Čudesno putovanje u središte ženskog uma…

… u jednoj rečenici.

Advertisements

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXX

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma, planetarno popularan serijal naučno-poučnih tekstova baziran na istinitim događajima je, između ostalog, poznat po specifičnom žargonu koji na liberalan način uključuje i termine koji su poznati kao vulgarizmi te su u prethodnom periodu upućene neke kritike na taj račun. Ipak, mora se shvatiti da forma služi suštini te da je upotreba vulgarizama nadasve primjerena prevashodno jer je adekvatno primijenjena. Na sljedećim primjerima ćemo pokazati gradaciju oštrine izražavanja zarad literarne dramatizacije…

1) „Jebao te hljeb.“ [koristi se u terminu za čaj odnosno oko 17:00]
2) „Jeb’o te kru’!“ [formalna konverzacija, pisana i govorna]

Postoji još jedan stepen gradacije koji je rezervisan za posebne slučajeve, a on glasi:
3) „Jebem ti kru’ krvavi!“ [stanje je kritično]

Ova kratka lingvistička vježba je uvod u predavanje jer je upravo jedan skoriji slučaj trećeg stepena (gradacije) današnja tema… Naime, iako je teretana Sokolskog doma drevan, širom otvorenih vrata za sve, topli hram zdravlja, sporta i hrišćanstva, redovno dizanje tegova i molitva ipak ne mogu jednako pomoći svim članovima. Tako neki imaju manjih zdravstvenih problema pa povremeno moraju na dvije-tri sedmice navratiti u određenu ustanovu „preko Vrbasa“, nekima se javi eksplozivni sindrom iritabilnog crijeva u toku vršenja seksualnih radnji što se loše odrazi na zidove sobe iznajmljene za „dnevni odmor“, a neki pak imaju slabu bešiku pa im nepravedni „čuvari reda i zakona“ pišu kazne za uriniranje na javnom mjestu… Ipak, do prave istine je teško doći, a kako zli jezici nikad ne miruju, tako se svašta pročuje. Srpski ratnik Veljko je bio posebno zabrinut za jednog mladog člana sa slabom bešikom („Sa tim dječakom se mora ozbiljno popričati!“), a kako je S.R. Veljko jedan nadasve ozbiljan i uvažen član teretane Sokolskog doma, čim prije je postupljeno po njegovom naputku…
– Je li, ____ [cenzura usljed neometanja istrage, prim. aut.], šta ono čujem, da si bio drkao na bazenu pa su te izbacili?
– NISAM! Ćuti! Ko ti je rekao?! Nisam!
– Kako nisi, meni su rekli…
– Nisam, lažu!
– Ma, slušaj, možeš meni reći…
– Nisam… hehehe… Samo sam ga malo nategao… hehehe…
– Ma, to je sasvim normalno! Ko ga neće drkati, kad vidi one guzice! Čim dođem na bazen meni se digne kurac, a onda šta ću, drkam ga i ja… samo mene nisu uhvatili, to moraš paziti!

Nakon takvog uspješno obavljenog razgovora sa mladim članom sa uputama za dalje liječenje, gdje mu je još objašnjeno da njegovo medicinsko stanje nije ništa čega se treba sramiti, mnogi sa sličnim problemom su bili ohrabreni da se više ne stide i podijele svoj problem u krugu sokolskog bratstva, tako da je to par dana bila veoma aktuelna tema i ispostavilo se da je broj članova sa slabom bešikom znatno veći nego što se to prvobitno procjenjivalo. Usljed toga, mlađi članovi pitali starije i iskusnije, da li je ta pojava vezana za moderan brzi način života ili je tako bilo i ranije…
– Je li, Ljubo, jesi li čuo da su ____ [cenzura iz medicinskih razloga, prim. aut.] uhvatili da drka na bazenu?
– Kako, kako, baćo moj?!
– Ma, uhvatili ga da drka na bazenu pa ga izbacili! Stajao iza borića i drkao i naiđe čuvar…
– Ma, nije valjda!
– A tako kažu…
– Ma, čekaj, baćo moj, možda je momka nešto zasvrbilo, pa se češao?
– BAĆO MOJ, u pravu si potpuno, to će mu biti odličan ISKAZ…

Kao i uvijek, ovo predavanje Seksualnog vaspitanja je obradilo sve aspekte navedenog problema, ali nije zgoreg navesti navesti distinkciju za nedovoljno upućene čitaoce: NE POMIJEŠATI ovo medicinsko stanje sa rukobludom (koji je obrađen u XIX nastavku Seksualnog vaspitanja u teretani Sokolskog doma), a iako je prethodno već dosta toga rečeno na tu temu vrijedi napomenuti da u slučaju učestalih napada demona (ruko)bluda treba izvršiti adekvatnu pripremu terena za odbranu – postaviti brojanicu ispod jastuka, te prilikom napada demona (u toku odmora i sna) dohvatiti tu brojanicu, dirati one bobe na njoj i misliti na nešto lijepo, npr. ono kad je Srbija pobijedila Njemačku (u fudbalu, a i u ratu)…

LBGTQA… u muzičkom pogledu (iliti: Marija i Božo i njihove konsekvence)

Nedužno se vozih biciklom po gradu kad ugledah plakat za „koncert godine“…

Opšte je poznata stvar da sam ocvali mladić u najboljim godinama, što povlači za sobom činjenicu da sam nekad u drugom razredu osnovne na času likovnog vaspitanja imao temu „Desant na Drvar“, tako da mi je malo od ovog plakata proradio PTSP na onaj tamo rat… Ne na „Vadi pušku iz vitrine, spuštamo se do Prištine!“ niti na „Još i dalje leteće Orkani, ‘lepa vaša’ biće groblje!“ nego na onaj nadasve kardio rat gdje su Tito i ranjenici udarili temelje modernih maratonskih nature trail trka… samo što je Tito varao: imao psa, konja, voz, avion…

Nego, Marija Šerifović je zanimljiv lik. I Božo Vrećo je zanimljiv lik. Njih dvoje su dva zanimljiva lika.

Božo, peder iz Foče koji pjeva nekakve neo-sevdalinke. U redu, ima i to, jebotebog. Realno, peder iz Foče sa vrhunskim imidžom, sviđalo se to nekome ili ne. U današnje vrijeme je teško šokirati (Marilyn Manson je ultimativno pogurao stvari u tom pogledu), ali Božo to uspjeva kombinatorikom totalnog odsustva testosterona u fizionomiji, nadasve inventivnih komada odjeće koji najviše liče na opuštene pokrete kistom, poprilično originalnih tetovaža koje su „miš-maš“ svih mogućih tradicija i bradurinom koja može na bilo koju maskotu za pivo. Kao konzument pop kulture, odajem priznanje za taj segment lika i kidam nadesno.

Sa druge strane, Marija je prosječan korejski dječak koji nosi odjeću doniranu „Karitasu“, i to onu sa dna boksa, dok se razgrabi sve što valja. [U tom pogledu, ona je zapravo klasičan muškarac, prim. aut.] Građena je tako kako je građena, glupo bi se bilo izrugivati, dovoljno je samo reći da je genetski, na skali od Brigit Nilsen do zubatac iz Save, otprilike na podioku ‘rumunska gimnastičarka sa olimpijade 1986. nakon što je rodila 27 djece svom treneru’. I ona se bavi muzikom, za pojasom ima pobjedu na muzičkoj paraolimpijadi (Evrovizija), što je moguće posmatrati kao lubrikant za velike količine analnog seksa kojeg je svijet pružao Srbiji tih godina.

E, sad, Marijina muzika je bazično neki bezlični pop, aranžmanski je to moguće oblikovati na sve moguće načine, ona nije autor već samo interpretator i sve se pakuje po trendovima u datom trenutku a tu je ključan njen glas – izuzetan i dominantan. Glas nije naročito ženstven, štaviše, teško je reći šta je, ali Marija posjeduje tehniku i može pjevati skoro sve. Nasuprot nje, Božo jeste autor, gradi neki lični izraz na temeljima baštine sevdaha, sve se to produkcijski modernizuje veoma decentno, uz to „pjeva kao slavuj“… i meni je to potpuno neslušljivo, možda čak i više od Marije. No, to su lične preferencije koje su beznačajne, s obzirom da su Marija i Božo svakako među najpopularnijim muzičarima u ovom trenutku na ovim prostorima. Šta je onda problem?

