Tup k’o leđa u sjekire

– Vidio sam je neki dan, a nismo se vidjeli poprilično dugo vremena.
– Kako izgleda?
– Pa onako, ne izgleda baš najbolje. Nešto je smršala, blijeda u licu…
– Možda drži liniju…
– Da, al’ pogrešnu liniju.

Post od bloga

Blog je blog a post je post. Post je kad postiš odnosno ne jedeš normalno, a ta se riječ može koristiti i za kojekakva druga suzdržavanja. To uglavnom nije dobro. Nego!

Blogova ima raznih, na raznim sistemima. Mojblog sistem na kojem je ovaj blog je stariji od same starosti. Ne znam kako sam uopšte došao na nj. Originalno, postojala je tema na jednom forumu gdje sam zapis(iv)ao neke svoje misli, a onda je ta tema otišla u penis zarad loše administracije foruma, te sam ja odlučio da se prebacim tamo gdje ću biti sam svoj administrator. Mislim da u tom trenutku prije sedam i po dugih, sedam i po teških godina, nije bio nikakav bosanski blog sistem. A i da jeste bio, teško da bih se tamo udomio, jer imam blagu fobiju od bosanskih „blogera“. Zapravo, imam fobiju od same riječi „bloger“, ali bosanski, prva mi je asocijacija neka „Duda mahaluša“, a ja iako mnogo volim Bosnu (zemlju, ne državu), imam solidan problem sa nekim stvarima tipa „čuj, bona“, Plavi orkestar, Audicija, babo-daidža-amidža, golf 1-2-7. Nego!

Pored mojbloga, tu su i sistemi blogspo(r)t, wordpress, blogoye, i tako dalje, i tako dalje. Oni su uglavnom napredniji od mojbloga, tehnološki, ovako-onako, imaju neke napredne mogućnosti, zajednice su veće, drugačije, i tako dalje, i tako dalje. Neki od tih sistema imaju mogućnost tzv. rebloga odnosno jednostavnog kopiranja tuđeg blog sadržaja na svoj blog. U tome se ističe blog sistem tumblr, gdje svi samo klikću na „reblog“. E, sad, iako je tumblr uglavnom značajan po ogromnoj količini slika obnaženih hipsterki, to ovdje nije tema. Nego!

Jedan od blogova koje redovno obilazim je upravo na servisu tumblr. Radi se o strip blogu „Hi, I’m Liz“. U pitanju je blog Liz Climo, djevojke/žene kojoj je osnovno zanimanje rad na razvoju likova i razradi scenarija za crtanu seriju The Simpsons. Liz u slobodno vrijeme crta kratke humoristične basna-stripove koje otprilike tri puta sedmično kači na blog. Strip po kojem je postala poznata, odnosno, koji joj je donio najviše „pratilaca“ je Rokenrol ježevi, koji sam i ja vidio negdje, da li na 9GAG ili slično, pa sam nakon toga ukucao adresu koja stoji pri dnu sličice i oduševio se zatečenim. Nego!

Mojblog nema reblog mogućnost, bar ne koliko ja znam, ali to me ne sprečava da ovdje okačim nešto sa bloga „Hi, I’m Liz“ u nadi da će se to nekome svidjeti i nasmijati ga. Ekskluzivno za čitaoce bloga Gurao sam i šire stvari u uže stvari, sa zvaničnim prevodom na srpski, nakon duge i mukotrpne selekcije zasnovane na proučavanju psiho-demografske tipologije šireg regiona, jedan pažljivo izabran strip Liz Climo…

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma I

Praznično je vrijeme, doba darivanja, a takvo raspoloženje nije zaobišlo ni neuništivu teretanu Sokolskog doma. Šef sale Sale i neki istaknuti članovi žele da mladog Mitra daruju plaćenim snošajem. Našao se tu posrednik makro, čije će ime ostati van domašaja ovog bloga a samim tim i organa reda i zakona, koji trenutno u ponudi ima tri dame koje nude usluge. Razlikuju se po veličini i kvalitetu.
Mladi Mitar trenira tegove a istaknuti član ga bodri:
– Mitre, ja ću platiti, ti samo treba da jebeš. Al’ mi ćemo gledati!
– Oh, neću ja to, da vi gledate!
– Ma šta te briga, sve ti je plaćeno. Ti samo treba da jebeš. Ej, to nema nigdje!
– Snimaću ja telefonom, može li tako?
– Ne može. Moramo mi gledati. Šta se stidiš?
– Neću!
Na to neki članovi pokušaju da pomognu mladom Mitru da krene u pravom smjeru opaskom kako će ljudi samo gledati, neće se smijati pri tom. Ne pomaže. Šef sale Sale, razočaran slabošću svog pulena ulaže dodatnu dobru volju…
– ‘Ajde, Mitre, platićemo ti onu najbolju, Jovanu. Ej, mi plaćamo a ti samo jebeš. [U tom trenutku makro šapće nešto Saletu.] E, ne može! Mislili smo u ponedjeljak, ali ne može Jovana tad. Dobila je.
Mladi Mitar na to uzvraća pitanjem šta je to dobila Jovana, a šef sale Sale, knjiški primjer kolerika, iznenađen i uvrijeđen elementarnim neznanjem mladog Mitra o ženskom reproduktivnom zdravlju, reaguje kao brutalni Ponirski vulkan i obasipa dotičnog epitetima inače rezervisanim za visoko rangirane političke i vjerske ličnosti:
– O, jebem ti pola familije, pa ti si k’o vo, ništa ne znaš! Pitaš šta je dobila?! Volu jedan, dobila je na lotu, eto šta je dobila!

