Ljubav je… III

„Nije ona traljava, ona samo uzme jednu stvar i ostavi je negdje nakon minut, a onda ta stvar tu stoji godinama.“ – ništa bolji Milan V. o Leposavi V.

Namještaljka

Sine, možeš li otići između 12 i 1 sat na polikliniku po nalaz, da ja ne idem? Doktor Đukić, samo kažeš moje ime. Ima neka crna radi, nekulturna, samo tipka po mobilnom dok radi sa strankama, mislim da se nikad nije nasmijala… tvoj broj.

Ti, prijatelju, imaš mladost i novo doba!

Simbolika je brutalno poražavajuća: da nije bilo fudbala, ne bi bilo ni mene. A isto tako, mogao sam se zvati Brajan i da me boli tegla javorovog sirupa.

Ako ćemo već po kanadski, na engleskom se to kaže (kad već ne znam francuski) long story short iliti ukratko: tehnički, kriva je moja tetka Zdravka koja se jako mlada udala i na taj način dospjela blizu fudbalskog stadiona F.K. „Naprijed“, gdje je – i što je – uz čiju pomoć je – njena mlađa sestra, a moja majka, upoznala mog oca. Ostalo je teška priča ispričana već u hiljadu komada na ovom blogu…

Elem, najvažnija sporedna stvar na svijetu je u mom životu od malih nogu, sa te dvije strane: već pomenuta tetka je izrodila tri sina fudbalera, od kojih su neki stigli da zaigraju i za reprezentaciju Jugoslavije (a onda se Jugoslavija raspala), a stari je imao isuviše niske humanističke ciljeve pa se nije puno odmaknuo od Mejdana. Ipak, i kao takav, postao je „junak jedne knjige“…

E, sad, nije ovo prvi put – „junak jedne knjige“. Nekad mi je to bilo zanimljivo, baš. Izašao stari u novinama. Kao sportista. Tad nisam bio svjestan koliki su glupani fudbaleri pa sam bio ponosan. Ali, bile su to neke lijepe priče. Poslije su slijedile knjige, iz dva pera, od kojih drugo nećemo spominjati. I sad, ova, Banjalučki ljudi fudbala. Jedan mali almanah gdje je stari, kao trener mlađih kategorija u malom klubu, prigodno i prikladno spomenut (naravno, nije odmoglo ni to što je autor knjige povremeno starom bio meta dodavanja lopte… eh, šta bismo mi bez protekcije 🙂 ).

Nego, kako god krenem pisati i razmišljati i pisati i razmišljati, uvijek su tu neke paralele i projekcije: Banjaluka je pred sam rat težila da postane grad. A onda je došao rat i veoma smo se udaljili od toga. Najveći banjalučki fudbalski klub, Borac, je pred sam rat postigao svoj najveći uspjeh… a sad više ne postoji ta kategorija(e). Kako Banjaluka, kao jedna osrednja sredina, „jede svoju djecu“, tako i mi kao nacija, jedemo sami sebe (a može se to napisati i uz pomoć vulgarizama), ne poštujući svoja dostignuća, tradiciju, kulturu i zaslužne ličnosti.

Na žalost, nekolicina je primjera u ovoj knjizi koji su upravo dokaz toga, odnosno one „niko nije prorok u svom selu“, gdje su neki fini fudbalski radnici zbog sitnih – uglavnom finansijskih – interesa bukvalno otjerani sa igrališta na kojima su ostavili svoj čitav život, žrtvujući porodice, zdravlje i sve ostalo. Ipak, i pored te sveprisutne doze gorčine nad globalnom i lokalnom glupošću, ova knjiga je draga.

