Večernja smjena teretane Sokolskog doma…

Bili smo mladi i neoženjeni, trenirali tegove…

A vidi nas sad.

Elem, što se benča tiče, ako nekom trebaju savjeti:
1. Dobro zagrijati grudne mišiće da ne bi došlo do kidanja istih! Pored klasičnog zagrijavanja za teretanu, kad se krene raditi vježba postepeno dodavati težinu: lično radim četiri serije zagrijavanja sa 50 kg, 10-20 puta, mijenjam širinu hvata zarad „pogađanja“ svakog dijela grudnih mišića, a onda dodajem po 20 kg i ekonomično radim manje ponavljanja (3-6) do maksimalne težine sa kojom mogu raditi, 120-130-140 kg, gdje radim dvije ili tri serije jako blizu otkaza (6-12 ponavljanja u zavisnosti od težine što je otprilike neki trening za snagu).
2. Dobro se namjestiti na klupi! Noge moraju imati dobar oslonac, kičma mora imati svoju prirodnu krivinu, „ukopati se“ (leđa i dupe) i ne pomjerati se previše u toku izvođenja vježbe: samo ruke odnosno grudni mišići da rade kao mašina, precizan i pravilan pokret; posebno je bitno dobro se namjestiti na kosoj benč klupi jer ih ima svakakvih, uz fakat da je na njoj teže održati prirodnu krivinu kičme. Lično, ne koristim pojas za benč, ali dobar pojas svakako ne odmaže.
3. Hvat je stvar preferencije! Kako širina hvata tako i položaj palčeva: lično držim palac ispod šipke i nemam nikakav problem, ni bola u dlanu niti nesigurnosti da će mi se šipka prevrnuti preko ruke i ispasti; opet, znam ljude koji imaju taj problem, tako da ako radite ovako ili onako, u pravu ste u oba slučaja. Što se širine hvata tiče, zna se, uski benč popunjava sredinu grudi, široki benč širi grudi, a još širi ih razvlači: radite sve varijacije dok ne dođete u fazu finog štimanja grudi, kad ciljano popunjavate ono što (mislite da) vam nedostaje.
4. Spuštajte šipku do kraja, kontrolisano! Spuštanje do pola je… za krosfitere. Naučite da spuštate šipku do kraja jer kad se zna raditi pravilno, folirati je lako. Šipka se spušta otprilike na bradavice, ramena su zabačena unazad, cilj je da se ne udavite šipkom! Isto tako, može se malo „varati“ ali šipku ne treba u toku čitave serije odbijati od grudi. To može pomoći u kritičnom trenutku, međutim, kao tehnika je pogrešno i zbog mogućnosti povrede usljed gubitka kontrole kao i zbog činjenice da se efektivno gubi kontrakcija koja je i poenta serije. Dalje, ako ste mazohistički nastrojeni, isprobajte ekstremno sporo spuštanje i dizanje šipke… proklinjaćete i sasvim male težine.
5. Ne gledajte druge kako rade benč i ne imitirajte ih težinama! Danas je to posebno kritično jer je toliko hemije u opticaju i neko neiskusan se može prevariti da, kad vidi nekog šabana na ko zna čemu kako diže ko zna koliko, proba to isto i napravi problem (oštećenje svog grudnog mišića ili pak inventara teretane). Uz to, maksimalan izbačaj (x1) koji je ultimativni faktoid za kurčenje nije nešto što treba često praktikovati, ne više od jednom u tri mjeseca, ali uz pravu pripremu na tom treningu (kako zagrijavanje, tako i odmor i mentalnu pripremu… po potrebi i mirisne soli, ako je skupa teretana). Takođe, poslužiti se kalkulatorom maksimalnog izbačaja (za divno čudo, poprilično tačna stvarčica).

Benč odnosno ležeći potisak šipkom na (ravnoj i kosoj) klupi je najbitnija i najbolja vježba za grudi koju nijedna sprava ne može zamijeniti. Grudi su ukras svake žene i ponos svakog muškarca pa većina radi upravo njih prvi dan vježbanja u sedmici, gdje je benč kao najvažnija vježba logično prvi, a ostale vježbe ga slijede (u slučaju da je volumen vimena grudi zadovoljavajući, može se početi i sa kros mašinom… ali to je za krosfitere). Ipak, benč nije sve što treba raditi u teretani… treba raditi sve (pa i noge, iako je to veliki faux pas za bildere sa Starčevice), posebno vježbe sa sopstvenom težinom (zgibovi, propadanja), te ne zaboraviti ni druge oblike fizičkih aktivnosti zarad održavanja cjelovitog zdravlja – hodati, trčati, plivati, baviti se sportom po izboru: teretana će se pobrinuti za mišiće a pobrojane aktivnosti za ostalo… U zdravom tijelu – zdrav duh, vazda bilo (rekli još stari Latini!), a vaše je samo da izaberete dobru teretanu… Vidimo se na benč klupi!

