kao moćni Amazon, što se odozgo topilo polja je potopilo. Na Uni patke kao vrapci (a vrapci kao žabci), u restoranu ćevapi nikakvi („al’ standard“), sve što je – tu je, samo nema onoga što je bilo a nikad više biti neće.

Turizam i nije bio neki – ali šoping kvalitetan – a već je vrijeme da se krene; put za Jug, ovaj put. Veče donosi novu (51) nijansu sivog, blago je penjanje odmah, Gorjevac prema Dubovskom. Povremeno se pojavljuje i nasmijan mjesec, valjda da osvijetli vukovima da bolje vide medvjede. Počinje snijeg; na autu su ljetne gume, jedine koje imamo.

Dublje u noć, magle na prozorima nema; grije klima, ugodno je, unutra. Duga svjetla bolje ne paliti, samo se vidi duplo više pahuljica koje lete u susret. Snijeg se prima za asfalt, svako skretanje van tragova prethodnika je posao za malog remorkera. A prethodnika nema na vidiku, kao ni sljedbenika ili bilo koga na toj nesretnoj cesti.

U jednom trenutku, muzika prestaje – uređaj se pregrijao; na disku prva pjesma Pink Floyd – Wish You Were Here, a takav je i ostatak – ona izabrala. Nastavljam u tišini da vozim, ne znajući gdje, ne znajući kako, držeći volan kao… mnogo asocijacija od kojih su neke i pristojne. Na suvozačevom sjedištu, ona spava u toplom mraku.

 

Majstor: exp. level 100

Prije nego što je ove guste brkove išibalo stotinu zima i snjegova, olujnih vjetrova i brodoloma, isti su analogno bili unekoliko nježniji, kao stabljičice divljih tratinčica na suncem osunčanoj livadi neke južne strane na sjevernoj polulopti. Bili smo studenti. I tako, kako to mladi ljudi počesto znaju, nismo znali. U krevetu smo jeli a na stolu smo radili ono što se radi u krevetu, a nismo spavali. Ta rokada nasušnih životnih potreba i nije tako nelogična kad čovjek malo bolje razmisli. A i da jeste, realno… Sto je bio statičan, bazično, vremenom do dinamičan. Četiri noge krute + dvije + dvije, odvrću se šarafi, šta da se radi. Krevet je bio pun mrva, bazično, vremenom do namješten i korišten. Ali smo sto koristili više nego krevet kao krevet nego sto. I tako se jednom desi inspekcija, nadzorni organ njena majka dođe u posjetu, uoči nepravilnosti na lokaciji pa joj reče a ona meni rednom vezom na uho dunu kao topli vjetrić prije kiše jesenje: „A što se ovaj sto klima ovako? Reci Bojanu da to popravi…“ I ne budi lijen i gluv, grudi njene balkanske koje stežu grube ruke moje radničke, zateži šarafe, popravljaj sto, popravljam sto, nikako popraviti. Popravljao sam sto redovno, a ona tek nedavno naučila kuvati. Srećom, niko ništa nije posumnjao. A i da jeste, realno…

Dalji rođak Akshata Saxene

Kao i sve velike bajke, i ova se desila: onomad! Koncert neki, na otvorenom događaj, tu negdje se nalazim, kad drž’-ne daj, tu ti je i moja bivša djevojka – svakako ne mršava već potaman (ljepota je u oku posmatrača), pije pivo k’o što to i inače radi. I sad, sa njom tu nešto, pričamo i popunjavamo praznine ______, mada ja više onako, ne znam ni ja, a Mišo Kovač više onako ostala si uvijek ista, ko će mu ga znati šta ko tu kako i to… tako lutamo Mišo i ja alejama sjećanja, kad me ova prekinu:
– Ej, eno one drugarice od one tvoje debele bivše!
– Gdje?
– Tamo!
– Koja?
– Ona kratko ošišana!
– Čekaj, koja?
– Ma ona!
– Ne mogu skontati koja…
– Kako ne vidiš, ona!
– A tebe, kako ne vidim… K’o da se ja mogu sjetiti sad…
– Pa koliko si ti imao njih [tih bivših debelih]?!
A ja u sebi brojim na prste, a ono nestalo prstiju…