Ne, u knjizi nije napisano skoro ništa baš zanimljivo, intrigantno, legendarno i uzbudljivo. Nema tu nijedna priča koja će ostaviti bez daha, nijedna sumanuta anegdota da dočara to vrijeme – kad je tjeranje lopte ipak bilo znatno bitnije i ljepše nego sad, nijedan detalj „iza scene“, stvarno… ništa seksi i prljavo. Sve je veoma kulturno svedeno, školski, novinarski, sportska elegancija (kravata + bijele čarape), sa dosta ponavljanja relativno dosadne ustaljene frazeologije…

Ipak, u knjizi su pobrojana imena ljudi koji su puno učinili za fudbal u ovom gradu, prije svega Borčevaca, s logičnim razlogom: najveći banjalučki klub, dugo godina SFRJ prvoligaš, osvajač Kupa Maršala Tita i evropskog Mitropa kupa, gdje su spomenuti oni direktno zaslužni za te uspjehe kao i neki malo stariji čikice koji su udarili temelje tome, što kao igrači u 60-im godinama prošlog vijeka, to i kao treneri u 80-im; na Borac se nadovezuju svi ostali, jer su svi oni „radili“ za Borac, na ovaj ili onaj način: gdje god da su počeli, težili su ka Borcu…

Inače, stari je svoju fudbalsku karijeru proveo u Naprijedu, fudbalskoj sili iz Mejdana odnosno, ako ćemo „romantičarski“, Harema, Petog kvarta, ruba Ćermetane, ovo-ono. Realno, puno je tu veltšmerca, Naprijed je uvijek bio gola voda, sirotinja i tuga, a stari je tamo bio jedan od rijetkih Srb(in)a – nešto što nikad nije smatrao za naročit lični kvalitet, pa ni u jeku rata – iz prostog razloga što je bio najjači. Vezano za to, jedna od rijetko simpatičnih stvari koje mi je ispričao vezano za svoju fudbalsku karijeru jeste da nije bilo mjesta gdje su igrali (onomad Krajiška zonska liga) a da se nisu potukli, te neke taktike oko takvih fajtova.

Dva su „pijemonta“ u njegovoj karijeri: prvi je osvajanje prvog turnira u malom fudbalu u dvorani „Borik“ (1976. godina, prvi se pamte!) a drugi je trenerska karijera, rad sa najmlađim kategorijama, posebno u šugavom ratnom vremenu, gdje je vaspitna i socijalna komponenta njegovog sportskog rada bila značajnija od rada i dostignuća zvaničnih vaspitno-obrazovnih ustanova u tom periodu (da ne spominjem degradaciju tih istih ustanova danas). Kako sam i ja trenirao taj fudbal nekoliko godina – i za to vrijeme starog uvijek zvao „druže treneru“ a nikad „tata“ – tako sam iz prve ruke posmatrao kako to izgleda. Štaviše, da sam trenirao kod nekog drugog, ne bih se ni upola toliko zadržao – nevezano za moj nedostatak fudbalskog talenta. Elem, stari je bio izuzetan trener, znao je da pristupi svakome i izvuče od njega ono najbolje, bio je strog ali i veoma duhovit i emitovao je nadasve pravilan uticaj na svoje fudbalske učenike, kako po pitanju fudbala tako i po pitanju života. Prosto je nevjerovatno da je to isti lik koji se danas grčevito bori za treći entitet kupujući očajne lubenice u „Konzumu“ (usput tvrdeći kako je to najbolja prodavnica!) ili u javnosti iznese tvrdnju kako je Dino Merlin najbolji pjevač – nema tog dlana koji tada može sakriti tupi bol mog čela…

Šalu na stranu, sve je to normalno i ljudski, svi mi imamo svoj vijek trajanja, stari je moj stari – i ja drugog nemam – moj jedini prezimenjak i zemljak vrovac u porodici (jer su stara i buraz „Lijevčanski klan“), i ponosan sam na njegovo mjesto u ovoj knjizi. Lijepo je što je spomenut, gdje je na taj način upućeno to neko malo priznanje… znači. Opet, stari je samo jedno ime u knjizi, jedno poglavlje od ukupno 24 za ovu priliku, i sva ta imena, lijepo je vidjeti na jednom mjestu. Zbog toga je ova knjiga draga. I da nije ništa naročito napisano, dovoljno je samo kao podsjetnik na te ljude, da ih se skupi. Jer, nema drugog načina za to; dobar dio njih ima priliku da se sastane tek na sahrani „jednog od svojih“, a nije ih malo koji su, na žalost, prerano otišli…