Pročitajte još:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma II
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma III
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma IV
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma V
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VI
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VIII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma IX
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma X
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XI
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIV
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XV
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVI
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVIII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIX
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XX
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXI
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXIII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXIV
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXV
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVI
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVIII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIX
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXX

Naučno dokazano: Srbi otporni na smak svijeta!

Iako čitava planeta broji „sitno“ do smaka svijeta po majanskom kalendaru, Srbima je to najmanji od problema. Čemu globalne pored lokalnih muka: negativan prirodni priraštaj, siromaštvo i nezaposlenost, svakodnevna borba sa vanjskim i unutrašnjim neprijateljem, sve to miriše na biološki nestanak nacije. Međutim, i pored situacije „između Scile i Haribde“, kombinujući različita istraživanja i postulate eminentnih domaćih i stranih naučnika i mislilaca lako je uvidjeti da nema razloga za brigu…

I dok po pendžeru dobuju pahuljice a po TV ekranima dobuju kojekakve proročice iznoseći svoje mišljenje o 21.12.2012. godine, malo ko je u stanju da uz jeftine igre zaboravi da je sve manje hljeba. Teško se živi na početku trećeg milenijuma, možda i najgore vrijeme ikad u istoriji Srba. Na papiru neke stvari djeluju dobro: Srbija se konačno zove Srbija (iako je iskidana sa svih strana), zapadno od Drine postoji definisana granicama srpska teritorija (iako su to granice entiteta a ne države). Međutim, sve je daleko od ružičastog. Srbi su napokon svoji na svome, a to im ne ide nikako. Vode ih beskrupulozni političari koji zatiru narod siromaštvom, jedino u čemu su uspješni. U svakom drugom pogledu, „vođe“ su nesposobni. Zdrava privreda i ekonomija su pojmovi non grata, mnogo teritorije je izgubljeno za zelenim stolovima, za svaku osudu je poltronstvo stranim moćnicima uz pomirljivo gutanje dvostrukih standarda (prije svega selektivnu primjenu „nedodirljivosti granica“), a tu je i drevna podložnost unutrašnjim trvenjima za šaku dolara… Redundantno je nabrajati sve probleme, ali se kao zaključak može izvući da su Srbi najgluplji narod na svijetu, na šta trener Sale iz teretane Sokolskog doma pridoda majku ti jebem.

Ne treba puno primjera za hronološku ilustraciju prethodnog. Tragičan izbor vođa kroz istoriju, slavljenje poraza kao pobjeda, glavna uloga Srba kroz vijekove je bila da budu tampon zona (vječito krvavi) i balansiraju na oštricama nekoliko različitih mačeva. Tako živeći, narod nije mnogo šta naučio, sem da ratuje, ali je to znanje prevaziđeno jer se danas borba vodi na druge načine. Mnogo je toga rečeno i napisano o Srbima, ali malo šta iskreno i s osvrtom na nj. tragične mane. Ipak, nije potrebno otkrivati toplu vodu. Arčibald Rajs je prije skoro stotinu godina napisao knjigu koja je i danas aktuelna, „Čujte, Srbi“ gdje je prijateljski i na kulturan način pokušao da ukaže Srbima da su glupi. U knjizi se na dvadesetak stranica opisuju pozitivne strane srpskog naroda a zatim slijedi pet puta više teksta o onom lošem kod Srba. Na žalost, ne ide to kod Srba kulturno, da im se stavi do znanja. Zato je u pravu trener Sale iz teretane Sokolskog doma kad doda majku ti jebem. A nije tu samo Arčibald Rajs bio dovoljno hrabar da kritikuje, možemo se pozvati i na Slobodana Jovanovića i njegovo istraživanje o nedostatku kulturnog obrasca u Srba koje samo načinje problem, Jovana Cvijića i njegov komično-bolno-tačan opis Dinarskog tipa čovjeka („živog duha i tanane inteligencije“), itd. Ne vrijedi se, zarad kontriranja, pozivati na Nikolu Teslu, Milevu Marić i slične primjere inteligencije. Inteligencija je potencijal koji može a i ne mora da se ostvari, a malo ko od takvih ljudi je uspio da se ostvari na ovim prostorima…