Advertisements

Za neupućene žene: kako smuvati mlađeg muškarca bez puno muke

Dođu tako, ponekad, vremena, kad pamet zaćuti, budala progovori a starije ženske počnu ganjati mlađe muškarce… Keri Bredšo je pobijedila. Blud i nemoral su postali olimpijski sportovi.

o-majko-stiflerovaRealno, kurvanje očijukanje (pokr. zagledanje) je staro koliko i sami muškarci, od davnih dana, što samo po sebi ne znači da je ijedno od pomenutih evoluiralo u proteklom vremenu. Ipak, jedno jeste, a to nisu muškarci. Elem, sad je drugačije. Žene preuzimaju inicijativu, po novim prozapadnim standardima kojima smo uhvatili priključak (bar nešto, ako ne već ekonomski standard, prim. aut.).

Ne radi se više o onoj pukoj frazi „[ovaj ples] dame biraju“ koju Brega lopuža prevali preko usana i onda se upusti u zlatni tuš i slične napredne tehnike zabave za odrasle, već je to činjenica da usljed narastajućeg samopouzdanja i podrške sa svih strana žene počinju aktivno da rade na pronalaženju partnera, a to je nešto što bi možda moglo spasiti svijet… kad bi žene znale šta žele. Ipak, to je neka druga tema a ovdje će biti riječi o jednoj specifičnoj aktivnosti unutar te djelatnosti: kako da (zgodna, zrela, taman, MILF, kokara…) starija ženska nađe mlađeg muškarca.

Šta?! Grozno? Bu! Neprihvatljivo? Prestajete čitati? Brišete iz prijatelja? Čekajte malo, rođaci. Ko je Sekuli udario veto kad je najrumeniju snašu, naravno ilegalnu, poveo za ruku? Tito je svaku pionirku stigao pomilovati, nisu se baš čuli prigovori? Koja mlada i perspektivna sekretarica nije prošla štender tender kod debelog direktora zarad napredovanja u službi? Pa da, uvijek su se cijenile te sposobnosti, nemojte da se lažemo. „Tišina! Sad malo ona…“ (da svira). Ravnopravnost, bajo moj. Baki. Nećete? E, pa hoćete… u Evropu. Sad će i žene tako… a njima ne trebaju vijagra i kamagra.

Bazično, postoji jedan univerzalan obrazac:
1. Spremiti kolače.
2. Spremiti alkohol.
3. Levat nasjeda.
4. Sodomija.
5. Restart.

Djeluje lako jer… jeste. Žene su stvorene za to, urođeno im je. Ne, to nije šovinistička opaska, ne moraju ti kolači nešto valjati… realno. („Nisam ja ovdje došao zbog kolača, no sam došao zbog…“) Međutim, kako su nam nova vremena donijela i nove standarde, muškarci se sve više ponašaju kao žene – pičkasto nepredvidljivo, tako da je, na žalost, povremeno potrebno učiniti i nešto više, a ovi sve mlađi (ciljna grupa) su sve gori. Zato je tu ovaj tekst kao ispomoć, gdje će specifične taktike biti obrazložene po primjerima najčešćih muških vrsta…

Sportista
Vjerovatno najpopularnija vrsta mlađih muškaraca za lov, sasvim logično. „Prazna glava dobro jebe ima potencijala da se napuni.“ Mladost u kombinaciji sa kondicijom (corpore sano), ubitačna kombinacija… za te neke određene potrebe. Kao i kod svih vrsta o kojima će biti riječ, ukoliko se mora raditi van gore navedenog obrasca, vrijedi pristupiti pronalasku zajedničkog interesa, što je u ovom slučaju prisustvo sportskim susretima, imati odgovarajući šal, naučiti šta je het-trik, tapšati za naše a psovati njihove i ponijeti kolače sa manje šećera ali ne zakidati na orasima.

Teretanista
Podvrsta koja se razvila iz sportiste i vremenom dobila punu autonomiju. Sport radi sporta radi izgleda, „moj voljeni bicepsu“ čuprica, samosvjesnost (češće nedostatak iste) usljed ogledala sa svih strana, znoj i ljutina od proteina. Najlakše ga je uloviti u njegovom prirodnom staništu, teretani. Adekvatno se prištekati blizu, na neku spravu za noge, a zatim izrazito nepravilno raditi neku od vježbi. Ukoliko ne uspije iz prve, ponavljati. Ukoliko ne uspije iz nekoliko pokušaja, mogućnost da postoji tehnički problem, kako kod sive mase tako i na testosteronskim cjevovodima.

Kladioničar
Vrsta koja je djelimično naslonjena na vrstu Sportista, ponekad u smislu propali sportista a ponekad samo kao gledalac emisije „Sportska subota“. Prirodno stanište su mu kladionice i kafane sa teletekstom, stil oblačenja izrazito sportski (trenerka), izražavanje mladalačko („burazdruže“), tako da zadatak nije naročito težak ali se treba adekvatno logistički pripremiti, uz pažnju da se iz sportskog ne pređe u hip-hop stil. Bonus poene je lako moguće zaraditi upotrebom matematičke kladioničarske terminologije („kvota je…“, „iz ovoga u ono“).

Srednjoškolac
Kategorija koja je ilegalna za lov i zapravo spada u domen seksualno-psiholoških poremećaja, međutim, ista je dio tradicije i mnogih vlažnih snova tako da bi bilo nepravedno je zaobići. Spremiti specifične kolače (krofne), ponijeti ih u korpi i prodavati ispred škole na velikom odmoru. Dati džaba. Krofne. Isto tako, postoji mogućnost različitih naprednih tehnika u slučaju da je isti loš učenik, gdje se vraćamo na na prethodno spomenuto „Prazna glava…“. („A šta biste Vi, gospođo, za te pare? Šofera?“)

Štreber
Radije pogledajte neku od drugih kategorija i sačekajte da ovaj završi školu i obogati se.

