Njih dvojica a nana i ja same

I tako ti ja tog osmog marta na upupčenom ćošku spoja dvije zgrade tačno u podne u 12 sati nešto poslije 13:00 sa karanfilom u ruci čekam, kad ide on, zvijezda stranice balkanstar tačka ba, ideal balkanskog muškarca: obrijana glava, nabildan i trenerka. Prepoznali ste, u pitanju je Mladi Z. Delić. Lijepo mu dam karanfil i čestitam Osmi mart pa krenemo lagano prema gradu, kad tamo brutalni protesti…

Na ulicama grada Čikaga temperatura je tisuću (hiljadu) stepeni. Zapaljeni kontejneri, razbijeni izlozi, prevrnuti automobili. Bijesna rulja uništava sve pred sobom a policajci grada Čikaga to mirno gledaju iz prikrajka, bez reakcije. Zašto da reaguju kad znaju da su protestanti u pravu? Dešavanja na ulici sasvim su primjerena slika stanja u državi, u ljudima. Dogorjelo je do noktiju, svi su ugroženi: penzioneri, zaposleni i oni nezaposleni, studenti, školarci, pa čak i nerođeni. Ejakulacija kulminacije više nije mogla biti zadržana lažnim obećanjima, narod je izašao na ulice! Mršavi golobradi mladići sa bradicama i kratko ošišane djevojke sa minđušama na pogrešnim stranama ušiju (i nekim drugim, nepristojnim, mjestima) gordo i ponosno koračaju ulicama sa transparentima na kojima piše „Ujedinjene/i protiv patrijarhata!“ i „8. mart se ne slavi, 8. mart se obilježava!“… Čekaj malo, šta koji k.?

S upitnikom iznad glave pogledam Mladog Z. Delića pa mi on objasni da su to evropske tekovine, iz Evrope. Ravnopravnost! Jednakost! Egalitet! I žene su ljudi, samo ženskog pola! Sve činjenice, još od Novog Zelanda, pa naovamo. I lijepo je to, globalni protest na lokalnim ulicama, priključak svijetu hvatamo. Samo, i u Evropi, žene su žene…

Poljem se širi miris ljiljana, a zemljama Trećeg svijeta (poput lokalnih) nezadrživo se širi smrad zapadne civilizacije. Počinje kroz jezik. Kaže džender a šta koji k., nemamo pojma. Džender studije, džender centar, džender (lav mi) tender. I dalje nejasno. Uz prevod i obradu dođemo do toga da je to pol, muški ili ženski, a ne južni ili sjeverni. To je već razumljivije. Međutim, u američkim filmovima počesto se može vidjeti da kandidati prilikom ispunjavanja papira na (nenamještenim) konkursima ispunjavaju i kategoriju sex, obično sa riječima „hoću, veoma“. I ta riječ označava džender, pol, i to je taman ono što nam treba, u ovom i onom smislu.

Dakle, sex, odnosno na srpskom seks, vjerovatno je od latinskog sexus što znači spol, pol, spolnost, a danas se isti termin najčešće koristi za jednu aktivnost koja je izdaleka poznata blogerima i kolumnistima oba pola a koja bazično obuhvata stavljanje muškog polnog organa u ženski polni organ (ili stavljanje ženskog na muški) nekolicinu puta uz primjenu principa repeticio ti mater studiorum. I sad, nije što su to ljudi vidjeli od delfina pa im se svidjelo, nego što je to fakat dobra zabava. Samo, mora se paziti, kako nas to upozorava sociolog Leksi Foks, da muško sjeme ne završi u ženskom polnom organu, jer na tom mjestu rode istovaraju djecu. U tom slučaju, seks prestaje da bude zabava i dolazimo do grma gdje leži zec, sem ako zeca neko nije otjerao a grm posjekao.

I pored sveopšteg napretka tehnologije, seks još uvijek ima reproduktivnu ulogu, odnosno, zalomi se. Reprodukcija ili ponovna produkcija iliti stvaranje, života. Tako nastaju male blogerke i kolumnistkinje oba pola. Međutim, tu postoji jedan problem. Leptir sleti na cvijet i cvijet ostane trudan, a leptir odleti. Analogno, kolumnistkinja ostane trudna, a bloger ode i otvori novi blog. Kolumnistkinja, ukoliko se odluči da rodi malu blogerku, devet mjeseci u svojeličnoj utrobi gaji plod. Bez ikakve pomoći blogera, ukoliko je isti mala gnjida kakva zna biti. Štaviše. Kad rodi, (bilo bi poželjno da) doji još otprilike devet mjeseci. Bez ikakve pomoći blogera, ukoliko je isti mala gnjida kakva zna biti. Štaviše. A zatim treba da nastavi svoj prvobitni posao, karijeru, mukotrpan rad, ne daj Bože, blogovanje/kolumnizam. A to je teško. I tu je korijen neravnopravnosti odnosno problema kojim se bavimo.

