Večernje doze nervoze III: Trčanje kao sportsko dostignuće

Pali smo nisko, jarane. Koliko nisko? Toliko da je trčanje… sport. Pri tom ne mislim na to je ono što jebe naše kokoške a nije pijetao kad novosaџani u drečavim šorc0vima jebu naše rospije na filozofijadi, nacionalnu propast u vidu potopa timskih sportova (i tog načina života: tzv. wife sharing) i poleta Đnoleta (i tog načina života: kad oženiš Jelenu udata Đoković pa ne pojedeš šniclu godinama) već činjenicu da su svi nešto uhvatili trčati… i to loše.

Da se razumijemo, trčanje nije loše. Ono, OK. О-КЕИ, što bi rekli stariji ljudi. Jedan segment sportskog života. Segment. S tim u vezi, nemoguće bi bilo objasniti da za mršavljenje i održavanje fit šlank linije – što je povod trčanja za jedno 80% ljudi koji sada džogiraju – trčanje nije najoptimalnija metoda. (Onaj zonfić kad ulazi ženska od 40 kila u teretanu i kaže: „Ja bi’ da se zategnem al’ ne da se nabildam.“ „Šta studiraš? Ispiši se odmah.“) Nego, aj_dede, stiže sezona, maratoni, polumaratoni, ulične trke, svi ti divni načini blokiranja saobraćaja, po gradu trim staze („… a ujutru trim.“), svi ti divni ljudi trče, te neke žene čiji su laktovi zaheftani za kukove a koljena jedno za drugo, likovi koji na sebi imaju 250 konjskih snaga u reklamama na odjeći a čija se brzina trčanja može uporediti sa brzinom uvođenja 5G mreže u Bosnu i Hercegovinu, rasipa se znoja više nego evra na muziku na ciganskoj svadbi, a NIKO, BOLAN, TU NE ZNA TRČATI. Mislim, pa makar smo mi imali rašta trčati, ono istorijski: trčo bježo od međeda, trčo bježo od turčina, trčo bježo od švabe, trčo bježo od ustaše, trčo bježo od lopate, trčo krao po Švedskoj, trčo bježo od međeda, trčo bježo od žene… PAJEBOTEBOG. Trčanje je ono što savladaš dok si omalen pa te onda upišu na sport. Odakle se pojaviše sve te kreature sa peglama umjesto stopala, ne znam da me jebeš, što reče pokojni Menza, fuck me running…

A neke ljude novac čini sretnim… I

Muškarci vole golotinju. Žensku. Ili sa dvije žene. Ili tri. Mada, nije sramota gledati mladog Arnolda u toplesu. Doduše, to je nešto drugo. Nego, golotinja je ženska i ženskoga roda, shodno tome, muškarci je vole. (A vole je i žene.) Golotinja može bilo gdje: kod kuće, kod tuđe kuće, na ulici, na plaži, na internetu, u autu, u šumi, ____ (dopisati po želji). Posebno ako je džaba. Posebno ako je tuđa žena. Posebno ako je mlada i lijepa. I to su sve činjenice. Ko ne voli, nabijem i njega i njegove Keri Bredšo prijatelje na banderu na mostu u okrugu Medison.

Elem, onomad sam, kao uvod u pripremu za krizu srednjih godina, mršavost i mladost održavao trčanjem koje je poznato i kao džogiranje. Hoće to tako s vremena na vrijeme, da mi ne kažu da sam teretandžija kojem je neko nabio ____ u ____ (ne dopisati po želji). Ništa previše čudno sem toga da sam, usljed pomjerenog bioritma, mentalno i fizički bivao spreman za trčanje tek tamo negdje oko 23:00. To se treniranje odnosilo na ljetni period, šuškavac protiv eventualnog vjetra i sve potaman. Ruta je bila standardna, dužine oko 8,5 kilometara, od Ćermetane do Šehera i nazad. U skladu sa nedostatkom kondicije, na početku sezone rutu podijelim na dionice, trčanje odnosno odmor/hodanje, pa kako stičem kondiciju tako izbacujem dionice na kojima hodajući odmaram…

Desilo se tako jednom da sam trčao, pa na jednom mjestu, neću reći kojem, zastanem zarad odmora, duboko udahnem-izduvam pa krenem dalje lagano. Usput usputno hotimično obratim pažnju na kuću pored puta te uočim da u istoj neka mlada lijepa sprema krevet a na sebi ima samo gaćice. Malo se zamislim pa opet stanem, duboko udahnem-izduvam, a ona i dalje sprema, a što ga lijepo sprema, meni baš nešto bi toplo oko srca kad vidjeh kako pažljivo i s razumjevanjem ćaršav uvuče na ćoškovima madraca, ih! Posao je to sa puno naginjanja pa obratih posebnu pažnju na njen položaj kičme. Pravilnije teško da je moglo, ćaršav je na kraju zadovoljavao ISO 9000 a jastuke da ne spominjem. Od tog preciznog rada, mnogo sam se bio zadisao, duboko udahni-izduvaj, lijep nešto vazduh bio, a kad se uvjerih da je atest kreveta uspješno izvršen (ugasila svjetlo i pokrila se), nastavim sa onom aktivnošću koju sam u međuvremenu bio i zaboravio. Naravno, sutradan sam u isto vrijeme išao na trčanje…
I dok je jesen stigla, bio sam u životnoj formi, nadomak olimpijskog tima. Na kraju sam trčao sa samo jednom dionicom za odmor, nije teško pogoditi kojom. Ruku na srce, i ona je lijegala na vrijeme, u Japanu bi pijetlovi po njoj štimali budilnike a ne sumnjam ni u počasni crni pojas iz namještanja ćaršava…

Pročitajte još:
A neke ljude novac čini sretnim… II