Slijedi malo ubrzan kurs Istorije umjetnosti: muzika XX vijeka se od „klasične“ klasične muzike suštinski razlikuje u jednoj stvari, a to je poruka. Umjetnost ima svoje korijene u lijepom (bazično larpurlatizam) sa naknadnom tranzicijom ka društvenom angažmanu. Efikasnost trominutne pjesme je apsolutno superiorna nad svim drugim vrstama usmjerenog umjetničkog izraza. Protestne američke folk pjesme, revolucionarne pjesme u Evropi, rokenrol sa svim vrstama anti-poruka te transfer svega toga u pop muziku. Pop je, sam po sebi, potrošna roba, tako da se gro pop muzike bavi temama „ja tebe volim a ti mene ne (da li si otporna na sjekiru?)“ ali može uključivati i druge poruke sem ljubavnih. Ipak, ljubav je nadasve prožimajući segment života svakog čovjeka tako da se ne može baš istrošiti kao tema. Ali…

Marija je, koliko piše u novinama, peder. Ne znam pouzdano. Ne bi bilo dobro da znam. Ne znam ni da li joj ženska neka mačka kao Brnabićkina ili neki skot. Ne bih ni da provjeravam. Božo je, isto tako, peder. Imao nekog momka za kojeg se htio udati pa ga ovaj ostavio zbog nekog lika koji ima još manje mišića. Bila pukla bruka po Foči. Ali, preživio je. I, jebu se i Marija i Božo [ne međusobno, mada bi to bilo jako zanimljivo… ili ne, prim. aut.], ljube i gube, vole i pate… i pjevaju o tome. I, to njihovo pjevanje je, ako se posmatra kao pop muzika – što i jeste – zabava od danas do sutra sa veoma ograničenim rokom trajanja, skoro pa „u redu“, loše ili manje loše, zavisno od trenutka i aktivnosti psihoaktivnih supstanci. Ali, ako se posmatra kao umjetnost, što muzika jeste, koja u ovom dobu apsolutno ne može da bude izolovana i lišena društvenog uticaja, poprilično je to sjebano…

Marija i Božo su pripadnici te šarolike LBGTQ + Androginija grupacije koja je veoma agresivna u svojoj propagandnoj misiji. Danas se propaganda uglavnom oslanja na profesionalne žrtve, ljude koji su ugroženi svugdje i svime, i taj je obrazac nadasve vidljiv pri bilo kakvom javnom istupu nekog predstavnika te „zajednice“, dok se simultano negira osnov života na zemlji (heteroseksualnost) i poziva na ljubav. U redu, ljubav je po definiciji uniseks pa je, matematički gledano, sasvim korektan izraz apsolutne vrijednosti kad bi momak rekao djevojci „volim te kao Božo Vrećo svog momka Sakiba iz Fojnice“, ali bi prosječna krajiška djevojka (po Branku Ćopiću: stopalo veće od broja 42) na to malo potegla nož, što i nije baš idealan izraz ljubavi, iako je čest na ovim prostorima [takođe sjebano, prim. aut.]…

Ultimativno, u pitanju je zapravo veoma staromodna stvar: prekid kruga života. Efektivno, LBGTQA isključuje sve što nije LBGTQA, a unutar LBGTQA ne može doći do prirodne zajednice komplementarnih elemenata potrebnih za produžetak vrste, već isti mogu doći u susret samo eksperimentalno, a tu, što bi rekli momci iz grupe Pero Defformero, tu nema ljubavi… a to je onda sjebano. I kad se tako stvari posmatraju, iz ugla teorija zavjere („možda je vlada, možda su Srbi“) o popularnosti i istaknutnosti mnogopomenutih dvoje pedera, situacija je jako dijabolična. Quo možeš da vadis, četrnaestogodišnja Srbkinjo kojoj se ne sviđaju ni srBska maika Ceca ni Riblja čorba? Slabo quo a da nije sjebano…

Večernje doze nervoze IV: Smirivanje uznemirujućim sadržajem

„Ovaj program nije primjeren za gledaoce mlađe od (XY) godina!“, a tamo…

I tako stoje te oznakice, (12), (15), (18), pa ovo, pa ono. Uznemirujući sadržaji, neprimjereni, za mlade i mlađe, jerbo valjda bi stari trebalo da su neuznemiromogući. A ono komplet podmladak podmlatka nacije uznemiren, a onda svi dalje uznemireni od njih: ovi (5), (10), (15), svi nešto posebni u svojim poremećajima, pa satraše oca i mater, satraše babu i dedu. Ne može se sa njima izaći na kraj, izgleda. A nečvrsti dovoljno za šamar, slabo napravljeno.

Nego, mi (30), (35), (40) smijašmo se tome kao mali, mislili da je to samo američka glupost, ali dođe i kod nas: klasifikacija/e programa i „roditeljska upozorenja“, da ne smiješ vidjeti golu pizdu i najčuvenijeg svjetskog negativca Ramba kako radi svoj posao. Naravno, kad imaš (12) samo te to i zanima. Kad imaš (15) i dalje te to zanima. Kad imaš (34)… to te zanima više nego ikad jer si se zajebao i oženio i to je posebna tuga za drugi tekst. Nego, ta klasifikacija, kod nas, u današnje vrijeme: simpatično, trulo i promašeno. Elitna prostitucija maltene zvanična grana privrede (uz prateće elemente koji nisu na naslovnim stranama), usko vezana uz vlast čiji se nosioci javno ponašaju kao makroi. To su upravo ti modeli ponašanja koji dobijaju oznakicu, zar ne? A eto ih, posvuda, nabijaju ih nogom niz grlo. Na to nema reakcije akademske zajednice (drkaju), kompletno je rasturen vaspitni dio školskog sistema a novinarski žargon – govor u medijima – je na korak od „brat je pao, brate“, ali zato prije prikazivanja Žikine dinastije ide upozorenje, da se podmladak ne uznemiri… PAJEBOTEBOG. Realno, u ovoj šemi stvari je uzaludno klasifikovati igrane i dokumentarne programe, jer su oni najgori na drugoj strani, omniprisutni i za njih nije dovoljno označavanje, već isključivo isključenje.

Ono kad pištolj nije dovoljan da se izraziš pa moraš šakama: Plan bjekstva 3 (2019), utisak

Sporedne uloge ne postoje, samo statisti koji postaju body count.Escaoe Plan 3: The Extractors

Svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison, ovo je naša godina: Rambo 5 uskoro stiže u kina a zemlje trećeg svijeta poput Rusije i Bosne i Hercegovine imaju priliku da na velikom platnu uživaju u još jednom ostvarenju velikana akcionih filmova Silvestera Staloneta. Isti je definitivno precrtao glupu ideju da se pokušava dokazati kao karakterni glumac, shvatio da su mu tržišna niša ocvali mladići poput debelog radnika RTRS i mene kojima je potrebna bilo kakva doza antikolinafarelaleonardadikaprija i da, shodno tome, može da nam plasira i najgori šrot, mljevenu rižu umjesto proteina, lat mašinu umjesto zgibova i film od dva sata snimljen za sat i po.

Originalni Plan bjekstva (eng. Escape Plan) je film iz 2013. koji je sa 25-30 godina zakašnjenja spojio Staloneta i Švarcenegera u glavnim ulogama. Nijedan od njih se u istom ne pojavljuje go do pojasa niti u potkošulji, ali i pored toga to je sasvim pristojan film. Švarceneger je ispao iz igre za nastavak Plan bjekstva 2: Had, klasičan TV odnosno direkt-na-video film, jedan od najgorih filmova svih vremena, tek za 50-60% bolji od Titanika ili posljednjeg Pobješnjelog Maksa (odnosno Maksimilijane). I za TV film (koji je prikazan u kinima već pomenutih zemalja trećeg svijeta), loš je, tebra. Tim je veće bilo iznenađenje da je tu treći dio (punim imenom Escape Plan: The Extractors, bez broja, prim. aut.), svega par mjeseci prije Ramba 5…

I?

Dobar film.

Dobar, Ostroga mi.

Spektar emocija na Stalonetovom plastičnom licu je upravo ono što nam je potrebno u ovom politički korektnom vremenu: spektar se svodi na jednu emociju, a to je nema.

Jedina stvar apsurdnija od scenarija ovog filma je činjenica da 50 Sent (ponovo) glumi kompjuteraša. Mislim da bi realnije od toga bilo da je Veljko Bulajić uzeo delfina da glumi Titovog psa Reksa. Srećna okolnost je to što se 50 Sent u filmu pojavljuje manje od tri minuta, i njegove scene su snimljene preko Skajpa. Drugi lik sa plakata, Batista, takođe je svoju ulogu odradio u pauzi čupanja obrva, a većinu vremena na ekranu su dvojica azijata koji se šibaju u najboljem maniru Velike gužve u Kineskoj četvrti i negativac koji je zapravo jako dobra jeftina kopija Mela Gibsona i jako uvjerljiv u svojoj jako lošoj ulozi negativca koji pretjerano objašnjava uzroke svoje negativnosti.

Priča filma je… čisto da se nešto ispriča prije šamaranja. Sin bivšeg Stalonetovog poslovnog partnera (koji nije baš najbolje podnio raskid ugovora o radu) kidnapuje kćerku kineskog kontroverznog biznismena i zatoči je u ilegalnom privatnom zatvoru u Istočnoj Evropi da bi se obračunao sa Stalonetom. Stalone, naravno, nasjeda na tu provokaciju, nazove svog prekookeanskog operativca Batistu, ovaj mu pripremi logistiku, sleti u Bugarsku i nađe lokaciju iz prve i kreće šorka. Usput se desi da negativac otme i ubije Stalonetovu djevojku odnosno radnu kolegicu koju ovaj jebe i sa kojom je planirao na more nakon 20 godina neobavezne veze, na šta ovaj popizdi, ali ne puno, svakako ne dovoljno da to pokaže mimikom lica. Inače je za pozdraviti što je taj segment scenarija koji se tiče romantičnog aspekta Stalonetove veze sa kolegicom na skali od 1 do 10 razrađen 1, taman koliko treba biti u kvalitetnim muškim filmovima (vidi „Kobra“, „Surovi ugovor“ itd.).

