Prednosti i mane upoznavanja preko interneta („Love me Tinder, love me sweet!“)

Slušaj, Bojane, ovako ti je to bilo: subotom se dobro obučeš, sjedneš u auto i odeš u disko u Laktaše. Tamo gledaš šta ima gdje da valja onako, da isto gleda okolo k’o i ti, osmatra. Onda lijepo uzmeš jednu takvu i vodiš je gdje ima mjesta u mraku, pored puta, na njivu, šljivik i udri. Bode ona trava po guzici, ali boli te briga, kad baš krene smetati, malo se zamijenite, promijenite. Tu ti nju dobro izjebeš se vi dobro ispričate pa poslije toga svako na svoju stranu, znaš da je nikad više nećeš vidjeti, a iduće subote opet u taj disko u Laktaše…

I to je tako nekad bilo, reče mi komšija, a sad je taj uvodni paragraf maltene za Recycle Bin (znate ono: „Pišem Vam po prvi put u nadi da moje pismo neće završiti u Recycle Bin…“). Elem, posljednja velika revolucija, poslije one koja se desila rođenjem Dijane Tepšić, jeste svakako informatička; kako svijetu, tako i nama, na margini. Mikroprocesori su se toliko smanjili da ih danas i fudbaleri znaju koristiti, a mali od komšije što je bog za elektrotehniku i kompjutere je usljed toga izgubio na svakodnevnoj vrijednosti. Iako se mikroprocesori i dalje smanjuju („Hvala vam, inžinjeri.“ – u potpisu, drugovi proleteri), ekrančići i pikselčići su predostupni svima…

Nekad je internet bio za profesionalce, informatika i druga tehnika, razmjena ideja i mišljenja, forumi, el. pošta, a onda su nekako došle žene na nj., malo poslije njih zgodne žene i… internet je postao znatno korisniji. Počeo je da služi za upoznavanje žena.

Prije društvenih mreža u današnjem obliku su postojale društvene mreže u pređašnjem obliku. Negdje nešto nekako… piše, pa ti vidiš šta piše, pa te zanima ko to piše. A ona sve gleda a ne da. Nema slike, nema tona, samo slova. Pa se dopisujete. Pa moraš znati pisati. Pa moraš znati lagati. Pa biti kreativan uz sva ograničenja koja su uglavnom bila grafičkog i fizičkog tipa. Što je bilo loše… ali i dobro. Jer, takvo upoznavanje je nudilo… upoznavanje. Što je bilo loše… ali i dobro.

Forumi raznih tipova (opšti, neprofesionalni i nespecijalizovani) su bili preteča društvenih mreža, a zatim je sa napretkom protoka kb/s došlo i do ekstenzije u vidu soba za ćaskanje koje su suštinski bile digitalna verzija spoja naslijepo gdje je isti bukvalno bio naslijepo, a korisnica ili korisnica muškog pola je uglavnom gledala u font FIXED.SYS. („Vrati se, vojvodo, tamo đe si četovo.“) Tu su dolazile do izražaja prethodne vještine uz dodatni uslov, brzinu. Već tad je postajalo teško za one sa ETF-a koji su nosili malo deblje tegle i sporije programirali Pascal. (Naravno, mali Boro toljaga nije imao tih problema.)

Tada su na scenu stupile društvene mreže u sadašnjem obliku odnosno najpopularniji foto album na svijetu zvan fejzbuk. Informatika je ošla u kurac pala u vodu. Samo je bilo važno zvati se Bil. (Upoznaju se Fata i Bil Klinton: – Fata. – Bil. – Bi, što ne bi, s predsjednikom.) Generalno je to poremetilo ljudske odnose, u toj mjeri da moderna psihologija trenutno računa ID, EGO, SUPER-EGO i FEJZBUK-EGO. Fejzbuk je prethodne varijante upoznavanja (biti brz i lijepo lagati; uočava se neka šema, prim. aut.) nadogradio gratis foto izlogom žrtve odnosno zahtjevom reciprociteta otkrivanja položaja i karata prije meča. Relativno nepovoljno, jeste, šta’š…