Neke su seke…

Kad sam bio mlad ja sam… između ostalog… bio nesrećno zaljubljive prirode, kao što su neki ljudi u poznim godinama koji hrču dok spavaju pa ja ne mogu. Al’ kad si mlad, to lakše ide, pomagaju drugovi kad hoću da se ubijem zbog nje (zbog nje… šta ću s ove ruke dve i to). Toj činjenici nije pomagao fakat da kad sam bio mlad ja sam išao u neke teretane u koje su išle i žene, da svojom ljepotom, svježinom i voluminoznošću ometaju treninge i sabotiraju put ka nabildanosti (al’ ne treba gubiti nadu, kaže mi mladi Arnold Anikić).

I tako se jednom ona pojavila… na aerobiku. (Nije trenirala tegove da bi trenirala tegove.) Bila je mlada i jedra, crvenih obraza kao animirani emotikon koji označava stidljivost u internet komunikaciji, očiju neke boje (neka iz spektra prirodnih bojа, al’ ‘aj znaj koja) i duge talasaste smeđe kose. Imala je otprilike 22 godine, što je idealno, mada nije loše ni kad ima 19, a ni oko 40 godina… hm. Pardon. Bilo kako bilo, svidjela mi se čim me je vidjela, a i ja nju. Imala je nešto tako prirodno, i pored te jedrosti, naglašavam!, nešto što mi se… sviđa. Tko zna. Sve je to rezultiralo da sam je nevino pozdravio jednom… pa i drugi put… i treći. A i ona je meni odzdravljala. Javi se, a što ne bi, meni se svidjelo, a tebi? Dakle, stvar je bila završena. (Za mlađe čitaoce napomena: tako je to išlo u vremenu prije fejzbuka. Danas to ide brže i lakše preko popularnog „ćaskanja“, napišeš „ćao“ i „smajli“ te možeš da biraš šumicu u koju ćeš da vodiš djevojčicu.) Dodatnoj završenosti stvari se nakalemio činjenični podatak iz mog fotografskog pamćenja kad se jednom pojavila na aerobiku u crnoj Status Quo majici bez rukava. Trebević, majko, Trebević! (Za mlađe čitaoce napomena: vrh, ekstra.) Iako nikad nisam slušao Status Quo, niti planirao početi, bilo mi je to jako simpatično. Na žalost, dalje otkrivanje je donijelo hladan tuš. Nakon majice bez rukava, jednom se pojavila u majici na bretele. Bio je to mač sa dvije oštrice: pored boljeg pogleda na njenu jedrost, tragičan nedostatak rukava i leđnog pokrivača na njenoj majici na bretele je ukazao na postojanje neke tetovaže na njenim leđima. Veliki pih. Iako je to bila neka ženska tetovaža umjerene do male veličine, to je značilo obustavljanje čitave ideje.

Jednostavno, ne sviđa mi se to. Ukratko, život je veliki dar, ljudsko tijelo je jedan predivan i precizan mehanizam te ga ne treba skrnaviti takvim (kao ni nekim drugim) glupostima. Posebno što je u današnje vrijeme značenje tetovaže doživilo inverziju, tako da ista nije simbol individualnosti nego obrnuto, al’ bez da idem u detalje, da se ne uvrijede tetovirane čitateljke i čitaoci. To je tako za mene, a za neke druge ljude nije. Veoma jednostavno.