Kompletan film je snimljen sa ukupno 15 ljudi (od kojih sedam nisu govorne uloge) i jednim 486 računarom koji je izrenderovao većinu scenografije koja je, nimalo slučajno, u mraku (4 MB RAM, jbg brt). Muzika za film je preuzeta direktno iz internet baze besplatne muzike za čije se korištenje ne moraju platiti autorska prava i naknade i montirana je tako da ide red tišine pa red tenzije kao da će se pojaviti Drakula, što i nije najsrećnije rješenje za srčane bolesnike. Takođe, moguće je uočiti jedan simpatični muzički omaž Kobri i inim Stalonetovim uspjesima iz 80-ih: pjesma na odjavnoj špici ima testosterona u sebi koliko i šupa žene koja se bavi dekupaž0m te podsjeća na antiklimaks koji se doživljava nakon što Marion Kobreti krene da jezdi u sumrak a slova krenu po ekranu…

U suštini, stvar je jasna: originalni film je najveći uspjeh postigao u Kini tako da su ova dva nastavka krojena za to tržište, zato je priča tako orijentisana a na plakatu [za određena tržišta] Maks Zeng (Stalone kineska drolja). Isto tako je zanimljivo kad se pogleda spisak firmi čija je ovo koprodukcija: svako iz raje dao po petaka i snimio se film (Stalone jeftina drolja). Međutim, suština je da je ovo klasičan B akcioni film iz 80-ih (danas je to C ili D produkcija), kakvih sada nema u tom izvornom obliku, a da nisu studentski ili parodija: priča nije komplikovana, nema razrade nepotrebnih elemenata, ne glumi Dvejn D Rok Ostroški, nema ozbiljnih tehničkih grešaka; kratki uvod sa postavkom priče, malo puškaranja, malo šibanja i crno-bijeli razvoj situacije gdje na kraju SNSD bude pobijeđen – to je ono što svakom normalnom muškarcu treba od sedme umjetnosti (pored noćnog programa TV Simić) i Stalone nam pruža tu slamku spasa tako da je najmanje što možemo učiniti da se prije svakog treninga u teretani pomolimo da mu niko ne uvali bofl HGH…

Dvejn D Rok Ostroški, pojava u kinematografiji česta koliko i upotreba kamere (fotografija ikone iz manastira Sv. Anavara i Trenbolona)

Realno, produkcija u 10-im godinama XXI vijeka „reaktiviranih“ akcionih heroja iz 80-ih godina XX vijeka je poprilično loša i svodi se na šrot (50-113%), omaže i podsjećanja (a moje recenzije tih filmova se svode na ponavljanje istih fraza, prim. aut.), i sa jedne strane je tuga da Stalonetu ne pravi naročitu razliku budžet od 3 ili 30 miliona, ali ostaje da je to – to, i da prave zamjene nema: ovi likovi (Stalone, Švarc, Dolf, Van Dam…) traju koliko traju – davno su prebacili rok trajanja, ali s obzirom na ponuđene alternative već sad možemo početi spremati suze za dan kad ih više ne bude… ili poslati sve u pičku materinu i preći na krosfit. Ili poslati krosfit u pičku materinu i gledati Komandos po 112. put. Hmmm, da, mislim da je to bolje.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXIX

Teretana Sokolskog doma se razlikuje od svih teretana igdje, ikad, po više stavki. Ako bismo stvari posmatrali čisto fizički materijalno, prvo se mora pomenuti sama zgrada Sokolskog doma, to drevno zdanje čija se čvrstina kao armatura utkiva u karakter svakog člana; zatim, tu su tegovi i sprave na kojima je vježbao kralj Petar, štaviše, lično ih je prevezao japanerom iz Mrkonjić grada, u dva puta; na kraju, tu je i neuništiva fizička pojava – miris teretane Sokolskog doma, Eau de Faucon, amalgam isparenja svih muških tjelesnih tečnosti, sa naglaskom na krv, suze, znoj, krv, suze, sjemenu tečnost, suze i znoj.

Ipak, sve bi to bilo samo hrpa čelika, betona i slabotransparentnog vazduha da nije ljudi. LJUDI. Tokom godina, mnogo je istaknutih ličnosti prošlo kroz teretanu Sokolskog doma, jakih ljudi, znamenitih ljudi, učenih ljudi, srpskih junaka, ali već četvrt vijeka najznačajniji među njima je trener Sale takođe poznat i kao Trener Sale, ratni heroj specijalnih jedinica policije, trener svih trenera, posljednja pesnica koju vidite nakon što počnete praviti probleme u elitnim noćnim klubovima, fudbaler bez pogrešnog pasa u karijeri i najpametniji živi Srbin… ali, isto tako, trener Sale je kičmeni stub mosta između generacija, prošlih i sadašnjih vremena, analogije i digitale, okorjeli hroničar propasti jednog naroda i sunovrata morala…

Trener Sale nije štedio sebe na putu empirije, te je uz sabrana iskustva drugih istaknutih članova („Hoćeš da najebeš k’o ja? K’o Ćoda? K’o Jeka? K’o Tuša? K’o ovaj? K’o onaj?!“) stvorio disciplinu koja simbiotski spaja filozofiju i religiju a može se opisati u tri riječi: NEMOJ SE ŽENITI (samo se budale danas žene). Naravno, to već znaju oni koji vjerno prate predavanja Seksualnog vaspitanja, ali ovoga puta slijedi prvi od trilogičnih specijala posvećenih treneru Saletu koji objašnjava njegova kretanja kroz vrijeme…

JUTRO
„Jednom ti ja išao u šetnju sa onom B. [klasična cenzura, prim. aut.], šetali tamo pored Vrbasa pa prema „Skali“ [starijim čitaocima nije potrebno objašnjavati dok je mlađima dovoljno reći da se radi o vremenu prije mnogo, mnogo serija benča, prim. aut.], hodamo mi tako, a kako je ona onako slobodnija bila, uhvati me za ruku a meni se odmah kurac diže! A ja bio obukao one neke bijele hlače [legendarne bijele hlače, prim. aut.] pa se to istaklo, a onda brže-bolje pred nju, da ona ne vidi… Idem i vučem nju, pita ona šta je, što idem tako brzo, a ja joj kažem da požuri jer sam baš žedan…“

PODNE
„Mitre, nemoj da bi ga pristavio, ni slučajno! I da ti neka da, nemoj! Nimalo! Jer, ako joj ga staviš, tad si najebao! Tu će ti izvući pamet preko kurca, nećeš znati šta radiš, biće ti lijepo par trenutaka ali kad budeš htio da pobjegneš na trening ona će htjeti još! Pa ti kaže, de još samo malo, a onda te obuhvati nogama… imaju taj potez, TO JE K’O DŽUDO! U polugu te uzme i zaključa, ne možeš se izvući, pa još samo malo, samo malo, a onda u trenutku nepažnje uz zvuk sirene [sportski rječnik, prim. aut.], ona jedna kap! E, ta jedna kap kad ode, gotovo je… Zato, samo drkaj.“

SUMRAK
„Odličan šorc, Hilfiger! Ja uzeo ali meni velik, mogu ja njega nositi sa kaišem ili možda da pomjerim dugme? Ej, ti, ponesi taj šorc ovamo da vidi potencijalni kupac! Vidiš, odličan šorc! I još Boss majica… Eh, kad se obučem, pa kad me rospije vide, šta misliš da misle? Vide Hilfiger šorc, odmah pomisle ‘ovaj ima stila’, Boss majica na meni, ‘uf, ovaj ima para’… A ne znaju da je meni lakše izbiti oko nego marku iz džepa! Sad da mi Ceca [srbska maika Ceca kao žena nad ženama, etalon za ženutivnost, prim. aut.] dođe, ni ona marke ne bi izvukla. Može da izađemo naveče, nije problem, al’ bih joj ja onda rekao, izvini, nisam nešto gladan, pa da preskočimo tu večeru…“

Prethodno: Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVIII

Ljubav je… III

„Nije ona traljava, ona samo uzme jednu stvar i ostavi je negdje nakon minut, a onda ta stvar tu stoji godinama.“ – ništa bolji Milan V. o Leposavi V.

Večernje doze nervoze III: Trčanje kao sportsko dostignuće

Pali smo nisko, jarane. Koliko nisko? Toliko da je trčanje… sport. Pri tom ne mislim na to je ono što jebe naše kokoške a nije pijetao kad novosaџani u drečavim šorc0vima jebu naše rospije na filozofijadi, nacionalnu propast u vidu potopa timskih sportova (i tog načina života: tzv. wife sharing) i poleta Đnoleta (i tog načina života: kad oženiš Jelenu udata Đoković pa ne pojedeš šniclu godinama) već činjenicu da su svi nešto uhvatili trčati… i to loše.