Šalu na stranu, vrsta štreber je, iako počesto vizuelno neugledna, možda i najzahvalnija vrsta za lov, usljed nagomilane frustracije želje koja može buknuti kao brutalni ponirski vulkan zbog dugogodišnjeg druženja sa knjigom (a bez druženja sa djevojkama), sem u slučaju da knjiga nije prerasla u surogat žene, gdje žena sa svim svojim neknjiževnim kvalitetima postaje nezanimljiva. Tematika je svakako književno-naučna, članska karta biblioteke znatno pomaže.

Gledalac Evrovizije
Gejpeder. Može se koristiti za konsultacije tokom priprema za lov na neku drugu od pobrojanih vrsta.

Vegetarijanac
Simpatična i rijetka vrsta koja može biti zanimljiva usljed toga što je rijetka. Pripadnici te vrste počesto boluju od specifične vrste weltschmertza koja se manifestuje posebnom brigom za makrozajednicu, odnosno za šumama u Brazilu i tuljanima na Antarktiku. Logističku pripremu izvršiti korekcijom frizure na gramatički i geometrijski nepravilnu, ukinuti šminku (što je potencijalno pogubno, prim. aut.), iz autfitova izbaciti poliester i ubaciti jutu, redovno konsultovati mladoljevičarsku literaturu… i puno truda. A onda, u pravom trenutku, skuvati dobru teleću čorbu.

Muzičar
Muzičari kao i generalno umjetničke duše imaju veliku želju da se izraze te da ti izrazi budu shvaćeni. Zato ih je potrebno shvatiti, odnosno, hiniti da ih se shvata, bez obzira koliko su neshvatljivi u pojedinim trenucima. U većini slučajeva je potrebno adekvatno održavati vrat (zbog klimanja/mlaćenja glavom u ritmu), stavka 1 (kolači) će vjerovatno biti skrajnuta zarad stavke 2 (alkohol), mada to nije dobro, štaviše, dobra teleća čorba će sigurno u jednom trenutku biti prijeko potrebna. Takođe, pored logističko-psihološke podrške (shvatanja), ovdje je često potrebna spremnost na logističko-finansijsku podršku.

Mladi političar
Političari su jedine rok zvijezde na ovim folk prostorima, ljudi gladni novca moći i huka mase koju će povesti, istorija nas uči, najčešće u pizdu materinu. Oko političara u razvojnom stadijumu ne bi trebalo biti puno problema, pošto su bazično svi istog kova: jednostavna priprema u vidu konzervativnog vizuelnog pristupa (punđa, komplet sa suknjom ispod koljena), strastvena upotreba standardnih fraza i tehnika polit-govora (MI umjesto JA; futur I, futur II, potencijal…) pri aktivnom učešću u diskusijama, uz visok nivo korupcije kolačima trebalo bi da donesu uspjeh.

Menadžer
Vrsta koja sa vrstom Mladi političar dijeli neke korijenske vrijednosti (ambicioznost, imperativ moći) kao i geneaologiju (samo što se nekad zvala drugačije), s vremenom je stekla izuzetnu masovnost pa mora posebno biti pomenuta. Menadžeri teže upravljanju tako da se za njihovu obradu treba pripremiti za submisivni položaj prilagodbom službenom stilu oblačenja, dobrom komunikacijom uz minimalnu latenciju, sistematičnom pravljenju kolača i izvršavanju inih radnih zadataka na zadovoljstvo žrtve. Naravno, dovoljno smekšanog menadžera u pravom trenutku treba iznenaditi smrtonosnom polugom i meč završiti odbrojavanjem.

Dakle, to su neke od osnovnih vrsta sa jednostavnim uputama za hvatanje istih. Naravno da postoje još mnoge vrste i podvrste (nastale ukrštanjem pobrojanih) i mnogi trikovi i napredne tehnike, međutim, budimo realni, to su muškarci, nije to Matematika 3 na ETF-u. Tehnike se mogu kombinovati, a isto tako aplicirati na muškarce koji se po godinama ne bi mogli svrstati u grupu mladih ali se usljed različitih problema (kriza srednjih godina, pisanje bloga ili neka teža mentalna oštećenja…) objektivno ili subjektivno mogu, sa tačkom*, svrstati u neku od navedenih kategorija.

Ukoliko se kod žrtve nalazi makar i tračak začetka Edipovog kompleksa, to će svakako pomoći pri prevodu i obradi ali se onda mora imati u vidu da ishod naknadnih djelatnosti može imati dugosežne posljedice što ponekad nije poželjno. Vrijedi napomenuti i da se upornost i konzistentnost isplate jer slabiji [muškarac] popušta, tako da se prilikom lova taktika ne mijenja uludo (samo presija, fudbalskim riječnikom rečeno „u kost!“), a vremenom dolazi iz guzice u glavu (što se pokazalo kao izuzetno reverzibilna operacija, prim. aut.).

