A neki ljudi piju kafu…

Danas sam po već neki put u veoma kratkom vremenskom razdoblju bio žrtva jednog zakona fizike koji se ne uči u školi:

„Što brže voziš bicikl, kiša brže pada.“

Ipak, moglo je biti i gore, s obzirom na meteorološku situaciju koja se pogoršavala prema kraju dana: na buvljaku sam bio prije 8:00, po prvi put u istoriji sebe. Koliko god to bilo rano, opet je daleko od iskustva, jer sam na putu do tamo vidio lika koji se vraća sa istog noseći dva poveća zvučnika na biciklu. Više sreće u narednom kolu.

I onda me pitaju, pa šta ima na tom buvljaku? (Ima ih koji ne znaju.) U suštini, svašta i ništa. Šećeš se polako sa rukama na leđima, pregledaš hrpe koještarija, slušaš dovikivanje trgovaca i mušterija, čuješ najnoviji krajiški hit, a onda za sitne pare uzmeš neku stvar koja ti ne treba a vjerovatno i nije ispravna. Eto, to ima.

Ispod Čoline mrke kape

Oko 14:30 na mobilnom uređaju otkucah M.Z. Deliću kratku poruku sljedećeg sadržaja:

Promašio sam skretanje i izgubio se na Trebeviću. Spuštam se kozjom stazom, mokar sam do gole kože, blato je, u patikama sam. Ako preživim, odoh na ćevape.

U prvi mah, poruka nije htjela da ode, nije bilo signala. Nivo panike izuzetan. Ne znam gdje sam – nazad ne mogu istim putem – nemam snage, za orijentaciju prema dole treba da mi posluži grad kojeg ne vidim od oblaka i magle (kao olakšavajuća okolnost neka bude to da nisam vidio ni vrh Trebevića iz istog razloga). A još kad oblak zagrli Čolinu kapu, odnosno, ono za šta ću naknadno pročitati da je Čolina kapa…
Tome valja pridodati da prethodnih sat i po nisam vidio nijednog čovjeka, a srećom, nisam vidio nijednu životinju (mada je tu stajala tabla da sam na području lovišta), iako sam čuo veoma neartikulisane krike iz šume podno opservatorije. Kao gratis na sve to je došao komad žute trake na kojoj piše POZOR! MINE! koji je stajao pored staze kojom sam se spuštao.

Ipak, bitno je bilo ići prema dole (nizbrdo!), a u jednom trenutku uslijedi olakšanje, hava se razmaknu te sam ugledao prve krovove kuća. Ali, i do njih je trebalo doći:

Ipak, išlo je to normalno. Polako, ali normalno. Pod ručnom, ali normalno. Pola sata kasnije sam prošao kroz naselja koja su obilježena na planu grada, Mahmutovac, Bistrik, te nekih sat nakon toga stigoh na posljednju stanicu, u ćevapdžinicu „Kod Keme“. Nakon ćevapa, suveniri na Baščaršiji pa preko Grbavice i Vraca zaokružih 20 km šetnje do Istočnog Sarajeva gdje sam te večeri uz pomoć Google Earth vidio da nisam bio baš tako izgubljen, ali i da sam prošao tridesetak metara od zloglasne jame „Kazani“.

Sve u svemu, strah je veoma zdrav, a prva moja posjeta Trebeviću je obilovala zdravljem. Na području same bob staze, kuda sam prošao, u toku rata su vođene borbe, bilo je mina, veći dio je (prostorno) uklonjen, ali je teško biti 100% siguran s obzirom na konfiguraciju terena i pomjeranje mina usljed djelovanja vremena, atmosferilija i gravitacije. U tom slučaju važi pravilo, držati se asfalta, betona, kamena, staze, tuđeg traga, koje sam poštovao. Zbog ružnog vremena i umora, propustio sam da se popnem na Vidikovac – nekadašnji završetak žičare na Trebeviću, al’ za sve postoji drugi put, a počesto drugi put zna biti bolji od prvog…

Neke su seke…

Kad sam bio mlad ja sam… između ostalog… bio nesrećno zaljubljive prirode, kao što su neki ljudi u poznim godinama koji hrču dok spavaju pa ja ne mogu. Al’ kad si mlad, to lakše ide, pomagaju drugovi kad hoću da se ubijem zbog nje (zbog nje… šta ću s ove ruke dve i to). Toj činjenici nije pomagao fakat da kad sam bio mlad ja sam išao u neke teretane u koje su išle i žene, da svojom ljepotom, svježinom i voluminoznošću ometaju treninge i sabotiraju put ka nabildanosti (al’ ne treba gubiti nadu, kaže mi mladi Arnold Anikić).

