Večernje doze nervoze II: Teleoperateri sa markom na računu

Što je više telefona – a ima ih – to se slabije čujemolse profsore, i ta neka tužna priča o dehumanizaciji čovječanstva i samoći u gomili. Zajebavaj se ti, ali nije naivno: žene su majke/vole da pričaju/telefon im to omogućava (neprestano)/djeca se ne rađaju. Ali, da bismo izbjegli da nas Dijana Tepšić mlatne kukuruzom, nećemo o tome. Likovi sa telefonima koji drobe, to je pravi problem.

Znači, „stigla roba brat“, npr. u pekari (bolje burek nego big-mek!) drobi na telefon i malim prstom objašnjava šta će od priloga; ide ulicom, melje, vrapci se ne čuju od njega, na biciklističkoj je stazi, ne mo’š proći; rođak mu je onaj vo što Pasatom ide ispred tebe šest semafora, uvijek desno bez žmigavca, stig’o si u Laktaše a on nije završio razgovor. Posebna kategorija su statični likovi koji dramatizuju i prijete preko telefona – kako u „ljubavi preko žice“ fali par dimenzija tako ih treba nadoknaditi, to je jebanje majke, to je završavanje života, betonske cipele, buduća pokoljenja shift + delete a nije bio ni install itd. Mislim, danas je previše tog lajanja a premalo šorke, sve nešto likovi repetirani a ono gola voda, treniraju tegove i drkaju umjesto da pecaju i jebu, žene nedojebane i zato smo tu gdje jesmo, globalno, ona prva stavka o kojoj ne smijemo. I onda se natovare na taj telefon kao da ih neko sluša, pa su to priče po pola sata… мој животе, да л’ си жив (očikolut). Realno, telefon služi za prijem dvije naredbe: 1) ubiti ustaše i 2) kupiti hljeb i slanje jedne obavijesti: 1) eto me da te jebem; sve drugo = u startu pad.

Advertisements

Dan borbe protiv žena

A što žensko može imati glup blog, to ne može niko. Sem drugog ženskog primjerka.

Da se razumijemo, žene su super. Bez njih, sve bi se svodilo na pivo, fudbal, zezanje, onaj blok reklama između vremenske prognoze i sportskog dodatka dnevnika strateški pozicioniran od strane media planera iz marketing agencije. Mislim, stvarno. To bi u nekom trenutku ne tako daleke mračne budućnosti dovelo do potpune idiokratije a zatim i uništenja čovječanstva od strane intelektualno superiornijih kunića ubica. Zato su tu žene. Da sačuvaju svijet od kunića ubica. Muškarce održe sposobnim nametanjem svakodnevnih izazova. Žene su peti element. Misterija univerzuma. Treća kula bliznakinja. Suprotan pol.

Da se razumijemo, muškaraca ima glupih koliko ima glupih i žena. Otprilike. Vjerovatno i više. Ili taman. Većina njih se nekako upari sa glupim ženama. Snađu se, nađu se. Produže vrstu, često i umnože. Al’ glup muškarac ne piše blog. On ide u kladionicu, ide u kafanu, ide u disko (njega uvijek puste u disko), nađe glupu ženu, oženi/prevari/nađe drugu/treću – isti postupak, bavi se politikom, pije pivo, fudbalski je selektor, svašta nešto. Al’ ne piše blog. On je najčešće samo za jednu dlaku pametniji od glupe žene, zato što poštuje izreku „bolje ćutati i biti smatran glupim nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju“. On najčešće ćuti i muti. Malo ko sluti, jer nema na osnovu čega. Jer ne piše blog.

Da se razumijemo, niko me ne tjera da čitam glupe blogove. Al’ naiđem na njih, jer puno čitam. Jako puno. Puno više nego što pišem. A puno pišem, koješta. I čitam koješta, ergo, naletim i na žene autore. A i blogerke. Ima ih briljantnih. Ima ih sa mudima veličine fudbalskih lopti, svako od njih. Ima ih kojima je svaka riječ kao šaka u oko. Ima ih koje pišu tako da se osjetim manjim od makovog zrna, ne računajući masivnu erekciju. Prosto se sjetim smisla života u tim prilikama, poslušnog hodanja četveronoške kao mali av-av i lizanja crnih čizama od lateksa. A onda naiđem na neki glup blog. Malo se tu zadržim, da sažmem kontekst. Provjerim da nije ironija, sarkazam. Ipak, najčešće mi ostane samo da konstatujem…

Što žensko može imati glup blog, to ne može niko. Sem drugog ženskog primjerka.

