Htio bih da izjavim za novine i za televiziju da sam juče zamalo kupio kompakt disk nosač zvuka grupe Divlje jagode. Ali nisam. Ali ne znači da se to neće desiti. Ali se nadam da neće.
Nakon toga, ne preostaje mi ništa drugo sem da ozbiljno preispitam svoju odluku kojom sam prestao biti siromašan i počeo biti bogat. Možda je bolje da budem siromašan.
Narod i opština Bihać su 1949. podigli skromni spomenik žrtvama pokolja. Na spomeniku stoje riječi: „Sa trajnom uspomenom na dvanaest hiljada nevino i zvjerski ubijenih Srba od strane ustaških zlikovaca.”
Tek 1981. otvoren je spomen-kompleks na Garavicama. Memorijalni spomen park je djelo arhitekte Bogdana Bogdanovića. Prije otvaranja visoki funkcioner KPJ Hakija Pozderac održao je sastanak sa novinarima, da bi se dogovorili detalji o izvještavanju. Sugerisao je da se piše da su u Garavicama umoreni Srbi, Hrvati i muslimani. Novinar radija Velike Kladuše je napomenuo da su samo Srbi ubijani na Garavicama. Pozderac je tada promijenio formulaciju, koju novinari treba da koriste, u sljedeću: „U Garavicama je pobijeno dvanaest hiljada rodoljuba.”
Međutim, ovo veliko gubilište je slabo poznato i zapostavljeno. Svijest o počinjenom genocidu i razmjere pokolja koji je NDH sprovela 1941. godine nad nedužnim civilima u Bihaću držane su dalje od šire javnosti u Jugoslaviji.
Kao što znamo, teretana Sokolskog doma je mnogo više od teretane (Sokolskog doma). To je mjesto koje od dječaka pravi muškarce, gdje će i onim najženstvenijim izrasti dlake na mošnicama. Transformacija iz normalnog u brutalno se u teretani Sokolskog doma ne dešava isključivo kroz treniranje tegova već i kroz mnoge druge aktivnosti koje razlikuju muškarce od dječaka. Uz brižan nadzor šefa sale Saleta, tu su generacije potencijalnih delinkvenata izvedene na pravi put sa uspješnošću od cirka 50%, uz prijateljski savjet i psovku. To je mjesto gdje se sreću istorija i filozofija, mjesto gdje se sreću vene i strije. To je mjesto gdje mladi Mitar pronalazi žrtve za pik.ba transakcije koje neće biti evidentirane. To je mjesto gdje se sreću mladost i iskustvo, gdje mladost često negira iskustvo. To je mjesto velikih životnih otkrića…
Uz karakteristične zvuke klang-klang, „JAAA!“, „Dobro veče, Banjaluko!“ i slične, tekao je još jedan dan u teretani Sokolskog doma. Pritisnuti siromaštvom, krizom u zemlji i stotinama kilograma tegova, čvrsti momci teretane Sokolskog doma su iznojavali svoj put ka grčkom idealu muške ljepote Mikelanđelovom Davidu kad se najednom pojavi jedan istaknuti član teretane Sokolskog doma, izuzetno neprikladno obučen za vježbanje. Nakon razmijenjenih cirkularnih diplomatskih pozdrava sa prisutnima, neprikladno obučen istaknuti član počinje da pruža izgovor zašto je neprikladno obučen. Vrijedi spomenuti i to da čvrstim momcima teretane Sokolskog doma nisu naročito strani odjevni predmeti poput somotnih hlača, cipela i košulja, ali takve stvari su ipak rezervisane za subote, krštenja, svadbe, pojavljivanje pred sudom i sl. Ovo nije bila jedna od tih situacija…
– Ma neću vježbati danas, nemam vremena, imam ugovoren neki snošaj – pojašnjava istaknuti član dok nekim mladim vježbačima ispadaju tegovi iz ruku.
– A šta ti je to snošaj? – usuđuje se jedan da pita, ne tako mlad, ne tako vježbač.