Naravno, da bismo bili krajnje politički korektni moramo napomenuti da se navedene tehnike mogu upotrijebiti i u pogrešnom smjeru uz napomenu da ne može čoek da jebe čoeka… Zato, drage dame, sretno i bogtipomogo!

Dok stojim za šankom nedovoljno pijan

nikiiii

Mnogo je razloga žala za činjenicom da su prošla stara vremena a došla nova: informatičko doba, društvene mreže umjesto druženja, digitala umjesto analogije. Realno, to znači manje dokaza, fizičkih, romantičnih. Tužni smajli emotikon kme.
Tako 2036. godine nećemo imati dovoljno slika iz 2016. trideset+ogodišnjih masnih kučki u helankama sa frizurama iz 2011. godine: pola glave obrijano a pola u kurcu. Sve će kurve obrisati sa fejzbuka, a Foto Risto ih dovoljno (iz)radio nije.
Realno, to ne stoji ni lijepim ženama, a kamoli nesrećnicama kojima je najveći uspjeh u životu to što su postale tetke i nekolicinu puta osvojile srebrnu medalju („Naš predstavnik je solidan, šesti.“) pri hvatanju buketa na svadbi.

Ili, da apelujem na ljepši način, po engleški (znatno romantičnije od srpskog): Žene, Stop! In the Name of Love sa retardacijom Vaše vanjštine. Dovoljno je problema i bez toga.

Šta to radiš, Buldožeru jedan?!

– Šta ima, komšija?
– Evo, oprao sam ploče pa čekam da se osuše.
– Kakve ploče?
– Kako kakve, gramofonske…
– Zar se to može prati?!
– Ploča je komad plastike, što se ne bi mogla prati…

Kao što se već dalo zaključiti iz uvodnog priloga, u današnjoj epizodi emisije „Htio sam i ja u JNA!“ na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari. predstavljamo jednu retroaktivnost idealnu za dokolicu i tihovanje u ovim hladnim zimskim danima: pranje gramofonskih (vinilnih*) ploča.

Zašto, pitate se kao i pri svakom izboru teme emisije, zaboga zašto. Naime, pored toga što je to odličan vid treninga za mlade Nirvaniste, pranje ploča ima i veoma prozaičnu praktičnu vrijednost: poboljšava zvuk. Veoma jednostavno, većina šuštanja koja se čuje prilikom reprodukcije gramofonskih ploča je zapravo zvučni odraz prljavštine u rilnama, te se jednostavnim hidro-mehaničkim uklanjanjem prljavštine odnosno šuštanja zvuk poboljšava. Dakle, višestruko korisna aktivnost za sve siromašne studente koji kupuju ploče na buvljaku i generalno nemaju sreće u životu. Naravno, ploči sa ozbiljnim fizičkim oštećenjima u vidu ogrebotina i stopljenih dijelova nema puno pomoći, ali sa nagomilanom prljavštinom se da izboriti.

Rilna (zapis na ploči) uvećana 1000 puta

Sredstva za rad su bazično priručna i sveprisutna: deterdžent za suđe, šampon, tečni sapun… Logično, ništa (previše) abrazivno, dovoljno je sredstvo koje ima mogućnost otapanja masnoće; lavor komotan za ploču, mlaka do topla voda (ali ne i vrela), fina krpa odnosno spužva odnosno sunđer, po mogućnosti nov – garantovano bez ostataka ribanja tave u kojoj je isprženo mnoštvo svinjskih dijelova te magična krpa odnosno krpa sa mikrovlaknima zarad finalizacije procesa čišćenja.

Jedna od glavnih prepreka za ovu aktivnost jeste ideja: pa đe da močim ploču?! Ista je bezrazložna, jer ploča može bez problema da se uroni u vodu neko vrijeme, bez, primarno, straha za papirnu etiketu – ista je aplicirana bez ljepila direktno na ploču u toku proizvodnog procesa i tek bi žestoko izlaganje vreloj vodi ili hemikalijama ili neki nebulozan kontakt sa istom prouzrokovao otkidanje ili oštećenje. Dakle, bez straha, ploča zna plivati, te je pažljivo – kao i pri standardnom rukovanju, izbjegavajući dodir sa narezanom površinom – uroniti u lavor sa mlakom vodom a zatim prati kružnim pokretima – prateći rilne. Moguće je kretati se u oba smjera, da se iznenadi prašina koja se našla u rilnama. Nije potrebno biti naročito nježan, spužva/krpica se smije pritisnuti, a dovoljno je napraviti par krugova pa ispiranje sapunice mlakom vodom i sušenje.