***

E, da, još Kanada, spomenuta na početku, fudbalski posmatrano: od starog je generalno teško izvući bilo kakvu pametnu ili zanimljivu priču – s godinama sve teže – ali je onomad nekako spomenuo da je imao ponudu da ode u Kanadu da igra fudbal, neki njegov otišao tamo pa onda i njega zvao. Bilo je to koju godinu prije nego što će upoznati moju majku, tako da taj faktor nije bio u igri, već isključivo glupost odnosno ljubav prema fudbalu/Mejdanu/Vrbasu/kartanju odnosno glupost. Eto, a mogao sam se zvati Brajan, biti možda i malo svjetliji crnac, da me sad boli briga za ćevapima i rodnom Bosnom, imao bih svoju lopatu za snijeg kojoj bih dao ime „Radenka“ i njome bih čistio prilaz garaži da mogu isparkirati neki nenjemački automobil iz garaže (zato što u Kanadi nema njemačkih automobila), vodio bih blog koji bi se zvao I Was Pushing Even Wider Things into Narrower Things. i isti bi se bavio… nečim totalno drugim. Al’ eto. Ništa od toga, sem odgovora na pitanja: Na koga si lijep? Na oca. Na koga si glup? Na oca.

Komm, komm, komo!

Upada stari (moj) blago unezvjeren:
– Hajde me nazovi na telefon.
– Mobilni? Sa mobilnog, fiksnog?
– Mobilnog.
Pokušaj se završava neuspješno, izbacuje…
– Nema ništa od ovoga, izbacuje me odmah. Šta ti je sa telefonom?
– Ma ništa… ispao mi telefon u kom (rakijski kom, prim. aut.).
U tom trenutku stara blago skreće pogled sa sveske kojom se bavila i udružujemo se u decentan smijeh.
– Pa da, vi se smijete… Vama je sve smiješno… VAMA JE SVE SMIJEŠNO!
I tako je telefon u komu upao u komu.

Ali! (Na svu sreću svinje nisu k’o Kareli…)

Telefon je na vrijeme izvađen iz koma a metodom „fight fire with fire“ (nakon što sam rakiju iz njega izbio medicinskim alkoholom) je izvađen iz kome, te sad radi jednako loše kao što je radio prije upadanja u kom. Mobilna industrija na koljenima, Sony Ericsson k700i = Mercedes W123 današnjice.

Modus Operandi Serbinum Globalia

Student bijeda mladi vježbač treniranja tegova jednu veče nađoh pet [konvertibilnih maraka] da naručim „Gold“ sebi kupih poslije treninga neki sendvič za sportiste i preteknu marka za banane, voće za sportiste. Kupim četiri, riješim dvije, ostale dvije u kesi. Pojavljuje se pri vratima moja majka, skenira promjene u prostoriji i na prisutnima, pa uoči banane:
– Daj mi tu jednu bananu!
– Ne može, trebaju mi vitamini, ja sam mlad i u razvoju.
– Ma jebem ti razvoj!
I uze bananu.

Jesam li ili nisam… prao

Tako ti ja perem auto ispred kuće kad nailazi stara…
– Ti to pereš auto?
I tu stanem pa se zamislim, da li ja to perem auto ili to ja ne perem auto…

Naprijed 1948.

Stara otvara vrata sobe polako…
– Javili su da su upravo završili, sve je prošlo bez problema, probudio se, svjestan je.
Operacija na želucu.
– Hm, dobro.
U priručni internet pretraživač kucam adekvatne pojmove da vidim šta otprilike podrazumijeva nastavak priče. Aha, promjena načina ishrane, moguć gubitak težine, par kontrola… i to je to. Idemo dalje, samo naprijed… jer nema nazad.