Kao reakcija na pitanje, teretanom Sokolskog doma prozuja jeza hladna kao glečeri jezera Mičigen iz čelično plavih očiju istaknutog člana razočaranog neiskustvom koje je podstaklo prethodno upućeno pitanje. Ipak, njegov odgovor se zadržao u neverbalnom okviru, dok je šef sale Sale u kratkim crtama objasnio prisutnima šta je to snošaj. Istaknuti član nastavlja sa izlaganjem:
– Samo ne znam hoću li prvo u pičku ili normalno…
Neki mlađi vježbači ostaše u čudu a onaj ne tako mlad, ne tako vježbač nezadovoljan prvim odgovorom i dodatno zbunjen nastavkom izlaganja, skupi snage pa uputi još jedno pitanje:
– Čekaj malo, a kako je normalno?
Nakon par sekundi, Bob Dilan mirno rasklopi svoj kišobran jer poče teška kiša, teška kiša psovki da pljušti…
Nikad nisam naučio učiti „napamet“, disciplinu prijeko potrebnu za predmete kao što su istorija, geografija, biologija, pedagogija itd. Pročitam dva puta i zapamtim taktika, ne. Nikad mi nije uspjelo, bar ne za školu. E, sad, što sam pročitao jednom i zapamtio da je Duane Allman čovjek zaslužan za numeru „Layla“ uzevši rif iz stare pjesme Alberta Kinga „As the Years Go Passing by“, to je nešto drugo.
Gimnazija, škola nad školama, Istorija, učiteljica života, profesor sijede brade zadužen za predmet istog imena. Pomalo neozbiljan profesor iz jedne od SFRJ rokenrol generacija. Ali dobar, baš dobar. Bila je to jedna od rijetkih situacija kad sam pokušao primjeniti staru dobru taktiku „uhvati ocjenu“: na početku školske godine naučiti nešto sitno, dok nema puno gradiva, te se dobrovoljno (užas, grom i pakao) javiti da odgovaram. I naučim ja, teškom mukom, nekakve seobe Srba, može-biti Arsenija Čarnojevića i slične probleme pa skupim hrabrosti da se javim. Silan izađem pred tablu, pred profesora, kako to dolikuje. Dobijem pitanje koje treba pa počnem da deklamujem rečenice, kao što sam vidio da treba raditi. Ide to kako treba, iako shvatam da se tresem a da mi se glas gubi u daljini svakom narednom rečenicom. Uglovi učionice polako dobijaju čudnu distorziju. I sve se usporava. Profesor me čudno gleda. Izgovara blagim tonom: „A je li, Vlajiću, zašto se ti oblačiš kao scenski radnik?“ U tom trenutku, vagoni u kojima su bile rečenice koje sam trebao izgovoriti se odvajaju od lokomotive i SURVAŠE SE – SUNCE TI JEBEM – U PROVALIJU. U sebi zamišljam psovku koja spominje ženski polni organ te odgovaram profesoru, bez obzira na njegovo pitanje: „Profesore, sad ćemo morati sve ispočetka.“
Profesor spomenut u ovoj redigovanoj verziji teksta iz 2007. godine, dobar, baš dobar, sijede brade, neozbiljan, sahranjen je danas na banjalučkom gradskom groblju. Božo Marić, profesor i aforističar. Jedan od rijetkih koji je prenosio na učenike nešto životne mudrosti. Jedan od rijetkih na čiju sahranu bih otišao bez ikakve želje da plešem po grobu, a hrpa je kandidata i kandidatkinja. A, bio sam na sahrani.
Bila je, naravno, čitava gimnazija. Bila bi i rezervna postava da nije snijeg zapadao, zima i tuga. Kažem malom Bori kako je ovo taman da nadoknadim što nisam bio na deset godina mature. Kaže mali Boro kako nisam ništa propustio. Repliciram da je ovdje vjerovatno i atmosfera malo pozitivnija nego što je bila na 10 godina mature, s čim ne bih da oduzmem dostojanstvenosti današnjeg tužnog skupa.
I nešto se mislim, što da baš Božo prvi ode, pored svih kandidata i kandidatkinja. Onda se sjetim. Nije prvi. Prije nekoliko godina je umro Veselin Belenzada, čovjek koji je predavao Odbranu i zaštitu. (Malo prije njega je umrla Odbrana i zaštita.) Belenzadu ću, osim po brkovima, pamtiti i po rečenici „A evo tebi jedno muško pitanje: koliko je ljudi poginulo u Drugom svjetskom ratu?“. Šta je ostalo – ostalo je, ko je ostao – ostao je.