Međutim, pored prethodno spomenute beznadežnosti, tu je i drugi postulat koji će sačiniti osnov tvrdnje iznešene u naslovu. Taj drugi kreće iz dva korijena: sa jedne strane je Albert Ajnštajn i njegova fraza kako su svemir i glupost beskonačni (iako nije siguran za svemir), a sa druge strane imamo ideološki suprostavljene mislioce poput KUD Idijota i Vesne Vukelić Vendi koji su ujedinjeni u tvrdnji kako je glupost neuništiva. Pleonazam: ukoliko je beskonačna, glupost je svakako i neuništiva. Ta poprilično nihilistična ideja još od pamtivjeka ujedinjuje najrazličitije. Kao parafraza se često navodi kako inteligencija ima svoj kraj ali je glupost nemjerljiva, a još jedan prilog su i tzv. Marfijevi zakoni. Primjeri ilustracije postojanosti gluposti se danas mogu pronaći na svakom nivou ljudskog postojanja, od onog globalnog (ekonomskog) iz kojeg je lako uočiti da, paradoksalno, manjina koja kontroliše tokove novca upravlja većinom i usljed svoje pohlepe efektivno zagorčava život čitavoj planeti, pa do nacionalnih primjera i onih na ličnom nivou. Međutim, lokalni nacionalni primjer je najprikladniji za upotrebu ovdje, a dovoljno je uzeti samo period poslije oslobađanja od turske vlasti: ne naučivši ništa iz svjetskih ratova u XX vijeku u kojima su se gotovo prepolovili, ne naučivši ništa iz lažnih obećanja „saveznika“ u posljednjih stotinu i kusur godina, Srbi i dalje kao muve bez glave idu u borbu i smrt, sve za inat Kraljevića Marka i komplimente tipa kako su „borben i častan narod“, dok ih polupismena suprotstavljena banda kvalitetno uloženim novcem u „lobiranje“ vara gdje stigne, i sve to komično kao neki addendum za knjigu Arčibalda Rajsa. U pitanju je DNK gluposti, na koji ne mogu uticati na krupne društveno-istorijske prilike…

Ipak, kad se stvar nakon duple beznadežnosti čisto matematički postavi, gdje zakonitost kaže da dva minusa daju plus, prethodni postulati da su Srbi najgluplji narod na svijetu i da je glupost neuništiva povezani analognom vezom daju konačno rješenje kako su Srbi neuništivi. Dakle, dokazano najegzaktnijim među naukama, matematikom i logikom, nema razloga za brigu – Srbi su otporni na smak svijeta! Ni sida, ebola, kolera, nemasna hrana, nikotin, demokratija i sva ostala zla modernog doba ne mogu ništa Srbima. Biološki nestanak – nula bodova. Svinjetina i rakija duplo – dvanaest bodova. Mitar Mirić – tisuću bodova. Čak ni Srbi ne mogu ništa Srbima, ma koliko se inatili da dokažu suprotno. Dok je svemira, biće gluposti, a dok je gluposti, biće i Srba, pa makar se to odnosilo na onog jednog koji pod kruškom čuva granicu kod Tokija.

P.S. Autor teksta je Srbin koji jako voli svoj narod, kao i ostale narode sa kojima živi u komšijskim odnosima a smatra ih bratskim po mentalitetu.

KUPITE SKLONIŠTE OD SUDNJEG DANA

Na bosanskohercegovačkoj internet stranici za prodaju, kupovinu i zamjene, pik.ba, danas je osvanuo zanimljiv oglas: prodaje se sklonište od Sudnjeg dana!

Izlišno je navoditi da se građani Bosne i Hercegovine, i pored života gdje svaki dan izgleda kao sudnji, posebno pribojavaju predstojećeg Sudnjeg dana po majanskom kalendaru. Ovaj oglas je prilog toj tvrdnji: i pored početne cijene skloništa od 10.000.000 KM ne nedostaje zainteresovanih kupaca, jer je već preko 10 korisnika postavilo svoje ponude.

Pored misteriozne fotografije, u opisu artikla je navedeno da se sklonište nalazi na tajnoj lokaciji koju ne može pronaći ni medvjed (što je širok pojam koji se odnosi na dobar dio Bosne i Hercegovine), ali i da je posebno zaštićeno talismanom Faraona od Bosne, istog onog koji je sagradio piramide u Visokom. Zračenje tog talismana čini i da lokacija bude nevidljiva na servisu Google Earth, što je vid dodatne zaštite privatnosti.

U oglasu se još navodi da sklonište ima tri etaže, te da posjeduje podpodrum (podrum ispod podruma), tako da nema sumnje da će u slučaju Sudnjeg dana i vaš ljubimac Golf 2 biti više nego adekvatno zaštićen. U cijenu su uključene i ogromne zalihe Sarajevske pive kao i suvog mesa, telećeg i ovčijeg, pa na kupcu ostaje samo da obezbijedi zalihu lepinja.