Dakle, nismo to smislili Mladi Z. Delić, Stari Z. Delić, moj babo i ja uz pomoć ostatka plemenskih mudraca i/ili praotaca šovinizma. Defaktualno je da je žena majka i da kao takva ima majčinske dužnosti i koje niko drugi ne može da izvrši. Nije zato što neće, već ne može. Mnogi bi rado, posebno oni živčani od proteina, nakon što im neko došapne da je bol pri porođaju takav da ga nijedan muškarac ne bi mogao izdržati. Ma šta ne može!, kurčevito, govori to protein iz njih, al’ ne može. Nije to tako zamišljeno. Ne može te neke stvari da izvrši prosječan član (a ni istaknuti član) teretane Sokolskog doma, ni prosječan mršavi golobradi mladić sa bradicom, niti prosječan bloger/kolumnista. Izuzetaka ima. To može da učini Arnold Švarcneger, da sam sebe oplodi, rodi dijete i brine se o njemu, što je dokumentovano u dokumentarnom filmu Junior, ali, jedan je Arnold. Svi ostali su na drugoj strani.

Suština moderne borbe za ravnopravnost polova se svodi na to da žene nisu dovoljno zastupljene na izvršnim pozicijama. Žene su domaćice, majke, radnice, ali nisu direktori. Uglavnom. Nisu političari. Uglavnom. Nisu Džordž Buš, i hvala im na tome. Međutim, ima tu neka logika. One mogu biti sve to, ali uz sadašnji koncept pozitivnog shvatanja porodice kao osnovne društvene jedinice, sve to im je dupli posao, a ponekad je i jedan posao težak, a kamoli dva. Da nije tako, ne bi se dešavala transformacija koja se sad dešava, da psihijatri i psiholozi polako usvajaju neuništivost žohara namećući se kao nešto neophodno modernom društvu. Pa onda njih dvoje dođu kod psihijatrologa, on kaže da želi da zasije potomstvo, a ona kaže da želi karijeru. Tukli se i svađali kod kuće pa pročitali na internetu da će im psihijatrolog pomoći. Može. Nije sporno. Ne budi glupi bosanac i ne cijepaj tapete bez potrebe. Slušaj ženu. Eno Švedske sa prirodnim priraštajem 0,9 i sve ide kako treba.

I opet kvaka 22 sobe 22.

Živimo na svijetu kojeg vode muškarci. Činjenica. Ne ide nam to pretjerano dobro. Činjenica. Ima nas šest milijardi, ratujemo oko toga čiji je manji, umiremo od gladi, većina nas ne zna zašto. Neki znaju ali ne shvataju. Neki shvataju ali ne mogu da pojme. Većina koja traži bilo kakve odgovore se gubi oko suštine. A suština života je život, produženje i stvaranje života, a ne sebično skupljanje zelenih novčanica ili pak kupovina tehničke i netehničke robe na pik.ba. Bilo bi dobro da se u tom pogledu suštine nešto promijeni. Možda da se obrne, da žene preuzmu stvar, ali ne ovako kako su to brutalni protestanti smislili. Da se desi inverzija uloga, od sadašnje nejednakosti u drugu nejednakost koja zasigurno ne bi mogla biti nejednaka kao ova. A, nije to neko čudo svjetsko. Ponegdje su već žene preuzele stvar u potpunosti (pleme Kasi na sjeveru Indije), i tamo stvari funkcionišu jako dobro, sem nesrećne pojave “aktivista za muška prava” (pojam homoseksualniji od strastvenog zagrljaja Faruka Bulsare i Džordža Alana O’Dauda). Na žalost, to je izuzetak od pravila koji je naišao na univerzalno neodobravanje…

I, eto, ako muškarci vode stvar, ovako je kako jeste – ne valja. Ako žene preuzmu stvar u modernom pogledu, kuća prestaje da bude dom. Osta’ prazan kraj, moj zavičaj, nema ko da česnicu sprema, itd. Ako je kao na sjeveru Indije, pojave se aktivisti za muška prava, strani plaćenici i domaći izdajnici, i uvijek tako nešto – iz ekstrema u ekstrem. A ravnopravnost? Ravnopravnost se pokušava postići natezanjem. Natezanje je uvijek naprezanje. Naprezanje je upotreba sile. A sila, em što nije moderna za upotrebu, em što je totalno nepotrebna za nešto što je po definiciji obuhvaćeno suštinom života. Jer, život nastaje samo na jedan način (ako izuzmemo Arnolda), način koji treba da sadrži sporazum na ravnopravnim osnovama, a bojim se da ćemo izlizati svaku formulaciju i parafrazu dotične tvrdnje a sadržana ideja neće biti sprovedena.