Fejzbuk, ta megapopularna društvena mreža koja počesto izaziva nedruštvenost kod ljudi, prelazi sve granice, razara sve barijere. Od pametnih ljudi će napraviti glupe (iako od glupih neće napraviti pametne), od šume će sakriti drveće. Nekima se, čak, od zgrada učini šuma, pa onda počnu pisati koješta…
Nisam imao iPhone, ni laptop, ni xBox. Igrao sam se žmire, vozio bmx . Išao sam kući kada se počeo mračiti. Mama me nije zvala mobitelom, već je vikala: UNUTRAAAAA!Umjesto facebooka igrao sam nogomet s prijateljima. Nije bilo antibakterijskog gela, već smo se igrali blatom i zemljom. Svako jutro smo gledali Tom & Jerryja, a ne Naruta. Sretnog li djetinjstva! Stavi ovo na svoj zid ako si ikada pio vodu iz šlaufa, a ipak preživio!!!
Ovo je samo jedna u nizu tirada „dole fejzbuk, gore djetinjstvo!“, ovdje bez ikakvih lektorskih intervencija (i prevoda na srpski jezik). S obzirom da je do mene stigla kopiranjem (preko internet foruma), ne bih znao koji je to korisnik fejzbuka ovako otvorio srce pred svima pa mu se ne mogu lično obratiti, ali…
ŠTA, KOJI MOJ, DROBIŠ?
Počnimo od ironije koju valja debelo naglasiti. „Stavi ovo na svoj zid“… Jel’ vanjski, unutrašnji, noseći, španski? Koji zid? Fejzbuk zid? Šta će nekom ko je imao sretno djetinjstvo fejzbuk zid? Stavi na fejzbuk zid, da internet kitom od pola metra udariš u čelo one cirka 10-15 godina mlađe od tebe koji imaju čast da odrastaju u sve-informatičkom dobu? Ili je to možda upućeno dedi na fejzbuku koji je umjesto igranja fudbala bježao u kukuruze od švaba? Ako je upućeno djeci, nije to lijepo, a ni u skladu sa dječjim pravima… a za dedu još gore, samo što on nema svoja prava.
Jadna dječica odrastaju uz fejzbuk umjesto uz padanje s drveća u blato. Jadni oni. Doduše, oni samo rade što i svi drugi rade, uz ono što im je ponuđeno. I pola ovih koji su padali sa drveća lomeći ruke i noge su to radili samo zato što nisu imali Komodor 64 ili Spektrum računare, ili pak električne gitare i pojačala. Misliš da bi manuelno puštali klipe niz ulicu da su imali „aplikaciju“ za puštanje klipa? A kad je krenula radiodifuzija, prvi televizori i radio aparati dolazili po selima i gradovima, čitav bi se komšiluk okupljao oko njih. Sumnjam da je iko rekao: „E, jebeš te male ljude u kutiji, ‘ajmo mi padati sa drveća!“
Gledao si Toma i Džerija a ne Naruto, ali samo zato što su Tom i Džeri tada bili na programu, izabrao ih Đelo Hadžiselimović. Misliš da je Naruto glup, a da su Tom i Džeri genijalci. Šta god da je Naruto, i on ima neki svoj smisao, tebi skriven ali svakako jasan onima koji su ga napravili i onima koji ga gledaju. Da bi dokazao da su Tom i Džeri bolji od Naruta, u krajnjoj liniji bi došao do toga da moraš srušiti onu latinsku izreku kako se o ukusima ne raspravlja. Sretno u tom pokušaju. Ako kreneš u tu borbu, podržaću te podrškom u vidu podignutog palca u elektronskoj formi.
Prao si ruke običnim sapunom a ne antibakterijskim gelom jer tad nije bilo antibakterijskog gela. Pa šta. Neki su prali ruke sapunom napravljenim od svinje. Svinja je brutalno najkorisnija životinja. Još da daje mlijeko za preradu i mogle bi se sve ostale životinje ukinuti. Nego!
Šta uopšte hoćeš? Imao si jebeni BMX kao BMX banditi iz filma „BMX banditi“ dok su se druga djeca vozala na ponijima i mislili za tebe da si šaban!