Trenutna furka na specijalizovanom polju za upoznavanje je desničarska aplikacija Tinder. Jer danas je sve aplikacija. Ista koristi podatke sa fejzbuk profila, po mogućnosti lažnog, povuče odatle slike i opšte podatke i načini zaseban indigo profil („Sliku svoju ljubim.“). Korisnica ili korisnica muškog pola na taj način upada u šešir a izvlačenje počinje definisanjem parametara pretrage unutar aplikacije (godine, pol, geografski položaj…) i listanjem rezultata. Nekad se morao liznuti prst da se okrene stranica kad je nezgodna knjiga, a danas ekrančići nemaju taj problem. Oni lijepi idu desno (suvim prstom), oni siromašni (politički korektan izraz za ružne ljude, prim. aut.) lijevo. I ako je neko iz desne grupacije udesnio korisnicu ili korisnicu muškog pola, može se krenuti sa pričom (a ista kreće metodom „ćao + smajli“), koja je opet na tragu svih dosadašnjih, sa razlikom te inicijacije koja je grafička i samo puki nastavak opšto-nedokučive činjenice da nije zlato sve što sija: sve počinje tom slikom „koja govori 1000 riječi“ a opet tih 1000 riječi ne mora apsolutno ništa da znači…

Dakle, upoznavanje putem interneta ima tu dobru stranu što ljudi imaju priliku da se upoznaju „na suvo“, zaštićeni od fizičkog kontakta koji je uzrok štokholmskog sindroma, te mogu da se – usljed latencije unutar komunikacije i naknadnog uvida u istu – jasnije izraze, definišu, isprave… da bolje sami sebe čuju i razumiju svoje potrebe. Jer u drugim uslovima, unutar nekih klasičnih životnih tokova i u standardnim situacijama (koje nisu „na suvo“ a počesto znaju biti jako mokre) ljudima treba po nekoliko godina da se upoznaju… što nije dobro, posebno ako se ispostavi da su ljudi blentavi.

Takođe, postoji još dvije potencijalne opasnosti dubinskog upoznavanja preko interneta koje nisu ekskluzivne za posmatrani proces ali se čini da u tim slučajevima imaju posebnu težinu. To su 1) dubinsko laganje: sasvim normalna pojava, samo u nenormalnoj mjeri, te 2) hemijsko neslaganje prilikom izlaska iz virtuelne sfere koje može biti usljed subverzivne upotrebe grafičkih elemenata tokom elektronske komunikacije (slike penisa u krupnom planu nisu mjerilo!), odnosno, hemija = fizička privlačnost tj. seksualnost tj. seksualna kompatibilnost koja je i dan-danas poprilično neistraženo područje i pored svih dostignuća Keri Bredšo. Te dvije opasnosti, usljed specifične pripreme terena prilikom upoznavanja el. putem, po otkrivanju obično imaju fatalne posljedice na odnos posmatranih jedinki, posljedice znatno teže nego pri naknadnom otkrivanju istih tokom „običnog“ upoznavanja (bez temelja nastalog el. putem), gdje postoji jedna drugačija dimenzija razumijevanja koja obračunava elemente neverbalne komunikacije što efektivno ima uticaj na razumijevanje odnosno evaluaciju razmijenjenih poruka…

U suštini, sa trenutnim nivoom IT odnosno multimedijalnosti upoznavanje putem interneta je upoznavanje. Pun krug smo napravili – opet na početku. (Prvi paragraf nije za bacanje, to je bila diverzija.) Jerbo: slika, lijep si, imaš priču, jebeš (to je ta šema, od pamtivjeka, prim. aut.). Obratno, ili izuzetan trud ili rukoblud. Na gubitku su samo kafane i to minimalno, jer filteri za retuširanje slika još nisu uznapredovali toliko da svakoga „ispeglaju“, te se korisnici ili korisnici muškog pola usljed nezajažljive želje za jebačinom razgovorom o omiljenim knjigama može javiti ideja da popije pet piva da bi korigovala kriterijume, kako pri digitalnom tako i pri analognom razgledanju. Ipak, većina toga se dešava na prvi pogled, prvi klik, prvu rečenicu… Druga šansa? Teško. Halo efekat je čudo, a to što postoje mogućnosti i kapaciteti… ne koristimo ih, niti ćemo ikad.

Za fejzbuk II

Brko u plavi mantil sa hemijskom olovkom:

Inače, slika je sa prednje kamere na mom novom telefonu. Rezolucija nula koma megapiksela.