S obzirom na veliko interesovanje za sklonište, zabrinutima za ishod Sudnjeg dana bi najbolje bilo da ne gube vrijeme nego da odmah licitiraju. Kako kaže naš narod, još malo pa nestalo!

(Istinito)

Snijeg je lijep… na slici

Dok neki priloženu fotografiju vide kao fotografiju dana portala fotografija.ba 12.12. tekuće godine, za mene je to samo još jedno podsjećanje koliko je skijanje bolje od planinarenja. Skijao sam kao mali, a sad planinarim. O, logiko, zar si me napustila sad?

Inače, fotografija je nastala 30.01.2012. u procesu penjanja na Anonimnu planinu, model na istoj je ljubazna planinarka Ž. Marjanović.

A neke ljude novac čini sretnim… II

Muškarci vole golotinju. Žensku. Ili sa dvije žene. Ili tri. Mada, nije sramota gledati mladog Arnolda u toplesu. Doduše, to je nešto drugo. Nego, golotinja je ženska i ženskoga roda, shodno tome, muškarci je vole. (A vole je i žene.) Golotinja može bilo gdje: kod kuće, kod tuđe kuće, na ulici, na plaži, na internetu, u autu, u šumi, ____ (dopisati po želji). Posebno ako je džaba. Posebno ako je tuđa žena. Posebno ako je mlada i lijepa. I to su sve činjenice. Ko ne voli, nabijem i njega i njegove Keri Bredšo prijatelje na banderu na mostu u okrugu Medison.

Elem, onomad šepam polako iz prodavnice, a veče lijepo, toplo, samo što nije noć. Iz teretane sam pa po mlijeko, a nije za mačke. Komšija iza pulta je, kao i obično, bio pun egzistencijalnih pitanja pa sam prebacio koju sa njim. Ipak, htio sam da što prije nalijem mlijeko u sebe pa se prepustim horizontalizaciji, tako da su neka ostala neodgovorena. Kako sam došao do prodavnice, dinamikom podmornice se lagano vraćam prema kući. Šuškajući kesom punom namirnica, nazad u sokak, blagom uzbrdicom krenuh nemilice, kad uočim na pendžeru kako mlada komšinica isprobava grudnjake. Zašušnem kesom u stav mirno pa osmotrim malo bolje, primjetna je dilema. Koji li je bolji, crni, bijeli ili onaj treći? A meni dobra oba. Ne sluteći gladne oči na šepavim nogama u daljini, probava komšinica a ja taman lijepo da odmorim, nezgodna je uzbrdica, otvorio sebi eurokrem blok pa šuškam punih usta. U to primjetih da se svega par metara od mene, iza živice, nalaze stare komšinice koje prebacuju uz kafu u pozni večernji sat. Da moje šuškanje nasred ulice ne postane sumnjivo, diskretno krenem prizivati mac, mac. A nije ni samo zbog toga, nije da nije mlijeko za mačke, htio sam i njima da dam, ozbiljno. Volim ja mačke. I ja tako mac, mac, jedem onaj eurokrem blok, a komšinica probava, a lijepo li ih probava a još ljepše se dvoumi. Malo manje biva sumnjivo to moje zadržavanje nasred ulice, sreća pa nije bilo prometno veče, malo mljac, mljac, malo mac, mac, završih eurokrem blok a komšinica završi isprobavanje grudnjaka, pa svako na svoju stranu, ja uzbrdo a ona sa pendžera. A mačaka, k’o za inat, nigdje nijedne.

Pročitajte još:
A neke ljude novac čini sretnim… I

Odmah kaži „da“!

Mlada si ili stara?
Obrazovana ili neobrazovana?
Nezaposlena ili nezaposlena?
Neko ti nudi da volontiraš?
Lijepo ga pošalji u p. materinu i…

RECI NE VOLONTIRANJU

Moderno, manja potrošnja, jeftinije je, volontiranje je hit: radiš, a ne plaćaju te. Ima tu neka logika, na prvi pogled daleko od sakrivena od logike. Ko bi od naših starih rekao da će jednog dana žene imati pravo glasa, da će se trčati zbog zabave (a ne bježeći od medvjeda – brutalnog ponirskog pande), da na kraljevskim dvorima neće biti služeni čvarci, da će u modi biti da radiš a da te ne plaćaju… Niko od naših starih to ne bi rekao, doduše, da su naši stari bili pametni i vidoviti vidovići i proročanski proroci, ne bismo mi bili danas ovdje gdje smo a jesmo. Nego!

Rad je stvorio čovjeka (uskličnik) i valja ga cijeniti kao suštastvenu civilizacijsku tekovinu, nalaže nam to pripadnost čovječanstvu, pravo elementarno prečesto zakinuto. A i ovaj rad pri volontiranju nije naročito brutalan. Ideš tamo i šlaufom pereš naftu sa tuljana koji su se nasukali jerbo su se nagutali dizela D2 jerbo se tanker izvrnuo nadomak obale Aljaske, četkom ribaš naftu sa pingvina koji se valjaju kao kornjače, u gumenim čizmama i zaštitnom odijelu bježiš od podivljalih tuljana i pingvina, i tako to… je bilo u onom američkom filmu.