Scenario je uglavnom isti: kao odmetnik Džozi Vels, ona dolazi na blog. Nije se ni predstavila, ali je predstavila njega. On je užasan, glup, drzak, neosjećajan, bahat, škrt… on je, naravno, njen bivši. On nju zove, ona ne želi da se javi. Al’ se javi. Brzo. On je nju povrijedio. On je nju prevario sa drugom. Glupljom i lošijom osobom, ali sa većim sisama i manjim problemima. Ona nam priča o svemu tome na blogu u režimu tok svijesti koji naizgled beskrajno teče premа meni davljeniku, slučajnom prolazniku i ostalim nevinim žrtvama u skorije vrijeme popularno obilježenim kao kolateralna šteta. Teku njene misli i podaci, uglavnom od kraja priče sa naglaskom na epilogu. Sreće tu nikad nije bilo, toga nema. Nema tu onih zajedničkih fotografija sa zajedničkim osmijesima. Tu je samo njegova ofucana plava majica koju je zaboravio kod nje, neki glupi diskovi i par idejno promašenih poklona. Uh, da, tu su i poruke na telefonu, el. pošta, uglavnom nakon što je kitanik udario u drugi ledeni brijeg. Onih starih poruka sa medvjedićima i smajlijima za dobro jutro uglavnom nema. Ali imaju ove, očajničke, na koje ona nije odgovorila, u prvi mah. One su tu neobrisane, samo da ometaju njen tok svijesti koji teče dalje, ka slobodi, ka novom životu. Ka spoznaji da ona ima drugarice sa kojima se družila prije njega. Ka onom tipu koji joj se sviđao a sad ga nema nigdje – skriven u nekoj pećini taj pati zbog neke druge kalašture. Međutim, ona je jaka. Ona to može, preći preko njega, metaforički. Ona je žena, čujmo kako riče (slušamo, i nju i tebe, prim. aut.). Uživa punim plućima. Kupila je nove cipele, promijenila frizuru, probušila nešto. On joj je poslao poruku da je vidio u prolazu i da mu se sviđa ta promjena. HA! pomislila je ona, normalno da ti se sviđa, budalo glupa, pati za onim što više nikad nećeš imati. Ubrzo se nađe neki drugi kojem se takođe sviđa promjena. Dobar student nekog nedruštvenog fakulteta, iz poštene kuće. Ponekad i pošten član omladinske organizacije. Voli izlete, pozorište, duge šetnje uz obalu. Sve njene nove/stare drugarice se slažu da je on idealan. Nakon niza seks i grad sastanaka za kafu sa njima, uz puno ubjeđivanja ona pristaje da izađe sa njim. Veza počinje na guranje. Međutim, njoj to nije to. Jednostavno, ne uživa. Nešto nedostaje. Prodoran pogled, seljački jak stisak ruke i zvuk brektanja dizel motora automobila njenog bivšeg dragog. Sporazumno se raskida ugovor sa poštenim studentom, dok ga ovaj nije još ugurao ni do pola. Nije on za nju, ona mu to tužno kaže. Student slomljena srca (SSS uskoro sa VSS) uzaludno traži kasetu Miroslava Ilića sa hitom „Voleo sam devojku iz grada“. I njoj je teško. Šolje kafe i hrpe opušaka u pepeljari su sve veće, a članci na blogu sve rjeđi i sve sivlji, sve dok se ta sjajna zvijezda na blog nebu konačno ne ugasi nakon dugog izgaranja koje je trajalo od početka. A ugasi se samo na jedan način. Pomirila se sa onim sa početka paragrafa, užasnim, glupim, drskim, škrtim, naravno, njenim bivšim. Shvatila je svoju grešku. On je svoju davno priznao i rekao da je više neće ponoviti. Naravno da neće, on je sada sasvim druga osoba, uvjerava je njena majka. Ljudi se mijenjaju, blogovi nestaju ili ostaju napušteni kao vojni objekti iz vremena hladnog rata. Hladnog rata njih dvoje. Međutim, neke blogerke nikad ne umiru…

