Brutalno plavetnilo brutalnih plavih očiju se stapa sa brutalnim plavetnilom neba brutalne ravnice okupirane teritorije IV

Prethodno: Brutalni susret sa brutalnom rupicom na bradi III

Naravno, taksisti zagrebačkog aerodroma su odmah krenuli da negoduju kad su se naša dva vozila preparkirala ispred samog ulaza dolaznog terminala, ali, drugačije nije moglo, s obzirom na golemost Džontrine brutalne torbe i stotinjak metara udaljenosti od parkinga P1. Na torbi je veliki natpis Breitling a lako je moguće da je u istu bio naguran čitav mali avion, ili rezervni dijelovi za veći… Dok se prtljag pakuje u vozila, Džontra putem mobilnog uređaja sa znakom jabuke kontaktira trećeg pilota. Naime, u avionu su bila četvorica, ljudi: mladić inicijala D.T., porijeklom sa naših prostora a već dugo u Americi – nekako upao (!) na besplatan let, pilot u pilotskom plavom odijelu i Džontrin lični pomoćnik Kris, drugi (treći) pilot kojeg vidjeli nismo te posljednji i prvi kao u numeri Zdravka Čolića, sam plavooki plesni bog sa rupicom na bradi. Džontra objašnjava Krisu da će drugi (treći) pilot, kad to vrijeme dozvoli, Challenger 601 preletjeti u Sarajevo, a za to vrijeme nas ćemo se po četvorica gužvati u Audiju!

Nakon par trenutaka, gepek Audija je brutalno pun a viškovi razmješteni na zadnje sjedište drugog vozila, te razmatramo mogućnosti i donosi se odluka o rasporedu sjedenja. Neba buraz, čovjek koji inače zna engleski ali se stidi da ga koristi (!), dobija zadatak da vozi (i zabavlja) pilota Krisa, a mi ostali se pripremamo za smještanje u sjedišta napravljena od veoma zdravih i debelih smeđih krava. Pitam Džontru šta preferira, počasno suvozačko prednje sjedište ili pak zadnje. Odlučuje se za prednje, što meni više odgovara jer volim da me voze na zadnjem sjedištu kao Led Zeppelin u MSG 1973. godine, tako da sjedam iza njega, do mene se smješta D.T. a šef Nevenko pali automobil s ciljem napuštanja okupirane teritorije. (Razgovaraju onomad Ž. Bebek, onomad pjevač Dugmeta a tada i sada nastanjen u Zagrebu i B. Aranđelović, onomad pjevač Smaka a tada i sada nastanjen ko zna gdje. Na Bebekovo pitanje kad će ga Aranđelović posjetiti u Zagrebu, ovaj odgovara: „Čim oslobodimo Zagreb, eto mene prvog!“)

Džontra već u prvim minutama vožnje demonstrira nepripadnost nebeskom narodu tražeći da mu klima duva (!) hladno, što je bila odluka koju sam toplo pozdravio. Ima tu nešto. Šef Nevenko namjesti da mu duva hladno, i problema više nema. Inače, lijepo se ponašao tokom vožnje, mislim, Džontra, a jedini uslov koji je bio postavio za nas osoblje jeste da nema jakih parfema, što nije bilo teško ispoštovati. Kako je Audi gutao početne kilometre, Džontra je neko vrijeme pisao u balončiće na mobilnom uređaju sa znakom jabuke, a zatim je malo osmotrio gdje se nalazi te počeo sa pitanjima tipa A kako je kod vas u Švedskoj?… Naravno, nakon par nadasve kratkih i nepotpunih odgovora sam prešao u ofanzivu pa progurao pitanje tipa A šta ti koji moj radiš ovdje?, na koje je on pošteno odgovorio. U pitanju je bilo istraživanje za film: radi se o ratnom veteranu koji živi miran život u Apalačkim planinama i ne sanja da će mu se život izvrnuti naopačke kad mu jednog dana zakuca na vrata jedan duh njegove prošlosti – srpski vojnik kojeg je držao u zatočeništvu. Tu Džontra doda kako će mu partner (!) u filmu (!) biti Robert De Niro koji će glumiti Amerikanca, što je analogno ukazalo da će Džontra glumiti Srbina. Obradovan, kažem: „Aha, ti ćeš biti NAŠ!“, što mu nije baš bilo najjasnije, jer on, kao i svaki prosječan konzument američke pop kulture, nije bio načisto sa činjenicom da u Bosni žive Srbi. Blago mu pojasnim NAŠOST pa prepustim riječ.