Da se razumijemo, trčanje nije loše. Ono, OK. О-КЕИ, što bi rekli stariji ljudi. Jedan segment sportskog života. Segment. S tim u vezi, nemoguće bi bilo objasniti da za mršavljenje i održavanje fit šlank linije – što je povod trčanja za jedno 80% ljudi koji sada džogiraju – trčanje nije najoptimalnija metoda. (Onaj zonfić kad ulazi ženska od 40 kila u teretanu i kaže: „Ja bi’ da se zategnem al’ ne da se nabildam.“ „Šta studiraš? Ispiši se odmah.“) Nego, aj_dede, stiže sezona, maratoni, polumaratoni, ulične trke, svi ti divni načini blokiranja saobraćaja, po gradu trim staze („… a ujutru trim.“), svi ti divni ljudi trče, te neke žene čiji su laktovi zaheftani za kukove a koljena jedno za drugo, likovi koji na sebi imaju 250 konjskih snaga u reklamama na odjeći a čija se brzina trčanja može uporediti sa brzinom uvođenja 5G mreže u Bosnu i Hercegovinu, rasipa se znoja više nego evra na muziku na ciganskoj svadbi, a NIKO, BOLAN, TU NE ZNA TRČATI. Mislim, pa makar smo mi imali rašta trčati, ono istorijski: trčo bježo od međeda, trčo bježo od turčina, trčo bježo od švabe, trčo bježo od ustaše, trčo bježo od lopate, trčo krao po Švedskoj, trčo bježo od međeda, trčo bježo od žene… PAJEBOTEBOG. Trčanje je ono što savladaš dok si omalen pa te onda upišu na sport. Odakle se pojaviše sve te kreature sa peglama umjesto stopala, ne znam da me jebeš, što reče pokojni Menza, fuck me running

Povratak Android! Tapeta!

Prethodno: Android! Tapete! 1!

Nakon dvije godine drndanja Samsunga Galaxy Grand Neo, došao je odsudan trenutak: isti je proslijeđen dalje a ja sam – nakon nekog vremena korištenja rezervnog porodičnog telefona – obradovao sebe novim telefonom i moram priznati da je to lijepo. Umidigi One, novi nov telefon, koji sam sebi birao i neloše izabrao… S tim u vezi, pošto je telefon većinski nebijel, za razliku od Samsunga, izabrao sam prigodnu tapetu koja je takođe većinski nebijela:

 

 

 

 

 

 

 

 

Odnosno – otprilike ista ta fotografija samo sa „stereo“ efektom zamućivanja pozadine (tužno saznanje da su „dual“ kamere zapravo poprilično beskorisne):

 

 

 

 

 

 

 

 

Meni je postala tradicija da koristim crno-bijelu pozadinu za zaključan ekran, a kolor je standardna – po volji; klik na sličice će otvoriti punu rezoluciju (2160 x 3840); crne vinjete sa gornje i donje strane i c/b su Photoshop (neki je to preset u Silver Efex dodatku koji je baš došao do izražaja na drugoj c/b); kolor je netaknut, kako ga je telefon ulovio; autorske fotografije gramofona koji spava pod crvenom majicom…

E, sad, originalno sam planirao da pravim neki izbor (dobrih) fotografija i kačim na blog, kao da bi to neko mijenjao na telefonu, ali je činjenica da sam za dvije godine svega dva puta promijenio pozadinu i taj plan je logično neispoštovan. Ipak, novi telefon je zaslužio makar toliko, pa ako od neko od posjetilaca nema inspiraciju, sličice su tu da se poslužite…

Čiča Gliša bacio Kamagru kroz prozor

„Vidimo se kod zabrane kurca.“

Jedna od znamenitosti koje nisu u zvaničnoj turističkoj ponudi grada…

Večernje doze nervoze II: Teleoperateri sa markom na računu

Što je više telefona – a ima ih – to se slabije čujemolse profsore, i ta neka tužna priča o dehumanizaciji čovječanstva i samoći u gomili. Zajebavaj se ti, ali nije naivno: žene su majke/vole da pričaju/telefon im to omogućava (neprestano)/djeca se ne rađaju. Ali, da bismo izbjegli da nas Dijana Tepšić mlatne kukuruzom, nećemo o tome. Likovi sa telefonima koji drobe, to je pravi problem.

Znači, „stigla roba brat“, npr. u pekari (bolje burek nego big-mek!) drobi na telefon i malim prstom objašnjava šta će od priloga; ide ulicom, melje, vrapci se ne čuju od njega, na biciklističkoj je stazi, ne mo’š proći; rođak mu je onaj vo što Pasatom ide ispred tebe šest semafora, uvijek desno bez žmigavca, stig’o si u Laktaše a on nije završio razgovor. Posebna kategorija su statični likovi koji dramatizuju i prijete preko telefona – kako u „ljubavi preko žice“ fali par dimenzija tako ih treba nadoknaditi, to je jebanje majke, to je završavanje života, betonske cipele, buduća pokoljenja shift + delete a nije bio ni install itd. Mislim, danas je previše tog lajanja a premalo šorke, sve nešto likovi repetirani a ono gola voda, treniraju tegove i drkaju umjesto da pecaju i jebu, žene nedojebane i zato smo tu gdje jesmo, globalno, ona prva stavka o kojoj ne smijemo. I onda se natovare na taj telefon kao da ih neko sluša, pa su to priče po pola sata… мој животе, да л’ си жив (očikolut). Realno, telefon služi za prijem dvije naredbe: 1) ubiti ustaše i 2) kupiti hljeb i slanje jedne obavijesti: 1) eto me da te jebem; sve drugo = u startu pad.

Iskrene ispovijesti jednog šopingholičara (1)

Samo neka je na akciji i gratis, pa makar mi ne trebalo!

Kaže, na dan otvaranja popust od 20% u prodavnici Nike… mmmm. Već dugo sam u Adidasu, nekad sam malo balansirao, od Pume sam odustao onomad kad mi je relativno nova patika pukla na Trebeviću, Diadora i Lotto su realno šrot, Reebok je vizuelno očajan kao i Asics a Mizuno bih volio da mogu naći dobar povoljno, ali to nije moguće. ‘Ajde onda da vidim taj Nike, nije za baciti 20% popusta, da budu neke fine jednostavne patike za 80 maraka, uzmem ih za 60-i-nešto i dobar sam što se tiče ovog ljeta.

Dođoh tamo, htjedoh ući, ali penis: unutra neki reper viče nešto, 60 djece sa 70 telefona snima, nemam pojma ko je lik ali kako nisam čuo ništa od jebi policiju hitova, tako sam se uklonio.

Navratim poslije, pa polako. Uđem, krenem pregledati, prve neke totalno bezveze patike, 205 maraka… Dalje gledam, neke 250… Još dalje 320… Dođoh do patika od 405 maraka, neki AirMax model, nisam ih volio onda, ne volim ih ni danas, a to 405 za mene može biti samo Pežo, ne i cijena patika u konvertibilnim markama. Uočim da je logika da cijene rastu s lijeva na desno, pa se vratim lijevo do onih od 205 maraka, gledam još lijevo (ljevlje/ljevije), a ono sa njihove lijeve strane nema patika. Pomjerim se ipak malo lijevo, pa još malo lijevo, pa izađem.

Ništa drugo nego se podsjetiti legendarne rečenice Jove Vulete: „Otvorio se ____ [klasična cenzura], cijene su normalne plus 100 do 150 maraka…“

(Juče je otvoren tržni centar Delta Planet u Banjaluci. Iako su očekivanja bila niska razočarenje nije izostalo.)

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVIII

Legenda kaže da na pećinskim zidovima podruma teretane Sokolskog doma stoji priča ispisana tribalnim hijeroglifima koja prevodom na današnji srpski jezik ide otprilike ovako…

Onomad, živješe jedan član teretane Sokolskog doma koji je usljed redovnosti višegodišnjeg teškog treniranja dostigao zen najvišeg nivoa: postao je imun na plaćanje članarine! Taj JE SE član zvaše Dmitar [u daljem tekstu Mitar, prim. prir.]. Mitar živješe život iz snova: prodavaše mobilne telefone, prao je auta, drkao kurac, trenirao tegove, čitao knjige na JuTjubu, drkao kurac ali ga onda đavo nanese da šalje poruke tipa „ćao + smajli“ rospijama na fejzbuku [u daljem tekstu rospije, prim. prir.]. I onomad mu jedna i odgovori! Upitaše ga ona šta vozaše on a on kazaše kako vozi X5 BMW, ROĐACI, i još motor Kawasaki. Duge milisekunde prođaše do njojzinog odgovora: „Pa dodži – i uzmi me – po mene (sa) BEMVEJOM X5!“, na šta joj Mitar odgovori kako je X5 na servisu (dvotačka plus otvorena zagrada u znak iskrene tuge). „Nema veze, dođi onda po mene (i uzmi me malo manje) motorom,“ cjenkala se rospija, na šta dobi odgovor: „Ne mogu motorom, nema zimske gume.“ Desilo se to jednog avgustovskog dana prije mnogo godina, a legenda kaže kako rospija još uvijek čeka da X5 dođe sa servisa…

Kao što je lako vidjeti, iz prvog dijela transkripta je jasno da se radi o motivu koji je poslužio kao inspiracija za priču iz Biblije o Evinom trganju jabuka i prognanstvu iz Raja (ti momci nimalo ne obraćaju pažnju na autorska prava ali neka im bude!), tako da će tema današnjeg predavanja biti određeni aspekti numerološkog značaja broja 5 (pet) i nj. višesmjerne poveznice u metafizici teretane Sokolskog doma…

