Večernje doze nervoze V: Nazovi V za virus

Bliži se kraju izbor za Najljepšeg nindžu 2020…

Teorije zavjere divljaju, pravih informacija nema, činjenično je samo da se srednjevjekovnim metodama borimo protiv epidemije gripe. Odgovorno tvrde da je to adekvatna metodologija, dok se prave avioni sa vektorisanim potiskom i nema kamere na telefonu a da nema prepoznavanje lica [nasmiješi se za foto album Velikog Brata, prim. aut.]… U redu, recimo da NE PRIHVATAM. Iliti onako krajnje direktno i nimalo diskretno: medicina je napravila puno dobrih stvari, samo ništa za malu raju – kad Medžik Džonson umre znaću da je ozbiljno.

Kažu, virus ubiva namrtvo, a nije da ne ubiva, pomrlo baba i đedova i u Švedskoj a kamoli kod nas, a još se mi nismo izliječili od tuge za drugom Titom što je možebitno opasnije od korone. Realno, nezanemariv je to broj sada neživih ljudi koji ne trenirahu tegove i ne živjahu za rušenje mostova okruga Medison. Pomriješe oni stari i bolesni nečlanovi teretane Sokolskog doma, sportske ustanove gdje virusi dolaze da ih ubije zdravlje™. Samo, čekajpazividigledaj, ti ljudi umiru i kad je lijepo vrijeme, kad su visoke plate, kad Mile nije na vlasti… Za kog kurca mi onda nosamo krpe preko usta ako ne pljačkamo poštansku kočiju?

Kaže, „nova normalnost“: nosi masku, drži distancu, ne druži se, ne hodaj nikud, ne diraj ništa, ne vjeruj nikome – svi su inficirani dok se ne utvrdi suprotno. Znači, masturbacija i paranoja u Las Vegasu. I na bazenu. Da, otvaraju se i bazeni jer je zdravlje ljudi najpreče ali nije u istoj kategoriji sa ekonomijom. Samo, eto, i u vodi distanca od dva metra, kažu ovi što otvaraju bazene. Ovaj, nemojte me shvatiti pogrešno, mislim, ako onda može i voda da se ne pomjera, hvala… PAJEBOTEBOG, na sve strane odlikaši specijalnog odjeljenja.

Večernje doze nervoze IV: Smirivanje uznemirujućim sadržajem

„Ovaj program nije primjeren za gledaoce mlađe od (XY) godina!“, a tamo…

I tako stoje te oznakice, (12), (15), (18), pa ovo, pa ono. Uznemirujući sadržaji, neprimjereni, za mlade i mlađe, jerbo valjda bi stari trebalo da su neuznemiromogući. A ono komplet podmladak podmlatka nacije uznemiren, a onda svi dalje uznemireni od njih: ovi (5), (10), (15), svi nešto posebni u svojim poremećajima, pa satraše oca i mater, satraše babu i dedu. Ne može se sa njima izaći na kraj, izgleda. A nečvrsti dovoljno za šamar, slabo napravljeno.

Nego, mi (30), (35), (40) smijašmo se tome kao mali, mislili da je to samo američka glupost, ali dođe i kod nas: klasifikacija/e programa i „roditeljska upozorenja“, da ne smiješ vidjeti golu pizdu i najčuvenijeg svjetskog negativca Ramba kako radi svoj posao. Naravno, kad imaš (12) samo te to i zanima. Kad imaš (15) i dalje te to zanima. Kad imaš (34)… to te zanima više nego ikad jer si se zajebao i oženio i to je posebna tuga za drugi tekst. Nego, ta klasifikacija, kod nas, u današnje vrijeme: simpatično, trulo i promašeno. Elitna prostitucija maltene zvanična grana privrede (uz prateće elemente koji nisu na naslovnim stranama), usko vezana uz vlast čiji se nosioci javno ponašaju kao makroi. To su upravo ti modeli ponašanja koji dobijaju oznakicu, zar ne? A eto ih, posvuda, nabijaju ih nogom niz grlo. Na to nema reakcije akademske zajednice (drkaju), kompletno je rasturen vaspitni dio školskog sistema a novinarski žargon – govor u medijima – je na korak od „brat je pao, brate“, ali zato prije prikazivanja Žikine dinastije ide upozorenje, da se podmladak ne uznemiri… PAJEBOTEBOG. Realno, u ovoj šemi stvari je uzaludno klasifikovati igrane i dokumentarne programe, jer su oni najgori na drugoj strani, omniprisutni i za njih nije dovoljno označavanje, već isključivo isključenje.