„A šta vi jedete ovdje?“, uslijedilo je. Prepuštam riječ šefu Nevenku pa se bacam u obrazlaganje izrečenog i objašnjavanje šta su to ćevapi. „Kakve filmove gledate?“, ne ustručava se gost, te mu odgovorim kako sam njegov veliki obožavalac (!) (Vaistinu?, upita me, na šta zaklimah glavom gore-dole), te kako su mi među omiljenim filmovima Fenomen i Majkl. Duboko uzdahnu na pomen Fenomena, te reče kako je to jak film, sa jakom porukom. Na to se nadovezah kako smo baš na putu prema Zagrebu Neba Buraz i ja razgovarali o nj. filmovima te da je Nebi među omiljenim filmovima Operacija: Sabljarka, po meni bezvezan u film u kojem je jedina dobra stvar neobično dug kadar dojki crnopute glumice Hali Beri. Džontra se ugodno nasmija (!) na to. Dodao sam da je meni vjerovatno najdraži film Američki grafiti, na šta su Džontra i D.T. bili blago neobično iznenađeni. Uslijedilo je istovjetno kontra-pitanje pa Džontra počinje da nabraja neke francuske filmove za koje nikad nisam čuo a ja na osnovu toga počinjem da sumnjam da je on peder. Nakon što me je brzo iznurio (!) francuskim filmovima, nastavlja sa pitanjima. „A šta vi jedete ovdje?“ Šef Nevenko i ja se zgledamo, jer to pitanje djeluje kao déjà vu, a i jeste bilo. Ovoga puta, akcenat sa ćevapa prenosimo na sarmu, svinjetinu i slično. Tu kreće neka priča o osobinama i običajima naroda, a onda Džontra postavlja jedno od najpopularnijih pitanja u posljednjih 20 godina: „A kako je ovdje počeo rat?“ E, moj druže Džontra, lako. Sad ću ti ja ispričati…

Slijedi: Finalna brutalna Džontranizacija

Dalji rođak Akshata Saxene

Kao i sve velike bajke, i ova se desila: onomad! Koncert neki, na otvorenom događaj, tu negdje se nalazim, kad drž’-ne daj, tu ti je i moja bivša djevojka – svakako ne mršava već potaman (ljepota je u oku posmatrača), pije pivo k’o što to i inače radi. I sad, sa njom tu nešto, pričamo i popunjavamo praznine ______, mada ja više onako, ne znam ni ja, a Mišo Kovač više onako ostala si uvijek ista, ko će mu ga znati šta ko tu kako i to… tako lutamo Mišo i ja alejama sjećanja, kad me ova prekinu:
– Ej, eno one drugarice od one tvoje debele bivše!
– Gdje?
– Tamo!
– Koja?
– Ona kratko ošišana!
– Čekaj, koja?
– Ma ona!
– Ne mogu skontati koja…
– Kako ne vidiš, ona!
– A tebe, kako ne vidim… K’o da se ja mogu sjetiti sad…
– Pa koliko si ti imao njih [tih bivših debelih]?!
A ja u sebi brojim na prste, a ono nestalo prstiju…

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma IX

U skladu sa visokom reputacijom teretane Sokolskog doma u obrazovnim i naučnim krugovima, logično je da katedra te ustanove angažuje čitav niz stručnjaka različitih profila, da bi sveobuhvatna nastava za čvrste momke teretane Sokolskog doma bila dobro izbalansirana između prirodnih i društvenih nauka, teorijskih znanja i praktičnog pristupa problemu, slobode filozofske misli i preciznosti naučnog jezika itd. Vrijedi spomenuti i da većina tih stručnjaka ima zvanje redovnih profesora u toj ustanovi, što je rijetkost danas kad imamo u vidu poplavu „sumnjivo diplomiranih“ gostujućih profesora koji haraju visokoškolskim obrazovanjem.