TEDDY UČI NAŠ JEZIK

Zagledao se Teddy u drugaricu Daru, koja je obavljala neki posao u sanitetu pri štabu korpusa.
Dara je bila krepka, zdrava seljačka djevojka, vrlo zgodna. Teddy sve obilazi oko nje, milo je gleda, pa joj se smješka, te se kod nas propituje kako da je oslovljava i šta da joj lijepo kaže.
– Teddy, reci joj: Daro, janje moje – predlažemo mu mi.
Onda on pita šta je to janje.
– Eno, ono tamo što pase.
– A ono veliko janje, kako se ono zove?
– Zove se ovca.
– Aha.
I eto ti Dare, a Teddy joj prilazi nježno:
– Daro, ouco moja!
Razumije se, Dara se razgoropadi:
– Sram te i stid bilo, ti da mene nazoveš ovcom, ouca je tvoja mater, da znaš – i izgrdi ga na pasja preskakala.
Teddyju smo jedva objasnili da je ovca nešto sasvim drugo od janjeta.

(Iz knjige Ćopićev humor i zbilja II: Na bodljikavim lovorikama, Enes Čengić; Globus Zagreb, 1987)

Još na blogu: „O, ĐEVOJKO, DRAGAJ DUŠO MOJA“

TEŠKO JE BITI MUŠKO, A TEŠKO I ŽENSKO

Tranzitna i tranzitivna vremena: učiteljica je nekad bila vaspitačica, a onda je došao TV prijemnik. Nije lako na tronu: isti se danas grčevito bori kroz snižavanje kriterijuma kvaliteta i dobrog ukusa sa magičnom fejzbuk kutijom. Nekad je savjete davalo plemensko vijeće žena, a danas su to ženski časopisi. Nekad su muškarci služili u muške svrhe, a danas…

Reče Žika Pavlovič onomad: „Mnogo volim kad godina izda, sve poskupi, (a) pojeftini…“, pojeftini intuitivan završetak citata koji nećemo navesti da bismo se zadržali u granicama pristojnosti makar u prvoj rečenici (i samo prvoj). Iako jedan od premijernih filozofa postmoderne, Žika nas je u ovoj izjavi vrhunski zajebao, jer izdadoše zaredom posljednjih dvadesetak godina, a pizda, vala, ne da ne pojeftini, nego je i poskupila. Sa jedne strane, ona nikad nije ni bila jeftina, a sa druge strane, nikad neće biti ni skupa…

Teška vremena, prijatelju moj, đavo ih odnio, su dovela do toga da se na sve postavlja cijena, pa i na ljubav u onom smislu koji je moguće kvantifikovati (maloprodaja i veleprodaja). I dok je „najstariji zanat na svijetu“ svakako dvosmjeran, bespredmetno je raspravljati šta se bolje prodaje. Pomjeren sistem vrijednosti i „krivi ideali“ su mnoge pristojne, ljupke, poštene, pametne, časne i kakve sve ne (osobe ženskog pola) odveli na pogrešan put, a šta je tek sa onima koje su se rodile na pogrešnu nogu? Svoje na svojoj? Kašika u med? Upravo suprotno. Konkurencija je brutalna, glava se gubi u sekundi…

Svijet nije od juče. Još su stare nane, nene, none (Yu Grupa) i koje sve ne imale savjete o tome kako obraditi jedno od najvažnijih egzistencijalnih pitanja, kako pronaći životnog partnera (što nekako, negdje ima veze s ljubavlju). Djelimično su se ti savjeti odnosili na trenutne modne tokove („Nađi sebi junaka sa brcima od 20 cm!“), djelimično su se odnosili na neke ispitane veličine/provjerene vrijednosti („Nađi sebi junaka sa 20 cm!“), a s vremenom se takvih iskustava skupilo na stotine (hiljada) i pred modernom, emancipovanom i samosvjesnom ženom sve to stoji kao lavirint iz kojeg je teško izaći i na ulaz.