Naime, Rječnik teretane Sokolskog doma sadrži i termin „prva petorka“, koji nema naročite veze sa košarkom, izvorom pojma. Prva petorka teretane Sokolskog doma je otvoren ograničeni skup izuzetnih ambasadora sporta i estetike, kako grane filosofije, tako i muške nesputane ljepote. To je kružok nadaleko čuvenih intelektualaca i istaknutih profesionalaca u njihovim stručnim oblastima, pionira spoja ljepote riječi i tijela. Njihove misli su u mnogim udžbenicima za visokoškolsko obrazovanje ali zbog prostora ćemo izdvojiti samo neke… Najapstraktniji od članova prve petorke (u jakoj konkurenciji) bi možda ipak bio Zdravko G. a mnogi od riječi do riječi pamte njegove izjave: „Dodik Lukač Dodik Lukač moja penzija ona kurva PIO američke babe tatina stopa Tito stopirao u Proke 20 cenata MRTAV!“ Nezaobilazan je i Neven P., čest posjetilac ustanove preko Vrbasa [poznato i kao LUDARA, prim. aut.] koji se u zvjezdani beskraj nebeske slave upisao riječima: „Šta ima u Sokolskom, jesu li još uvijek tamo sve budale?“ Takođe, tu je i polemičar grčko-rimskog stila Aco Š. čija se retorička gimnastika proučava na prestižnim svjetskim univerzitetima, koji sukobe mišljenja na sportskim utakmicama rješava besprijekornom elegancijom lakoće izraza: „To što je vas više i što ste glasniji, ne znači da ste u pravu.“ Na kraju, nipošto ne smijemo zaboraviti Acu T., prestižnog fitnes modela, šampiona Aušvica i Instagrama koji koristeći najmodernije IT platforme reklamira teretanu Sokolskog doma i sa blistavim osmijehom poziva sve članove da se učlane

Tu se opet vraćamo na broj 5 preko broja 2. Kao što je davno utvrđeno, teretana Sokolskog doma ima dva odsjeka, treniranje tegova sa ciljem da se postane: a) brutalni siledžija i b) romantični ljubavnik. Kako su došla teška vremena po muško mentalno zdravlje da čoek više ne može da stavi kitu rospiji u usta ako nije obrijana [„Onda joj to bude kao da liže kivi.“ – trener Sale], tako se usljed takvih trenutnih fluktuacija neobično velik procenat članstva teretane Sokolskog doma (oko 2,37%) odlučuje na pogrešan smjer u razvoju tijela i ličnosti, smjer romantičnog ljubavnika. Tako zna doći do incidentnih situacija u teretani Sokolskog doma da je moguće vidjeti treninge koji liče na krosfit [sic!], a mnogi od tih članova se i neskriveno bave neborilačkim i slaboborilačkim sportovima! Jedan od tih sportova je košarka a jedan od tih članova je Bata R. [u daljem tekstu Batar, prim. aut.], nadasve fin momak, član teretane, fakulteta, instagrama, biblioteke… Onomad se Batar pojavi u svlačionici teretane Sokolskog doma sa košarkaškom loptom u ruci, da usmrdi božanske arome teškog metala i još težeg znoja…
– Kako je bilo na košarci, Batar?
– Nismo puno igrali, više sam trčao tamo po sali… [užas, teror, ode masa, prim. aut.]
– Da li je to zato što si onda izgubio od ____ [klasična cenzura, prim. aut.]?
– Ko? Ja? Ja nikad nisam izgubio nijednu utakmicu otkad igram. Samo prvi put kad sam igrao košarku, morali su da mi pokažu gdje šta ide (lopta u koš) i to je bilo to…
– A je li, a ti nisi imao PRIRODNU INTELIGENCIJU da skontaš gdje šta ide? Šta je onda bilo kad si prvi put jebavao jebao? Jesu li ti i tad morali pokazati gdje šta ide?
Nakon toga, kako to reče bivši član teretane Sokolskog doma Hamlet, ostalo je ćutanje

Za to vrijeme, u sasvim drugoj državi, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „iskrivio šipku na benču i pokvario lat-mašinu“ Anikić je bio mlad, plav, lijep, visok, brutalan i siledžija i brutalni siledžija: hiljadama kilometara daleko ali još uvijek na pravom putu…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVII

Večernje doze nervoze I: Jebači na baterije u pekarama

U trenutnoj postavci ulica i bulevara, uskih i širokih, gdje redom idu kafana, pekara, apoteka, kladionica i ukrug to isto, važno mjesto zauzimaju pekare. Što zbog pečenog peciva, zbog kojeg su djeca sve deblja a njihove mame imaju više vremena za drndanje po telefonima, to i zbog pekarki koje su divne djevojke i žene, uslužne, zdogovorne i znate već kako to ide, svi vi džukele jedne.

Ali, i kad se to ima u vidu, nema opravdanja za jebače na baterije koji dođu u pekaru pa se nalakte na vitrinu i krenu „ćao + smajli“ priču dok iza njih 150 ljudi čeka da kupi hljeb. „A, je li, kakav ti je ovaj sendvič?“, „Da li su ti ove projice svježe [jebem ti majku seljačku, i tebi i projicama, prim. aut]?“, „Stavićeš mi kečap i majonezu…“, „Koji je tebi bolji kolač?“ i slične gluposti slatke riječi ispaljuje vozač golfa dizela, u najboljem slučaju, do treće generacije, iz, u najboljem slučaju, predgrađa – ako već nije pravo iz pizde materine, dok u njega tupo gleda umorna radnica koja na jednoj ruci ima četiri brojanice a na drugoj tetovaže imena članova porodice do trećeg koljena… Nije sporno da su jedno za drugo, ali, jebaču na baterije, jebô ti mater svoju, šalji joj kurac na Instagramu i odjebi od kase da i drugi mogu da kupe nešto.

Javno raspeće Karleušine pizde, posljednjeg utočišta čistog uma

Ulazi Duško Tošić u kafanu: „Daj meni vinjak, a gospođa će JNA čaj sa bromom.“

Životi bogatih i slavnih su unekoliko teži od života običnih smrtnika: njihova potjera za bogatstvom i slavom dodatno otežava bazične životne probleme. Zna se, muškarcima su problem žene, a ženama njihove osnovne potrebe: dovoljno kurca, dovoljno keša i dovoljno floskula. Upravo u tom grmu leži zec dojebnik priče koja ovih dana puni stupce žute štampe, Karleušin ljubavni trougao sa jednim tupim uglom.

Koliko god stvari djelovale jednostavne, i jesu i nisu. Ne radi se tu o babi Joki i babi Stoji, Karleuša je diva treša, sado mazo heroj ove opanak nacije, kraljica post turbo folk terora. Upravo kao jedna slična vještačka tvorevina sa mnoštvom silikonskih sklopova, mreža Skajnet u filmskom serijalu Terminator, Karleuša je u jednom trenutku postala samosvjesna svog treša, pa je isti pojačala za 113%. Tako je Karleuša istovremeno postala i parodija na Karleušu kao i Karleušin najveći kritičar. Na kraju, Karleuša je i dalje Karleuša, mitsko biće na tragu Kentaura ali sa nekim fusnotama.

O čemu se tu radi? Za razliku od npr. od njene ljute rivalke srbske maike Cece, kompletnog retarda čiji misaoni aparat ima dva područja rada („helanke ili ne“ i „stvari koje izlaze iz rerne“), Karleuša ima svoje mišljenje o stvarima. To mišljenje je – nekad siv, nekad žut, nekad glup – ali je svakako mišljenje, izraženo i emitovano. Nešto se dešava, ona daje neki šlagvort. Karleuša je prozor u svijet (mišljenja) svojim obožavaocima koji uglavnom ne gledaju kroz prozor. Naravno, nju će teško shvatiti ozbiljno bilo ko ozbiljan, ali, pomenuti je svakako hiljadama kilometara daleko od brdovitog Balkana na kojem su… Karleušini obožavaoci. Karleuša je toj grupaciji ljudi istovremeno Lejdi Gaga, Kim Kardašijan, Sveta Petka, Irinej A8, Miroslav Lazanski, Noam Čomski, Bob Marli, Mladen Krstajić odnosno surogat fragmenata svih tih likova koje ona kupi kotrljajući se u kontra smjeru na pravcu sistema. Jer, da se mi razumijemo, Karleuša je i dalje sistem. Onaj veliki, zli, zaglupljujući jebem ti sistem.

Gdje ima dima, bilo je i jebanja

Istorijat porno skandala na domaćoj estradi, na žalost, nije naročito bogat, te je potpuno pogrešno shvaćen. Kao što znamo, priču je započela Severina i objava njenog, nadasve solidnog, amaterskog porno snimka, gdje je ista pionirski javno ustoličila „jahte i kokain“ zonfić, a to što je i danas prevashodno smatraju pjevačicom a ne jebačicom može se pripisati izuzetnoj inteligenciji njenog menadžmenta a neinteligenciji naroda. Slijedila je Suzana Mančić, klasična drolja sa maltene stogodišnjom tradicijom. Lik sa njenog snimka je pojava koja i u najcrnjim šumama Karpata ledi krv u žilama i najsurovijim životinjama te je ono viđeno na snimku ultimativni dokaz da ljubav prema novcu ne poznaje strah.

Nakon što je bilo jasno da je plasiranje takvih snimaka u javnost uspješno revitalizovalo karijere spomenutih, još su neke rospije koristile iste metode umjesto izdavanja novih ploča (ne važi više ona „Bolje izdati ploču nego prijatelja.“).