Jedan od takvih istaknutih predavača u teretani Sokolskog doma je Cezar, čvrstim momcima teretane Sokolskog doma odmilja poznat kao Ceza, bioenergetičar svjetskog glasa uz pomoć čijih se magičnih ruku ali i telekinetičkih sposobnosti ljudi širom svijeta liječe od različitih nesposobnosti, počesto u domenu „problema u krevetu“. Pored svoje primarne djelatnosti, Ceza je i odličan pjevač, višestruko nagrađivan sportista, ali i naučni radnik koji se u svojim medicinskim istraživanjima služi inovativnim multidisciplinarnim pristupom a rezultate svog rada javno prezentuje lako razumljivim narodnim jezikom. Vedrog duha, humanistički nastrojen, Ceza je uvijek spreman da pomogne, objasni, osokoli…

Tako se u jednoj prilici desilo da je Ceza, koristeći znanja iz seksologije, psihologije, urologije i ginekologije, jednom članu, malo živčanom od proteina, veoma jednostavno objasnio kako njegova anksioznost, usljed svog anatomskog pra-korijena i mentalne manifestacije, može biti i uzrok fizičkih posljedica odnosno ozbiljnih bolesti. Situacija je bila da se član, malo živčan od proteina, vulgarno izražavao u teretani Sokolskog doma (što je nedopustiv model ponašanja i nadasve rijetka pojava u toj ustanovi), spominjao je neke seksualne aktivnosti i tuđe roditelje ženskog pola, na šta je Ceza morao akademski i stručno da reaguje:
– Pazi, to što ti pričaš nije dobro… štaviše. Jer, sad ću ti ja objasniti kako nastaje rak. Znaš, kad muškarac radi ono sa ženom – čuo si za to, vjerujem, on treba da svoj gurne do kraja da bi zadovoljio ženu. Međutim, ako je muškarcu kratak, onda on ne može stići do kraja i nastaje tzv. čep, prostor između vrha njegovog organa i njene tačke do koje treba doći… U tom prostoru se skuplja čežnja. Kad se ta akcija guranja ponavlja, taj se čep nabija, a onda čežnja počne da metastazira i od nje nastane rak! E, vidiš, zato bi dobro bilo da ti ne jebeš ništa, k’o što već ne jebeš…

Nakon par trenutaka sabiranja i oduzimanja, uslijediše psovke, od strane člana malo živčanog od proteina, koje su samo dodatno verifikovale nalaz i mišljenje istaknutog stručnjaka…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VI

Raketa za razbijanje romantičnog oblaka

Desilo se tako onomad, neću reći kad, gdje i kako da smo se našli troje nas od kojih sam jedini čiji će identitet biti kompromitovan – drugo dvoje će ostati anonimni, on i ona. (Za napomenu, nismo u rodbinskim, poslovnim ili inim vezama unakrsno, nijedno.) Dok smo se odmarali od neimenovanih aktivnosti tog dana i pripremali za iste te aktivnosti narednog, sjedimo, ležimo, metafizišemo.

Ona je bila mlada, plava, visoka, ljepote iz francuskih filmova, vitka, krupnih očiju, crvene kose i bijele puti sve sa nježnim narančastim tačkama po licu a i ostalim dijelovima tijela, on mlad, sjetan, romantičan, emotivno pomjeren, lako zapaljiv i zaljubljiv, a ja umoran, pospan i prisutan. Diskurs trijaloga se kretao od raznih stvari ka raznim, dok on u jednom trenutku nije preuzeo inicijativu:
– Znaš, meni se baš sviđa kad djevojka ima pjege… kao ti [trep, trep – ON, prim. aut.]… to se meni baš sviđa tako… te neke neobične stvari… kad djevojka ima prirodno crvenu kosu, to je baš rijetko [trep, trep]… kad ne zna reći slovo R, to mi je baš simpatično [trep, trep]… kad ima malo krive noge… ili, na primjer, kad ima veliki nos… ili kad djevojka ima male sise [trep, trep]… znaš, kad ima to nešto…
U tom trenutku, moja prisutnost je naprosto buknula kao brutalni ponirski gejzir u vidu iduće verbalizacije:
– Pa dobro, a ima li nešto normalno da se tebi sviđa? Znaš ono, velike sise, lijepo lice, duge noge, čvrsto dupe?
Ona će na to hahaha (čitaj: „dobro si ga prekinuo“), on će hehehe (čitaj: „a jesi konj“) a ja sam hihihi (čitaj: „mor’o sam“).