I tako se jednom ona pojavila… na aerobiku. (Nije trenirala tegove da bi trenirala tegove.) Bila je mlada i jedra, crvenih obraza kao animirani emotikon koji označava stidljivost u internet komunikaciji, očiju neke boje (neka iz spektra prirodnih bojа, al’ ‘aj znaj koja) i duge talasaste smeđe kose. Imala je otprilike 22 godine, što je idealno, mada nije loše ni kad ima 19, a ni oko 40 godina… hm. Pardon. Bilo kako bilo, svidjela mi se čim me je vidjela, a i ja nju. Imala je nešto tako prirodno, i pored te jedrosti, naglašavam!, nešto što mi se… sviđa. Tko zna. Sve je to rezultiralo da sam je nevino pozdravio jednom… pa i drugi put… i treći. A i ona je meni odzdravljala. Javi se, a što ne bi, meni se svidjelo, a tebi? Dakle, stvar je bila završena. (Za mlađe čitaoce napomena: tako je to išlo u vremenu prije fejzbuka. Danas to ide brže i lakše preko popularnog „ćaskanja“, napišeš „ćao“ i „smajli“ te možeš da biraš šumicu u koju ćeš da vodiš djevojčicu.) Dodatnoj završenosti stvari se nakalemio činjenični podatak iz mog fotografskog pamćenja kad se jednom pojavila na aerobiku u crnoj Status Quo majici bez rukava. Trebević, majko, Trebević! (Za mlađe čitaoce napomena: vrh, ekstra.) Iako nikad nisam slušao Status Quo, niti planirao početi, bilo mi je to jako simpatično. Na žalost, dalje otkrivanje je donijelo hladan tuš. Nakon majice bez rukava, jednom se pojavila u majici na bretele. Bio je to mač sa dvije oštrice: pored boljeg pogleda na njenu jedrost, tragičan nedostatak rukava i leđnog pokrivača na njenoj majici na bretele je ukazao na postojanje neke tetovaže na njenim leđima. Veliki pih. Iako je to bila neka ženska tetovaža umjerene do male veličine, to je značilo obustavljanje čitave ideje.

Jednostavno, ne sviđa mi se to. Ukratko, život je veliki dar, ljudsko tijelo je jedan predivan i precizan mehanizam te ga ne treba skrnaviti takvim (kao ni nekim drugim) glupostima. Posebno što je u današnje vrijeme značenje tetovaže doživilo inverziju, tako da ista nije simbol individualnosti nego obrnuto, al’ bez da idem u detalje, da se ne uvrijede tetovirane čitateljke i čitaoci. To je tako za mene, a za neke druge ljude nije. Veoma jednostavno.

Bio sam skrhan! Tim otkrićem! Na njenim leđima! Stajao sam na šanku djelimično pijan bez dva dinara u džepu da joj dam za taksi i da je bio potop a ja da sam Noje, ne bih znao koga bih poveo… nju ne bih. Tako mi je to bilo tad, emocije burne. Okrenuo sam se za psihološku pomoć mom stamenom drugaru Nebojši koji trenira tegove (za razliku od Nebojše koji ne trenira tegove). Izložio sam mu čitavu stvar u detalje, opisnom metodom. Nebojša me je samo kratko analitički pogledao, da bi zatim progovorio i prosuo mudre riječi preda mnom kao što čangrizava baba sa drugog pospe lavor vode na djecu koja igraju lopte ispod balkona zgrade:
– OJEBOTIMATERSVOJU, pa neš je ženit!
Na to sam samo tužno klimao glavom, dajući potvrdu da je u pravu, ali tužno. Vidjevši tugu u mojim očima, Nebojša malo korigova svoj korektivni stav:
– A jesil ti provjerio, da to nije ona tetovaža iz čipsija?
Na žalost, bez provjere sam znao. Nije bila, prokleta da si, fabriko „Marbo“!!!