Radio si sve što su i ostali radili u tom trenutku, sem ako si sa kišobranom skakao sa garaže – ako jesi, Respekt! (izlazi ponedjeljkom). Ne pišaj bez potrebe po onima koji slijede isti princip u drugim okolnostima. Oni sutra će možda imati čipove ugrađene u lobanju, a oni prekosutra se tući kostima pred pećinom. Otkud znaš da to njihovo neće biti sretno djetinjstvo? Kao da tvoje nije moglo biti bolje…
I koliko god misliš da si najjači u raji, legenda Mejdana i Ćermetane, da si jebeni Ber Grils koji će da ubije brutalnog ponirskog pandu i pojede mu oči, da nisi spomenut u pjesmi Ramštajna (We’re all living in Amerika, Amerika ist wunderbar), da nisi dio stranputice kojom je krenuo svijet, jesi. Jesi, mili moj, jesi. Sve to piše na tvom fejzbuk zidu.
„Da je svijet jedna velika ćevapdžinica, Mate Mišo (ja sam) Kovač (svoje sreće) bi bio direktor.“
Kao što svi znamo, djevojke vole mladiće a mladići vole fudbal. Hm. Zbog toga nastaju problemi u svijetu, zbog te neuzvraćene ljubavi. Ne samo što mladići vole fudbal, nego što jedni vole crvene a drugi crne a treći zelene, pa se onda oko toga još svađaju i tuku a djevojke ih uzaludno vole. („Htjela si reći nešto? Ipak ništa?“)
I sad se raspravljaju njih dvojica, jedan je Delija a drugi Grobar. Kaže jedan drugom: „Zamisli ti sad, da se ponovo rodiš, da li bi mogao zamisliti da navijaš za Zv(ij)ezdu?“ Ovaj odrično vrti glavom, negira, opšta neverica. „E, pa isto tako ni ja za Partizan!“ Kaže njima ovaj treći skoro neutralan ali naravno da nije, malo da se umiješa, sve to u redu, ali Torcida su odlični navijači, dragog im Hajduka iz Splita. Imaju šalove, imaju himnu, imaju Hajduk, imaju rivu (imaju „Rok mi bejbi“). Himna im je, za neupućene poput domaćina bloga, „Dalmatinac sam“, Mladena Grdovića. Na velikom ekranu se pusti spot, ide Mladen a raja mu na stadionu kliče. Stižu primjedbe publike pred ekranom: „Vidi koliko je star spot, svi im šalovi na ćirilici.“, i slične pošalice. Ipak, slijedi ozbiljna sugestija. „Kad si već krenuo, ‘de ti nama pusti Matu Mišu Kovača pa nek’ sve ide kud je pošlo.“ Rečeno, učinjeno. Na velikom ekranu se ukaza Mate Mišo Kovač. Delija rezignirano okrenu glavu od ekrana. „A, j…te, Mate Mišo Kovač… ustaša!“ A Mate Mišo Kovač pjeva tamo nekoj ženi, bol boluje, sjekire padaju, srce mu k’o Hirošima, ljubavi moja. Dok on pjeva, ostali pažljivo analiziraju napjev kao i imidž Mate Miše Kovača te pronalaze logičku vezu sa likom Dorijana iz filma Mi nismo anđeli III. Pjeva Mate Mišo Kovač kao hor bečkih slavuja dok tisuće hercegovaca režu vene motornim testerama i pokušavaju da se objese predebelim zlatnim lancima. Ipak, Delija je sav snužden i dalje. „Pa šta je reći, jel’ tako gadno?“ Odmahuje glavom. „A vidiš kako ovi Grobari gledaju Matu Mišu Kovača, slušaju ga i poštuju! To je zato što im je Tuđman bio predsjednik… nimalo slučajno!“ Delija se malo trgnu, pa će neutješno: „Ma dobro Tuđman, al’ Mate Mišo Kovač je stvarno ustaša!“
I tako sam ja onomad bio mlad i student bijeda prljavi hipi i borio se za ideale i ekologiju u Banjaluci protiv zlog precjednika Dokurca i njegove ekipe koja je kroz materijale za projekte za betoniranje jednog, nadasve nevinog, parka htjela da od gladnog naroda ukrade tisuće i tisuće moneta i valuta uglavnom deviznog karaktera.
I sad, iako smo se mi zarez prljavi hipiji zarez borili na razne načine, nismo se baš toliko trudili da postanemo Boro (i nezaobilazni Ramiz), pa i ne čudi što smo izgubili borbu* – grandiozna je snaga zlog precjednika Dokurca – ali je ta borba bila svakako događaj godine prošle u ovom gradu, u ovom entitetu, u ovoj državi.