Dan borbe protiv žena

A što žensko može imati glup blog, to ne može niko. Sem drugog ženskog primjerka.

Da se razumijemo, žene su super. Bez njih, sve bi se svodilo na pivo, fudbal, zezanje, onaj blok reklama između vremenske prognoze i sportskog dodatka dnevnika strateški pozicioniran od strane media planera iz marketing agencije. Mislim, stvarno. To bi u nekom trenutku ne tako daleke mračne budućnosti dovelo do potpune idiokratije a zatim i uništenja čovječanstva od strane intelektualno superiornijih kunića ubica. Zato su tu žene. Da sačuvaju svijet od kunića ubica. Muškarce održe sposobnim nametanjem svakodnevnih izazova. Žene su peti element. Misterija univerzuma. Treća kula bliznakinja. Suprotan pol.

Da se razumijemo, muškaraca ima glupih koliko ima glupih i žena. Otprilike. Vjerovatno i više. Ili taman. Većina njih se nekako upari sa glupim ženama. Snađu se, nađu se. Produže vrstu, često i umnože. Al’ glup muškarac ne piše blog. On ide u kladionicu, ide u kafanu, ide u disko (njega uvijek puste u disko), nađe glupu ženu, oženi/prevari/nađe drugu/treću – isti postupak, bavi se politikom, pije pivo, fudbalski je selektor, svašta nešto. Al’ ne piše blog. On je najčešće samo za jednu dlaku pametniji od glupe žene, zato što poštuje izreku „bolje ćutati i biti smatran glupim nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju“. On najčešće ćuti i muti. Malo ko sluti, jer nema na osnovu čega. Jer ne piše blog.

Da se razumijemo, niko me ne tjera da čitam glupe blogove. Al’ naiđem na njih, jer puno čitam. Jako puno. Puno više nego što pišem. A puno pišem, koješta. I čitam koješta, ergo, naletim i na žene autore. A i blogerke. Ima ih briljantnih. Ima ih sa mudima veličine fudbalskih lopti, svako od njih. Ima ih kojima je svaka riječ kao šaka u oko. Ima ih koje pišu tako da se osjetim manjim od makovog zrna, ne računajući masivnu erekciju. Prosto se sjetim smisla života u tim prilikama, poslušnog hodanja četveronoške kao mali av-av i lizanja crnih čizama od lateksa. A onda naiđem na neki glup blog. Malo se tu zadržim, da sažmem kontekst. Provjerim da nije ironija, sarkazam. Ipak, najčešće mi ostane samo da konstatujem…

Što žensko može imati glup blog, to ne može niko. Sem drugog ženskog primjerka.

