… da sa tvoga puta ne skrenemo

ulice

Advertisements

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIX

Kao što znamo, na časovima Seksualnog vaspitanja u teretani Sokolskog doma nema zabranjenih tema. Nadasve kritički, analitički ali sa dužnim poštovanjem, sažimaju se rezultati istraživanja o relevantnim pitanjima sa svih strana, ma koliko bile različite ideološke i kulturne osnove tih naučnih dostignuća. Ipak, u teretani Sokolskog doma je osnova svega hrišćansko učenje i posmatranje bluda – seksualnog odnosa van braka – kao teškog grijeha. Članovi teretane Sokolskog doma su upozoreni da se u takvo nešto ne upuštaju, kako van braka, tako i u braku – da budu više nego pažljivi! Ipak, jedna podvrsta bluda se izdvaja kao poseban problem…

Naime, rukoblud (ili nehrišćanskom terminologijom: samozadovoljavanje, masturbacija, onanija, drkanje…) je možda i najopasnija kategorija bluda te se na časovima Seksualnog vaspitanja mnogo pažnje posvećuje prevenciji i suzbijanju te pojave. Prate se bilteni hrišćanskih ustanova, saopštenja sveštenih lica i nj. portparola, redovno se analiziraju najnovija istraživanja i metode borbe protiv rukobluda sve u cilju apsolutnog, kako vanjskog tako i unutrašnjeg, zdravlja mladih Sokolova. Tako je u teretanu Sokolskog doma dospio veoma kvalitetan članak uvaženog pp. Milana Ristivojčevića na tu temu, te je isti promptno upotrijebljen u praksi, i to prvo na jednom neimenovanom hrišćaninu koji povremeno skreće s pravog puta na makadam…
– A je li, kad se tebi dešava da ti demon bluda prijeti, ubacuje bludne maštarije, ujutru ili naveče? – pitanje je koje sačekuje neimenovanog hrišćanina, međutim, on se brani ćutanjem i prekrstom.

Tada se pojavljuje jedan višestruki prestupnik u krivičnom djelu rukobluda…
– A je li, Mitre, kad ti najčešće vršiš rukoblud?
– Šta?
– Rukoblud!
– Rukodrk?
– Rukoblud!
– Drkoblud?
– Rukoblud, volu jedan! Kad se tebi to dešava, demon bluda da te napadne pa ti se digne kita, ujutru ili naveče?
– Stalno!
– Pa to nije dobro! Ako ti se dešava naveče pred spavanje, treba odmah da ustaneš iz kreveta i staneš na molitvu, dok se tijelo sasvim ne umiri od strasnih pokreta! Ako ti se dešava ujutru, taj prirodan pokret polnog organa, to nije strast već prirodan pokret, treba da ustaneš i prošetaš, staneš na molitvu, to sve odmah prođe. Nipošto ne smiješ da ostaneš ležati budan zatvorenih očiju jer će ti đavo u glavu ubaciti bludne maštarije i može doći do ru-ko-blu-da!
– Dobro!
– Odmah da se prošetaš, da staneš na molitvu… Samo nemoj da se moliš ispred bogorodice, da ne bi počeo drkati na nju!
– Dobro!
– Isto tako, porno filmove i časopise bi najbolje bilo da ne gledaš, da ne uvodiš sebe u borbu u kojoj se slastoljubivi um pokaže kao izdajnik i čovjek padne u grijeh, kao što si ti pao mnogo puta dosad! Jesi li razumio?
– Jesam! – odlučno odgovara višestruki prestupnik dok mu kroz glavu prolaze slike kurvi sa Instagrama.
– Odlično, tako ću i ja odsad, čim se probudim ujutru odmah ustajem da šetam. Ako me ona pita što sam ustao, samo ću reći: „Idem šetati da ti ne drkam na sestru, jebem ti staru!“

Radeći trbušnjake, sve to iz prikrajka pažljivo sluša jedan stari moreplovac pa pomalo revoltiran rezignirano dodaje…
– Ma ko to piše? Neki pop? Ma šta on ima pričati, baćo moj?! Pa ja kad sam vidio onu jednu popadiju, odmah sam morao otići drkati iza kestena, a on da meni priča da ustanem i prošetam!