U tom događaju godine je bio mali dodatni događaj godine gostovanje prljavih hipija u vidu publike na televiziji ružičasta beiha u emisiji posvećenoj prethodno navedenoj borbi. Kad sam saznao da je džaba, lupio sam šakom o astal i rekao „Radnička klasa ne propušta izlet!“ te otišao u Sarajevo malim autobusom.
Televizija ru.beiha je produžena ruka ružičaste televizije koja je za mene još uvijek isto ono što je bila ’94. godine – izvor mnogaja zla (kiča, šunda, užasa, gluposti). Šta više reći sem da sam na televizorskom aparatu namjerno zaobišao memorizaciju tog kanala, do te emisije (a sad je na 49. kanalu od mogućih 48).
…
Kad smo stigli u neobičnu staklastu zgradu, ru.beiha nas je posjela na tribine u dva dijela, gdje smo Rade Šljivić i ja sjeli na dio čist od prljavih hipija pa su nas zvali da sjedimo sa njima a ja sam rekao neću da sjedim sa vama prljavim hipijima nego sa mačkama iz Tuzle. I tako smo sjedili sa studentima iz Tuzle i Sarajeva.
Na tribinama nismo dobili ružičaste šalove već neki lajfstajl magazin i sokiće živih, drečavih boja garantovano bez prirodnih sastojaka pa smo kulturno sjedili i slušali uvažene goste te se tek povremeno nepristojno smijali i pokazivali prstom na jednu gospođu koja je svojim izlaganjima reverzirala protok vremena.
Emisija je tekla, mi smo se pod reflektorima pekli, pa je onda pred kraj emisije publika imala priliku da uzme riječ u usta i pljune je prema homoseksualnom voditelju, gostima emisije i televizijskoj publici od preko petsto tisuća gledalaca (španskih serija, grand šovova i restlovanih kvalitetnih programa).
Mikrofon ru.beiha je kružio publikom te ga je uzeo neki mladić blizu mene koji je imao ideju da kaže neki nepotreban komentar. Stoga sam ja zamolio stamenog Alfa da otme taj mikrofon i dadne ga meni da ja kažem nešto za televizor. Red je bio. Mi se napatili malim autobusom iz Banjaluke a oni pješke iz Buća potoka.
S obzirom da je to ru.beiha, nisam mogao a da ne napravim neku pizdariju. Lažno se predstavim kao Adis iz Tuzle, što je prouzrokovalo opštu zbunjenost tribina i izazvalo smijeh moje omiljene tetke pred njenim plazma televizorom. Rekao sam što sam imao, što je rekao i voditelj na početku emisije, ali ja posvetu adresirah na dva gosta.
Nakon završetka emisije prljavi hipiji me pitaju da li sam ja stvarno iz Tuzle, itd. Objasnim im. Naknadno je to postao mali međunacionalni skandal kad su neki povezali da nisam Adis iz Tuzle već Srbin iz Banjaluke (+ što ko veže kosu u rep, taj je četnik). Zanimljivo je kako me niko od pametnih ljudi nije pitao zašto sam to učinio.
A zašto? Jednostavno, mor’o sam. Nekako da sjebem koncepciju. Doći na ru.beiha i ne sjebati ništa? Promašaj. Mor’o sam, da vidim lica i čujem komentare. Mor’o sam više nego što je Elvir Laković Laka moro moro. Iako kažu da se u životu ništa ne mora, ja (se) moram zajebavati. To je jedina stvar koju sam dosad skontao o životu.
…
Gluvo doba noći, kafe-bar nekakve benzinske pumpe usred crnih planina srednje Bosne. Vozač jednog malog autobusa na pauzi razgovara sa nekim od svojih putnika s kojima dijeli strast prema kafi i cigaretama: „Gled’o sam i ja emisiju. Jeb’o mater, onaj brko u crnoj majici što je na kraju prič’o, ja mislio on doš’o sa nama, a on iz Tuzle!“
* Ruku na srce, projekti iz materijala za projekte za betoniranje teško da će biti realizovani do kraja jer će precjednik Dokurac da ode u kurac sam od sebe…
Gurao sam i šire stvari u uže stvari. 