Glava u stresu, noge u Mercedesu

Čovjek sam, nisam kamen. Doduše, to je subjektivno mišljenje naspram nekih.

Znači, pogađa me… pogađa me, brate. Sentiment. Suza u oku, mliječna kiselina u mišiću. Jahija Gračanlić kad je zove da se vrati, Halid kad se vraća majci u Bosnu, John Denver kad se vraća kući seoskim putevima, sve me to pogađa, taj neki motiv, jebem ti Njemačku da ti jebem Njemačku, imao pa nemao priča, jesen dođe ja se ne oženih.

Kažu, ne može se, „bez te vode i tog zraka“, bez tih ljudi i običaja, bez Bosne. A ne znaš dok ne odeš. A otići moraš jer ovdje ne možeš, sa njima i sa Bosnom, izaći na kraj. I odeš.

Radiš kao konj. Bosanski. Daleko od Bosne. Ne možeš nabrojati kilometara autobana, doručaka po benzinskim pumpama, tona papirologije i utovarene robe. Od jutra do mraka, za krvavu njemačku marku. Nakon radnog dana odeš u salon za masažu, stara tajlandska kurva se polomi, kaže da si sav tvrd. Pa đe ne bio, moja ti! Warum so lang?!

A onda vikendom slobodne aktivnosti. Šetnjica. Malo do centra, pa siđi do reke, lijepi izlozi, šalovi, satovi, rekreacija, prodaja i kupovina. Buvljak i roba iz Poljske. Milka čokolada 300 grama, evro, jedan čitav. Prava Milka, svačija punica. Samo što nema njemački pečat. Jebeš pečat. Puma, Adidas, Levi’s, Braun, harman/kardon… brendovi, trendovi, tebra.

Jedne subote tako – prije neplaniranog prekovremenog – voljno dobijem; torbak pun, što je prelilo – u rukama; kesa od 300 grama malih Milky Way, idem do firme i jedem taj Milky Way, a ono proljeće u februaru: cvjeta Njemačka kao kuća cvijeća, čak je i smog nešto lijep, perači prozora zvižde za djevojkama u kratkim suknjama, uz Mentos sve je lakše…
Poštujem zakone, papire bacam u kantu, pazim preko ulice; semafor! Na semaforu pored mene stade crnkinja bijele boje, jedno 24 godine, kratka afro kosa, decentno obučena, mlada i jedra. A ja pored u radnom odijelu („brko u plavi mantil sa hemijskom olovkom“), jedem onaj Milky Way i kontam bogtejebo pa ništa ljepše ne vidjeh u životu. Zatim nastavim dalje svojim putem (koji se, gle čuda, podudara sa Milky Way stazom) i mislim se, koja Bosna, koja pička materina…

I prođe od tada, godina i kilometara, Njemačka osta tamo negdje u Njemačkoj a ja sad šetam po rodnoj Bosni i kad od nekih tamo čujem kako je meni ovdje samo pomislim, koja Bosna, koja pička materina. Za to vrijeme simultano me pogađaju Jahija Gračanlić, Halid i John Denver… sve dok ne stisnem STOP.

Pakao je popločan plavim i žutim komadima koje sklapate sami

Vidio sam očaj. Vidio sam beznađe. Gledao sam ljude bez pogleda, usmjerene, kao jeleni što ne umiru sami uhvaćeni u snop svjetala moćnog švedskog automobila. Kao jagnjad kasapinu što idu, Asko za Askom (masculinum od Aska, prim. aut.). Lavirint, strelicama iscrtan, sa komorama za svakog. Neki su padali odmah, posrtali. Neki su htjeli krenuti nazad. Nema nazad. NEMA NAZAD. A žute vreće zlosmjerno i zlosutno obješene na svakih par koraka.