Za to vrijeme, na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „zet/kum/fin momak“ Anikić je u svom pet metara dugom nenjemačkom automobilu prolazio ispred jednog ugostiteljskog objetka gdje su dvije rospije upravo raspravljale o njemu. Jedna kritički upita drugu: „Šta misliš, da li je njemu ovaj auto kompenzacija za nešto…“, na šta ova zamišljeno zaškilji i odgovori: „Moraćemo provjeriti.“

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVIII

Zglajzo/ošo u kurac/spao s baglama

Spremam sobu, otvaram ormar da stavim trenerku na ofinger, nigdje slobodnog ofingera. Matematički problem, ako se uzme u obzir da je trenerka imala svoj ofinger sa kojeg je skinuta/gdje je sad. Iz tog razloga vršim pregled situacije ofingera. Na jednom zauzetom nailazim na džemper, skoro pulover. Šta će džemper, skoro pulover u mom ormaru mladalački sportskom, i otkud džemper, skoro pulover u mom ormaru što bi rekli internet korisnici WTF GTFO. Sumnjivo.

A onda se sjetim da sam to ja nekad kupio džemper, skoro pulover sa idejom kako ću nekad nositi džemper, skoro pulover. Nekad koje nikad nije došlo. Zglajzo/ošo u kurac/spao s baglama, nema šta drugo biti.

Olakšavajuća okolnost: džemper, skoro pulover je original NITEX.

Morski plavi žal tuga i bol

Dođe trenutak u životu svakog čovjeka za opštu reviziju i retrospektivu.

(Ilustracija: taj čovjek može biti i žena tipa krajnje mala model djevojčica.)

To je ona nesigurnost u obliku tihe jeze koja gmiže po tijelu u dugim noćima bez psihoaktivnih supstanci, „Ko sam ja?“, „Gdje sam bio, šta sam radio?“ i ostala egzistencijalna pitanja od kojih je možda i najistaknutije ono „Šta bih učinio drugačije (za čim žalim)?“ (grešio sam mLogo zonfić). Realno, takav trenutak ukazuje na neki zastoj u radu, jer nema nazad, samo naprijed… mada može i sporije naprijed.

Buvljak u Manhajmu, divan, kao i Njemačka uostalom. Samo što na buvljaku slabo ima švaba. Dolaze naši da se druže, razni naši: crni naši, bijeli naši, Poljaci naši, Turci naši, Česi naši, svi su naši… Švabu prepoznaš po tome što je nešto zgrabio pod mišku i spreman je da to životom brani. Ostali su raja. („Mi smo ekipa.“ – Sport Vision PR.)

Kako me interesuje muzika, skupljam audio (CD) kompakt diskove, kad imam priliku nešto lijepo sebi da kupim tako da mi ostane za sportski život. A buvljak je za to idealna prilika. Elem, vrijedi napomenuti da je tamo selekcija poprilično stroga: do buvljaka malo šta dođe stvarno dobro, sem ako se ne zadesi neko da rasprodaje (dobru) ličnu kolekciju. U gajbama se nađu diskovi koji se nisu prodali u prodavnicama: singlovi, sezonske kompilacije, bezvrijedni pop, drevni šrot i viškovi megapopularnih izdanja, te je sve procijeđeno tako da u većini varijanti svaki stoti disk nečemu vrijedi…

Preturam jednu zelenu gajbu, nakon duge kiše ugledam dugu: Bon Jovi – These Days… Može! „Hey God“, divna hrišćanska pjesma, iako je Bon Jovi iz 1995. polovina Bon Jovija iz 1986. (bukvalno: kratka kosa – 12 kg manje, depilirane grudi – 19 kg manje, počupane obrve – 0,7 kg manje…). Odvojim taj disk, poslije nađem još nekog Phila Collinsa i Thin Lizzy… tri meni zanimljiva izdanja na nekih 300 komada i 10 minuta preturanja, nije loše, kad domaćin napomenu da obavezno pogledam jesu li diskovi u kutijama. Bon Jovi i Thin Lizzy odsutni, a Phil Collins CD je u kutiji… Al’ đe ću kupiti CD Phila Collinsa… Batalim.