Primitivna varijanta sušenja – puno posla za magičnu krpu

Što se sušenja tiče, najbolje je prirodno – bez ikakvog dodira krpama i ručnicima. U tom slučaju, najduže će se sušiti sama etiketa, a pri nekoj sobnoj temperaturi i vlažnosti vazduha, sam vinil će rastjerati vodu sa sebe u roku od dva-tri sata, čak i brže. (Koristiti metodu vizuelne inspekcije.) Bitno je, kao i kod skladištenja ploča, da sušenje ne bude previše blizu pri/u/na nekom izvoru toplote (ne! u rernu, ne! na radijator), a najjednostavnije bi bilo ploču postaviti na neku konzervu/čašu/generalno valjak površine otprilične veličine etikete na ploči, tako da narezana površina obe strane bude otkrivena za strujanje vazduha odnosno sušenje. Takođe, moguće je ploču i položiti na običan ručnik, s tim da to bude neki primjerak koji se davno olinjao, te istu rotirati nakon nekog vremena. Doduše, nije ni to nužno, jer je poželjno nakon sušenja dobro ploču prebrisati magičnom (neki je zovu i tragičnom) krpom, da se makne sva prašina koja se usputno ugnijezdila na ploču tokom sušenja. U iste svrhe može, naravno, poslužiti i neka specijalizovana četkica za čišćenje ploča…

Bolji rezultati pranja se obično postižu na kvalitetnijim pločama sa boljim zapisom – tzv. „audiofilskim“ 180-gramskim vinilima. Kako prepoznati iste? Po debljini i težini. Kad vidite da je deblja i teža, to znači da je bolja, a to se ne odnosi nužno samo na gramofonske ploče [tokom rada na emisiji uočavam neobičnu količinu sličnosti između ploča i žena, prim. aut.]. Isto tako, vrijedi spomenuti da je 180-gramsko štampanje u inostranstvu bilo rjeđe nego kod nas (uslovno rečeno – široko je inostranstvo), jer su kod nas (SFRJ) sve kuće koje su izdavale ploče sporadično (odnosno, nepoznatom logikom) štampale serije 180-gramskih vinila. Ipak, da kod nas nije bilo sve tako briljantno govori i činjenica da je počesto u proizvodnom procesu korišten veći nego dozvoljen procenat recikliranog vinila (dozvoljeno je 5% a korišteno je do 20%), te da su u jednom periodu ploče polirane do visokog sjaja što je, logično i tragično, uzrokovalo fizička oštećenja rilni te imalo loše posljedice na zvuk, posebno u visokim registrima…

Ipak, vratimo se na samo pranje ploča. Ukoliko ono ne podari željene (čujne) rezultate, moguće je ponovno pranje te nakon toga profesionalnije varijante poput čišćenja ploča uz pomoć medicinskog benzina, zatim tzv. lepkiranje (ljepilom za drvo se prekrije čitava narezana strana ploče, zatim se po sušenju prekrivač od ljepila skine jednim potezom i sa sobom povuče sve sem rilni), kao i upotreba uređaja koji istovremenu peru i usisavaju površinu ploče (ako vam već ne trebaju novi 17″ točkovi za Calibru – jer se otprilike radi o tim parama). Isto tako, vrijedi spomenuti da u svijetu gramofonskih ploča ne postoji konsenzus oko jedinstveno efikasnog i bezopasnog načina čišćenja ploča, tako da vrijedi razmisliti o prelasku na audio kasete…

I, to je to, za neki početnički nivo održavanja gramofonskih ploča – uz pravilno skladištenje i rukovanje pri slušanju – pranje ploča učiniće znatno ugodnijim uživanje u hitovima vaše i tuđih mladosti… Šuštanje i pucketanje možda ne nestane u očekivanoj mjeri, ali, ovaj proces pažljivo izveden ne može da škodi, a izgubićete vrijeme koje ste mogli izgubiti na nešto drugo.

***

U narednom nastavku emisije „Htio sam i ja u JNA!“ detaljno o drevnoj metodi čišćenja ploča medom:

* Nisu sve gramofonske ploče od vinila, a i sam sastav vinila je tajna; međutim pranje, za razliku od nekih drugih metoda čišćenja, može se upotrijebiti na svim vrstama gramofonskih ploča.

Literatura:
Razni autori: Čišćenje ploča; Hi-Files forum; 2007-2013.

Varnica sudara beskraja metafizike i granica ljudskog uma #44749

„Lično, ne mislim da ženski polni organ miriše na ribu, ali me zanima kako su ribe mirisale prije no što su žene naučile da plivaju.“ – nepoznat autor u neodređeno vrijeme

Inteligencija i neke njene tragične posljedice po nosioce iste III

No, dobro. I tako sam se ja rodio inteligentan, to mi je pomoglo da bez previše problema završim osnovnu, srednju školu, fakultet i tako to. Doduše, svi mi govore kako sam trebao studirati neki teži fakultet, neko deficitarno zanimanje, nešto ovo, nešto ono. Kao što to zna biti, svi bolje od mene znaju šta je dobro po mene. Šta ćeš.

Nego, desi se prije nekog vremena, sretnem jednog drugara iz osnovne škole. Ne ukrštaju nam se putevi često, al’ kad se ukrste, ugodno porazgovaramo. U istom smo položaju, on sa nekom tehničkom srednjom školom i ja sa fakultetom, nemamo posla, nemamo novca, nemamo budućnost – na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Kao i svi ozbiljni razgovori u posljednje vrijeme, i u tom smo došli do tačke ne znam. To je odgovor na pitanje, kako i šta dalje

