Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVII

Teretana Sokolskog doma kao i svaka druga subkultura ima svoj poseban žargon, terminologiju značajniju nego Esperanto i Latinski jezik zajedno. U teretani Sokolskog doma, majku ti jebem ne znači puko majku ti jebem već mnogo, mnogo više, iako to znači i majku ti jebem. Takođe, usljed potrebe za preciznim izražavanjem, tu su hrpe konstrukcija koje bi neuki mogli podvesti pod sinonimne, iako kod njih postoji veoma jasna distinkcija, npr. zglajzo, ošo u kurac, spao s baglama, a opet postoje fraze koje ukazuju na potencijal takvih pojava kao što su ima neku smetnju, varniči i sl. Tu su i mnogi inovativni glagoli, gdje su za časove Seksualnog vaspitanja možda ponajbitniji driješiti i zderati, te različiti termini sa posebnim značajem i značenjem poput lude oči, bijele hlače, šta je se to desilo?, Uroš i Gostimir, banana split… E, upravo je „banana split“ jedna od početnih lekcija kojima trener Sale nove članove uvodi u riječnik teretane Sokolskog doma.

Priča u detalje opisuje događaj koji se desio u neka pradavna vremena, događaj značajan kako za tada mladog člana teretane Sokolskog doma tako i za čovječanstvo uopšte; to je jedna moderna verzija storije o Ikaru gdje se opet pokazalo da ko visoko leti – nisko pada… i ostaje na zemlji sa traumom.

Zbog zaštite identiteta tada mladog člana teretane Sokolskog doma a danas već iskusnog trgovca mobilnim telefonima (i ostalim stvarima), imena i vrijeme radnje će ostati zaštićeni, ali za one koji pažljivo čitaju između redova može se reći da je to bilo u mračno doba kad je Vikom televizija bila gospodar života i smrti, ljubavi i mržnje na ovim prostorima, a njen bogat noćni muzički program sa trakom na kojoj su se prikazivale SMS poruke lične prirode je zapečatio sudbine mnogih potencijalnih vježbača… Zamalo se tako desilo i u ovom slučaju…
– On i brat slali poruke na Vikomu, dok sviraju Vikomice ispod što idu one poruke, „tražimo neke djevojke za druženje“ ili šta su već bili napisali, nepismeni obojica bože sačuvaj… – objašnjava trener Sale inicijalnu fazu, pripremu za let.
– Čekaj malo, Vikom? – neupućeno upita jedan prisutni vježbač.
– Ćuti, majku ti jebem, k’o da ti ne znaš šta je Vikom! [Ovdje vidimo primjer kako majku ti jebem ne znači baš majku ti jebem, iako znači i to, prim. aut.] Slali su oni te poruke, trošili i po marku dnevno na telefon, al’ slabo… ništa. Sve do jednom! Javiše im se neke rospije!
Na to jedan mlađi član umalo ne pade sa (školske) klupe za trbušnjake, iznenađen obrtom u priči.
– Pa šta je se tad desilo? [Ovdje vidimo pravilnu upitnu konstrukciju rečenice, prim. aut.]
– Dogovore se njih dvojica da izađu sa tim rospijama, nakon dva mjeseca, dok su uštedili dovoljno da ih mogu izvesti. Ovaj morao prati po 40 auta dnevno u onoj autopraoni, ruke mu bile krvave svaki dan a brat mu radio negdje u šumi, balvane nosio za crkavicu, otišla mu leđa, ost’o kriv k’o upitnik.
– I? I? – nestrpljivi su slušaoci priče oko raspleta.
– Pa izašli su u neku slastičarnu, lijepo se obukli i spremili – on košulju od starog sa svadbe a brat neku havajsku, a ono došle dvije rospije u patikama i trenerkama. Sjedoše one i ni5ni6 naručiše po banana split i po kolu, a njih dvojica se zgledaše, pa pogledaše cjenovnik… Kad su vidjeli koliko je banana split, hladan znoj ih obli! – izusti trener Sale zlosutno. – Naručiše po kiselu jer u cjenovniku nije bilo šećera i vode, al’ im nije pomoglo! Dok si rek’o keks, ove dvije pojedoše onaj banana split, popiše kolu, podrignuše i odoše, a njemu i burazu ostaviše račun! Koliki je ono bio račun, Mitre?
– Bio 24 marke, majku im jebem! – anonimno odgovori član.
– 24 marke! Eto, 24 marke pojedoše i popiše kurve i ništa ne bi, progovorile nisu, ni da im popuše kurac… a kamoli račun da podijele! Od tad je njemu ostala trauma od slastičarni, banana splita i rospija a i brat kad je vidio šta je se desilo, nije htio da lati novčanika, ovaj sve morao platiti! Zbog toga se posvađaše na mrtvo ime, ne pričaju ni dan-danas! – dramatično naglasi narator.
– A majku im jebem [rospijama]! – ote se uglas prisutnim slušaocima.
– Da, da, tako je to bilo, pa vi sad vidite isplati li se taj banana split! – zaključi lekciju trener Sale zamišljeno zagledan u španski zid teretane Sokolskog doma.