Čak i oni bez tragova testosterona počnu da pucaju na pola; na više komada. I oni najčvršći, u stabilnim vezama zasnovanim na realnim osnovama, počnu da preispituju svoje životne stavove i opštu egzistenciju. Ja ne mogu više ovo. Ja ne mogu više s njom. Nju zanima svaki jebeni artikl odavde, a nisu to tako dobre cijene. Ali idu za njom, prokletim lavirintom. Idu jer im je to jedini spas. A kad izađu, svako će na svoju stranu odnosno gdje god ona krene, on neće.

A one udišu svaki artikl. Svaku jebenu riječ na jebenom švedskom. „Gnorl, samo 19,99!“ Šta je gnorl, ne zna. Za šta služi, ne zna. Ali joj treba. Rješenje u 52 kvadrata je idealno. Ona se snalazi u njemu kao riba u vodi. Zamišlja ostatak njenog života u tih 52 kvadrata sa njim kao rekvizitom koji stoji pored čiviluka i onog kurca za stavljanje kišobrana. Prilikom dolaska do kase, njena kosa počinje da biva sve plavlja i plavlja, pojavljuju joj se pjege na obrazima. Već se dopola pretvorila u Ninu Persson.

Da živim tako, ja bih umreo.

Prokleta IKEA.

Bili smo u Zagrebu u šopingu. Kao madafakin članovi SNSD-a.

… da sa tvoga puta ne skrenemo

Razglednica od juče

U Novom gradu ništa novo… a ni staro i polovno, mada ima polovnjača; nebo je plavo.

Nego, Jedinstvo neobično podsjeća na Budućnost, ali se drži znatno bolje: Jedinstvo su preuzeli Kinezi.

Razglednica za danas

„Treba obići ovu Bosnu dok još nije sva otišla u kurac.“ – zanesen tom ljepotom, ja

Nije velika (ali „nije mala, nije mala“), a svakako nije nova; Titova vila „Gorica“.

Nije baš „General Šerman“… a i bolje što nije!

Nije Kalifornija, nije ni Lazarevac; prolaze pored njih a ne vide ih. Zafira i tri sekvoje, čuda prirode. Najviše drveće na svijetu, najveći i najstariji živi organizmi na svijetu… sekvoje, ne Zafira.

Inače, sekvoje imaju sunđerastu koru otpornu na vatru… nisam ni ja vjerovao dok nisam pomilovao. Mekano, mekano.

Karijera

Guliver u zemlji Bubanj potoka

I
Neke muškarce nije potrebno ni gađati kamenom u glavu, dovoljan je kompliment. Pri kupovini karte za međujebotebogdržavni prevoz:
– Studentska povratna ili obična?
– Obična [uz intrinzički kme kao podsjećanje na dane studentskih karata, prim. aut.].
Makar još uvijek ličim na studenta. Makar danas svako studira. Pa i nije neki kompliment. Ali ću ga tako oporezovati, recimo.

II

Zoofilija: ZANOS

III
U prolazu na drugojebotebogdržavnom sajmu knjige, uz podignutu obrvu:
– „Šta ima?“
– „Šta ima?“
Jedan kolega po preturanju knjiga na buvljaku u Banjaluci, na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, kao i ja. Treba napraviti malo veći Beograd, jerbo, ne možemo se pošteno mimoići, majku mu.

Foto izazov: 225 od Brusa Lija

Dobro došli, dragi čitaoci!

Na redu je još jedno izdanje malonagradne igre Foto izazov na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari. U skladu sa sezonom, tematika je ljetna i lepršava a sam zadatak nije naročito težak.

Ovoga puta u Foto izazovu – zarad postizanja što pravilnije kompozicije – fotografija je pažljivo retuširana u popularnom programu za obradu slika: uklonjen je jedan element čije su vertikalna suptilnost i oštrina davali slici sasvim drugačiju kompoziciju. Zadatak je prepoznati koji je to element uklonjen.

Uzimajući u obzir prošle Foto izazove, vjerujemo da pažljiviji čitaoci bloga Gurao sam i šire stvari u uže stvari. neće imati sa rješavanjem ove male slikozagonetke. Kao i obično, ostavite Vašu pretpostavku u komentaru, a čitalac koji najbrže pogodi biće nagrađen pismenom zahvalnicom u narednom članku.

