Đavo je 14

Žene su, pored svih divnih stvari koje se vežu za njih (zapravo, od kojih su sačinjene), ipak (!) i uzrok mnogih problema kod mladih ljudi muškog pola od 7 do 107 godina. Nehotično, nenamjerno, ali jesu, uzrok. Na stranu to što su ti mladi ljudi muškog pola emotivci koji ne čitaju pažljivo ženske časopise pa sami sebi nanesu sav svoj bol…

Pričamo nešto kapetan Zec i ja, on je sav u nekom emotivno pomjerenom stanju. Držeći flašu rakije, suznih očiju drhti i ponavlja: „Ona… kurva!“, dok sa njim i za njim na grani obližnjeg jabukovog stabla plače 12 malih anđela dok čekaju Avrama koji je otišao u „Rodić“ po pivo. Pokušavam da oraspoložim kapetana, ali ne ide…
– Sve sam joj dao! Ružu u obliku M-16, dušu ranjenu gore nego Car Lazar na Kosovu polju i ovo, prokleto da je, snažno tijelo obučeno u odijelo posuto činovima kao zlatnom prašinom! A ona… kurva! Nije htjela… A nije, kriv sam ja…

Na to mu kažem da to rakija govori iz njega, te da ne smijemo doći u fazu da razmišljamo kako žene imaju pravo da se ponašaju onako kako mi to od njih ne tražimo. On otpi još malo rakije pa nastavi…
– Ma nije tako, ja sam kriv! Mislio sam da može nešto što ne može! Previše sam razmišljao… to je problem! Ne treba previše razmišljati! Što se manje razmišlja, to je bolje!

Tu se složim sa njim uz primjer prikladnog djelovanja:
– Tačno tako! Nikakvog razmišljanja ne treba biti! Samo dođeš i kažeš joj: „Zdravo! Ovo je moja kita, tvoj budući najbolji drug!“
Podignute obrve, kapetan uloži repliku:
– Ne znam… To možda može Mladi Z. Delić… ja ne.
(Za one koji su se tek uključili u rad ovog bloga, M.Z. Delić je duhovni i nemoralni vođa NPD „Nizbrdo“, indijanskog imena „Onaj koji gleda pravo u oči, čvrsto drži za ruku dok drugom rukom čini čuda i još kuca poruku na mobilnom“, mladić koji je uvijek za pet lajkova i deset zgibova bolji od svih zgodnih mladića [nalickanih pedera, prim. aut.] koji su prošli kroz emisiju „Red Carpet“, čovjek koji je svojom nerazumnom odlukom na dugu vezu natjerao tisuće i tisuće djevojčica na gašenje fejzbuk profila i masovna samoubistva na području zapadne Bosne i južne Švedske.)
– A, ne – ispravih kapetana Zeca. – M.Z. Delić ima sasvim drugi pristup. On dođe i kaže: „Zdravo! Ovo su moji trbušnjaci, možeš na njima rendati jabuke!“
– Jabuke? – upita kapetan.
– Jabuke, jabuke… a mogu i lubenice.

A kajmak – ispario!

Desilo se tako onomad da smo kapetan Zec i ja išli kao vatrena logistička podrška jednom neumornom tragaču za poslom u jedan mali grad usred Bosne koji je, eto, mjesto rođenja presvijetlog Skendervakuflije. Inače, kapetan Zec je kapetan Oružanih snaga BiH, čovjek s ružom u jednoj ruci a vatrenim oružjem u drugoj, u svakom trenutku spreman da oduzme i najkraći život stranog plaćenika/domaćeg izdajnika/teroriste, zarad mirnog sna građana BiH. Dakle, kapetan Zec je stvarno kapetan, fin, kulturan i opasan momak, a ne neki pijani bradonja u prugastoj majici koji viče „Ahoj!“, ako je neko nešto slično pomislio.

I sad, ugodna je tu nadmorska visina, oštar zrak u hladan dan, behar zime se razastr’o po širokim livadama, Aca Lukas u ekstazi tamo negdje dok mi zarad obavještajnih zadataka hodamo sporednim ulicama malog grada djelujući naivno znatiželjno. U jednom trenutku nailazimo pred ugostiteljski objekat konspirativnog imena „Raj u šumi“, konspirativnog iz razloga što nije u blizini šume a šumovit je kraj, kao i Bosna uostalom (oni dijelovi koji nisu depilirani). Objekat je ukusno naglašen reklamom na kojoj se nalaze siluete dva medvjeda koji plešu, dok ih sa strana gledaju siluete lisice i vuka. Kompozicija je to izuzetnog sklada, pećinska umjetnost na neonskoj reklami, tako da je kapetan Zec izvadio svoj multifunkcionalni špijunski aparat u obliku mobilnog telefona da vizuelno zabilježi istaknutu tačku lokacije. Kako on poče da pohranjuje bajtove u .jpg format, tako se na vratima ugostiteljskog objekta pojavi domaćica istog…
– Izvinite, a (za)što slikate?
– Onako… turistički! – ne zbuni se kapetan Zec.
– A dobro je, ja sam mislila da nije neka inspekcija…
– A, ne, ne. Nego, da Vas pitamo, da li kod Vas ima hrane ili je ovo samo kafana?
– Samo kafana, da.
– A gdje bi nam bilo najbolje da pojedemo nešto, neki roštilj?
– Pa, možda kod Popa Drage…
– Pop drži roštiljnicu?
– Ma ne, samo ga tako zovu.
– A gdje mu to dođe?
– Iz ovog pravca kad dođete na semafor samo nastavite pravo pa sa desne strane…
– Dobro. A recite nam, da li je tu najbolji roštilj?
– Pa, da, tu Vam je, onako, najčistije…

I kod te rečenice, sva bagra koja sluša EKV, ljudi iz gradova, treba da se zamisli. O životu. I stalnosti. Život i stalnost. I činjenici da mnogo više ljudi vidi tablu КНЕЖЕВО nego onu na kojoj piše DOBRODOŠLI, a neki nikada ne vide nijednu od tih tabli. A odlični su tamo ćevapi, iako se od ćevapa, na žalost, ne živi.