Ipak, i po tom pitanju se desila mala promjena. Sjetim se ja nečega pa upitam drugara da li je možda gledao video snimak koji kruži po internetu, sa manifestacije upriličene povodom godišnjice smrti Zorana Đinđića, kad „podmladak“ stranke iz Niša ne može da uspješno citira makar jednu rečenicu pokojnog premijera? Drugar sagovornik kaže da nije gledao. Objasnim ja njemu da je u pitanju video snimak koji je postao „viralni hit“ na internetu te u mjesecu martu zabilježio preko pola miliona pregleda na servisu YouTube (dosad preko milion pregleda). U pitanju je bila izložba fotografija povodom osam godina od smrti Z. Đinđića, i tom prilikom su omladinci iz nj. stranke lijepim i mudrim riječima – citatima pokojnika – bili zaduženi da ukrase taj događaj. Na žalost, pokojnik je imao običaj da govori duge rečenice, znatno duže od klasičnih osnovnoškolskih primjera poput „Kićo priteže pušku.“ (subjekat, predikat, objekat, prim. aut.), tako da su omladinci imali problema sa tim rečenicama. Jednostavno, mucali su, zastajkivali, a i prekidali citiranje. U svemu tome se najviše istakla omladinka stara 28 godina sa inicijalima S. Z. (Slađana Zdravković, prim. aut.) koja iz dva pokušaja nije pošteno uspjela da skrpi jednu pokojnikovu misao te je, dodatno, manifestaciju začinila tako što se nakon drugog boravka na sceni maestralno okliznula i protegnula po podu koliko je duga i široka, sve pred budnim okom očiju prisutnih ali i prisutnih kamera. Jednostavno, sve se poklopilo da bi taj snimak mogao da postane viralni hit. Samo je pitanje koji je mehaničar tog dana bio zadužen za njene monstruozne porno štikle sa petama od oko desetak centimetara. Objasnim ja njemu sve to pa kažem:
– Vidiš, nakon gledanja tog snimka sam prvi put pomislio da treba bježati odavde. U ovih mojih 28 godina mi to nikad nije bilo palo na pamet, nego, eto sad, kad sam nju vidio. A mi i ove okolne zemlje funkcionišemo po principu spojenih posuda, Slađana je isto tako mogla biti u omladinskom pogonu neke od lokalnih stranaka, a ubrzo i seniorskom sastavu neke od lokalnih stranaka te, shodno tome, u nekom organu vlasti. Majku mu, gdje ja to živim?!
Odgovara meni drugar lakonski:
– Tebi je to tek sad palo na pamet, a ja o tome mislim otkad sam se rodio…

Nakon toga mi nije ostalo ništa da mu kažem, sem da pamet i inteligencija definitivno nisu isto, i da bi mi dobro došlo malo ovog prvog. Makar malo.

Međutim, ni odlazak odavde nije rješenje. Jer, iako je ovo svršetak, nije kraj priče. Nastavci nastaju.

Inteligencija i neke njene tragične posljedice po nosioce iste II

I desilo se to što se desilo, položio sam onaj test i to se ubrzo pročulo. Ne zato što svaki konj svog konja hvali, već što se nedugo nakon polaganja testa, usljed nedostatka boljih tema, nađoh u novinama u članku naslovljenom „Posla nema ni za genijalce!“ posvećenom uglavnom meni. Elem, pored svih priča o najvećoj krizi (krizama) u ovoj državi još od, pa… ikad, iznošenja prljavog veša raznih političara, prikazivanja čistog veša narodnih pjevačica (ili nedostatka veša) i sličnih stvari, ja sam uspio da tu otmem malo prostora i uguram se u novine. Izvinjavam se, ali, morao sam da napravim malu diverziju od krupnih problema – problema krupnih ljudi. Ne nužno fizički krupnih.

Izašao članak u novinama a u članku piše koliki mi je, i sad, čitaju se novine, stižu komentari sa raznih strana. Zbunjenost, iznenađenost, šok, nevjerica. Oduvijek su mi govorili da sam specifičan samo što nisu znali da sam specifičan na ovaj način. Nisam ni ja znao da sam ovoliko, ako ćemo iskreno. Ali, realno, sve te eksterne impresije su nebitne. Cijenim i plus i minus i jednako, ali porodica je porodica, posebno ova uža, do njih mi je jako stalo, do njihovog mišljenja.

Nakon nekog vremena kad sam uspio da ubijedim roditelje da sad kad sam pametan (a inteligencija i pamet, kao što znamo, nisu isto) neću tražiti neke posebne uslove za život poput redovnih obroka, čiste odjeće, džeparca, počešmo normalno da razgovaramo. Štaviše, više nego normalno. Poče da se čuje i moj glas. Ali, nije to tema.

Desi ti se jednom da mi majka prenese komentare kako me je neko1 ugledao u novinama pa se iznenadio, prenio to nekome2, a taj rekao nekom3 i takvim stepenicama to došlo do moje majke odnosno mene. Imaju ljudi pravo da se čude. Nego, upitam ja majku da li je ona bila začuđena. Kaže da nije. Sad sam ja začuđen. Kaže ona da je to znala još od onog dana u trećem razredu kad sam se puno ranije vratio kući iz škole…