I eto, kad sam bio mlad, a i sad sam. Isto mlad.

Bogdan Zec I – Istorija kolizije

Gimnazija, mučan i težak period u mom životu. Bio sam mlad, nosio dugu kosu, pio alkohol, slušao Block Out, nisam trenirao tegove. Tko zna šta bi bilo sa mnom da nije postojao taj jedan čovjek koji mi je pomalo pio krv i tako činio da u meni ne zamre ona osnovna pokretačka snaga svakog Srbina (ili pripadnika druge nacije koji se osjeća Srbinom) – INAT. Taj čovjek je bio Bogdan Zec.

Bogdan Zec, profesor matematike u banjalučkoj gimnaziji, dosad se i zlatnim i rimskim i sitnim i svakakvim slovima upisao u sve anale, antologije, spomenare, đačke sastanke i rastanke. Njegov opušten pristup materiji, hod (i sako) u stilu Džejmsa Brauna, crveni obrazi i izjave nikog nisu ostavljali ravnodušnim. Obzirom da su gimnazijalci obično (bili) napredna i pametna djeca – makar naspram onih koji idu u druge škole – neke od njegovih legendarnih izjava su (još onomad) su završile na (tad modernom) internetu, pa slučajnom prolazniku ostavljam prostor za potragu za istim. Ipak, neke od tih izjava su dosad bile eksluzivno ne-internetske… dosad. Od njih vjerovatno najjača, a i najbolja ilustracija Bogdana Zeca, desila se u mom razredu…

Neko je silom prilika izveden pred tablu, da radi zadatak, što je i činio, veoma neuspješno. Bogdan Zec se bez riječi, mijenjajući nijanse crvenila na licu, neko vrijeme kretao sa jedne kontrolne tačke na drugu (krajevi prolaza između redova klupa), da bi, nakon konačnog zapetljavanja ispred-tabličnog osuđenika u trice i kučine, grunuo onako iskreno, altruistički, iz ljubavi prema majci Matematici (koja nije priča babe Joke i babe Stoje) koju je dotični (m)učenik na tabli (m)učio:
„PA NEMOJ ME, BOLAN, UNIŠTAVAT’! CRKNUĆU K’O(JI) ZMIJA!“

Da. Tačno je tako rekao. Šta drugo, sem nevjerice. Znam. Profesor matematike u gimnaziji. Banjalučkoj.

Elem, nije da Bogdan Zec nije bio zmija. Obarao me je na popravni tri godine zaredom, sa željom da me izmjesti iz matematičkog odjeljenja, gdje sam se, jasno je, greškom upisao. Tragičnom, naglašavam, greškom, ostajao sam u tom matematičkom odjeljenju, umjesto da se prebacim u susjedno jezičko gdje je odnos ženskih naspram muških bio 29:3. Ipak, u svemu tome, otpor prema Bogdanu Zecu mi je bio rijetka motivacija, a i nije da je on bio iskreno pod’l. Iako je, vjerujem, imao početni stav kako sam ja jedan gadan čupavi zlikavac, brkati cvijet zla iz zadnje klupe, vremenom je shvatio da sam neko ko je tu sasvim slučajno, gledam svoja posla, ne smetam nikome, i zašto me onda čačkati… Doduše, naučio je to na teži način.