Scenario je uglavnom isti: kao odmetnik Džozi Vels, ona dolazi na blog. Nije se ni predstavila, ali je predstavila njega. On je užasan, glup, drzak, neosjećajan, bahat, škrt… on je, naravno, njen bivši. On nju zove, ona ne želi da se javi. Al’ se javi. Brzo. On je nju povrijedio. On je nju prevario sa drugom. Glupljom i lošijom osobom, ali sa većim sisama i manjim problemima. Ona nam priča o svemu tome na blogu u režimu tok svijesti koji naizgled beskrajno teče premа meni davljeniku, slučajnom prolazniku i ostalim nevinim žrtvama u skorije vrijeme popularno obilježenim kao kolateralna šteta. Teku njene misli i podaci, uglavnom od kraja priče sa naglaskom na epilogu. Sreće tu nikad nije bilo, toga nema. Nema tu onih zajedničkih fotografija sa zajedničkim osmijesima. Tu je samo njegova ofucana plava majica koju je zaboravio kod nje, neki glupi diskovi i par idejno promašenih poklona. Uh, da, tu su i poruke na telefonu, el. pošta, uglavnom nakon što je kitanik udario u drugi ledeni brijeg. Onih starih poruka sa medvjedićima i smajlijima za dobro jutro uglavnom nema. Ali imaju ove, očajničke, na koje ona nije odgovorila, u prvi mah. One su tu neobrisane, samo da ometaju njen tok svijesti koji teče dalje, ka slobodi, ka novom životu. Ka spoznaji da ona ima drugarice sa kojima se družila prije njega. Ka onom tipu koji joj se sviđao a sad ga nema nigdje – skriven u nekoj pećini taj pati zbog neke druge kalašture. Međutim, ona je jaka. Ona to može, preći preko njega, metaforički. Ona je žena, čujmo kako riče (slušamo, i nju i tebe, prim. aut.). Uživa punim plućima. Kupila je nove cipele, promijenila frizuru, probušila nešto. On joj je poslao poruku da je vidio u prolazu i da mu se sviđa ta promjena. HA! pomislila je ona, normalno da ti se sviđa, budalo glupa, pati za onim što više nikad nećeš imati. Ubrzo se nađe neki drugi kojem se takođe sviđa promjena. Dobar student nekog nedruštvenog fakulteta, iz poštene kuće. Ponekad i pošten član omladinske organizacije. Voli izlete, pozorište, duge šetnje uz obalu. Sve njene nove/stare drugarice se slažu da je on idealan. Nakon niza seks i grad sastanaka za kafu sa njima, uz puno ubjeđivanja ona pristaje da izađe sa njim. Veza počinje na guranje. Međutim, njoj to nije to. Jednostavno, ne uživa. Nešto nedostaje. Prodoran pogled, seljački jak stisak ruke i zvuk brektanja dizel motora automobila njenog bivšeg dragog. Sporazumno se raskida ugovor sa poštenim studentom, dok ga ovaj nije još ugurao ni do pola. Nije on za nju, ona mu to tužno kaže. Student slomljena srca (SSS uskoro sa VSS) uzaludno traži kasetu Miroslava Ilića sa hitom „Voleo sam devojku iz grada“. I njoj je teško. Šolje kafe i hrpe opušaka u pepeljari su sve veće, a članci na blogu sve rjeđi i sve sivlji, sve dok se ta sjajna zvijezda na blog nebu konačno ne ugasi nakon dugog izgaranja koje je trajalo od početka. A ugasi se samo na jedan način. Pomirila se sa onim sa početka paragrafa, užasnim, glupim, drskim, škrtim, naravno, njenim bivšim. Shvatila je svoju grešku. On je svoju davno priznao i rekao da je više neće ponoviti. Naravno da neće, on je sada sasvim druga osoba, uvjerava je njena majka. Ljudi se mijenjaju, blogovi nestaju ili ostaju napušteni kao vojni objekti iz vremena hladnog rata. Hladnog rata njih dvoje. Međutim, neke blogerke nikad ne umiru…

Čuje se neko šuškanje. Šuška se. Iz prikrajka. Hej, jesi li čitala onu, kaže ona neka druga tamo tamo onoj nekoj trećoj tamo. Kao feniks kokoška, sa veličanstvenim oreolom na glavi, naša heroina se vratila, nakon nekoliko godina mira i blagostanja u životima svih kolateralno štetnih slučajnih prolaznika. Samo, ona više nije blogerka, ona je sad kolumnistica/kinja/komunistkinja/kako god. Ona sad piše o svom kolotečnom braku i pripremama za razvod istog, o mužu iz kojeg je istekla sva romantika (a i potencija), o malom djetetu koje je velika prepreka za seks, o skandaloznoj prijateljici koja je našla mlađeg i sposobnog, piše traktate o novostima u ponudi „kafe za ponijeti“, pravi liste „za i protiv“, tvita kako se čudi fejzbuku… A sve je to počelo sitno. Sitnije od vojničkog sitno. Počelo je na nekom blogu…

A što žensko može imati glup blog, to ne može niko. Sem drugog ženskog primjerka.

Saopštenje za širu i užu javnost!