Bio sam skrhan! Tim otkrićem! Na njenim leđima! Stajao sam na šanku djelimično pijan bez dva dinara u džepu da joj dam za taksi i da je bio potop a ja da sam Noje, ne bih znao koga bih poveo… nju ne bih. Tako mi je to bilo tad, emocije burne. Okrenuo sam se za psihološku pomoć mom stamenom drugaru Nebojši koji trenira tegove (za razliku od Nebojše koji ne trenira tegove). Izložio sam mu čitavu stvar u detalje, opisnom metodom. Nebojša me je samo kratko analitički pogledao, da bi zatim progovorio i prosuo mudre riječi preda mnom kao što čangrizava baba sa drugog pospe lavor vode na djecu koja igraju lopte ispod balkona zgrade:
– OJEBOTIMATERSVOJU, pa neš je ženit!
Na to sam samo tužno klimao glavom, dajući potvrdu da je u pravu, ali tužno. Vidjevši tugu u mojim očima, Nebojša malo korigova svoj korektivni stav:
– A jesil ti provjerio, da to nije ona tetovaža iz čipsija?
Na žalost, bez provjere sam znao. Nije bila, prokleta da si, fabriko „Marbo“!!!

I eto, kad sam bio mlad, a i sad sam. Isto mlad.

Strip ali ne i tiz

Tup k’o leđa u sjekire

– Vidio sam je neki dan, a nismo se vidjeli poprilično dugo vremena.
– Kako izgleda?
– Pa onako, ne izgleda baš najbolje. Nešto je smršala, blijeda u licu…
– Možda drži liniju…
– Da, al’ pogrešnu liniju.

Lepa Janja, ribareva kći

Kad je lijepo vrijeme, onda je sve lijepo, pa i vrijeme. A lijepo je kad se sunce pojavi da topi snijeg. Lijepo vrijeme sa sobom vuče i lijepe stvari. Tako sam ja sjeo da okrpim čarape, pa se sjetim onomad…

Pričamo nešto Jelena i ja telekomunikativno pa me ona pita nekako stidljivo da nemam možda iglu i konac. Normalno da imam odnosno nemam ali ima stara majka u ladici. Kaže, crni konac i iglu, pa da joj ponesem, treba zašiti dugme na hlačama. A ona je volila slaninu, onako kad zasjedne pa red slanine, red mesa, sve sa kečapom (čudni su ukusi gospodski), pa razvuče osmijeh, mmmm, dobro je i nešto objašnjava punih usta i klima glavom. I, ovaj, to je bila digresija al’ nije, nego, otpalo to dugme pod nerazjašnjenim okolnostima, narušilo funkcionalnost hlača oliti pantalona a lijepo su joj stajale te hlače, pa da se to napravi kako treba… Dogovorimo se mi brzo (sve 5, večera za 5, preporuka za saradnju na pik.ba), ponijeću ja njoj iglu konac, još nešto, ništa više.
Dođem do nje, malo posjednemo, kako to već ide kod mladih, a onda se sjetim da imam iglu i konac u džepu. Izvadim ti ja, iglu i konac, reko’ gdje su hlače da to napravimo, tu su hlače, pitam da uvučem iglu u konac (ne može ko ne vidi a, recimo, moja majka ne vidi dobro pa njoj uvlačim iglu u konac), kaže može, uvučem iglu u konac, evo, tu su i dugme i hlače i konac i igla, dajem ja njoj iglu a ona mene gleda onako, samo što joj se trepavice ne razviju u dva tropska leptira i odlepršaju do lustera gdje bi se spržili, trepće, vidim ja neće valjati, sva je nešto topla i mila na nivou ciklus epskih ljubavnih pjesama Zeleta Lipovače u tri toma, lagana me panika hvata, kad progovori:
– A da li bi ti to meni znao zašiti?
Ugodno odahnem, pošto sam mislio da ću izdahnuti, znam, što ne znam (a znao bih i da ne znam), kad ona ne zna, mora neko znati.

I lijepo su joj baš stajale te hlače, posebno nakon što sam zašio to dugme. A u redu je, ne bih uložio protest ni da zapjeva sedela sam za mašinom, šila sam, iako bi to bila gnjustna laž. Bili smo studenti…