Čuje se neko šuškanje. Šuška se. Iz prikrajka. Hej, jesi li čitala onu, kaže ona neka druga tamo tamo onoj nekoj trećoj tamo. Kao feniks kokoška, sa veličanstvenim oreolom na glavi, naša heroina se vratila, nakon nekoliko godina mira i blagostanja u životima svih kolateralno štetnih slučajnih prolaznika. Samo, ona više nije blogerka, ona je sad kolumnistica/kinja/komunistkinja/kako god. Ona sad piše o svom kolotečnom braku i pripremama za razvod istog, o mužu iz kojeg je istekla sva romantika (a i potencija), o malom djetetu koje je velika prepreka za seks, o skandaloznoj prijateljici koja je našla mlađeg i sposobnog, piše traktate o novostima u ponudi „kafe za ponijeti“, pravi liste „za i protiv“, tvita kako se čudi fejzbuku… A sve je to počelo sitno. Sitnije od vojničkog sitno. Počelo je na nekom blogu…

A što žensko može imati glup blog, to ne može niko. Sem drugog ženskog primjerka.

Plan za oporavak srpske kinematografije: AKCIJA!

Srpska kinematografija je u očajnom stanju, kino dvorane su nikad praznije, publika nezainteresovana za domaći proizvod a sve zaluđenija šarenim lažama iz holivudske „Fabrike snova“. Takvo stanje stvari ne priliči dugoj tradiciji pokretnih slika u nebeskog naroda koja je iznjedrila niz naslova koji mogu rame uz rame s bilo čim iz domena bjelosvjetske sedme umjetnosti. Ipak, čak i pri šetnji kroz zlatne stranice istorije ovdašnje kinematografije, teško se oteti utisku da se moglo postići mnogo, mnogo više, posebno na polju akcionih filmova…

(Marko Kraljević i Vila Ravijojla, N. Pejić, 1998.)

Akcioni filmovi i to ne oni švedski, bez trunke artističkih aspiracija i trenutaka za dva uzastopna duboka uzdaha trebalo je da budu najjači stub domaće kinematografije. Jer, ako nešto karakteriše život na ovim prostorima, to je akcija, i to ona brutalna. Ipak, ideal akcionog heroja apsolutno nije iskorišten i predstavljen u mjeri u kojoj to zaslužuje. Sa druge strane, prokleti Američani kod kojih je prosječna težina nacije 167 kg žive vage od toga napraviše posao, a Srbi vitki, visoki, stasiti, plećati, brkati, kurati… ništa. Kod njih Ljubiša Samardžić Smoki postade glumac. Pa jebotebog. Znači, valja raditi potpuno drugačije…

Plan je jednostavan: zamislite velebrkatog Marka Kraljevića sa tijelom Mr Olimpije, zubima boje maslačka i pogledom zavodljivim kao međunožje Mire Furlan, kako potpomognut ogromnim količinama supstance koja bi, da se logika i zakon sretnu, bila debelo ilegalna – šljivovice, je li, radi serije različitih vježbi za grudi, biceps i produžavanje polnog organa, samo bez tegova. Npr. zlim Turcima blokira prolaz na autoputu. Stane svojim golfom na sredinu ceste i ne da Turcima proći („Š’a bilo, Musa?“), džaba što špediteri čekaju robu, a onda kad situacija postane nategnuta pa oznojeni vozači krenu prijetiti i turirati, Marko izvadi papir iz advokatske kancelarije. A Turci, stari legalisti, srce im sišlo u špiceve špicastih opanaka koji su, uzgredbudirečeno, misteriozno napravili kambek početkom novog milenijuma (paralelno sa dolaskom demokratije u srpske zemlje), prvo u ženskoj nožnoj galanteriji a zatim i u muškoj.

A to je tek, izuzetno blag, početak franšize (šta god da znači ta riječ). Ubrzo slijedi i, npr., drugi dio, Kraljević Marko blokira Bugare, zatim Kraljević Marko blokira transevropski vazdušni saobraćaj („More, jevropljani, nemoj avion da letite da se ne bacim buzdovanom!“) i slični gdje će Marko, uglavnom oskudno obučen sa vidljivim autentičnim srpskim trbušnjacima (koji nisu lažni kao oni u filmu 300), na ovaj ali i onaj način jebati majku (i ostatak ženskog roda i poroda) svim dušmanima i pri tom promovisati tradicionalne vrijednosti srpskog društva kao što su sloboda, demokratija, treniranje tegova, prednost žiranta nad kumom, partijarhat, kurvanje, tihovanje, žena može biti sa sela al’ auto mora biti iz Njemačke, psovanje, rakija, ratnički duh i sl.