No, kako to reče Džonatan Branimir Štulić, it ain’t like in the movies. Efektivno, volontiranje moramo razgraničiti na tri bazična oblika: volontiranje, volontiranje i „volontiranje“. Ako krenemo obrnuto azbučnim redom, ovo sa navodnim znacima je ona šema kad imaš šemu ćaću mater zemljaka rođaka stranačku člansku kartu istaknutog člana pa te prime da „volontiraš“ u neki administrativni budžak, radiš ništa (ili ako baš nemaš sreće, radiš kao konj), primaš nekakvu platicu bijedicu naknadicu koju spiskaš na šešire, a nakon par mjeseci raspišu konkurs pa te prime za pripravnički a nakon pripravnički na zastalnički, a onda ti je like in the movies, idu kuća, kola, stan, krediti, kokain, varanje muža, odnosi s javnošću, itd. To je to, viči jes’ kad gospođa ministarka kaže.

E, al’ volontiranje je nešto sasvim drugo. To je ova šema koja se nameće onima koji nemaju šemu ćaću mater itd. To je to kad radiš, a plaćaju te nulom poznatom kao i „prazan skup“, protivno svim prirodnim zakonima koji nalažu da se tijelo opire radu ukoliko za to nema prirodan ili neprirodan podsticaj. To volontiranje je kad ima posla a nema para. (Evo džepa đe su pare bile.) To volontiranje je ono što se ne računa kao radni staž. Računa se kao dani tvog života. To je ono kad nemaš ništa od toga sem moralne satisfakcije, a prečesto nemaš ni moralnu satisfakciju. Kad pucaš na švabe municijom koju si platila iz svog džepa, a oni se voze u Mercedesu blu efiš’nsi. To volontiranje je ono kad te jebu a da ga ni ne izvade. To je ono kad si potrčko, mala od palube, voziš lift pa te hvale kako dobro voziš, ispravljaš kojekakve dokumente i psuješ i oca i majku državi, prosvjeti, Dodiku i onom što ih je kucao, kako je došao dotle da se zaposli a ostane nepismen. To je ono kad znaš da te gleda a ne da. I neće ti ni dati. To je ono volontiranje kad te šutne prije nego što stekneš uslove da polažeš stručni ispit, a ti ne možeš ništa da uradiš po tom pitanju, eventualno da pišeš blog. To je ono kad kreneš da pišeš poeziju koja sadrži stihove à la „o, mladosti, zašto u tebi nema radosti, na stranicama moga života ispisuješ samo gadosti“…

Ima i ovo drugo volontiranje (koje najčešće nije u skladu sa postavkom „nezaposlena ili nezaposlena“, ali mora biti pomenuto), a to je kad radiš a ne plaćaju te, al’ radiš u ubjeđenju da radiš nešto dobro: pomažeš invalidima, manjinama, bolesnima, starim, nemoćnima, itd. I tada, ne samo što radiš a ne plaćaju te, radiš mučan tuđi posao za koji neko dobija pare a ne radi ga. Činjenično, u životnoj okolini postoji praznina koju treba popuniti radom, a u srcu zadovoljštinom humanosti. Doduše, taj altruizam je najčešće veoma prozaičan: ne znaš za njega dok te ne pogodi. Šalješ SMS-ove pomoći da se skupe pare za mamograf zato što ti je tetka fasovala rak dojke. Naravno, voliš svoju tetku pa šalješ SMS-ove da se kupi taj mamograf koji košta kao ona manja vikendica člana vladajuće stranke (bez podnog grijanja ugrađenog u dvorište), a valja nahraniti i telekom PDV-om dodatim na poruku. A dok tetka nije fasovala, bilo je koka-kola, marlboro, buzuki, suzuki, jamaha, seks i grad. Ipak, nekad i najbitnije stvari u životu krenu najglupljim povodom… povod je bitan. Iako pogrešno, kao i svi oblici volontiranja (posebno oni bez navodnih znaka), od srca je ova varijanta, iako svi znamo da srce nema oči ni mozak.