Buržoaska, seksualna i industrijska revolucija su rezultovale mnogim promjenama u društvu i kao krajnji rezultat su dale Caneta iz Partibrejkersa koji, prije nego što će postati dobar hrišćanin, mlad i bijesan tamo negdje nekad deklamuje ultimativni antihrišćanski poklič „Hoću sad i hoću sve!“, a zatim pod plaštom tih riječi zli urednici ženskih časopisa u stranu sklanjaju nane, nene i none i udaraju crveni pečat na njihovo viševjekovno iskustvo i savjete, te nameću svoje ideje oličene u liku i djelu našeg neprijatelja broj 1, pojave zvane Keri Bredšo.

Tako su žene i danas suočene sa problemom izbora životnog partnera, ali su dodatno opterećene pogrešnim savjetima i lažnim svjedočenjima onih koje tvrde da su bose prošle kroz taj pakao. Naš neprijatelj broj 1, Keri Bredšo, različena u liku mnogih spisateljica i kolumnistica navodi na krivi trag kroz brojne tekstove u kojima djeluje subverzivno i maliciozno, i to na način da ne ukazuje na to ko je „onaj pravi“ već samo proširuje krug onih koji to nisu. Iz te kuhinje stižu direktno usmjereni savjeti poput „Pet tipova muškaraca koje treba da izbjegneš“, te „Osam tipova muškaraca koji nisu za tebe“, „Reci NE za 15 ovih tipova“ i slično, sve do „288.787 tipova muškaraca sa kojima ne treba otići ni na kafu (+ bonus dodatak: spiskovi imena, adresa, brojevi telefona i fejzbuk profili dotičnih)“, a kraj tog tunela se zasad ne nazire.

Izuzev lutkara iz sjenke koji upravljaju Keri Bredšo kao marionetom, malo kome takve direktive pomažu i olakšavaju stvari. Bez da se, u ovom trenutku, ulazi u bilo kakve teorije zavjere koje bi ovo podržale kroz ideju da „što je običnim ljudima lošije, to je bolje zlim gospodarima života i smrti“, vrijedi samo napomenuti da je zbunjenost i dezorijentisanost veoma unakrsna. Pored toga što žene, usljed svega, „ne znaju gdje udaraju“, i muškarci koji danas vrijedno i predano rade na tome da budu moderni, emancipovani i samosvjesni se vrlo kvalitetno upliću kao „pile u 20 cm“ pri dešifrovanju zle propagande iz ženskih časopisa u pokušaju duhovne i fizičke autoizgradnje kao osnovnog temelja poboljšanja čitave zajednice.

Pored onih pripadnika muške zajednice koji su u svakodnevnom kontaktu sa weltschmertzom i koji veoma k srcu uzimaju zle strelice iz otrovnog pera Keri Bredšo, čak i oni sasvim prosječni koji treniraju tegove u teretani Sokolskog doma i smiju se protestima protiv patrijarhata na ulicama grada Čikaga se nađu iznenadjeni i uvredjeni kad se njihovo ime nađe na crnim listama, a počesto i više puta na istoj listi, npr. kao u stavkama „tip koji stalno gleda utakmice“, ali i „tip koji misli da treba da mu ujutru spremiš doručak“, „tip koji ne voli telefon“ kao i „tip koji te udara šakom umjesto šamarom“.

Čak i na najkraćim listama, male su šanse da se sasvim prosječan muškarac neće pronaći u makar jednom tipu, a što se liste proširuju, tako natprosječno puta spomenuti sasvim prosječan muškarac može da štiklira više stavki/tipova kojima odgovara. Komparativnom analizom sa drugim prosječnim muškarcima je lako doći do podatka da niko nije zaobiđen. Štaviše, nije se rodio taj koji je neozlijeđen prošao kroz to minsko polje stereotipa muških arhetipa, a da se u ženskom frizerskom salonu nije zaposlio i pri radu u istom mu se nikad nije digao, odnosno, da to prevedemo na srpski jezik razumljiv Srbima, da je peder i to ne onaj što igra tenis. Tu dolazimo do kvake 22…