Za to vrijeme na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „Kvisling“ Anikić je bio znatno manje nabildan od Majste… iako nikad nije plaćao banana split, već su ga uvijek plaćale njemu, iako se nije nužno radilo o banana splitu.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVI

Dok stojim za šankom nedovoljno pijan

Mnogo je razloga žala za činjenicom da su prošla stara vremena a došla nova: informatičko doba, društvene mreže umjesto druženja, digitala umjesto analogije. Realno, to znači manje dokaza, fizičkih, romantičnih. Tužni smajli emotikon kme.
Tako 2036. godine nećemo imati dovoljno slika iz 2016. trideset+ogodišnjih masnih kučki u helankama sa frizurama iz 2011. godine: pola glave obrijano a pola u kurcu. Sve će kurve obrisati sa fejzbuka, a Foto Risto ih dovoljno (iz)radio nije.
Realno, to ne stoji ni lijepim ženama, a kamoli nesrećnicama kojima je najveći uspjeh u životu to što su postale tetke i nekolicinu puta osvojile srebrnu medalju („Naš predstavnik je solidan, šesti.“) pri hvatanju buketa na svadbi.

Ili, da apelujem na ljepši način, po engleški (znatno romantičnije od srpskog): Žene, Stop! In the Name of Love sa retardacijom Vaše vanjštine. Dovoljno je problema i bez toga.

Otvaranje Ferhadije – pobjeda nad religijom

Otvorena džamija otvorena 1579. obnovljena prije nekih tri godine… vrijedilo je otegnuti.

Ferhadija, čuvena. Slabo je pamtim prije rata – nisam baš bio impresioniran istom kao 11-godišnjak, tako da mi je prva asocijacija na istu jedan od posljednjih intervjua Milana Mladenovića koji je uradio Gunja sa Big radija. Na pitanje kad će zasvirati u BL, Milan je rekao da će to biti kad se obnovi Ferhadija. Eto šta „beogradski šupak“ zna o dubokoj etničkoj mržnji u po rata.

Al’ obnovi se Ferhadija, svjetsko čudo deveto (previše je osmih sv. čuda), starija nego što je bila, i ljepša. I, realno, lijepa je to građevina. Izuzev diskutabilnih jarkih ukrasa unutar lukova (koji su tu valjda sa razlogom o kojem ja ne znam ništa), lijepa je to građevina, koja je bila u Banjaluci… odavno, a zadržaće se još… valjda. Dio je to Banjaluke, oko toga nema spora i svakako je bolje da je ona tu nego da su SNSD arhitekti koji već nekih 15-ak godina jebu urbanističku majku gradu uvalili nešto po svom izboru…

Međutim, kako je otvaranje jedne bogomolje (predivna arhaična riječ) pobjeda nad religijom? Veoma lako. Od projektovanih desetina hiljada ljudi na otvaranju, potencijalnih problema, tenzije i koječega, ja kružeći biciklom vidjeh da se tu skupilo jedva nešto preko 3.000 ljudi uz 1.000 policajaca i još ko zna koliko govana u odijelima. Došao poneki ajvaz dedo da se malo okadi, nakon što su ga smorili govorancijama, i to je to.

Religija je oduvijek sredstvo podjele i instrument bogaćenja za sve te „respektabilne“ udružene zločinačke grupacije – sekte najvišeg nivoa, a u ovoj situaciji đe se nema ‘ljeba, koga više briga za tim? Okupljeni broj ljudi prilikom ovog događaja je najljepša poruka napušite se vi kurca kako glavatoj religijskoj gospodi tako i glavatoj političkoj gospodi koja nam je zajednički ovo priuštila, ovo i mnogo toga dosad.