Bogdan Zec je pribor za geometriju zvao „sprave“. To mi se bilo tako usadilo u glavu da sam skoro bio zaboravio da je to pribor. Elem, „sprave“ su bile jako bitne, njemu, a ja sam ih ponekad znao zaboraviti, što bi bilo propraćeno adekvatnim reperkusijama, koje sam ćutke trpio. Ipak, nije mi bilo svejedno, jer bih uvijek bio spomenut kad nemam sprave, a nikad nagrađen kad imam iste. Zato sam se jednom prilikom poslužio lukavstvom: kako sam sjedio u zadnjoj klupi, debelim slovima sam na zidu otprilike iznad svoje glave napisao „DANAS IMAM SPRAVE“, što je bilo vidljivo i iz američkog špijunskog satelita, a kamoli sa katedre. Napisao i čekam. Ulazi. Kao rafalom, pogledom strijelja razred, dok ne dođe do mene. Ustuknu, trznu se. Zacrveni se od bijesa. [A ja se smijuljim.] Sjede za katedru, upisa čas. Ustaje. Zadaje zadatak. Dolazi do mene.
– Vlajiću, šta ti ovo šaraš po zidu?!
– Profesore, nisam ja… [Smijuljim se.]
– Tišina! Ustani! [Ustao.] Šta ti ovo šaraš po zidu?!
– Nisam… [Smijuljim se.]
– Tišina! Sjedi dole! [Sjeo.] Nemoj više da šaraš po zidu!
– Prof… [Smijuljim se.]
– Tišina!
I tu je bila suština, kad god me je pokušao napasti, tako se završavalo, ja bih se smijuljio a on se crvenio. Stoga je i prestao da me napada. Ipak, ta simpatična teza-kontrateza me je povremeno budila iz dubokog sna u kojem sam se nalazio tokom gimnazije, tako da, njojzi hvala. A Bogdan Zec je, kao što rekoh, kasnije shvatio da sam ja sasvim korektan mladić, tako da je njegov ton bivao sve topliji i topliji – u politički korektnom smislu – ili se to meni tako činilo – iako su njegove ocjene konstantno bile iste – negativne.

Ipak, što je vrijeme odmicalo, tako sam i ja kontao, pronicao, te Bogdana Zeca shvatio i klasifikovao. Njegov neklasična terminologija (babe Joka i Stoja, zmije, jazavci…), povremena smušenost, mogućnost iskrenog iznenađenja i druge već pomenute osobine su za mene bili osnov za građenje lika na nivou Ćopićevog junaka, gdje sam ja tog lika vidio u njegovoj praformi: Bogdana Zeca sam vidio kako kao bosonogi dječak trči po livadi u Bosanskom Petrovcu, onaj dječak malo drugačiji od drugih, pametniji i glasniji, ali povremeno neshvaćen. Ali, iskren i nepatvoren, radoznao. Tako posmatrajući, bilo mi je lakše, trpiti i njega i majku Matematiku i ostale budalaštine u gimnaziji. I zato mi je i dan-danas drago kad ga vidim, štaviše, jedan je od rijetkih profesora koje pozdravljam. Ovi ostali (čast izuzecima, kao i uvijek) su bili i ostali bezvrijedne drkadžije.

Vezano: Bogdan Zec II – Rukoveti

Đavo je 14

Žene su, pored svih divnih stvari koje se vežu za njih (zapravo, od kojih su sačinjene), ipak (!) i uzrok mnogih problema kod mladih ljudi muškog pola od 7 do 107 godina. Nehotično, nenamjerno, ali jesu, uzrok. Na stranu to što su ti mladi ljudi muškog pola emotivci koji ne čitaju pažljivo ženske časopise pa sami sebi nanesu sav svoj bol…

Pričamo nešto kapetan Zec i ja, on je sav u nekom emotivno pomjerenom stanju. Držeći flašu rakije, suznih očiju drhti i ponavlja: „Ona… kurva!“, dok sa njim i za njim na grani obližnjeg jabukovog stabla plače 12 malih anđela dok čekaju Avrama koji je otišao u „Rodić“ po pivo. Pokušavam da oraspoložim kapetana, ali ne ide…
– Sve sam joj dao! Ružu u obliku M-16, dušu ranjenu gore nego Car Lazar na Kosovu polju i ovo, prokleto da je, snažno tijelo obučeno u odijelo posuto činovima kao zlatnom prašinom! A ona… kurva! Nije htjela… A nije, kriv sam ja…

Na to mu kažem da to rakija govori iz njega, te da ne smijemo doći u fazu da razmišljamo kako žene imaju pravo da se ponašaju onako kako mi to od njih ne tražimo. On otpi još malo rakije pa nastavi…
– Ma nije tako, ja sam kriv! Mislio sam da može nešto što ne može! Previše sam razmišljao… to je problem! Ne treba previše razmišljati! Što se manje razmišlja, to je bolje!