Ko će da produži vrstu kupačica (femininum od kupac) ženskih časopisa, ukoliko se kao ideal muškarca nameće peder, nezainteresovan za oplodnju a često i nesposoban? Djeca iz epruvete u kojoj je sjeme nasilno izuzeto od „gospodina savršenog“ koji zapravo želi da bude gospođa? Ko će da popravlja sredstva za rad spisateljicama i kolumnisticama – laptop računar (a ne ono drugo za šta je zadužen ginekolog) – kad na isti sasvim slučajno prospu veliku šolju gorke kafe jer im je zazvonio mobilni dok su se šminkale u autu u žurbi jer su kasnile na sastanak NVO udruženja „Moj džender neće falusoidni Fender“? Ko će da popravi taj auto koji se zakucao u veliku reklamu pored puta za novi broj ženskog časopisa u kojem su novi savjeti kako imati ravan stomak, savršen seks i bijele zube? Ko će sve to da radi? Ko će biti potrošač iz pojma „potrošačko društvo“? Nije li to znatno veći od problem od onog ko će da pravi frizure kupačicama ženskih časopisa? Loše si ti to smislila, Keri Bredšo, futo raspala.

Ni Hubert ni Črtomir

Da li ste ikad bili u situaciji da osjećate čudna osjećanja prema osobi suprotnog pola ali nemate riječi da to reknete? Da li Vam se ikad desilo da iz dubokog mraka sobe osvijetljene samo kompjuterskim ekranom uhodite fejzbuk profil te osobe crpeći svaki zarez koji je ona napisala, a bez snage i ideje da učinite nešto konkretno po tom pitanju (npr. izvršite fizičko spopadanje koje će rezultovati zabranom prilaska na 100 m)? Zahvaljujući blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari takvim problemima je došao kraj, jer danas predstavljamo muzičku kompilaciju „Kako smuvati ribu uz pomoć kompilacije pažljivo izabranih muzičkih numera punih suptilnih i manje suptilnih poruka ljubavnog tipa u ovom i onom smislu (naravno, u slučaju da riba nije totalna seljanka i ima zakonski minimum muzičkog ukusa)“, a može, naravno, da se pokuša i obratno, nije ni ženama zabranjeno da ovom kompilacijom pokušaju ostvariti neke svoje zle želje i ciljeve.

Elem, onomad počeh praviti kompilaciju balada iz nešto drugačijeg razloga od gore navedenog (tema je zapravo bila „ja je zovem pesmom da se vrati“), pa nikad završio, a kompilacija je tu negdje bila, stajala. I onda sam u jednom trenutku odlučio da je pokušam završiti. Kako sam krenuo završavati tako sam shvatio da kao da nisam bio ni počeo. Inicijalno kompilacija balada, u finalnoj verziji je sadržano najmanje balada… ali je ostao prisutan pregršt emocija. Ukupno nesretnih 13 pjesama, a evo o čemu se zapravo radi…

01. Johnny Cash – The First Time I Ever Saw Your Face
Džoni je nesumnjiva legenda, a snimili su i onaj film tako da za njega zna i prosječna domaćica koja prosječno pravi pitu. Ovo je numera koja je objavljena na albumu American IV: The Man Comes Around iz njegove posljednje faze rada, sa producentom Rikom Rubinom. U pitanju je obrada folk pjesme originalno u izvođenju Peggy Seeger a verzija planetarno popularna je ona iz 1972. godine u izvođenju Roberte Flack. Prvi put kad sam ti lice vidio, kaže Džoni, mislio sam da sunce izlazi u tvojim očima… Zvuči kao kliše, al’ svakako je bolje od bosanskih fora tipa: „Djevojko, gdje ti je papirić? [Kakav papirić?] Papirić kad su te mama i tata otpakovali, jer si slatka k’o bombona.“

02. Simple Minds – Hypnotised
Irci, Škoti (il’ su Šveđani, zaboravih) Simple Minds su neumorni romantičari i njihove su skoro sve pjesme ispunjene romantikom, sem onih koje se odnose na kriminal, bijedu i rat. Ova to svakako nije. Što je Džoni započeo, oni nastavljaju. Kad sam ti prvi put vidio lice, ostao sam hipnotisan, zamalo kao Dino Dvornik opojnim drogama. Elem, numera je iz 1995. godine, maestralne hipnotičke produkcije, jednostavna i vanvremenska.

03. The Rolling Stones – Love Is Strong
Bend stariji od starosti, nastao prije nastanka samog kamenja na planeti zemlji, nije mu potrebno neko naročito predstavljanje. Ipak, numera ovdje prisutna nije iz vremena Parka iz doba Jure nego iz njihove faze nakon krize poslije krize srednjih godina, sa albuma Voodoo Lounge iz 1994. godine i ona je, zanimljivo, njihov singl sa najmanje uspjeha dotad (tek #91 na američkoj listi singlova). Posebno su zanimljivi saharinski prateći vokali i produkcija u režiji Dona Wasa koja je postavila temelje za smjer nastavka njihovog rada koji traje i danas. Ti si tako slatka i mi se moramo naći, u ovom i onom smislu.