Na istom tom buvljaku preturam još par gajbi diskova, i na dva mjesta nalazim istog tog Phila Collinsa, njegov prvi solo album (Face Value)… Biće da on tako luta po gajbama, traži svog humanoida koji će ga udomiti, brisati prašinu sa njega, nekad ga staviti u CD plejer (nemojmo pretjerivati sa pritiskom na dugme >). Ipak, ja tog dana nisam bio taj.

A realno, Phil Collins je napisao 23.422 pjesme koje su idealne da ih slušaš u svom sportskom dvosjedu dok sa vjetrom u kosi (ako nije kabriolet onda duva grijanje) i puloverom oko vrata ljutito ali zamišljeno, suženih zjenica ispod pilotskih Ray Ban ‘oćala, jezdiš brzinom većom od dozvoljene u zalazak sunca nakon duboko filozofske partije tenisa u ladanjskom klubu (primjer upotrebe u rečenici: „Priča o Vasi Ladanjskom“; eng. country club, prim. aut.). I često, dok tako u svom sportskom dvosjedu suženih zjenica nakon partije tenisa jezdim u zalazak sunca (ista rečenica kao prošla, samo malo fali riječi, pročitajte još jednom prošlu, prim. aut.), sjetim se tog Phila Collinsa koji me je svojim krupnim vlažnim očima gledao iz tih gajbi… Phile, Phile, druže moj. Pogriješio sam tad. Trebao sam te uzeti i donijeti u rodnu Bosnu, redovno brisati prašinu sa tebe (ili manje redovno). Imati. Voljeti. Ali nisam. Eto. Žalim. Za tim. I često se sjetim toga. To bih, da mogu, drugačije…

A ostalo, što sam zajebô, zajebô sam, a i nisam… samo jaši.

In Memoriam, Stevo Dalmacija, zemljak

Pri jednom nedavnom pokušaju veoma nelegalnog parkiranja, zlosutno me na drvetu pored izabrane lokacije pozdravi smrtovnica. Umro je Stevo Dalmacija. U 85. godini, 20. avgusta ove godine. I bi mi neobično žao, i sad mi je.

Stevo Dalmacija je moj profesor sa fakulteta sa kojim sam imao posla na prvoj godini: Srpski jezik I, predmet koji mi je posljednji bio ostao nakon drugog semestra, položih ga tamo nekako krajem ljeta te očistih godinu da pređem na budžet – a na samofinansiranju sam bio zato što nisam mogao na prvi upisni rok zbog popravnog u gimnaziji, moram nekad napisati nešto o tome, ako već nisam (izlapio totalno).

Ipak, pored te neizvjesnosti i pratećeg uspjeha, Stevu Dalmaciju ću najviše pamtiti po jednom kratkom ali apsolutno legendarnom dijalogu nas dvojice, onomad.
– Vlajiću, odakle si ti?
– Iz Banjaluke.
– Ne pitam te to, gdje si rođen?
– U Banjaluci.
– Odakle ti je otac?
– Iz Banjaluke.
– Ne pitam te to, gdje je rođen?
– U Banjaluci.
– Odakle ti je djed?
– Iz Gornjeg Ratkova, sa Manjače.
– E, to te pitam. Mi smo zemljaci…

A Stevo, Dalmacija. Stigao nekad sa dalekog juga neki u Visoku Krajinu, prozvaše ga tako, Dalmacija. Profesor srpskog jezika. Stara škola, najstarija, u doba nepismenih lektora. Iskreno, mislio sam da će taj čovjek nadživjeti starost i vrijeme, i žao mi je što nije. Pokoj mu duši, zemljaku.