„Tog malog treba izružiti kao vola… Pa i ako je jebao tu ženu, ne treba da priča o tome.“

I sad, gdje je u svemu tome Karleuša? Pa, da je njoj sve to trebalo, nije. Da je planski sa njene strane, nije. Izborila se davno za jedan ugodan status, kvalitetno je ulagala van estrade (onomad čak ulazak u klan Karića, doduše, kratkotrajan) i ona je, realno, ozbiljan biznis. Bilo je tu par promašaja i neka je blaga silazna putanja trenutno ali je činjenica da njene dionice ne zavise od dnevnih operacija efektivom.

Nešto se jeste dešavalo između nje i ovog fudbalera s kojim nije vjenčana, međutim, jedan dio materijala koje je plasirala najblatnjavija od žute štampe jeste falsifikat, gdje se radi o maštovitim kreacijama koje su u stara dobra vremena™ bile rezervisane za časopise koji su se nosili ispod jakne a čitali jednom rukom. Međutim, takvi časopisi su malo pukli zbog interneta a žuta štampa je naoštrila diode za šok terapiju.

Mukotrpnim radom na polarizaciji bezlične mase, Karleuša je stvorila mnogo mrzitelja i isti su vrlo kvalitetno iskoristili ovu priliku. Napad je bio tako stravičan da joj nije bilo preostalo ništa drugo nego da iskoristi klasičnu partizansku taktiku i pogine, što je veoma plastičan prikaz da unutar diktatorskih režima čak i fingirana opozicija treba da se drži strogo zadate forme glinenog goluba… glineni paun nije poželjan.

Najgore u ovome sad jeste što se pokazalo da je Karleuša, uz prethodno navedeno – kao neka projekcija kontre na estradi, slobodnog mislioca za subinteligentne, ipak ništa drugo do obična žena. Žena fudbalera. Usamljena u dugim noćima dok muž šuta loptu za krvave dolare. Sav taj „vi ar d vrld“ „rispekt LBGT prajd (iako pušim kurac)“ „grrrl pauer“ „žena majka kralj’ca diva“ momenat [ko visoko leti, nisko] pada u vodu, njen rad na „izgradnji ličnosti“… ode celulit mas’ u propas’.

I tako je Karleušina pizda, jedna vrlo značajna pizda, hrabra, rječita, stasita i ponosna, pizda heroj sa tri carska reza, izjebana i rasturena od strane najglupljeg mogućeg fudbalskog kurca dušmana. Realno, ostaće tu solidna rupa (jer je to solidna pizda), tako da nema sumnje da će ovi isti što je rasturiše vrlo brzo poželiti da je naprave od blata, samo je pitanje hoće li tad biti ovako lijepo (dirty pussy) prljava…

Recenzija – Creed 2 (2018): Zašto si se, Vojvodo, iz Haga vratiJO, EJDRIJEN!

Ili: kako je Silver Testelone postao glumac u crnačkim blic žena filmovima.

Da se odmah razumijemo: nisam gledao Krid (Creed, prvi), jer je šesti Roki bio tragično loš i zažalio sam tad. Zaboli me što ga je kritika pohvalila jer šta je koji kurac kritika ikad znala o kvalitetnim muškim filmovima. Realno. A Roki je dobar momak, nije bio neki učenik ali se volio potući za raju i nije mu bio problem da na fudbalu brani dvije utakmice zaredom. Cijenjen je kao Rambov mlađi brat, svi su znali da je malo retard, ali s obzirom da je Rambo zajeban momak, tu je bila distanca respekta…

Ako ćemo iskreno, prvi Roki je vrlo dobar po svim parametrima, ozbiljan film; drugi Roki je reciklaža prvog sa očiglednim rupama; treći Roki je naučno-fantastični sportski film; četvrti Roki je nešto kao Top Gan samo sa bokserima i više vazelina; peti Roki je božićna priča o povratku kući; šesti Roki, snimljen 16.000 godina nakon petog je jedno nepotrebno dizanje serijala iz mrtvih, sa ispunjavanjem svih klišea za osvježavanje po modernim standardima: Roki je propo, tu su sad crnci. Međutim, ako se malo bolje osmotri istorijat serijala, Roki je oduvijek više bio crnačka kurva nego što je bio bracika: teško da ga je ijedan intimni odnos sa Ejdrijen ispunio kao onomad kad je sa Apolom trčao po plaži u majicama do pola stomaka. Znači, ta neka once you go black priča je oduvijek vrebala iz prikrajka.

rocky tv

Tako je Silver Testelone zvan Roki, sredinom sedme decenije života naslutio da mu se bliži kraj za nekih 200-300 godina pa odlučio da težište priče prebaci na sina njegovog omiljenog (u svakom pogledu) protivnika (u svakom pogledu)… I dok nisam gledao prvi dio, za ovaj drugi me debeli radnik RTRS zajebao pa sam otišao u kino (‘aj u kino, rekao je, biće guzica, rekao je). Možda je taj izostanak Krida (1) učinio da prelaz bude kao pad sa dvaneste stepenice umjesto sa treće, odnosno, da bi prvi film – da sam ga pogledao – poslužio da olakša tranziciju za prihvatanje novog Rokijevog usmjerenja, ali opet, to ne mijenja činjenicu da je ovo jebeni crnački blic žena film:
– Roki mijesi pitu
– crnca smuva rospija i ekspresno se tu napravi dijete
– ona „ide u studio“ (PFFFFFFF) a crnac čuva dijete
– crnac ima te neke emotivne ispade i teške trenutke
– Roki mijesi pitu
– Ivan Drago i njegov sin klasični brutalni siledžija šibaju ljude širom Istočne Evrope
– Drago junior iznabada crnca (realno)
– Drago povrati davno izgubljeni ugled u carskoj Rusiji, primi ga Putin
– Drago i sin se sjebu kad ugledaju kurvu materu bivšu ženu Brigit Nilsen
– Roki odvede crnca da u pustinji trenira sa nekim likom što je ležao na Tunjicama [Kazneno-popravni zavod Banja Luka, prim. aut.]
– crnac pobijedi Dragu juniora (PFFFFFFFFFFFFFFFFFFFF)
– Roki umijesi još pite

Jedino što valja u cijelom filmu je magistar i olimpijac Dolf Lundgren, koji je, htio to neko priznati ili ne, poprilično kvalitetan glumac. Ostalo je takav šrot da je to strašno. Ukoliko je nadasve hrišćanski da prihvatimo nedostatak kvaliteta u aktuelnoj produkciji holivudske akcione gerijatrije, dotle je ovako pogrešno usmjerenje filma neoprostivo: ovo je jedan takav čokoladni sufle od filma posut ženskim sredstvom za intimno pranje da bi trebalo poslati Kristijana Greja Golubovića da Rokija i crnca brutalno iznabada kurcem šakom, ne bi li ih podsjetio da oni ne bi trebalo da budu pičke… Naravno, teror feministički obojene političke korektnosti nije samo u tome: dok je razumljivo da žene vole retarde, jer 1) ima posla oko njih (majčinski kompleks instinkt) i 2) lakše je njima manipulisati, ovdje je to apsurdno jer se u filmu radi o liku kojem je posao da ga udaraju šakom u glavu, kojeg o životu uči lik kojem je bio posao da ga udaraju šakom u glavu… Ali eto, nije dovoljno što su Mostovi okruga Medison Mostovi okruga Medison, sad treba i Roki da bude Mostovi okruga Medison… PAJEBOTEBOG.

Vremena se neumitno mijenjaju, tako da nije sporno što se Bora Čorba pretvorio u tetku Bore Čorbe, ali, tetka, ne moraš sve da nas ljubiš kao prije 27 godina kad ti nije toliko smrdilo iz usta… i nemoj nam slati pite, imamo.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVII

Automobil je čovjekov najbolji prijatelj mašina, poslije lat-mašine, naravno. Pored svoje utilitarne vrijednosti, automobil je i statusni simbol te, neraskidivo vezano s tim, produžetak polnog organa. Sukladno, vozni park članova teretane Sokolskog doma je, sa izuzetkom nekih BMW X5 koji su na servisu već godinama [a fejzbuk rospije još čekaju da ih Mitar provoza, prim. aut.], umjeren i neupadljiv… jer nema potrebe za produžavanjem nečega što je samo po sebi dovoljno dugo.

Članstvo teretane Sokolskog doma pri izboru automobila uglavnom slijedi logiku koju koristi i tokom praćenja svjetskih fudbalskih prvenstava, „samo švabo!“ (jaše crnog konja). Tu i tamo se zna desiti i neki nenjemački automobil koji obično biva pozdravljen riječima „smeće“, „troši“ ili pak „sačuvaj nas, bože, rata i fijata!“ što je sve u skladu sa elementarnom logikom ovih prostora. Ipak, i pored te upotrebe zdravog razuma, polemika o automobilima je svakako jedna od najčešćih u teretani Sokolskog doma: kupovina, prodaja, održavanje, užitak u vožnji, te je aksiom da se mora izuzetno paziti pri izboru automobila, jer poslije kupovanja nema vraćanja! Desi se tako jednom neka neobavezna priča o automobilima…
– Eno, i on se razvodi! – poraženo konstatuje trener Sale aludirajući na jednog istaknutog člana – Džaba mu ja govorio, da pazi, da bolje bira, nije vo htio slušati…
– Šta ćeš, Sale, ne mogu svi kao Mate…
– Mate jedini pametan! Nikad se nije ženio, ima onu neku, nekad on njoj, nekad ona njemu, nekad svako sebi… A ovi što ovo rade, kako se žene, propast. Eno, ona budala [cenzura], oženio onu neku, sve se zna ko je jebavao… Sve ove „gazde“ banjalučke se izredale na njoj, nego nije to, nju je jebavao i njegov brat rođeni! Pa đe ćeš to raditi, bogtejebo!
– A čekaj malo, Sale, pa bolje da se zna ko je jebavao, nego da se ne zna ko je sve jebavao! – začu se replika.
– Hm, vidiš… – zamisli se trener na trenutak.
– Pa da, isto kao kad kupuješ auto: da li radije kupuješ od nekog koga znaš ili nekog koga ne znaš?
– Od ovog što ga znaš, normalno!
– Eto! A koga ćeš bolje znati nego brata! I onda kad kupuješ znaš sve, pa bolje i da je 500.000 km prešao, ali PRAVIH, a ne da piše 140.000 km a zamijenjeni volan i koža oko mjenjača, a sat vraćen ko zna koliko…
I ta logika se učini sasvim logičnom u tom trenutku, kako za automobile, tako i za rospije.

