Sladoled za dvojicu

I tako, izlazim iz popularnog maloprodajnog objekta, dan nije tmuran/mamuran, već baš onako pogodan. Proljetno sunce ne prolijeće, već veselo stoji na nebu. Bicikl za kurvanje je prigodno priblizu zavezan i prije no što ga zajašem treba kesu sa čokomlijekom da ubacim u ruksak, što i činim polako. U tom trenutku opazim da ispred objekta sublizu bicikla za kurvanje stoje dva mlada studenta obučena… moderno. Jedan mladi student liže sladoled i u nekom trenutku moje pažnje isti daje drugom mladom studentu koji isti nastavlja lizati. Nije problem što ga je lizao – teška vremena, prijatelju moj – nego što čitavo vrijeme gleda u mene… nestudentski. Nekako se mislim, nije valjda, ne može biti. U blažoj okolici svi pričaju hercegovački, kontam da ne smije biti pedera među njima. Samoubili bi se da skontaju. Mada ovaj gleda, realno… nestudentski. Nakon nekoliko trenutaka pridružuje im se i treći mladi student i odoše polako. Za to vrijeme sam polako odvezao bicikl za kurvanje i privezao ruksak za grudi, pa se sa istim pod rukom klackam polako prema kolovozu… Moj ljubičasti bicikl sa plavim felugama i ja pored obučen u usku nježno plavu trenerku sa suptilnim crnim akcentima, dok na nogama imam crvene patike kupljene onomad za dvaes-i-nešto maraka na školskom popustu… Skontah. Majku mu, ima i do mene.

Advertisements

Istina o pokojnom Tozi

coc

PROSLAVA MEGAVAŠARA TAŠTINE

Teške životne prilike nose sa sobom i… teške priče (u kojima se zatrpašmo, majku ti j.*). Opterećenje je višestrano, za većinu ovdje koja živi tako kako živi. Opet, mnogo je puta spomenuto – obzirom na rasjednu liniju među stanovništvom – djeluje gore kad kukaju oni što imaju „nešto“ nego kad kukaju oni što nemaju ništa. Naravno, nasuprot širokog zarđalog dna je tanki sjajni vrh…

ljaserkaJedna od zanimljivijih pojava u skorije vrijeme – makar na ovim obalama Panonskog mora – jeste „proslava punoljetstva“. Osamnaesti rođendan uz opasku sad će te moći hapsiti kako ‘oće. Generalno, rođendani jesu tradicionalno prilika za proslavu a opet sve je individualno, kako ko to shvata i koliko je finansijski spreman… spreman. Pridavanje neke posebne pažnje i značaja takvim manifestacijama (za koje će ubrzo biti potrebni projekti i akcioni planovi), organizovanje gala zabava, dres kod, p.materine… sa jedne strane novost, a sa druge strane samo nastavak tradicije. I jedna dobra „sigurica“ – iako ima i boljih.

Elem, tradicionalno, opšte je poznato kako su svadbe na ovim prostorima većinu vremena nepotrebno rastrošne, ode hrpa novca na hranu koja se ne pojede, alkohola se (naglašeno akcentovano) „božetipomozi“ i popije, ispuca se nešto zaliha municije, harmonikaš oplodi nekolicinu najveselijih žena, mladenci se usele na sprat kod jednih od roditelja i mogu mirne duše da griješe (a ne kao dotad da uzorna hrišćanska mlada čuva nevinost praktikujući analni seks). Realno, nije to mala stvar, taj brak. Treba proslaviti, pa makar se i razveli nakon dva mjeseca. Zato svadba (grand stajl)! Al’ opet, neće ovi mladi danas tako lako da se žene i udaju, majku mu…

Zato proslava punoljetstva. Htjeli ili ne, sem u nekim kritičnim slučajevima, doguraće do osamnaest. Međutim, ima jedna još sigurnija „sigurica“: mala matura. Kao što dvije babe na sahrani u Vilusima komentarišu kako nema dovoljno orasa (sahrana – još jedna prilika za dernek), jednako je bezvrijedna i aktuelno frekventna opaska kako su se male mature pretvorile u… velike mature. Frizure, odijela, haljine, šminka… male djevojčice kao velike. A osnovnu školu, sem u ekstremno kritičnim slučajevima, svi završe (nema nepismenih!; Hitler se veselo okreće u grobu). Tako mala matura postane kao velika. A velika je… standardizovana, nekad su gimnazijalci imali panoe u centru grada („mojoj mami umesto maturske slike u izlogu“), a sad imaju svi.

Generalno, stvari se pomjeraju. To je tako. Kad godina izda, kao što je izdalo poprilično ovih iza nas, standardi se snižavaju (a to obuhvata i onu divnu rimu iz Žikine dinastije), svako dostignuće/postignuće je razlog za slavlje. U ovoj konstelaciji stvari, to je i rođenje, ne samo završavanje osnovne škole i 18. rođendan. Ako zanemarimo rođenje (koje je preduslov), proslava hronološki prvog dostignuća – male mature – sa jedne strane je paradoks, uzimajući u obzir mogućnost kupovine diplome kao „potvrde valjanosti odgoja, vaspitanja i obrazovanja“, generalno stasavanja („biti čoek“) a sa druge strane je to zapravo najiskrenije dostignuće jer ovdje još uvijek nema privatnih osnovnih škola (mada već sad postoji potreba za njima). Sa takvim startom, nizak nivo aspiracije se proteže po čitavoj društvenoj vertikali – koja danas poprilično liči na horizontalu, te kad se krene o tome, teško se ispetljati iz trica i kučina i lako zaboraviti da je Vašar taštine objavljen još 1848. godine. Ko se još sjeća… čitanja knjiga…

* Blog Gurao sam i šire stvari u uže stvari. odsad sa 50% manje psovanja.