Pornići (pornitji) II

Otprilike kao na slici, samo nekako obratno…

Dakle, drage moje, dragi moji, eto šta nam je, u krajnjoj liniji, donijela informatička revolucija: priprema, pozor, „dva klika“ i rukoblud! Sve na internetu, pa i gole ženske (i goli muškarci, valja navesti, jer je ovo rodno i politički korektan blog, prim. aut.). A nekad si morao znati lika koji zna lika koji se ne stidi uzeti pornić u video klubu, ili pak lika kojem nije frka na kiosku uzeti erotiku…

Nego, nazirali su se problemi i prije nego što će internet uništiti sve. Iako je dostupnost rasla, materijali su postajali sve lošiji – sve je manje bilo naučnih sadržaja sa stručnim prikazima visokovještog vođenja ljubavi, a sve više [cenzura]. Takođe, saučesnik tome sa druge strane je bio video kodek DivX u narodu odmilja poznat kao diviks. Jeste, mogao je film stati na jedan ili dva kompakt diska, ilegalno se narezati i gledati, ali avaj, kvalitet. Kvalitet. (Ni blizu VHS-a…)

Za potrebe ove priče, jednu malu danas nepostojeću prodavnicu legalnih i ilegalnih audio-video sadržaja ćemo nazvati „Venecija“ a nezadovoljnog mušteriju te radnje ćemo nazvati „Ludi Miodrag“. Naravno, zarad zaštite lica i robnih marki vrijedi napomenuti da se radnja nije desila u Banjaluci. U „Veneciji“ su se prodavali kompaktni diskovi raznih tipova sa različitim sadržajima, između ostalih i pornografskim, ali avaj, kvalitet. Kvalitet.

Tako se jednog dana na vratima radnjice pojavio „Ludi Miodrag“ noseći u rukama kompakt disk na kojem je snimljen DivX film, zarad reklamacije. Prisutni radnik kojeg ćemo za ovu priliku nazvati „Ljubiša“ je bio ljubazan i uslužan, kao što ga i mnogi pamte…
– Ja vama moram ovo vratiti, pojavljuju se neke kockice na ekranu, ne može se gledati.
– Šta je u pitanju, neće da čita disk?
– Ne, ne. Disk čita normalno ali je loša slika, pojavljuju se neke kockice na ekranu, ništa se ne vidi od njih… Ne može se gledati!
– Dobro, moramo pogledati o čemu se radi, pa ćemo vidjeti da zamijenimo, može?
– Može.
Sporni kompakt disk se ubacuje u priručni računar, film počinje. Prvih minut-dva se ne dešava ništa, pa tako ni ništa sporno. „Ludi Miodrag“ sugeriše da se malo „premota“ unaprijed, što „Ljubiša“ i čini, prevlačenjem klizača po skali. Nailazi se do dešavanja, koja su poprilično nezgodna. Naime, film je pornografskog tipa ali je umjesto muškaraca uključivao domaće životinje muškog pola (zlurade čitateljke će reći da je to beznačajna napomena usljed realne nerazlike između dva pomenuta tipa, prim. aut.), tako da nije bilo svejedno kad se na ekranu u krupnom planu pojavio odnos žene i magarca. Malo zatečeni situacijom, svi prisutni sem „Ludog Miodraga“ su nijemo posmatrali dešavanja gdje su 60% ekrana zauzimali žena i magarac u zanosu strasti, 37% ekrana je bila pozadinska scenografija, te u jednom trenutku, na 3% ekrana u gornjem desnom ćošku se pojavilo par kockica pikselizacije, nimalo većih od prosječnog logotipa neke TV kuće…

Po pojavljivanju kockica, dokazavši svoje „Ludi Miodrag“ uzviknu:
– VIDITE LI VI TO?! O TOME VAM JA PRIČAM! TO SE NE MOŽE GLEDATI!
Nakon par trenutaka još tiše tišine se začulo:
– „Ljubiša“, zamijeni čovjeku CD, ovo se stvarno ne može gledati.

Prethodno: Pornići (pornitji)

Komm, komm, komo!

Upada stari (moj) blago unezvjeren:
– Hajde me nazovi na telefon.
– Mobilni? Sa mobilnog, fiksnog?
– Mobilnog.
Pokušaj se završava neuspješno, izbacuje…
– Nema ništa od ovoga, izbacuje me odmah. Šta ti je sa telefonom?
– Ma ništa… ispao mi telefon u kom (rakijski kom, prim. aut.).
U tom trenutku stara blago skreće pogled sa sveske kojom se bavila i udružujemo se u decentan smijeh.
– Pa da, vi se smijete… Vama je sve smiješno… VAMA JE SVE SMIJEŠNO!
I tako je telefon u komu upao u komu.

Ali! (Na svu sreću svinje nisu k’o Kareli…)

Telefon je na vrijeme izvađen iz koma a metodom „fight fire with fire“ (nakon što sam rakiju iz njega izbio medicinskim alkoholom) je izvađen iz kome, te sad radi jednako loše kao što je radio prije upadanja u kom. Mobilna industrija na koljenima, Sony Ericsson k700i = Mercedes W123 današnjice.