Večernje doze nervoze III: Trčanje kao sportsko dostignuće

Pali smo nisko, jarane. Koliko nisko? Toliko da je trčanje… sport. Pri tom ne mislim na to je ono što jebe naše kokoške a nije pijetao kad novosaџani u drečavim šorc0vima jebu naše rospije na filozofijadi, nacionalnu propast u vidu potopa timskih sportova (i tog načina života: tzv. wife sharing) i poleta Đnoleta (i tog načina života: kad oženiš Jelenu udata Đoković pa ne pojedeš šniclu godinama) već činjenicu da su svi nešto uhvatili trčati… i to loše.

Da se razumijemo, trčanje nije loše. Ono, OK. О-КЕИ, što bi rekli stariji ljudi. Jedan segment sportskog života. Segment. S tim u vezi, nemoguće bi bilo objasniti da za mršavljenje i održavanje fit šlank linije – što je povod trčanja za jedno 80% ljudi koji sada džogiraju – trčanje nije najoptimalnija metoda. (Onaj zonfić kad ulazi ženska od 40 kila u teretanu i kaže: „Ja bi’ da se zategnem al’ ne da se nabildam.“ „Šta studiraš? Ispiši se odmah.“) Nego, aj_dede, stiže sezona, maratoni, polumaratoni, ulične trke, svi ti divni načini blokiranja saobraćaja, po gradu trim staze („… a ujutru trim.“), svi ti divni ljudi trče, te neke žene čiji su laktovi zaheftani za kukove a koljena jedno za drugo, likovi koji na sebi imaju 250 konjskih snaga u reklamama na odjeći a čija se brzina trčanja može uporediti sa brzinom uvođenja 5G mreže u Bosnu i Hercegovinu, rasipa se znoja više nego evra na muziku na ciganskoj svadbi, a NIKO, BOLAN, TU NE ZNA TRČATI. Mislim, pa makar smo mi imali rašta trčati, ono istorijski: trčo bježo od međeda, trčo bježo od turčina, trčo bježo od švabe, trčo bježo od ustaše, trčo bježo od lopate, trčo krao po Švedskoj, trčo bježo od međeda, trčo bježo od žene… PAJEBOTEBOG. Trčanje je ono što savladaš dok si omalen pa te onda upišu na sport. Odakle se pojaviše sve te kreature sa peglama umjesto stopala, ne znam da me jebeš, što reče pokojni Menza, fuck me running…

Večernje doze nervoze II: Teleoperateri sa markom na računu

Što je više telefona – a ima ih – to se slabije čujemolse profsore, i ta neka tužna priča o dehumanizaciji čovječanstva i samoći u gomili. Zajebavaj se ti, ali nije naivno: žene su majke/vole da pričaju/telefon im to omogućava (neprestano)/djeca se ne rađaju. Ali, da bismo izbjegli da nas Dijana Tepšić mlatne kukuruzom, nećemo o tome. Likovi sa telefonima koji drobe, to je pravi problem.

Znači, „stigla roba brat“, npr. u pekari (bolje burek nego big-mek!) drobi na telefon i malim prstom objašnjava šta će od priloga; ide ulicom, melje, vrapci se ne čuju od njega, na biciklističkoj je stazi, ne mo’š proći; rođak mu je onaj vo što Pasatom ide ispred tebe šest semafora, uvijek desno bez žmigavca, stig’o si u Laktaše a on nije završio razgovor. Posebna kategorija su statični likovi koji dramatizuju i prijete preko telefona – kako u „ljubavi preko žice“ fali par dimenzija tako ih treba nadoknaditi, to je jebanje majke, to je završavanje života, betonske cipele, buduća pokoljenja shift + delete a nije bio ni install itd. Mislim, danas je previše tog lajanja a premalo šorke, sve nešto likovi repetirani a ono gola voda, treniraju tegove i drkaju umjesto da pecaju i jebu, žene nedojebane i zato smo tu gdje jesmo, globalno, ona prva stavka o kojoj ne smijemo. I onda se natovare na taj telefon kao da ih neko sluša, pa su to priče po pola sata… мој животе, да л’ си жив (očikolut). Realno, telefon služi za prijem dvije naredbe: 1) ubiti ustaše i 2) kupiti hljeb i slanje jedne obavijesti: 1) eto me da te jebem; sve drugo = u startu pad.

Večernje doze nervoze I: Jebači na baterije u pekarama

U trenutnoj postavci ulica i bulevara, uskih i širokih, gdje redom idu kafana, pekara, apoteka, kladionica i ukrug to isto, važno mjesto zauzimaju pekare. Što zbog pečenog peciva, zbog kojeg su djeca sve deblja a njihove mame imaju više vremena za drndanje po telefonima, to i zbog pekarki koje su divne djevojke i žene, uslužne, zdogovorne i znate već kako to ide, svi vi džukele jedne.