04. AC/DC – Let Me Put My Love into You
Ljubav je jaka, pa bih zato da je stavim u tebe. Nakon najvećeg rokenrol benda slijedi najveći hard rok bend, a fizički svakako među najmanjima (najviši član benda je basista Cliff Williams koji je visok 170 cm). Pet patuljaka koji čine veliku raketu, kako su se sami opisali i numera sa njihovog najpoznatijeg albuma, Back in Black, jedna od rijetkih njihovih pjesama koja direktno spominje lovu (koja je, npr., sveprisutna u numerama grupe BelaZmija), ali opet na njihov prepoznatljiv i pokvaren način. Pametni ljudi znaju kako se koristi lažni moral, a nekima to ne ide nikako…

05. Reef – Together
Reef je mladi britanski bend, a to je zato što sam ja star i propao. Bili su mladi prije 20 godina, a sad, teško. Elem, prisutni su i na drugim mojim kompilacijama tako da ću zaobići biografske podatke. Ova numera je sa njihovog debi albuma, gdje je ton gitare težak kao betonski šatori ventilacije podzemnih JNA objekata. Jednostavan i brutalan rif je ukrašen jednostavnim i brutalnim tekstom koji osobi suprotnog pola jednostavno i brutalno kaže da mi (vi, oni) treba da budemo zajedno. Krešendo numere je u pseudo-indijanskom stilu gdje stvari postaju još teže.

06. Stevie Salas – I Don’t Wanna Be with Nobody But You
Obrada iz ’90-ih numere iz ’70-ih, ovoj je trebalo neko vrijeme da se primi na mene. Takođe prisutan na jednoj od već prisutnih kompilacija, Stevie Salas je lik koji je obrnuto proporcionalno popularan u Japanu u odnosu na obrnuto proporcionalnu nepopularnost u ostatku svijeta. Indijanac porijeklom, nadovezao se na kraj prethodne numere, a ovdje prisutan hit je sa albuma obrada i kolaboracija Electric Pow Wow, konkretno je ovdje glasom i gitarom kolaborisao (bolje i to nego kolabirao) jedan od mojih, a vjerovatno i Vaših omiljenih likova, Richie Kotzen. Samo s tobom želim da budem, u ovom i onom smislu.

07. Frank Sinatra – I Get a Kick Out of You
Sredina, a fudbalskim riječnikom rečeno centar, kompilacije je numera ti me šutneš (al’ ne u pogrešnom smislu). Kad se kaže Sinatra, sve je rečeno. Njujorški Toma Zdravković i Zvonko Bogdan u jednom. Stari dobri Frenki (svi ga zovu Frenki) u ovoj prilici pripovjeda kako malo šta može da mu unese topline u srce staračko sem njenog legendarnog (maltene bajkovitog) lica. Razumijem ga potpuno. I Kićo Slabinac je sjek’o vene zbog jedne divne crne/plave/smeđe/izaberi žene.

08. Dan Reed Network – All My Lovin’
Nepravedno potcijenjen bend, DRN se nikad nisu stidili balada, a ovo je klasičan primjer. Sva moja ljubav tebi pripada, ljubav moja i a i moje srce (bubrezi idu onome ko najviše ponudi na eBay). Godina je 1989. pa je i produkcija takva, kalipso egzotična, a posebno je simpatičan uvod na sintisajzeru koji neobično podsjeća (u jednom trenutku) na temu iz filma Terminator što je nekima od nas dovoljno da osjete duboku emociju jer ti isti od nas plaču svaki put kad Arnoldov palac uranja u topljeno željezo čak i nakon trocifrenog broja gledanja tog filma.

09. Winger – Always Within Me
Još jedan bend sa kraja ’80-ih koji se može pohvaliti time da je najviše stradao zbog dvojice animiranih likova koji su početkom ’90-ih de facto određivali šta je cool a šta ne, melodični i nježni hard rokeri Winger takođe ne osjećaju stid da pokažu estrogen. Numera ovdje prisutna je iz 2009. godine, kad su već potonuli na nivo male evropske izdavačke kuće, numera sa mirisom srednjih godina ali iskrena, a govori nam kako ti si povazdan u meni (i to ne samo zato što sam pijan u vojski na ruku tetovirao tvoje ime).