Nego, ono drugo, u sredini, kad pucaš na švabe municijom koju si platila iz svog džepa, to je ono najpogrešnije. Posebno ako su švabe „volonteri“ (sjeme im se zatrlo i filter čestica blu efiš’nsija začepio), k’o što znaju biti. Jerbo, it ain’t like in the movies, vala, u tvom životu, ako je dotle došlo, da volontiraš bez navodnih znaka. Doduše, ima i filmova raznih. Tu su Mostovi okruga Medison, a tu je i Kuduz. Ovaj drugi je češće na programu. Jer, o čemu se tu zapravo radi…

U parodiji od države čiji su jedini elementi državnosti visina plata „izabranih predstavnika vlasti“, gdje je privreda sistematski uništena a preko 40% radno sposobnog stanovništva nezaposleno, prelicemjerno je pričati o besplatnom radu, posebno kad to rade „izabrani predstavnici vlasti“ misleći na legalizaciju „volontiranja“ za njihove omladince, primljene bez konkursa, bez pameti. Jedni za nerad preplaćeni, a drugi za rad neplaćeni, nema smisla rečenica sa takvim rasporedom negacija, a da se ne priča o privatnom sektoru u kojem se gine za marku. U parodiji od države koja je ogrezla u kredite zarad isplate nezasluženih plata i bonusa budžetskih korisnika, posebno zadebljale i mentalno zakržljale administrativne hunte kancelarijskih morževa, plata koje su u višestrukom neskladu sa realnim sektorom koji stvara te plate, gdje ti budžetski korisnici ne vide dalje od svog nosa, svog života, svojih kredita, svojih ljetovanja i zimovanja, ne vide dovoljno daleko do svojih 40% nezaposlenih komšija a ipak su glasniji od njih kad se priča o problemima, volontiranje odnosno bilo kakav znak dobre volje je slaganje sa potpunom pogrešnošću kompletne postavke stvari. Da bi volontiranje ovdje kod nas imalo smisla, potrebna je promjena sistema i uslova egzistencije, a za promjenu nije nužno potrebna revolucija – dovoljno je reći NE. I zato, ako cijeniš sebe, svoje znanje i rad, reci NE volontiranju, između ostalog. Ono slanje u p. materinu je nadasve blagodaren gratis, ali reći NE je sasvim dovoljno. Što se mora, nije teško. Što se mora, biće urađeno, po svaku cijenu.

A ona osnovna kvaka za priču, nimalo slučajno za kraj ostavljena, volontiranje kao način sticanja praktičnih znanja i radnog iskustva? Ako je suditi po „radnicima“ u ovoj državi i kvalitetu njihovog rada (posebno gledajući odozgo nadole), možda je bolje ostati tabula rasa…

P.S. Obično ovakvi tekstovi, usmjereni na čitaoca protivnika, budu muškorodni (mlad star nezaposlen nezaposlen), a može i drugačije, da nam svaki dan bude 8. mart, zarad tokova političke korektnosti polne orijentacije.

P.P.S. Igra sudbine i pošalica univerzuma je htjela da Svjetski dan volontiranja bude 5. decembar, dan rođenja Volta Diznija, Litl Ričarda i mladog autora ovog mladog teksta. O, mladosti…

Krovna konstrukcija porodične organizacije

[Pri pisanju imam jednu solidnu (vidi LINK za objašnjenje pridjeva) barijeru, a to je da napišem nešto gdje neće biti „ja pa ja“ odnosno „usta moja hvalite me“*. Vjerujem da je to od (čitanja i uticaja) Branka Ćopića. Povremeno se tu negdje spomenu neki likovi, živi, bitni, sporedni, međutim, čini mi se da ih uvijek zakinem nauštrb sebe. Iako je ovo moj blog, valjalo bi jednom i te sporedne junake razložiti, da slučajnom prolazniku makar malo stvari budu jasnije. To se prije svega odnosi na najčešće blog goste, moju porodicu, nadasve iminentan faktor u životu i radu.]

Porodica je osnovni stub društva. Moje društvo sadrži tri neposredna porodična stuba. Pored mene, neoženjenog nezaposlenog studenta prljavog hipija propalice blogera (ali ne i tviteraša), tu su moj brat, šest godina stariji neoženjeni nezaposleni student, igrač kompjuterskih igrica, virtuoz za kopanje rupa na nepristupačnom brdsko-planinskom terenu na kojem se nalazi naša kuća i pripadajući voćnjak, moj otac (u daljem tekstu stari, bez Đuro Pucar Moše Pijade), hrpu godina stariji oženjeni nezaposleni nestudent, čovjek koji je trebao da postane deda sa novinama pod miškom a postao je tetka koja stalno nešto zakera, borac za ravnopravnost sadnje aronije u Bosni i Hercegovini a onomad fudbaler sportista, te moja majka koja je otac porodice (pater familias), prosvjetni radnik, onomad nosila gajbe od 50 kg paradajza na leđima, mnogo prije no što je ustanovljeno takmičenje za najjaču ženu Austrije, u daljem tekstu stara, što se svakako ne odnosi na njen umjereno dvocifren broj godina.