Ćelo i ja istog dana pričamo sa dežurnim anesteziologom koji kaže da je stari pri buđenju nakon operacije bio malo dezorijentisan. Uspješno se suzdržavam da kažem da to nije ništa čudno. Kaže dežurni kako će nas pustiti u šok sobu malo kasnije, samo kratko, i da nas mora obući…
– Ako se moramo kamuflirati, ćelo, bolje da ti ideš sam. Ti imaš tu frizuru kao doktor.
Na šta se doktor sa približnom frizurom malo narogušio…

Ko kome na čiji račun…

Neke stvari nikad ne stare, unatoč činjenici da starimo ti/ja/mi/vi/oni.

Ono što Branko Ćopić reče „tihe zanimacije“, usavršio sam vrhunski. Kad treba da budem neprimjetan dok se drugi bave nečim ili uspješno ćutim ili se, pak, izgubim u blago nepoznatom pravcu ganjajući klupko vune i/ili sl.

Jedna od tih situacija je „kad stariji ljudi pričaju“. Obzirom da je u današnje vrijeme sve teže čuti dobru priču, klupko se čini puno boljom idejom. Tako sam, pri posjeti selu, odvezao staru do neke dalje rođake na klupko kafe i razgovora pa produžio svojim putem. U dogovoreno vrijeme se vraćam radi povratka gdje stara biva ispraćena a ja dočekan dijaloškim komentarom…
– A, to je taj mali… Pa nije ni mali.
– Nije, nije! – ponosno će stara kao da to ima veze sa hranom koju ona spravlja.
– Ih, nisam ga vidjela… [Ako ćemo realno, nikad, iz blizine, prim. aut.]
– On mene vozi stalno ovamo.
– Onaj stariji, on liči na pokojnog djeda…
– Pa, malo…
– Ali ovaj, na koga on liči?
– Pa, ne znam…

„Pa, ne znam…“?
„PA, NE ZNAM…“?!
„PA, NE ZNAM…“?!?!/–%^__#$&^—@(!“ČŠŽČ#!! ……….   !!! ……!

Sreća pa lubenice ne sazrijevaju tokom čitave godine

Poklanjam scenario za multifunkcionalnu reklamu:

Mlad momak gustih brkova i izuzetnih bicepsa i tricepsa, inače sportista rekreativac, pojavljuje se na sceni:
– Stara, što nisi ubacila one hlače da se peru?
– Danas je svetac, sutra ću.
[Nevjerica. Negodovanje. Psovke. Treniranje još tegova.]

„Hrišćanstvo – prijatelj Vaše bijele tehnike!“
„Hrišćanstvo – kočnica napretku svake vrste, pa i modnom!“
„Hrišćanstvo – kamen za kupus preduzetništvu!“
„Hrišćanstvo – razlog više!“

Ako već padaš sa ormana…

Tamo negdje oko mog 32. rođendana, koji dan prije ili poslije, ustanem, obučem se i vratim se kući a ono na stolu pored standardnih mita i korupcije me dočeka…

Inače, standardni mito i korupcija od strane mojih roditelja za obavljanje kućnih prljavih poslova su kovanice od 5 feninga koje skupljam već duže vrijeme bez nekog naročitog razloga ali i za situacije kad nekog želim da unesrećim novcem. (Znate li kakav je osjećaj platiti saobraćajnu kaznu od 40 maraka kovanicama od 5 feninga? Naravno da ne znate. Odličan.)

Međutim, profilaktička sredstva poznata kao prezervativi odnosno kondomi dosad nisu spadali u mito i korupciju; spadali su sredstva za rad ali ih nisam nalazio na radnom stolu. Doduše, stvari obično nisu onakve kakvim se čine na prvi, drugi i treći pogled. Čitanjem između redova, priče postaju komplikovanije a podkontekst nerijetko ima više nivoa…

Naime, kondomima je istekao rok trajanja. Pored njih se nalaze zamalo bezvrijedne kovanice… slutim da je to neka šifra. Poruka…

Instrukcije

„Idi kupiti hljeb, kupi bilo koji, samo nemoj kupiti onaj što ti inače kupuješ.“

Ako bismo se ozbiljnije upustili u logičku analizu ove rečenice, naišli bismo na mnoge probleme. Stoga… bolje ne.