Sretno!

 

Garaža

Budućnost (prošlost)

Sadašnjost (budućnost)

Prošlost (sadašnjost)

Sadašnjost (budućnost)

Prošlost (sadašnjost)

Budućnost (prošlost)

Prošlost (sadašnjost)

Budućnost (prošlost)

Sadašnjost (budućnost)

Plaćanje kazne je bilo primjereno zločinu

Tablice auto salona „Bolid“ iz Doboja me izdaše…

Ni F.K. „Naprijed“ ne ide uvijek naprijed…

Nekad se mora nazad.

Ni Olova, ni Trnova

Tamo neki onaj januar, visok datum, tanki novčanici zaposlenih nesretnika – seksualni život za taj mjesec na izdahu. Nije baš proljeće u Nišu, ali otanka zima bosanska, bi; sem kad je gruvalo kao na razglednicama. Do Bihaća i nekako, vrijeme je htjelo pa nije, pošlo a da ne zna da li je došlo; preko Prijedora i Novog smo došli.

Sitna kiša je kvasila siv dan, u magli je Plješevica, snijeg je neki krut ostao podno. Sa Garavica Klokot je izgledao kao moćni Amazon, što se odozgo topilo polja je potopilo. Na Uni patke kao vrapci (a vrapci kao žabci), u restoranu ćevapi nikakvi („al’ standard“), sve što je – tu je, samo nema onoga što je bilo a nikad više biti neće.

Turizam i nije bio neki – ali šoping kvalitetan – a već je vrijeme da se krene; put za Jug, ovaj put. Veče donosi novu (51) nijansu sivog, blago je penjanje odmah, Gorjevac prema Dubovskom. Povremeno se pojavljuje i nasmijan mjesec, valjda da osvijetli vukovima da bolje vide medvjede. Počinje snijeg; na autu su ljetne gume, jedine koje imamo.

Dublje u noć, magle na prozorima nema; grije klima, ugodno je, unutra. Duga svjetla bolje ne paliti, samo se vidi duplo više pahuljica koje lete u susret. Snijeg se prima za asfalt, svako skretanje van tragova prethodnika je posao za malog remorkera. A prethodnika nema na vidiku, kao ni sljedbenika ili bilo koga na toj nesretnoj cesti.

U jednom trenutku, muzika prestaje – uređaj se pregrijao; na disku prva pjesma Pink Floyd – Wish You Were Here, a takav je i ostatak – ona izabrala. Nastavljam u tišini da vozim, ne znajući gdje, ne znajući kako, držeći volan kao… mnogo asocijacija od kojih su neke i pristojne. Na suvozačevom sjedištu, ona spava u toplom mraku.

 

Hvala ti, m:tele, đe čuo i ne čuo…

Nema ni pet ujutru, prazna autobuska stanica u Manhajmu, samo dvoje izađoše sa mnom i odmah se ukrcaše dalje, dočekali ih. Jer to ima smisla. Po ko zna koji put pokušavam poslati poruku primaocu, neće. Jebem ti Njemačku da ti jebem Njemačku. Srećom, ne pada ništa, nije hladno, iako je kraj januara. Čekam još, pokušavam, kad ono SMS ode. Napokon. A onda 20 minuta ništa. Reko’, jebeš ovo, a tamo B-klasa taksi…
– Do you speak English?
– Ja, ja…
– I have the address…
– Adresse, ja, ja, navigation, ja.
Realno, mogao sam i pješke preći tih tri kilometra, obzirom da sam uz pomoć interneta proučio dionicu, al’ eto. „Kad si u Manhajmu, ponašaj se kao u Štutgartu.“ Stižem ugodno, u suzama plaćam vožnju 10,5 eura. Zvonim, vrata se otvaraju…
– Kako si došao?
– Mercedesom, kako drugačije.
– Što se nisi javio?
– Pa ono…
SMS poruka poslana oko 5 ujutru je stigla oko podneva, sa cirka sedam sati zakašnjenja. To je vjerovatno bio jedini put kad mi je zapravo trebala usluga m:teleta, mog prijatelja koji mi nije dao Čolin CD. Da sam kojim slučajem (bio) Rus, umro bih od hipotermije tamo na peronu jebem ti Njemačku da ti jebem Njemačku sklupčan sa flašom votke; ovako, dočekao sam naredni dan, i naredni i ovaj ali i onaj poslije onoga, kad mi je nakon sedam dana boravka u Njemačkoj od m:teleta stigla poruka „Zdravo, došao si u Njemačku! Možeš da koristiš USLUGE!“; dotad sam već bio instalirao ćirilicu na švapski računar…