Kao mnogi od nas, i ja sam naučio da čitam sa nepune četiri godine. I volio sam da čitam. Čitao bih sve što mi dođe pod ruku i stalno sam čitao. Za kuhinjskim stolom, u kupatilu, na času u školi. Doduše, malo je bio problem što ja na času u školi prebrzo pročitam ono što učiteljica zada. Pa onda ona kaže da još jednom pročitam. Pa još jednom pročitam. Pa mi ona ne vjeruje. Pa ja onda čitam roman (iliti strip) ispod klupe. Druga djeca još uvijek po prvi put čitaju zadatu lekciju. Pa se ja onda krenem smijati jer mi je roman smiješan, a roman je uglavnom Alan Ford. Pa me učiteljica otjera u ćošak zbog smijanja. Pa se smijem u ćošku. Pa me učiteljica izbaci sa časa. U drugom razredu osnovne škole. Pa se ja onda popnem na sprat da bacam avione, i tako vrijeme leti, a lete i avioni. Eh, te stare učiteljice, one su znale sa djecom. Uglavnom, sad je jasno da sam tako rano naučio čitati zbog ovog viška inteligencije, a eto, taj mi je višak inteligencije donosio cijenjeni višak slobodnog vremena u vidu tog izbacivanja sa časa. Ipak, ni to nije pomoglo da se moj školski prosjek spusti ispod 4,5. Nije da sam se ja trudio, nego, tad može bez truda… Ali, progresija je čudna stvar. Ne zadržava se na mjestu. Tako sam i ja napredovao. Sve sam se glasnije smijao dok bih čitao romane ispod klupe a moja učiteljica je to analitički primjećivala. Nekako je i taj školski hodnik postao premalen, kazneno-nadzorna prva klupa nedovoljna mjera. Incidenti smijanja su bili sve češći i u zraku se osjećalo da će doći do direktnog sukoba, što reče Pejaković: „Doće on, mora on’ doć’, doće on, mora on doć’… Kaže Đuka: Posjeta!“

Da li je to jednostavno bio težak dan, promjene vremena, položaj planeta, moja izuzetna nepodnošljivost ili učiteljic(č)ina tolerancija na minimumu ali se desi jednog utorka utorka dijalog. Iznervirana građanskim neposluhom, u jednom trenutku se direktno obrati razredu a indirektno meni…

UČITELJICA: Kome je dosadno može da ide kući!
MOJ INTERNI MONOLOG: To je to! Ono što sam oduvijek želio! Da, dosadno mi je i mogu da idem kući! Hvala Bogu pa nikad u životu nisam lagao da volim školu i da mi je lijepo tamo. Jer nije. A sad ovo, učiteljica me napokon shvata. Sladoled, romani, humorističke serije… mmm, sve ono što volim, nema više mrske škole… Čekaj malo, ipak je ovo sumnjivo. Mora da postoji neka caka. Lukava je učiteljica, kao lukava lisica iz one basne o lukavoj lisici. Valjalo bi provjeriti koja je cijena…
MOJ EKSTERNI LOG: A hoćete li Vi mene zapisati?
UČITELJICA: Ne.
MOJ INTERNI MONOLOG: PAKUJ STVARI DOK SE NE PREDOMISLI!!!

I spakujem ja stvari lijepo u svoju torbu, ostatak razreda ćuti pod utiskom, učiteljica zbunjena i ljuta, ne znam da li više zbunjena ili ljuta, nije me ni briga. Ustajem, otvaram vrata, kulturno „doviđenja“ i izlazim. Pobjedonosno. Slobodan. Vraćam se kući. Radim sve ono što volim. Generalno se osjećam dobro. Dolazi moja majka i pita me otkud ja kući. Ja sve lijepo objasnim i istaknem da je učiteljica rekla da me neće zapisati. Moja majka je učiteljica. To ne prolazi baš kod nje. Nakon nekog vremena provedenog u dijalogu sa majkom porazi me činjenica da ću sutra ipak morati u školu. Sve što je lijepo… Niko čašu meda… Jedna lasta…

Bilo je to i prošlo, i vaistinu, učiteljica me nije zapisala. U đačkoj knjižici nije bilo izostanaka, ocjene su bile sve one koje sam i dobio, samo je u rubrici vladanje stajalo „dobar“. Meni to nije zasmetalo, ne moram da budem „primjeran“, „dobar“ mi je bilo sasvim dovoljno. Ipak, jednoj drugoj učiteljici se to nije svidjelo tako da sam ubrzo promijenio školu…

Inteligencija i neke njene tragične posljedice po nosioce iste I

Niko ne spori da je inteligencija sporan pojam. No, tvrdnja da inteligencija i pamet nisu isto je veoma sporna za neke…

I tako ti se to desi, prije nekog vremena pročitam u novinama kako ta neka masonska organizacija MENSA (HAMAS, OHR, NATO, UNICEF…) organizuje, da prostite, javno mjerenje kvocijenta inteligencije (slobodnih građana) sa tajnim rezultatima. Piše u novinama kad i gdje, ne piše koliko košta, te ja, koristeći svoju, kasnije će se ispostaviti natprosječnu, inteligenciju pretpostavim da je džaba pa odlučim da odem. Da izmjerim. Taj neki kvocijent. Da spomenem da sam ranije radio neke testove inteligencije, naravno, NA INTERNETU. Neko je okačio link za test na forum, svi onda uradili test i imali rezultat 140-150… Pa nema nas pametnijih na planeti. Realno. Nego, radio sam te neke testove prije nekih četiri godine, bio zadovoljan rezultatima, al’ prošlo je od tad nekih četiri godine, i mislim se, mogao bih sad zvanično da ga izmjerim, pa koliki je – toliki je. A još džaba, a svi znamo, što je džaba…