Ali, i kad se to ima u vidu, nema opravdanja za jebače na baterije koji dođu u pekaru pa se nalakte na vitrinu i krenu „ćao + smajli“ priču dok iza njih 150 ljudi čeka da kupi hljeb. „A, je li, kakav ti je ovaj sendvič?“, „Da li su ti ove projice svježe [jebem ti majku seljačku, i tebi i projicama, prim. aut]?“, „Stavićeš mi kečap i majonezu…“, „Koji je tebi bolji kolač?“ i slične gluposti slatke riječi ispaljuje vozač golfa dizela, u najboljem slučaju, do treće generacije, iz, u najboljem slučaju, predgrađa – ako već nije pravo iz pizde materine, dok u njega tupo gleda umorna radnica koja na jednoj ruci ima četiri brojanice a na drugoj tetovaže imena članova porodice do trećeg koljena… Nije sporno da su jedno za drugo, ali, jebaču na baterije, jebô ti mater svoju, šalji joj kurac na Instagramu i odjebi od kase da i drugi mogu da kupe nešto.

CP6NJA DO TPAMP TAYEPA!

Tišina! Sad malo on! A sljedeći neka se spremi Švarceneger.

Ameriku znate, garant. Slušali Miroslava Ilića ili The Doors, čuli ste. Amerika, tuga velika. I kod njih tamo politika, korupcija, sranje, izbori. U sukobu dva najnepopularnija predsjednička kandidata od-iha-haj, pobijedi naš! Srbin, pravi. Vraća Kosovo, mota sarmu, odmotava zamotane kurve, druži se sa Putinom… supe, salate, pudinga, cigara – debelih, tankih, voća, povrća, svega!

Samo što se ne slažu svi, ne znaju da treba da se raduju. Protestuju ljudi, potpisuju internet peticije, pale kioKSe… sve gore od goreg. Eno, Lejdi DraGAGAna plače na ulici. Inače je neobično cijenim jer je moderni arhetip pop zvijezde – apsolutno amorfna; izuzetno jebozovna kad stavi kovrdžavu periku; prethodne dvije stavke ne treba pomiješati sa činjenicom da joj je muzika totalno smeće… Ali, šta plačeš, pičko?

Elem, ko gubi ima pravo da se ljuti. Evo npr. ja sam ljut već godinama, ne znam više da li je to okolnost ili karakter, ali ono što je simptomatično u ovoj prilici jeste što pristalice demokratskog kandidata protestuju protiv demokratije. Znači, demokratija je ekskluzivitet demokrata, a ne demosa. Što smo učili, prekrižUJ, stvari se u hodu mijenjaju… to je to informatičko doba, fejzbuk, da se ne ponavljam…

Realno, žalosno je da se u tolikoj zemlji spisak lica i naličja predsjedničkih kandidata ne može proširiti na prste dvije ruke, nije bilo dosta saksofoniste kitogurača pa mu sad ‘oće i žena da se natakari, ali, biće da je to princip „REKO MILE“, nisam ja. I zato, napušite se vi kurca, demokrati, sad malo naš: njemu da bude bolje, a nama isto.

Otvaranje Ferhadije – pobjeda nad religijom

Otvorena džamija otvorena 1579. obnovljena prije nekih tri godine… vrijedilo je otegnuti.

Ferhadija, čuvena. Slabo je pamtim prije rata – nisam baš bio impresioniran istom kao 11-godišnjak, tako da mi je prva asocijacija na istu jedan od posljednjih intervjua Milana Mladenovića koji je uradio Gunja sa Big radija. Na pitanje kad će zasvirati u BL, Milan je rekao da će to biti kad se obnovi Ferhadija. Eto šta „beogradski šupak“ zna o dubokoj etničkoj mržnji u po rata.

Al’ obnovi se Ferhadija, svjetsko čudo deveto (previše je osmih sv. čuda), starija nego što je bila, i ljepša. I, realno, lijepa je to građevina. Izuzev diskutabilnih jarkih ukrasa unutar lukova (koji su tu valjda sa razlogom o kojem ja ne znam ništa), lijepa je to građevina, koja je bila u Banjaluci… odavno, a zadržaće se još… valjda. Dio je to Banjaluke, oko toga nema spora i svakako je bolje da je ona tu nego da su SNSD arhitekti koji već nekih 15-ak godina jebu urbanističku majku gradu uvalili nešto po svom izboru…

Međutim, kako je otvaranje jedne bogomolje (predivna arhaična riječ) pobjeda nad religijom? Veoma lako. Od projektovanih desetina hiljada ljudi na otvaranju, potencijalnih problema, tenzije i koječega, ja kružeći biciklom vidjeh da se tu skupilo jedva nešto preko 3.000 ljudi uz 1.000 policajaca i još ko zna koliko govana u odijelima. Došao poneki ajvaz dedo da se malo okadi, nakon što su ga smorili govorancijama, i to je to.