The Road to Mannheim

I tako se pustinjskim bespućima Njemačke voze dva momka u kombiju, jedan mlad a jedan još mlađi. Лексингтон бенд je po 708. put odsvirao svoj repertoar, a priča o ljubavi i problemima je skoro pa nestalo (al’ zamalo)…
– E, ‘aj svega ti, promijeni ovo, da slušamo nešto drugo…
– Što?
– Ma ovo je užasno.
– Ne valja ti Лексингтон?
– Pa gdje će valjati…
– Što?
– Pa ono… ‘Aj, ova muzika, što je loša, to i nekako, nego ovi tekstovi, ubi me ovo…
– Bogtejebo pa ti si kao kamen! Nikakvih emocija nemaš! Na koga si ti ispao takav?!
Bez odgovora, ostade u zraku da visi to filozofsko pitanje; tamo u nekom salonu za tajlandsku masažu se upravo završi termin… and the Лексингтон бенд stopped.

Prethodno:
The Road to Frankenthal

The Road to Frankenthal

I tako se pustinjskim bespućima Njemačke voze dva momka u kombiju, jedan mlad a jedan još mlađi. Uz ugodne emotivne atmosferične zvuke Лексингтон бенда, pričaju o životu i raskršćima na nj. čudnim putevima…
– Daj mi reci onako iskreno, za svo/ovo vrijeme jesi li upoznao ijednog švabu da je prava legenda?
– Na šta misliš?
– Da ima duha…
– Pazi, ima njih svakakvih…
– Ali da je ono baš ono, popiti i zagalamiti po našim standardima…
– E, takvog, nijednog.
– A onaj ludi što je bio kod Goge? Jel’ on onakav i kad je trijezan?
– Ma jeste, al’ on ti je iz Šlezije.
– A, pa vidio sam ja da je on naš… makar djelimično.
I uz to saznanje, olizane daškom košave sa Dunava tamo negdje zaigraše izuzetne grudi balkanske Zorane Pavić… and the Лексингтон бенд немилосрдно played on.

Prethodno:
The Road to Weinheim

The Road to Weinheim

I tako se pustinjskim bespućima Njemačke voze dva momka u kombiju, jedan mlad a jedan još mlađi. Uz ugodne emotivne atmosferične zvuke Лексингтон бенда, pričaju o ljubavi i problemima koje ista nosi.
– Znaš, mnogo se tih cura iz moje generacije udalo mlado, a sad se razvode pa su onda kao puštene s lanca… A ništa probale nisu u životu.
– A što su se udale tako mlade?
– Pa znaš, i meni je to bilo čudno, cure iz grada i sve, a udale se sa 21-22 godine. Pitao sam ovu jednu, kaže, bila sam mlada, nisam znala, tojesvebrzonekakoišlo i onda mi on napravi dijete…
– Pajebotebog, može li ikako to dijete da se NE NAPRAVI?!
– Pa to sam i ja isto rekao!
Bez odgovora, ostade u zraku da visi to filozofsko pitanje… and the Лексингтон бенд played on.

Prethodno:
Ponovo arbajt za gazdu Kurta