10. The Darkness – Dinner Lady Arms
Retro a koliko se drogiraju po ulici bi vozili metro, britanci Darkness su čudna pojava, bili kad su se pojavili, a i sad su. U odsudnom trenutku na početku trećeg milenijuma su napravili par pjesama koje imaju refrene i gitarska sola i hit potencijal, mlatnuli pare, potrošili na drogu, raspali se, okupili se. Prisutna numera je sa njihovog drugog albuma, sa pogledom u daleku budućnost. Možda će mi opasti kosa, ti si se udebljala i ne ličiš ni na šta, al’ omotaj me rukama svojim k’o oklagijama, kad smo već propali da zajedno propadnemo.

11. The Dandy Warhols – Bohemian Like You
Nešto potpuno drugačije od prethodnog, nakon retrogradnih i nazadnih staračkih Darkness slijede mladi, svježi i hipsterični The Dandy Warhols. Njihov brutalan brutalan hit iz 2000. godine, šanse da ga ponove su nikad. Počesto se za ovu numeru kaže kako je to jedna od najboljih numera grupe The Rolling Stones, usljed očiglednih aluzija na sličnost sa nekim rifovima Keitha Richardsa. Zbog toga se ovdje nalazi na trećem mjestu od kraja, kao što se The Rolling Stones nalaze na trećem mjestu od početka. Simetrija je bitna. Sviđaš mi se, sviđaš mi se, sviđaš mi se, sviđaš mi se, sviđaš mi se, sviđaš mi se, i osjećam se uuuuu…

12. Spinners – I’ll Be Around
A sada je opet na redu malo dobre muzike. Na redu je jedan od najdugovječnijih soul/rhythm & blues sastava, koji su aktivni i nakon pet decenija truda, rada i zalaganja. Ipak, danas se njihova aktivnost svodi na nastupe u staračkim domovima u Mizuriju i Mizizipiju, a nekad su harali top listama širom američke države, posebno godine 1972. sa upravo ovim hit singlom. Ovo je trenutak kompilacije koji sadrži dublju ozbiljnost, jer tekst kaže kako je došlo do problema u raju, ali kučko, znaj da ću uvijek biti u blizini, samo me nazovi telefonom (a u skladu s vremenom – daleko je 1972. godina – može i putem el. pošte ili u inboks).

13. B.B. King & Eric Clapton – Come Rain or Come Shine
Kao što je premršavi Leonardo DiKaprio grlio onu voluminoznu mačku na palubi Titanika sve dok isti nije potonuo (a možda i ne, budući da ne znam tačno šta je bilo, nisam gledao film već samo spot Celine Dion sa isključenim tonom), tako B.B. i E.C. poručuju bezuslovnu ljubav, kišilo ili pak sunčilo. Samit na vrhu iz 2000. godine (LP Riding with the King), ovo je pjesma koja zatvara taj album saradnje, a može i za kraj ove kompilacije, bezuslovno. Sunce ili kiša bilo, nemalo se il’ imalo, uvek ću te voleti (ali nesrećno), pa nek’ sve ide kud je pošlo.

Kompilaciju preuzmite sa:

ULOŽ.TO   MEGA

S obzirom da je muzika bitan dio mog života, trudim se da to pomalo provučem i podvučem na blogu. Iako je ovo vrijeme gdje svi pričaju nešto niko ništa ne sluša, a i raširene pojave svi mi koju slušamo muziku na jutubu dok morimo na fejzbuku, ne gubim nadu. Možda neko i sluša muziku. Možda neko i posluša ovo. Ova kompilacija je poklon za te neke. Još ako im je rođendan, onda im dođe kao rođendanski poklon.

P.S. S obzirom na tematiku ove kompilacije, logično je da uslijede još dvije, druga će nositi duh originalne ideje i naziv „Ja je zovem pesmom da se vrati“ a treća će biti „Pomagajte, drugovi, hoću da se ubijem“… Pa kad već.

Marketing – naš prijatelj?