Za to vrijeme, u sasvim drugoj državi, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „Maneken za brade“ Anikić je preturao po džepovima tražeći ključeve svog skoro pet metara dugog nenjemačkog automobila…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVI

Trauma u našoj bašti: Boemska rapsodija (2018)

Ono kad si žestok momak pa odeš u kafić i naručiš gusti sa šlagom a ono umjesto šlaga nešto kao sir: namaz a nije… pa ti ostane na brkovima.

Da je kojim slučajem dosanjao 2018. godinu, Džordž Orvel bi sasvim sigurno drugačije nazvao osamdes’četvrtu… ali nije. Srećom. Jer ne treba pretjerivati. Treba znati kad stati. Na žalost, neki ne znaju. Tako je biografski film o Frodoljubu Živanoviću iz grupe Kralj’ca pretjeran. Apsolutno. Toliko je pretjeran da su to zapravo dva filma: prvi dio filma je najbolji film svih vremena; drugi dio filma je najgori film svih vremena.

Životi rok (za domaće tržište: turbo folk) zvijezda su počesto vrlo živopisni: „seks, droga, rokenrol“, što je nadasve zanimljivije od „kravata i stalan posao“. Kao takvi, izuzetno su pogodni za romansiranje i ekranizaciju, ali filmska industrija to još uvijek nije uzela u mašinu: sa jedne strane zbog činjenice da je dobar dio tih ljudi još uvijek živ da priča o tome, a sa druge strane su tu dokumentarni filmovi. Dalje, većina toga se dogodila na putu do ludila, gdje postoje kontradiktorni izvještaji od strane ljudi koji su stajali jedni pored drugih, uz onu foru „ne vrijedi pričati, morao si biti tu“… U jednačinu još možemo ubaciti da je filmska hiperbolizacija dvoznačna, te da pored iskrivljivanja karaktera zarad arhetipičnosti i scenario obično dobije karakterističan luk koji ignoriše hrono-istorijske činjenice, umjesto da se samo posloži dobra kompilacija anegdota… Eh, kad bi sve bilo samo malo jednostavnije.

Bilo kako bilo, „Boemska rapsodija“ (Bohemian Rhapsody, 2018.) je već u ovom trenutku najkomercijalniji muzički biografski film svih vremena, publika je veoma zadovoljna, kritika malo manje ali opet i od njih svakako pozitivna ocjena i to je još jedna od onih klasičnih situacija pa jel vi to mene zajebavate, kakvih je sve više u ovom svijetu.

Genezično, film je bio u nastajanju od 2010. godine, vrijedi spomenuti da je izvjesni gospodin Baron Koen bio u timu i izašao iz istog kad je vidio u kojem se smjeru kreću stvari, stručni nadzor su vršili aktivna dva člana grupe (Mej i Tejlor), priča je autorizovana i zvanična, Adidaske su original, garantovano…

I, šta smo dobili?

Mladi Ramiz koji glumi Frodoljuba Oskara komotno može da proslijedi Neletu Karajliću, s obzirom da prvi dio filma zapravo tumači Nerminu Curbrigen iz skeča Škola za dresuru cura 8. mart, što je smisleniji dio filma. Kasnije samo imamo razradu prethodno pomenute hiperbole: pokojni F. jeste imao karakteristične zube, međutim, u filmu su oni razmjera dabar-dabar-kuna-dabar; brkovi su dio legende ali je njihov značaj formiran životom poslije smrti jer svakako nisu bili neraskidivo vezani za lice nosioca ovog filma. Te fizičke karakteristike su stvarno nepotrebno isforsirane, a što se tiče govora tijela, on je sveden na položaj ruke za tacnu na ramenu uz uzrečicu „dragi“: Nerminu Curbrigen je naslijedio Dik Vaelentajn iz spota „Rejdio Ga-Ga“ gdje dolazimo do korijena problema – zvanični omaž je veća parodija od parodije.

Kroz blago iskrivljen i ubrzan istorijat benda, sasvim su nepotrebno istaknuti homoseksualni momenti na način da je to čisti pederluk. Film teži da prikaže rastrzanost Frodoljuba između Marice koja je „ljubav njegovog života“ i pušenja kurca, a već nakon pola priče Marica njemu otvoreno saspe da je on… peder (ni 5 ni 6); zato scena razmjena pogleda sa kamiondžijom kod WC-a traje pet puta više nego što je potrebno. I sad, u ovom nekom hipersenzitivnom (fol polit-korektnom) vremenu, gdje se pederu više ne smije reći da je peder, ovakav pristup „tematici“ je vrhunski dijaboličan: Frodoljub je ipak primarno bio veliki umjetnik a ne pederčina, a ovo je autorizovana priča što će reći da ga autorizatori zavukoše pederima, ali ne onako kako bi to pederi željeli.

Što se samog toka priče tiče, kolažno su posloženi bitni momenti iz života grupe, dok je ekstravagancija maksimalno izbačena da bi film bio klasifikovan kao porodično prihvatljiv. Najveći hronološki prekršaj je potpuno nepotreban: završetak priče u 1985. godini i preslagivanje elemenata u skladu s tim je glupost koju je teško objasniti s obzirom da je istorija poprilično zanimljiva: grupa jeste bila koncertno neaktivna od 1986. godine ali su do 1991. godine izašla dva poprilično raščlanjena studijska albuma, a čika F. je teško bolestan i slabo pokretan uspio da snimi numeru „Šou mora nastaviti“ što je bio njegov ultimativni poklič koji nije trebalo shvatiti bukvalno, što nisu skontala ova dva konja koji i dalje sviraju pod imenom firme…

Realno, film nije trebalo da bude ovakva limunadica, da prvi dio bude smiješan ovoliko koliko je smiješan (ne baš planirano), a da drugi dio filma bude jako traljava drama. Međutim, treba to posmatrati sa druge strane: Mej i Tejlor posljednjih osam godina nastupaju sa Adamom Lambertom, papagajem sa televizijskog takmičenja talenata, američka publika to puši vrhunski. To nije šala. To je zvanično. To ide u amanet. To je svijet danas, i ovaj film se uklapa u njega. Kao što onomad neki nisu shvatili da je Kičmena slavina parodija, tako će i danas ovaj film biti shvaćen kao realan, od strane generacije životnih saznanja preko ekrana mobilnih telefona, i tu se ništa ne može učiniti. Svako vrijeme ima svoje („Matori, ćuti, ko se još seća…“). Ipak, zbog tematike je nemoguće prenebregnuti činjenicu da je rokenrol vrijednost ovog filma čista nula, istorijska veoma blizu nule, a zabavna vrijednost je – poprilično nenamjerno – 5/10 i nije da trend pretenduje da nastavi silaznom putanjom (što je svakako fakat), već da nas nasilno natjera na rekalibraciju parametara…

Kralj’ca je bila grupa koja je nosila mnogo različitih šešira, promijenila priča, bila veće Bijelo dugme od Bijelog dugmeta: bili su i rok bend ali i Top 40 bend. Ovaj film je to drugo.

Profesor a lopov!

Pripremajući se za neki tekstić počnem pretraživati i uočim da je među prvim slikovnim rezultatima za pojam „garavice“ moja fotografija… na adresi koja nije moj blog. Hm.

Rezultat koji se dobija pri pretrazi je unutar teksta Garavice – „Čas historije“ i manipulacije sa brojem ubijenih na portalu bišćani.net gdje je fotografija malo „zasječena“ a isti tekst je izvorno objavljen na portalu mojusk.ba gdje se nalazi u svom izvornom formatu 4:3.

I dok nemam naročit problem sa neovlaštenom upotrebom fotografije, štaviše, smatram to neprimjerenim potezom samo zbog činjenice da je to fotografija koja je žestoko retuširana i kao takva ne bi trebala da se nalazi uz neki naučni ili dokumentarni tekst. Na žalost, tekst samo nominalno spada u te kategorije, a zapravo je smeće.

Autor teksta je nekakav napalm-nitro-turbo-disko profesor istorije Dino Dupanović, polupismeni serator na žetone koji, u tekstu sa političkim povodom, negira podatke na kojima počiva memorijalni kompleks odnosno broj od 12.000 pobijenih Srba iz Bihaća u ljeto 1941. godine, gdje je bitno shvatiti da se radi o 12.000 CIVILA od kojih je najveći broj bio Srba (preko 11.000), uz manji broj Jevreja i Roma.