A odličan hljeb, kukuruzni. S minimalno kukuruza. Zbog boje i neograničenog roka trajanja. Međutim, staroj se ne sviđa, pa to ti je. Možda je situacija kao sa kajmakom.

Dva upitnika: baba Stanija incertus, mali ljuti čoek incertus plus

I tako je mom ocu palo na pamet da nakon cirka oko 50 godina babu Staniju, moju prababu, obraduje slikom na nadgrobnom spomeniku. Fiks ideja, jedna u nizu, gdje je prefiks fiks možda malo nepotreban obzirom da dotični nema nefiks ideja. Samo je problem, nemamo baš Stanijinu sliku. Mislim, babe Stanije, ne ove nesrećnice što se slika gola za internet.

Ipak, fiks ideja nije bez razloga fiks, davljenik se i za slamku hvata, zadatak je pregledati nepreglednu arhivu slika kod Ladija. Što je trajalo. Ipak, dobra zanimacija, te slike… fotografije. Sjećanja i tako. Pregledom, upitnici se nižu, potvrdnog odgovora nema. Neidentifikovane starije žene na fotografijama, nijedna nije Stanija… kadli tamo stani pazi vidi gledaj u jednom trenutku na jednoj slici predočenoj fiks idejnom čovjeku.
– To je Stanija! Mislim da je to… nisam siguran.
– Majku mu, kako nisi siguran?
– A otkud da znam… Može biti ona, a možda nije.
– Pa čekaj malo, ako nisi siguran, onda možemo uzeti sliku bilo kakve babe pa staviti na spomenik, kad svejedno ne znamo kako izgleda.
– ‘Aj ne pravi se pametan! ©

Nego, ‘aj što smo oko babe Stanije 50% sigurni da ne znamo da li je to ona ili nije, za malog ljutog čoeka smo čak i u većem procentu sigurni da ne znamo ko je. Jedino je sigurno da dominira slikom, toliko da je majstor fotograf izgubio iz vida da bi se i glave ostalih trebale vidjeti… sreća pa nije na onoj slici gdje mislimo da je baba Stanija.

Dvokomponentno ljepilo: bez stranih pojmova

Pita mene stari mogu li ja odvesti (motornim vozilom) staru na pregled narednog dana. Mogu, naravno, i (za) manje bitne stvari, kamoli za pregled (u zdravstvenoj ustanovi). Odlično, kaže on, taman da može ići brati gljive. Radi se o čovjeku koji i nakon par godina branja gljiva – što je prirodna posljedica izmišljanja novih načina bježanja od odgovornih poslova – zna doći kući pa na internetu tražiti da li su jestive gljive koje je ubrao. Osjetio sam se blago prevarenim, iznenađenim i uvređenim.

Narednog dana, Zafira, stara i ja; to je ta ulica, nađoh iz prve – prva gradska zona.
– Na kojem je broju ta zdravstvena ustanova?
– Ne znam.
– Pa kako si krenula a ne znaš?
– Ma…
– Pa dobro, a kako se zove?
– Ne znam.
– Čekaj, krenula si u zdravstvenu ustanovu za koju ne znaš kako se zove?
– Ma kako ću ja to znati?! Danas treba svi da pričaju engleski pa da znaju to pročitati! Tri neke riječi ima… sve strani pojmovi.
– Pa dobro, kakve god da su tri riječi, možeš ih zapamiti, posebno kad ti treba…
– Ma…
– Nema veze, idemo polako niz ulicu, pa ćemo vidjeti već.
Kad smo došli do kraja (ulice), nema zdravstvene ustanove. Sjetim se da ta ulica ima još jedan krak, a onda je tamo – nema gdje drugdje biti, skrenem, polako… i eto nas. Vaistinu zdravstvena ustanova. Na njoj piše ime – slijedi besplatna reklama – „Preventiva medical“.
– Jesu to te tri strane riječi?
– Ma…

(Sadržaj ovog teksta je brutalno cenzurisan da ne bi isuviše ličio na jedan već postojeći.)