Rad čini čovjeka, a čovjek radi da bi radio odnosno bio čovjekom. Ili nije tako. Da je rad krojen prema čovjeku, ne bi tako teško bilo ustati ujutru. Bilo bi teško ustati popodne. A tad je lako ustati. Nego, čovjek radi da bi radio, ali i da bi zaradio. I onda (neki tamo zli oni novi svjetski poredak, autoritet, gospodari svemira) dođu i kažu kako ne treba da budeš materijalista. Čemu rad onda, paradoksalno se zapadne u kvaku 22…

Međutim, eto, nametnuta je ta ideja rada kao spasenja, stari je to marketing, treba da radiš k’o pseto a ne da spavaš kao jazavac da bi bio uzoran član društva, na grudima da ti sija značka udarna. I onda za taj rad dobiješ novca da možeš sebi kupiš dva proizvoda slična čokoladnom desertu sa kestenom i da se… hm. A gdje je tu mladost, gdje su tu snovi, gdje je tu mali momački auto? Kupićeš (ga) mali momački auto kad budeš mali starac.

Nego, čitam ti ja tako neki marketing za jedan mali nemomački auto pa kaže kako je tamo neki motordžija izabran da bude reklamno lice za jedan tako mali nemomački auto. Da se razumijemo, taj motordžija nije kao čika Dule motordžija, junak i delija, nego je sav neki mršav i frizura kao prateći vokali u grupi Mirzino jato i 40 kg žive vage sa krevetom (a krevet na sprat). Dakle, neprihvatljiv, jer u ime nas izjavljujem da ne želimo da budemo pederi. A auto mali nemomački, nježan i živopisnih boja.

Oštro uložim verbalni protest skoro nikome na taj marketing! Taj automobil treba da reklamira djeva mlada bujnih grudi, naložim! Čitaj, jest jednako, dobra mačka sa velikim sisama! Jes’ kad ne bi bilo kao što jeste, odmah se jave se nevladine organizacije i drugi strani faktori mrvljenja dosad dovoljno smrvljenih ostataka našeg starog sistema vrijednosti pa kažu, a zašto mačka sa velikim sisama? Zato što je to mali nemomački auto, borba argumentima se nastavlja!

Kaže marketing za taj mali nemomački auto kako se nudi 62.000 kombinacije boja enterijera i 82.000 kombinacije boja eksterijera. To je otprilike 81.998 kombinacija previše, ukoliko se radi o malom momačkom autu, ali ne radi, borba se odvija Sokratovom metodom. Je li? Nije! Treba li muškarcu 82.000 kombinacija? Ne, je odgovor. Muškarcu treba dvije kombinacije eksterijera, crna i još crnja, a u unutrašnjosti volan i mjenjač blago falusoidnog oblika čisto da bi se muževni muškarac tokom vožnje manje hvatao za svoj lični falusoidni oblik.

Međutim, sve je to marketing, i kad je obrnut od principa. A princip je drevan. Ono reklama za one ženske stvari (npr. mali nemomački auto), a na reklami ženska. Većinom dobra mačka sa velikim sisama. Ono reklama za one neke muške stvari što žene kupuju muškarcima, a na reklami opet ženska. Uvijek dobra mačka sa velikim sisama. Realno, dobre mačke su prodale hrpu stvari i ženama i muškarcima, a muškarci, muževni ili ne, uglavnom tek sebe uspiju da prodaju i ženama i muškarcima (na prihvatljiv način). Bez da se išta oduzima dobrim mačkama sa velikim sisama, malo je to čudno, pitanje se nametne a jedna obrva spusti…

Đođe lik sa licem glatkim kao (polomiću) čaše (od kristala), obrva uređenih (zamalo) kao natpis u dvorištu do VMA vidljiv iz vazduha, uzme brijač sa uvijek +1 oštricom i obrije obrijano lice, a onda naiđe gorevišeputaspomenuta mačka i zagrli ga. Pouka: ako budeš brijao lice (a u XXI vijeku i ostale dijelove tijela) + budeš glumac u reklami = mogao bi se naći u poziciji da te zagrli gorevišeputaspomenuta mačka. Naravno da to želiš jer peder da budeš ne želiš. Svi su razlozi ZA, a oni PROTIV neustavni i neutemeljeni.

Al’ čekaj malo.

Zar nije brijanje brade više zbog toga što ne želiš da ti brada upada u tanjir dok jedeš čorbu od divljeg vepra i divljeg zeca koje si onako usput ubio u šumi dok si velikom sjekirom zamahivao po velikom drvetu, a čorbu je spremila djeva mlada bujnih grudi nakon što te grlila 45 minuta (za prvo poluvrijeme) po povratku iz šume? Zar nije to zbog onog što jesi, a ne zbog onog što želiš da budeš? Zar nije jasno da ono što jesi to ćeš i biti, a to ti nijedan marketing nije prodao i neće prodati?