Tu se složim sa njim uz primjer prikladnog djelovanja:
– Tačno tako! Nikakvog razmišljanja ne treba biti! Samo dođeš i kažeš joj: „Zdravo! Ovo je moja kita, tvoj budući najbolji drug!“
Podignute obrve, kapetan uloži repliku:
– Ne znam… To možda može Mladi Z. Delić… ja ne.
(Za one koji su se tek uključili u rad ovog bloga, M.Z. Delić je duhovni i nemoralni vođa NPD „Nizbrdo“, indijanskog imena „Onaj koji gleda pravo u oči, čvrsto drži za ruku dok drugom rukom čini čuda i još kuca poruku na mobilnom“, mladić koji je uvijek za pet lajkova i deset zgibova bolji od svih zgodnih mladića [nalickanih pedera, prim. aut.] koji su prošli kroz emisiju „Red Carpet“, čovjek koji je svojom nerazumnom odlukom na dugu vezu natjerao tisuće i tisuće djevojčica na gašenje fejzbuk profila i masovna samoubistva na području zapadne Bosne i južne Švedske.)
– A, ne – ispravih kapetana Zeca. – M.Z. Delić ima sasvim drugi pristup. On dođe i kaže: „Zdravo! Ovo su moji trbušnjaci, možeš na njima rendati jabuke!“
– Jabuke? – upita kapetan.
– Jabuke, jabuke… a mogu i lubenice.

Danas ćemo naučiti nešto o ledu…

Riječ ja može da znači više stvari, jer ima više riječi istog sastava, otprilike. Kad se napiše, onda je to ko zna koje ja, međutim, kad se izgovori, onda je drugačije. Samo što ovo nije govorni blog. Dakle, to može biti ja (koji pišem ovaj blog), može biti kad čika Dule motordžija dižući tegove vikne ja! (skraćeno od „jak sam!“), a može biti i ja…, preuzeto iz njemačkog jezika, potvrdna riječ (da), samo kod nas u malo proširenom značenju – kao fraza/kratka rečenica – „da, i?“… Upravo će ovaj treći slučaj biti široko upotrijebljen u narednim redovima.

Vratio se buraz iz Londona, donio iglu za gramofon, pripovjeda o boravku na okupiranoj srpskoj teritoriji, a stari ga sluša lagano ispijajući čašicu obojenog ŽAP…
– Nije bilo baš koncerata, al’ sam obišao utakmica. Pazi kad sam išao gledati kriket!
– Ja…
– To su neke njihove pripremne utakmice, pet dana se igra!
– Eee…
– I to, pet dana od jutra do mraka!
– ‘Aj!
– Počinje se u 11, i igra se sve dok ima dnevnog svjetla. Imaju oni neke utakmice koje se mogu igrati pod reflektorima, ali ove se igraju isključivo za dnevnog svjetla…
– Ja…
– Ma da, al’ imaju oni sve pauze: pauza za ručak, pauza za čaj… I kad je pauza, idu oni, ide lijepo publika…
– Ej!
– Al’ zanimljivo je to, tu publika dolazi sa cekerima, kesama punim hrane i pića, k’o na izlet…
– Eee…
– Pa jest, dođu tamo, jedu, piju, a utakmica je najmanji problem…
– Ja…
– Sad ova posljednja kad smo bili, idu dvije cure, ne zna se koja je bolja, prolaze one kroz tribinu, a svi se miču, kao, „evo, ovdje ima mjesta“…
– Ja…
– A njih dvije samo prolaze, boli njih briga. Jedna nosi flašu vina i dvije čaše…
– A druga nosi korpu sa hranom?
– Nije, druga nosi kantu leda…
– JEBOTELED!

I tako je nastala ta psovka.