Poštovani,

ovim putem Vas obavještavamo da će sedmi nastavak popularnog serijala Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma (sa podnaslovom „Božićna čarolija u teretani Sokolskog doma“) biti objavljen u redovnom terminu 7. januara 2014. godine.

Budući da će tim nastavkom kvantitativno biti nadmašen i veliki Roki Balboa, uprava bloga Gurao sam i šire stvari u uže stvari. se veoma temeljno sprema za svečanu premijeru: štampaju se rokovnici, majice, plakati, upaljači, tegovi i ostali promo materijal.

Sedmi dio će biti najpoučniji dosad, ponudiće odgovore na suštinski bitna pitanja poput „koja je razlika između žene koja se kupa gola i žene koja polno opšti sa stotinama muškaraca?“, a isto tako, to će biti prvi nastavak serijala u kojem je neko nešto jebao…

U međuvremenu, ako ste nestrpljivi i željni seksualnog vaspitanja, možete ponoviti dosad obrađene lekcije, a posebnu pažnju obratite na prvih šest:

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma I
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma II
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma III
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma IV
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma V
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VI

Ne mijenjajte blog koji pobjeđuje!

S poštovanjem,
uprava bloga Gurao sam i šire stvari u uže stvari.

Plan za oporavak srpske kinematografije: AKCIJA!

Srpska kinematografija je u očajnom stanju, kino dvorane su nikad praznije, publika nezainteresovana za domaći proizvod a sve zaluđenija šarenim lažama iz holivudske „Fabrike snova“. Takvo stanje stvari ne priliči dugoj tradiciji pokretnih slika u nebeskog naroda koja je iznjedrila niz naslova koji mogu rame uz rame s bilo čim iz domena bjelosvjetske sedme umjetnosti. Ipak, čak i pri šetnji kroz zlatne stranice istorije ovdašnje kinematografije, teško se oteti utisku da se moglo postići mnogo, mnogo više, posebno na polju akcionih filmova…

(Marko Kraljević i Vila Ravijojla, N. Pejić, 1998.)

Akcioni filmovi i to ne oni švedski, bez trunke artističkih aspiracija i trenutaka za dva uzastopna duboka uzdaha trebalo je da budu najjači stub domaće kinematografije. Jer, ako nešto karakteriše život na ovim prostorima, to je akcija, i to ona brutalna. Ipak, ideal akcionog heroja apsolutno nije iskorišten i predstavljen u mjeri u kojoj to zaslužuje. Sa druge strane, prokleti Američani kod kojih je prosječna težina nacije 167 kg žive vage od toga napraviše posao, a Srbi vitki, visoki, stasiti, plećati, brkati, kurati… ništa. Kod njih Ljubiša Samardžić Smoki postade glumac. Pa jebotebog. Znači, valja raditi potpuno drugačije…

Plan je jednostavan: zamislite velebrkatog Marka Kraljevića sa tijelom Mr Olimpije, zubima boje maslačka i pogledom zavodljivim kao međunožje Mire Furlan, kako potpomognut ogromnim količinama supstance koja bi, da se logika i zakon sretnu, bila debelo ilegalna – šljivovice, je li, radi serije različitih vježbi za grudi, biceps i produžavanje polnog organa, samo bez tegova. Npr. zlim Turcima blokira prolaz na autoputu. Stane svojim golfom na sredinu ceste i ne da Turcima proći („Š’a bilo, Musa?“), džaba što špediteri čekaju robu, a onda kad situacija postane nategnuta pa oznojeni vozači krenu prijetiti i turirati, Marko izvadi papir iz advokatske kancelarije. A Turci, stari legalisti, srce im sišlo u špiceve špicastih opanaka koji su, uzgredbudirečeno, misteriozno napravili kambek početkom novog milenijuma (paralelno sa dolaskom demokratije u srpske zemlje), prvo u ženskoj nožnoj galanteriji a zatim i u muškoj.