Hzmajevi Hrano Hne Hlete

I tako reprezentacija Bosne i Hercegovine ode na svjetsko prvenstvo na fudbalu, tek da bi 49% građana te „države“ savršeno bolio k. za tim, a oni u Mostaru imali rašta da se tuku. Na sve to dođe „naš“ komentator „naše“ televizije BHT1 koji govori historija. Priključen Ladiju i Zoki pred malim ekranom, sugerišem da je to historija dvoznačno: sa jedne strane da se u skladu sa modernim tendencijama „bosanskog“ jezika uvali slovo H gdje god može; te da se ukaže na direktnu vezu „bosanskog“ naroda sa svojim praocima Latinima. Mislim, čak i ovi Srbi što se nazivaju Hrvatima ne govore historija već povijest. No, sva nacionalna mržnja i šovinizam na stranu, iskoristio bih priliku da ispričam kako je Ladi iskoristio priliku da ispriča poučnu priču o unikatnom primjeru divnih različitosti kojima smo objedinjeni, i to kroz prizmu slova H…

Nekad se išlo na more drugačije nego danas. Nije se išlo sem na Jadran; sem u prvi kamp na koji se naiđe; išlo se Škodom koja nije bila Superb. Kaže, tako se oni spakuju naveče, Slavko (otac, vozač; moj tetak pokojni) stavi sve na gepek pod najlon na preteču pak tregera, kreće se ujutru u četiri, prije no što pijetlovi protrljaju oči, a teškoodrživa budnost se održava pjevanjem. Ništa bez pjesme. Prvo stajanje je svega par kilometara od kuće, u Šeheru, uzimaju se kifle i to je to da se izdrži do Bugojna, gdje se uzimaju druge kifle. Auto nema klimu, tempomat, šiber, kasetofon, frižider. (Al’ zato imaju kifle u Bugojnu.)

Obzirom da su dometi amaterskog a cappella pjevanja ipak relativno ograničeni, Ladi je sa sobom kao ispomoć imao neki mali tranzistor koji bi uz povoljan položaj zvijezda mogao uhvatiti Radio Luksemburg, ali češće su tu bili Radio Zagreb i Radio Beograd. Mada, ponekad nije bilo ni njih, npr. kad bi se baterija (9V uložak) potrošila… što je bio slučaj u navedenom slučaju. Srećom, desi se da radi zadruga prodavnica u Bugojnu, tako da se on stupivši na sveto bugojansko tlo, tada kao mlad, svjež i radoznao dječarac četvrti razred, sa tranzistorom u jednoj i baterijom u drugoj ruci, na pauzi za kifle uputi u STR s ciljem kupoprodaje. Uđe u prostor, pokazujući na bateriju i tranzistor objasni ženi za kasom šta mu je potrebno, na šta se ova glasno oglasi u pravcu brkajlije koji je malo dalje nešto prebirao po jednoj rafi:
– Haman, HAlija, Himamol’, Hovih, Hbaterija?
(Aman, Alija, imamo li ovih baterija?, približan prim. prev.)
Ladi, tada kao mlad, svjež i radoznao dječarac četvrti razred, u strahu od susreta sa nepoznatim novim jezikom i kulturom užurbano krenu premu izlazu, gdje ga dočeka Slavko koji je upravo ušao…
– Tata, tata, šta priča ova žena? Koji je ovo jezik?
– Šta koji jezik? To je naš jezik, nemaš ti pojma… m(a)rš u auto.

Za razliku od danas, djeca su tad slušala roditelje tako da se Ladi bez pogovora vrati u auto, a ubrzo dođe i Slavko koji saopšti da HAlija, Hnije, Hnašao, Hbaterije. Ipak, iz auta se pjesma čula sve do kampa…

Dušmani… u njedrima!

Teške teme i dileme lepršavog ljetnjeg dana. Kao ono filozofsko pitanje, da li je ta osoba oduvijek bila takva/ovakva (obično u negativnom kontekstu), samo joj prilike nisu dopustile – da pokaže pravo lice? Šta je to „pravo lice“? Ili jednostavno vrijeme mijenja stvari? S godinama poznim životnim rastu samo sumnja, podozrivost, obazrivost i slične zrivosti. Sigurnost i udobnost… ne baš. I svi smo žrtve! Nikog ne zaobilazi!