Počevši od najbitnijeg člana, stara je prosvjetni radnik, onaj najgoreg kova – seoska učiteljica. Iako već više od 20 godina ne radi na selu, niti je učiteljica, to je ostavilo dubok trag na njenu radnu i životnu etiku (radila je skoro 20 godina po raznim selima oko i malo oko dalje Banjaluke). Nekad su učitelji bili bitni, a oni seoski su bili nešto posebno. Možda su seoski to i danas, međutim, čitava njihova branša je u velejadnom stanju pa su prosvetni jadibednici u jednom životnom procjepu: oni znaju kako bi stvari trebalo da stoje, ali ne mogu da pojme da danas to jednostavno nije tako (propast društva, erozija morala). Bitno je napomenuti da oni, kao prosvjetitelji ovog naroda, sem kritike uz kafu neće ništa uraditi da promijene činjenično stanje stvari. I, da, vrijedi u sklopu prosvjetnosti spomenuti da (sve izraženije) psovanje nisam naučio od stare. A zašto je sjeme prosvjetnosti bitno za čitav paragraf? Pa zato što smo brat i ja prosvjetni radnici, stazom zla krenuli, crne nam duše a srca komadi uglja (nigdje dijamanta).

Nego, stara je rođena u selu Kobatovci, pored Laktaša, nadomak Banjaluke. (Selo ima aerodrom, aerodrom je super ali to ne čini da i selo bude super.) Porodica bila šestočlana, uz roditelje stariji sestra i brat i mlađa sestra. Bila je miljenica svome ocu mome djedu (a da je djed bio pametan kao što nije… LINK), od njega naslijedila karakter i plave oči, pa je kod drugog roditelja imala poprilično drugačiji status. I sad, zanimljivo je to, ne postoji nijedna fotografija na kojoj baba grli staru (iako na mnogima stara grli babu). Jest da je to „vrijeme prije digitalnih fotoaparata“ pa nema previše fotografija, ali sam onomad analizirao tu situaciju na relativno reprezentativnom uzorku, a stara potvrdila. A i baba je bila čudna. Ne u smislu „tri ruke, laserske oči“, već potežak karakter. Doduše, baba je bila najnormalnija od svojih – imala je tri brata i sestru od kojih niko nije stupio u bračnu zajednicu. (To sam tek nedavno provalio, logičkom brzinom dostojnom Kelly Bundy – „Čekaj malo, zašto se oni ne poženiše?“). Stara od babe nije naslijedila mnogo šta, karakterno, a ni običajno, samo kulinarsku traljavost. Onomad sam pisao o babinim kolačima (vidi LINK) koji su bili otprilike kao komad hljeba namazan mašću i posut šećerom i orasima, a stara je tu negdje, samo ne želi da komplikuje – rijetko kad ide preko tri sastojka, bitno je da kolač ima orasa (što je karakteristično za Lijevče polje – vidi LINK). To se ne odnosi samo na kolače već i na kompletnu prehranu što će biti detaljno opisano u priči „Dječak koji je rastao pod sretnim Zvijezda margarinom“. Stara svoj nedostatak kulinarskih sposobnosti redovno pravda školovanjem i teškim životom i radom, ali, ruku na srce, popravila se ona u ovih 30 godina koliko je znam.

To je jedna žena još malo pred penziju – nikako dočekati – koja voli cvijeće i u slobodno vrijeme se bavi njime (ja povremeno ga prodajem – vidi LINK), drži muški dio porodice u šaci jer je jedina koja zna rukovati veš mašinom, a izuzetno je brižna prema svojim sinovima. Citat:
– Gdje si ti išao sinoć? Naravno da me zanima, kako me neće zanimati! Brinem se! Normalno da se brinem! Brinem se da nećeš pokupiti kakvu boleščuru od kojekakvih kurvetina!

Nasuprot stare je stari, najstariji ali svakako ne i najozbiljniji član porodice. Arhetipska antiteza mojoj majci, volio je loptu (fudbalsku), karte, Vrbas, jako ozbiljno shvatao sport – druga liga zapad – pa nije probao alkohol do svoje 25. godine, valjda je zato i dan-danas toliki amater kad pije. Rođen je u Banjaluci, gdje je njegov otac stigao neposredno prije Drugog svjetskog rata, sišao iz Visoke Krajine i sa sobom doveo babu, Ličanku. Njih je bilo nešto više, sa te strane je jedna tetka i nekoliko stričeva od kojih je nekoliko umrlo (priča o jednom od njih – LINK). Kod starog postoji jedan teško stručno tehnički opisljiv dualizam, a to je da taj čovjek posjeduje neke izuzetno kvalitetne radne sposobnosti koje nikako ne može da realizuje u korisnu korist. Ukratko, malo je onako lud. Da opiše to lud, stara počesto spomene kako je on izbačen iz srednje škole jer je „igrao lopte po hodniku“ a stari je, budući da ne može da istrpi da njegova nije zadnja, redovno ispravlja sa podatkom da nije bio izbačen već da je radio godinu dana pa nastavio školovanje, samo u drugoj školi. E, da, vrijedi napomenuti ovo spomenuto, on je „uvijek u pravu“ i njegova mora biti zadnja, klasičan brko. On nikad nije ostavio otvorena vanjska vrata ili upaljeno svjetlo u kupatilu ali uvijek kaže „Ko je ostavio otvorena vanjska vrata?!“ odnosno „Ko je ostavio upaljeno svjetlo u kupatilu?!“ i od toga napravi problem, umjesto da jednostavno zatvori vrata i ugasi svjetlo.