A to je tek, izuzetno blag, početak franšize (šta god da znači ta riječ). Ubrzo slijedi i, npr., drugi dio, Kraljević Marko blokira Bugare, zatim Kraljević Marko blokira transevropski vazdušni saobraćaj („More, jevropljani, nemoj avion da letite da se ne bacim buzdovanom!“) i slični gdje će Marko, uglavnom oskudno obučen sa vidljivim autentičnim srpskim trbušnjacima (koji nisu lažni kao oni u filmu 300), na ovaj ali i onaj način jebati majku (i ostatak ženskog roda i poroda) svim dušmanima i pri tom promovisati tradicionalne vrijednosti srpskog društva kao što su sloboda, demokratija, treniranje tegova, prednost žiranta nad kumom, partijarhat, kurvanje, tihovanje, žena može biti sa sela al’ auto mora biti iz Njemačke, psovanje, rakija, ratnički duh i sl.

Zatim, valja preuzeti dobru ideju iz inostrane produkcije, ako se već nudi: Marko Kraljević protiv (anti)heroja drugih naroda i narodnosti. Tako bi se u seriji protiv našli naslovi poput Kraljević Marko protiv Boška Buhe: Posljednji svrab, Kraljević Marko protiv Zdravka Mamića: Posljednji penal, Kraljević Marko protiv Halida Bešlića: Posljednji poljubac, kao i kombinacije udruživanja Marka Kraljevića sa različitim autentičnim srpskim herojima, npr. Kraljević Marko i trener Sale naoružani samo ez-šipkama osvajaju Bihać, zatim Kraljević Marko i Šešelj ručno bacaju atomsku bombu na Njujork, Kraljević Marko i F.K. „Crvena Zvezda“ iz ’91. protiv horde LBGT zombija, Kraljević Marko i Zmaj od Šipova protiv svih skandinavskih učesnica na Evroviziji

Uz ovakve ideje i iole kvalitetnu produkciju, ne bi puno trebalo da Marko Kraljević postane omiljeni junak cijelog Balkana (za početak), kojem bi se klanjale i nacije iz čijih redova dolaze njegove žrtve. U priču bi odmah bila uključena i logistika (sve sa ćiriličnom oznakom ®): školski pribor sa likom Marka Kraljevića – olovke i bojice u obliku buzdovana, šestar kao dva ukrštena mača; akcione figurice (Šarac sold separately); video igre za sve igračke platforme – posebne serije za japansko tržište „Samuraj Marko“; odjevni predmeti – majice sa autentičnim srpskim trbušnjacima, pancirni prsluci; seks igračke za dame i sve koji se tako osjećaju – umjetni penis Marko Kraljević u autentičnoj veličini (50 cm) kao i umjerenija verzija (35 cm, model „Marko je malo umoran“); proizvodi za njegu i higijenu – aparat za brijanje koji zaobilazi brkove, pasta za zube i vodica za ispiranje usta sa okusom šljivovice, i još mnogo, mnogo toga.

Naravno, ne može se ignorisati činjenica da su na ovim prostorima već snimljeni neki akcioni filmovi kao i filmovi o Marku Kraljeviću, međutim, iz izloženog je jasno da potencijal nije ni zagreban. Filmaši, imate li dovoljno guste brkove oko mošnica da napravite pravu stvar? Plan je jednostavan i lako izvodljiv, Bata Živojinović još uvijek u naponu snage (zar ste i pomislili da neko drugi dolazi u obzir za glavnu ulogu?), dovoljno (mu) je dva mjeseca teretane, steroida seoske hrane i ispijanja krvi mladih djevica i može da počne srpsko pokoravanje svijeta… za početak onog filmskog.

P.S. A još ovdje uopšte nisu spomenuti neki drugi akcioni segmenti života na ovim prostorima. Npr., jedna svakodnevna disciplina koja spaja iskrenu opasnost, neslućene nivoe uzbuđenja, dlakave nadlaktice, znoj i muškost – cijepanje drva! Sinopsis sigurnog filmskog hita: sreću se njih dvojica, pa uz rakiju počinju…
– Preko vikenda sam iscijepao 27 metara drva!
– Ja sam iscijepao 30 metara koje sam svojeručno složio!
– Ja sam prvo silovao medvjeda pa ga natjerao da složi drva.
– A ja sam svoje iscijepao malom sjekirom!
– Ti si koristio sjekiru?!