I tako se desi da koji put ne prespavaš kod kuće, nego tamo negdje skupljen i sklupčan na ćošku kreveta, pa te dušmani bez pitanja eliminišu, pregaze i zaborave. I onda dođem kući, vidim nešto se dešavalo u kuhinji, neko kuvanje – poprilično validan razlog da dođem kući, nadasve – a na stolu postavljena tri tanjira. Ležerno, u skladu sa podacima iz ličnih dokumenata odnosno teritorijalnoj lokal pripadnosti, pristupam materiji:
– Šta ima za ručak?
Hladan tuš slijedi nakon nekoliko sekundi kroz rečenicu:
– O, i ti ćeš jesti?

A onda se čudim što je komšijin mali, onomad kad me je vidio ispred kuće kako radim nešto, na kafi rekao komšinicama „teta Lepoj došli gosti“. Urota je napravila neprobojan krug zavjere. Izopćen sam.

The Road to Mannheim

I tako se pustinjskim bespućima Njemačke voze dva momka u kombiju, jedan mlad a jedan još mlađi. Лексингтон бенд je po 708. put odsvirao svoj repertoar, a priča o ljubavi i problemima je skoro pa nestalo (al’ zamalo)…
– E, ‘aj svega ti, promijeni ovo, da slušamo nešto drugo…
– Što?
– Ma ovo je užasno.
– Ne valja ti Лексингтон?
– Pa gdje će valjati…
– Što?
– Pa ono… ‘Aj, ova muzika, što je loša, to i nekako, nego ovi tekstovi, ubi me ovo…
– Bogtejebo pa ti si kao kamen! Nikakvih emocija nemaš! Na koga si ti ispao takav?!
Bez odgovora, ostade u zraku da visi to filozofsko pitanje; tamo u nekom salonu za tajlandsku masažu se upravo završi termin… and the Лексингтон бенд stopped.

Prethodno:
The Road to Frankenthal

The Road to Frankenthal

I tako se pustinjskim bespućima Njemačke voze dva momka u kombiju, jedan mlad a jedan još mlađi. Uz ugodne emotivne atmosferične zvuke Лексингтон бенда, pričaju o životu i raskršćima na nj. čudnim putevima…
– Daj mi reci onako iskreno, za svo/ovo vrijeme jesi li upoznao ijednog švabu da je prava legenda?
– Na šta misliš?
– Da ima duha…
– Pazi, ima njih svakakvih…
– Ali da je ono baš ono, popiti i zagalamiti po našim standardima…
– E, takvog, nijednog.
– A onaj ludi što je bio kod Goge? Jel’ on onakav i kad je trijezan?
– Ma jeste, al’ on ti je iz Šlezije.
– A, pa vidio sam ja da je on naš… makar djelimično.
I uz to saznanje, olizane daškom košave sa Dunava tamo negdje zaigraše izuzetne grudi balkanske Zorane Pavić… and the Лексингтон бенд немилосрдно played on.

Prethodno:
The Road to Weinheim

The Road to Weinheim

I tako se pustinjskim bespućima Njemačke voze dva momka u kombiju, jedan mlad a jedan još mlađi. Uz ugodne emotivne atmosferične zvuke Лексингтон бенда, pričaju o ljubavi i problemima koje ista nosi.
– Znaš, mnogo se tih cura iz moje generacije udalo mlado, a sad se razvode pa su onda kao puštene s lanca… A ništa probale nisu u životu.
– A što su se udale tako mlade?
– Pa znaš, i meni je to bilo čudno, cure iz grada i sve, a udale se sa 21-22 godine. Pitao sam ovu jednu, kaže, bila sam mlada, nisam znala, tojesvebrzonekakoišlo i onda mi on napravi dijete…
– Pajebotebog, može li ikako to dijete da se NE NAPRAVI?!
– Pa to sam i ja isto rekao!
Bez odgovora, ostade u zraku da visi to filozofsko pitanje… and the Лексингтон бенд played on.