Ipak, dobar je stari, kakav je mogao biti. Stara je uništila dobar dio njegovog urođenog ličanskog „idiot potencijala“, napravila čovjeka koji većinu vremena liči na čovjeka, pri tom žrtvujući sopstveno mentalno zdravlje. Ima on tih nekih svojih osobina, ali je jedna stvar iznad svih, a to je da je brutalno pošten, pa i na svoju štetu. Neslaganje sa nepoštenjem i „šemama“ je dalo za rezultat da je prva stvar koju je dobio od Republike Srpske bio otkaz, i to kad se nakon 40 dana na ratištu bez skidanja čizama javio na posao i saznao da je njegovo radno mjesto ukinuto da bi bila zaposlena polupismena kuma od upravnika. Nakon desetak godina je dobio na sudu da je njegov otkaz bio nelegalan, a trenutno je bez (drugog) posla jer je dobio otkaz čija je nelegalnost dosad djelimično dokazana… To mu je neka olakšavajuća okolnost pri svemu, hoće ga ti otkazi.

Kao što ja imam prvospomenutu barijeru pri pisanju, tako stari ima barijeru u odnosu prema svojim sinovima, da im ispriča bilo šta pametno ili formira neki odnos koji ne bi ličio na vojničko-desetarski. Skoro svako njegovo obraćanje počinje sa „ti treba da (uradiš neku glupost)“, nikad čuti nešto pametno. A da može drugačije, može. Dokaz je moj brat Zdravko (vidi LINK), koji kad se pojavi i krene kucati na vrata zaboravljenih asova, stari se raspriča pa u prolazu čujem kako je „Pašo davao golove makazicama“ (na betonu) i sl. zanimljivosti. Doduše, čim se ja tu nekako primaknem da prisluškujem, odmah krene glupa priča „Kako je kod vas u Njemačkoj? Kriza i tamo, a? Jebem im majku…“

Ukratko, nakon nadugo, to je čovjek koji je čitav život sve radio na silu pa otprilike sada shvata da stižu godine. Jedan citat koji opisuje tu zbunjenost starošću, prilikom pranja suđa pitam šta da uradim sa ostacima hrane (puna šerpa u sudoperu), da li to treba baciti:
– Da, odnosno, NE ZNAM.

Starci su u braku od 1975. godine (vidi LINK), a nije im trebalo ni 36 godina da skontaju neke stvari. Za neke jeste. Jedna od tih stvari je njihov zajednički citat:
– Jedino u čemu se slažemo jeste da se ni u čemu ne slažemo.

I posljednji u ovom opisu, a svakako i zadnji, je moj stariji brat Nenad Iznenad koji je kao prvorođeni prošao kroz mnoge životne gluposti pa sam ih ja, na osnovu nj. iskustva, lakše izbjegao. O njemu ne bih previše pisao. Šta znam. Premlad je da ga nešto pretjerano opisujem. Njegovo vrijeme tek dolazi. Mada, kad sam već tu… On je autonomna pokrajina, živi u potkrovlju, ovamo se kao fantomska prijetnja pojavljuje uglavnom u vrijeme ručka i večere. Počesto mi da dozvolu da pojedem njegove ćevape. Hoće da bude mršav, pa eto. Uglavnom se dobro slažemo. Iako stariji šest godina, fizički izuzetno ličimo, sem visine i građe, oblika glave, izgleda lica te kose po rasprostranjenosti i količini. Ta vrsta sličnosti izuzetno zbunjuje slučajne prolaznike. Karakterno smo, ipak, različiti, jer sam ja na starog a on na staru (vidi LINK o blokovskim podjelama unutar porodice).

On je želio računar još u vrijeme prije nastanka računara, a na svoje je došao prije 14 godina, u oktobru 1998. godine. Od tad, većinu vremena provodi za računarom. A nekad je igrao fudbal, padao s drveća, lomio ruke, studirao ETF, služio VRS. Elem, njemu mogu zahvaliti što imam računar, i to relativno dobar, jer se on po tom pitanju ažurira svake 2-3 godine pa tako dobijem priliku da s magarca skočim na novijeg magarca. (Ne bih se drugačije odvojio od Win2000 operativnog sistema.) Budući da je kod njega sve u tom znaku, makar dok ne odbrani magistarski rad pa ga dimom istjeramo iz potkrovlja, iskoristiću njegov citat prilikom igranja Civilizacije IV:
– Kod kompjutera mrzim samo to što laže, ništa drugo.

I eto, to je ta moja porodica. Kad kažem buraz, stara, stari, mislim na njih. Druge nemam, a ove ne mogu prodati na pik.ba… a ni oni mene.

*Teorija takođe poznata kao jebem, jebem, al’ baš jebem.

[Linkovi u tekstu će biti naknadno sređeni… jednom.]