Religija je oduvijek sredstvo podjele i instrument bogaćenja za sve te „respektabilne“ udružene zločinačke grupacije – sekte najvišeg nivoa, a u ovoj situaciji đe se nema ‘ljeba, koga više briga za tim? Okupljeni broj ljudi prilikom ovog događaja je najljepša poruka napušite se vi kurca kako glavatoj religijskoj gospodi tako i glavatoj političkoj gospodi koja nam je zajednički ovo priuštila, ovo i mnogo toga dosad.

Jeste li još uvijek Šarli Ebdo?

Francuski satirični list opet u centru pažnje… ista priča samo drugačija.

Mnogi i ne bi ni znali ko je Šarli da onomad ne upadoše neki dušmani – momci koje svi vole da mrze – u nj. prostorije i počiniše masakr. Nije se zajebavati sa ISISusom. I „civilizacija“ skoči u odbranu, „Svi smo mi Šarli Ebdo! (Gađajte i nas, nijesmo šugavi!)“. Skočiše i neki tamo (k’o) naši u znak podrške, obojiše se u crveno-plavo-bijelo pogrešnim redom, i oni su Šarli. A neki se opet sjetiše da nam se taj isti Šarli smijao prije 5-10-15 godina… mada, lako se zaboravi to, dok se napreskok nabroji do 100.

Do sad, kad Šarli kaže kako bi ona beba, što je uslikaše na plaži trajno nasukanu, izrasla u manijaka koji bi silovao Jevropljanke. Jer su svi oni manijaci, sa Bliskog Istoka, alahuekber! Iako je, realno, tragična sudbina te bebe pretvorena u običan PROPAGANDNI MATERIJAL, ovakvo reagovanje je sve, samo ne satira. Istina, humor može biti crn i oštar, satira treba da provocira, međutim, kad se uzme u obzir konstantan ugao nastupanja, kako prema Srbima onomad koji su ginuli protiv preteče „islamske države“, tako prema drugoj strani ljudske nesreće koju je „islamska država“ prouzrokovala, vidi se da, u suštini, za strano tržište Šarli uvijek služi isti miks ksenofobije i šovinizma.

Tako da, priča je drugačija ali je zapravo ista… I zbog toga da vam kupujem specijalno izdanje? Napušite se vi kurca, dragi sunarodnici svih naroda i narodnosti koji ste „bili (i još uvijek ste) Šarli Ebdo“, jer ste bili (i još uvijek ste) samo obični zatucani licemjeri.

Snijeg je opet iznenadio zimske službe

Zimska idila u gradu na Vrbasu… a i šire. Kao nekada. S razlikom.

Pada snijeg, napadao je, kao što odavno nije. Toči se medovača, ori se kanadska himna, zamalo toliko da se ne čuju komentari (sa lajkovima) na račun opšte neprohodnosti („Ništa nije očišćeno, jebo im bog majku!“). Naravno da je opet snijeg u januaru iznenadio zimske službe, naravno da službe za informisanje izvještavaju da su mobilisane sve jedinice i da se nalaze na terenu. U prevodu, to znači da sam u toku šetnje od četiri kilometra uzanim stazicama na ulicama (šireg centra) ovoga grada vidio četiri komunalne lopate da rade i jedan kamion (va)ralicu.

Naravno, sa druge strane je druga reakcija, „svako da očisti ispred svoje kuće i riješen problem“. Cijenim optimizam, samo što on, kao i obično, isključuje logiku. Svako normalan (varijabla upitnog postojanja „na ovim prostorima“) će i počistiti ispred svoje kuće. To nije problem. Problem su trotoari i putOvi. Tu uglavnom niko ne živi. Na putOvima, tačnije, kraj putOva, rade neke žene (majke, kraljice… trotoara) koje imaju puno unosniji i odgovorniji posao od čišćenja snijega – jedino njih (i snijeg, je li) komunalne službe još nisu očistile sa filigranskih pločnika od paljenog jablaničkog granita…

Tako da, imam državljanstvo, plaćam porez(e), prijavljen sam na biro… I još treba da vam čistim snijeg? Napušite se vi kurca, svako ispred svoje kuće.