Dan testa

Uredim se kao da idem na svadbu ili razgovor za posao: počešljam se, obučem teksas hlače i kariranu košulju pa polako prema Tehnološkom fakultetu, gdje se održava manifestacija testiranja. Ja tamo kad puna sala, a nisu redovni studenti. Čitaju se novine, izgleda. Ništa, sjednem u posljednji red, jer su prvi bili zauzeti, saslušam objašnjenje, na znak da krenemo olovku u ruke, otvorim knjižicu i polako. I nakon 40 minuta uradim nekoliko pitanja, a nekoliko ne uradim. Hvala, doviđenja, odem.

Čekanje

Kao što znamo, na rezultate se čeka. Al’ ovi iz MENSE su pametni ljudi (iako pamet i inteligencija nisu isto) – lijeni su, čekati se mora. Čekanje ubija. Iščekivanje još više. Na besplatni telefon 1-800-MENSA niko se nije javljao, moji vapaji su odlazili u beskraj telefonske žice. Ah. U čekanju je prelomni trenutak bio kad sam u novinama pročitao podatak sa testiranja da je test položilo 22 od 37 kandidata. Majku mu, možda sam ja napokon taj, 1 od 22! Biće sramota ako nisam.

Prve reakcije prvih rođaka

Nakon nekog vremena stiglo je i to pismo. Koverta, a u njoj nije mito (sredstvo korupcije). Eh. Otvorim kovertu mojim nožićem za otvaranje koverti, pročitam rezultat, obuzme me sreća, sreća, radost, toplina. Kasnije tog dana zarad konferencije za štampu ulazim u dnevnu sobu gdje moji roditelji gledaju dnevnik (a na dnevniku kažu da će biti rata). Kažem im da sam položio onaj test. Roditelji ostaju u čudu. Jedan više nego drugi, al’ dobro. Odlazim u svoju sobu da razmislim o životu kao što to inače činim u strateški važnim trenucima. Nakon nekog vremena se vraćam u dnevnu sobu gdje su se moji roditelji presabrali.

OTAC: Sine, majka je odlučila da ti upišeš još jedan fakultet…
MAJKA: Znala sam ja to, znala! Al’ ti nisi htio ništa učiti u gimnaziji…
SIN: Ni na fakultetu…
MAJKA: Istina…
OTAC: Spava po čitav dan!
MAJKA: Ništa on nije htio učiti!
OTAC: On je jedna vucibatina…
MAJKA: Isti je ti!
OTAC: &/%&$#$&!!!
MAJKA: /&$&%#%$#%$!!!!!!!

U par sekundi izbija ratni sukob u dnevnoj sobi, roditelji se svađaju, zemlja gori. Ne znam kako, ne znam zašto. Ne zna se ko koga psuje. Zapravo, zna se. Uglavnom njih dvoje mene, manje sebe. Al’ što mene… Nakon prvobitne zbunjenosti odlučujem da podignem moju skupštinsku zastavicu za repliku.

SIN: Odoh ja u teretanu.

U ovom članku neće biti ništa o seksu

Prošla je godina bila zanimljiva. Po mnogo čemu. Između ostalog:

 photo P1020368-1024.jpg  photo P1020369-1024.jpg  photo P1020370-1024.jpg

Bilo mi je mnogo, mnogo milo kad mi je stiglo ovo. Toliko milo da nisam uočio grešku, a ni ovu drugu. A i nisu bitne, jer je ovo bio i još uvijek je, prikladan odgovor svim divnim ljudima koji su za mene, u nedostatku ljepših riječi, govorili da sam specifičan.

Nego, da se sad ne bi pojavio onaj „anonimni lik“ i napisao mi u komentaru kako sebi činim medvjeđu uslugu sa ovom javnom obznanom inteligencije (biće da treba da se stidim), da kažem da je ovo zato što je prošlo tačno godinu dana otkako sam primio ovo pisamce (vrijeme leti kad ne radiš u prosvjeti), te da ću, u čast toga, u narednih par dana objaviti na blogu neke sitnice koje sam objavio u Mensinom biltenu.

Elem, Mensa BiH nije punopravna članica međunarodne Mense, ponajviše usljed nedostatka aktivnosti. Uslov za takvo članstvo jeste izdavanje biltena (četiri godišnje) i konvencija/skup/zbor članstva po principu 50%+1. Prošle godine se to malo zakotrljalo, pa smo uspjeli da skupimo/skrpimo četiri biltena, a imali smo i otprilike zbor, pa sad, šta će biti dalje, vidjećemo. Valjda će tu biti nekih ozbiljnijih i korisnijih aktivnosti u dogledno vrijeme, a ako ne, šta da se radi… Meni je drago da sam mogao da priložim neke svoje misli u sklapanje biltena, a iste će po prvi put biti predstavljene široj javnosti.

U pitanju je saga „Inteligencija i neke njene tragične posljedice“, u tri dijela. Sa prva dva sam poprilično zadovoljan, a treći je onako malo… loš, ali možda ga dotjeram za blog… imam, valjda, pravo na reviziju, internu.