Dok je tačno da ne postoji – niti može postojati – spisak svih žrtava tog zločina, dotle su neka izvrtanja u tekstu naprosto nezrele, paušalne kvalifikacije bez ikakve dvosmjerne argumentacije. Jer, sa jedne strane su (postojali) podaci o stanovništvu, popisi, kakvi-takvi, a sa druge strane je zločin sačinjen od niza masovnih ubistava bez ikakve evidencije i minimalnim naknadnim mogućnostima za identifikaciju, u kombinaciji sa apsolutnom asanacijom teritorije (što dalje uključuje bijeg, zbjegove, imigraciju, promjenu identiteta/vjerskog opredjeljenja itd.).

Naime, u ljeto 1941. godine ustaše su istrijebile komplet srpski živalj grada Bihaća, dobar dio njih na lokacijama koje nisu naročito blizu spomen parka – gdje je u krugu od oko 600 metara u prečniku bilo nekoliko velikih grobnica (na sjevernom izlazu iz grada, pored puta ka graničnom prelazu sa Hrvatskom). Sama okolina Bihaća je nevjerovatno etnički šarena – maltene nasumično su posijana srpska, hrvatska i muslimanska sela – ali jug Bihaća je gruntovno čista srpska teritorija (Račić, Ripač, Lohovo…) i sa te strane su mnoga stratišta. [Ko ulazi u Bihać sa južne strane, proći će pored jednog gotovo neprimjetnog skeleta vjerskog objekta koji tihuje u svojoj ruini a imao bi šta da ispriča, prim. aut.]

Pokolj iz 1941. je narušio suživot konfesija i povukao linije razgraničenja koje su bile prepoznatljive i u komunizmu i nisu bili rijetki incidenti na toj osnovi jer je mržnja tinjala; znalo se, poslije 23 časa Srbin nije imao šta da traži u gradu kao ni musliman u srpskom predgrađu. Dok to nema direktne veze sa brojem/osporavanjem broja ubijenih, značajno je zato što se to često gubi iz vida u romansiranom prikazu Jugoblaženstva…

E, sad, u tekstu Dino spominje „ekspanziju velikosrpske politike“ [sic] krajem osme dekade prošloga vijeka, da je ista „kumovala“ tom broju od 12.000… NETAČNO. Broj je ustanovljen mnogo ranije i prezentovan već 1949. godine prilikom otkrivanja skromnog spomenika podignutog od strane opštine i naroda Bihaća, nevino stradalim SRPSKIM žrtvama. Opšte je ustanovljeno da je Bihać 1942. godinu dočekao bez Srba, a podaci o stanovništvu prije II svjetskog rata govore o 16-17 hiljada Srba na tom području.

Sa druge strane, spomen park bihaćkim žrtvama, djelo čuvenog Bogdana Bogdanovića, dugo je bio na listi čekanja te je projekat započet 1973. godine završen i otvoren 1981. godine uz govoranciju na kojoj je spomenuto kako je tu pobijeno „12.000 rodoljuba“, jer u tom trenutku građani – makar javno – nisu bili Srbi, Hrvati, ovi ili oni… a posebno ne Srbi.

Isto tako, u kontekstu žrtava na tom području, vrijedi spomenuti i Bihaćku republiku koja je kratko trajala (od novembra 1942. do januara 1943. godine) ali skupo koštala: krvavo je izvojevana od strane partizanskih snaga od kojih je, naravno, većina bila srpska a gdje im je motivacija bila osveta za ustaške zločine u ljeto 1941. godine. Ti gubici prilikom napada na tada ustaško gnijezdo Bihać, kao i gubici prilikom njemačke Operacije Vajs koja je rasturila Bihaćku republiku su indirektno vezani za zločin na Garavicama; kako oni koji su poginuli u Bihaću, tako i mnogi koji su posijali kosti u snijegu na Grmeču u zbjegu…

Na kraju, ono što je posebno ironično u tekstu jeste što Dino navodi da je, u periodu Jugoslavije, svaki pokušaj preispitivanja broja žrtava nailazio linč. U tom pogledu, Dini bi bolje pristajalo ime Lavor, jer je očigledno potpuno ignorantan prema konceptu bivše države u kojoj je grana privrede linč bila veoma razvijena a opet relativno neutralna: nacionalizam je suzbijan na svim stranama, jer se danas i Srbi i Hrvati i muslimani jednako žale na tretman u SFRJ a, bogami, jednako se i utrkuju u plaču za njom… Možda tu jedino malo Slovenci vode.

***

Sama fotografija je nastala prilikom jednog turističko-poslovnog odlaska u Bihać, a objavljena je na ovom blogu 24. januara 2013. godine. Kako je dan bio zimski i tmuran, nebo mutno i nikakvo, tek se popriličnom obradom kolorita fotografije dalo izvući nešto zanimljivo… Vidim da se svidjela i web majstoru portala mojusk.ba, jer sumnjam da je Dino birao sliku, pa eto – i to je neki kompliment. Naknadno, fotografija se proširila i na druge portale pa je preko članka na Srbi u BiH dospjela i na Jadovno.com. (Možda je ima još negdje, ne znam.) Nemam ništa protiv, niti vjerujem da bih imao išta od toga da pokušam zaštititi svoja autorska prava ali kako god posmatram tu fotografiju na tim stranicama, jednostavno ista tu ne pristaje… subjektivno.

Bilo kako bilo, nekvalitet originala je uslovio da sam se svojevremeno poprilično „igrao“ u Photoshopu, dva najupečatljivija rezultata… subjektivno.

Dogodine u kurcu

Slučajno ti ja spazim nju, onako, zagledam se: neloša, opšti prvi utisak. Glava malo kriva, noga kvalitetna, debela (ta jedna koju sam vidio), sise solidne – prikrivene hipnotičkim uzorkom na košulji – divan stari trik kod žena koje se stide veličine svojih sisa… nema šta, zaljubio sam se. Drž’ ne daj, kako to već ide danas, špijunske operacije putem interneta, kad tamo na internetu spazim njojzi se sviđa pjesma „Dogodine u Prizrenu“ (Beogradski sindikat i etno grupa „Trag“: YouTube)… Sto gromova puče u mom srcu, lice mi ošinu tisuću tajfuna, kitu ugrize neka baš mala zmija, kurva je sudbina! O, nesrećna ženo, zašto si morala da budeš baš maloumna tako ideološki različita?

Naravno, još uvijek vrijedi drevni poučak Nebojše Brkljača, mog velikog nindža učitelja sa Starčevice: „Jebo ti mater svoju pa neš je ženit!“, al’ opet. Kud baš tu pjesmu, kud baš da vidim… Na stranu, taj momenat inverzije univerzuma u smislu da su današnji kosovski junaci obučeni u široke hlače i dukseve (reperi vraćaju Kosovo… pardon, Kosovo je Srbija, prim. aut.), prejeftina matrica i pitbul ložačko repovanje od kojeg se svakom zamalo brkatom učeniku osmog razreda digne ono što će nekad biti kita, poruka je ključna: dogodine u Prizrenu. Naravno, stvar se ne mora posmatrati kao jednougao već i kao dvougao, trougao… pa i geometrijsko tijelo, tako da postoji perspektiva u kojoj je ta priča dogodine u Kninu/Prizrenu simpatična kao relativno tongue-in-cheek pošalica sa neskrivenim sarkastičnim podkontekstom samopušenja kurca. Jer, sutra da Džon Džejms Rambo dođe u Beograd i kaže: „Majko Srbijo, evo me opet dolazim (vraćam se tebi ja)! Imao sam nekog sitnog posla, istucao sam nekih 16 miliona tona kubika kamena, pobio 304 hiljade pijanih Rusa, pojebao pola Tajlanda – đe na kraju više nisam gledao ima li brkove ili nema – tu sam sad na poziv mog velikog prijatelja Aleksandra Vučića da riješimo već jednom to Kosovo! Elem, dajte mi kalašnjikov sa dva okvira municije, jednu dobru sjekiricu, spremite bliže kilo gibanice u ruksak i pričuvajte ovo moje pivo dok ja odem dodole da im pokažem đe se tele veže…“ Znači, da Džon Vaistinu Rambo dođe u Srbiju i to kaže (što nije isključeno da će se desiti ako bude šestog dijela filma – you’ve heard it first here), znate šta bi se desilo? Srbi bi mu dali ta dva okvira municije za kalašnjikov – al’ metak tri marke (poseban pozdrav za sve koji se sjećaju te tarife), i ispratili ga do autobuske da sjedne na Niš Ekspres, a onda mu maznuli akumulator i gume sa džipa kojim je došao, uz komentare „kaka je ono dalabu, razabu“ (npr. neki čova buraz lopov akumulatora, prim. aut.). Znate da bi se to desilo. A fura se ta čuprica, dogodine u Prizrenu, dogodine tamo-vamo, dogodine ovo-ono… Prije će biti, dogodine u kurcu. I čukungodine u kurcu.

E, a ova nesrećna ljubav… A, šta da se radi. Valja, pa makar i nesrećna, osjeti se čovjek mlađim… i glupljim… osjeti se, na tren, za tren. Dogodine ne.