Prethodno:
Ponovo arbajt za gazdu Kurta

Odijelo čini čovjeka vs Svi smo mi goli ispod naše odjeće

Momci iz grupe ZZ Top davno su još rekli „svaka cura je luda za dobro obučenim momkom“… a obratno?

Kaže meni tako moja majka, joj, imam ti nešto ispričati. Onaj jedan pa njegova kćerka završila fakultet pravni i poslije dva mjeseca se zaposlila, prvo volontirala fol. Učlanila se u stranku socijalističku i progurali je. Saslušao, sekundu i 17 stotinki razmatram pa dušu olakšam kroz rečenicu dobro, izmislila si toplu vodu, kuda dalje? Ne da đavo mira pa nastavim, dajder mi ispričaj nešto zanimljivo.

A desilo se to onomad, da je moja majka meni ispričala nešto zanimljivo. Diskutujemo mi o važnosti pravilnog oblačenja odnosno greškama pri istom. Moguće da sam vam onomad i pričao o tome, a možda i nisam. Lično, oblačim se u skladu sa svjetonazorom usvojenim od članova grupe TNT iz stripa Alan Ford. Ipak, znam šta znači obući se dobro. Razlikujem i šta znači obući se skupo – a ne nužno dobro. Sve su to ljudske kategorije, klasifikacija, znak (ili težnja) pripadnosti kategoriji. Ponekad to čak može da pomogne socijalnoj grupi spomenutoj u jednom od prethodnih tekstova, ružnim ljudima…

I tako, diskutujemo mi o toj temi ocjenjujući (sa) palčevima nagore ili palčevima nadole određene članove naše porodice, kad se prolomi taj iskreno briljantan momenat, sjajna munja na nebu tmurnih monologa moje majke. Onaj tvoj otac, kakav je ono odrpanac bio, na šta je on ličio kao momak, joj (a ja klada pao nedaleko od klade, mislim se). Što se on nije znao obući, nastavlja stara, neke je kapute nosio božesačuvaj, cipeletine. A baba bila gospođa, znala se obući, ona kad je iz Like došla u Gornje Ratkovo, bila je najveća gospođa, kožne cipele imala dok su oni hodali bez gaća (ali to je neka druga priča)… Još one brkove kad ti je ćaća imao… grozno. Jednom smo ti mi bili dogovorili sastanak, a on se bio tako ružno obukao pa kad sam ga vidjela iz daljine, napravim se da ga ne vidim i pobjegnem na drugu stranu, nisam mu se ni javila. Jedna lasta… proljeće… pomislio sam, al’ rekao nisam.

Ne pitaj me zašto živim u „Slatkoj kući“ ja…

I, stigao je stari iz Njemačke – sve što je lijepo kratko traje, pa tako i njegov boravak tamo – raspakuje on kofere, vadi poklone, kad u jednom trenutku na sto dolazi moja četkica za zube… Šta ću, nego se nasmijati uz pitanje:
– Čekaj, što si ti nosio moju četkicu za zube?
– Otkud ja da znam koja je tvoja četkica za zube?!
– Pa valjda znaš koja je tvoja…
– ‘AJ NE PRAVI SE PAMETAN!
– Pa dobro, al’ na mojoj piše „Bojan“.
– Ma gdje piše?! Ma otkud ja da vidim to pročitati?!
– Pa nije da piše sitnim slovima…
– ‘AJ NE PRAVI SE PAMETAN!
– Pa čekaj malo, piše li lijepo?
– Ma šta i da piše! Kao da je važno!
– Pa samo kažem…
– ‘AJ NE PRAVI SE PAMETAN!
– Pa samo malo, zar nije logično…
– Gledaj, da četkice stoje tamo gdje treba da stoje…
– Da, ali sve četkice stoje zajedno u jednoj čaši…
– ‘AJ NE PRAVI SE PAMETAN!

Vezani tekstovi:
Sposobnost je štetna
Naučno dokazano: Srbi otporni na smak svijeta!