Zatim, valja preuzeti dobru ideju iz inostrane produkcije, ako se već nudi: Marko Kraljević protiv (anti)heroja drugih naroda i narodnosti. Tako bi se u seriji protiv našli naslovi poput Kraljević Marko protiv Boška Buhe: Posljednji svrab, Kraljević Marko protiv Zdravka Mamića: Posljednji penal, Kraljević Marko protiv Halida Bešlića: Posljednji poljubac, kao i kombinacije udruživanja Marka Kraljevića sa različitim autentičnim srpskim herojima, npr. Kraljević Marko i trener Sale naoružani samo ez-šipkama osvajaju Bihać, zatim Kraljević Marko i Šešelj ručno bacaju atomsku bombu na Njujork, Kraljević Marko i F.K. „Crvena Zvezda“ iz ’91. protiv horde LBGT zombija, Kraljević Marko i Zmaj od Šipova protiv svih skandinavskih učesnica na Evroviziji

Uz ovakve ideje i iole kvalitetnu produkciju, ne bi puno trebalo da Marko Kraljević postane omiljeni junak cijelog Balkana (za početak), kojem bi se klanjale i nacije iz čijih redova dolaze njegove žrtve. U priču bi odmah bila uključena i logistika (sve sa ćiriličnom oznakom ®): školski pribor sa likom Marka Kraljevića – olovke i bojice u obliku buzdovana, šestar kao dva ukrštena mača; akcione figurice (Šarac sold separately); video igre za sve igračke platforme – posebne serije za japansko tržište „Samuraj Marko“; odjevni predmeti – majice sa autentičnim srpskim trbušnjacima, pancirni prsluci; seks igračke za dame i sve koji se tako osjećaju – umjetni penis Marko Kraljević u autentičnoj veličini (50 cm) kao i umjerenija verzija (35 cm, model „Marko je malo umoran“); proizvodi za njegu i higijenu – aparat za brijanje koji zaobilazi brkove, pasta za zube i vodica za ispiranje usta sa okusom šljivovice, i još mnogo, mnogo toga.

Naravno, ne može se ignorisati činjenica da su na ovim prostorima već snimljeni neki akcioni filmovi kao i filmovi o Marku Kraljeviću, međutim, iz izloženog je jasno da potencijal nije ni zagreban. Filmaši, imate li dovoljno guste brkove oko mošnica da napravite pravu stvar? Plan je jednostavan i lako izvodljiv, Bata Živojinović još uvijek u naponu snage (zar ste i pomislili da neko drugi dolazi u obzir za glavnu ulogu?), dovoljno (mu) je dva mjeseca teretane, steroida seoske hrane i ispijanja krvi mladih djevica i može da počne srpsko pokoravanje svijeta… za početak onog filmskog.

P.S. A još ovdje uopšte nisu spomenuti neki drugi akcioni segmenti života na ovim prostorima. Npr., jedna svakodnevna disciplina koja spaja iskrenu opasnost, neslućene nivoe uzbuđenja, dlakave nadlaktice, znoj i muškost – cijepanje drva! Sinopsis sigurnog filmskog hita: sreću se njih dvojica, pa uz rakiju počinju…
– Preko vikenda sam iscijepao 27 metara drva!
– Ja sam iscijepao 30 metara koje sam svojeručno složio!
– Ja sam prvo silovao medvjeda pa ga natjerao da složi drva.
– A ja sam svoje iscijepao malom sjekirom!
– Ti si koristio sjekiru?!

KINO UTISAK: Expendables 2 (Plaćenici 2)

Svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison smo čekali, čekali i u avgustu dočekali velikoplatnenu testosteronsku injekciju u vidu nastavka filma Expendables (odnosno Plaćenici, kako je to prevedeno kod nas). Posrnule zvijezde akcionih filmova, velike eksplozije – dodatno uvećane kompjuterskim putem, mačo dijalozi, bicepsi, tricepsi, cisterne krvi i vagoni čaura… po drugi put. Na kvadrat?

Dvije nesumnjivo najveće akcione zvijezde ’80-ih godina prošlog vijeka, samim tim i svih vremena, su Silvester Stalone i Arnold Švarceneger. I dok je Austrijski Hrast pored planine mišića imao mozak odnosno smisla za biznis i mjeru, Italijanski Pastuv je imao srce junačko i nebrušeni talenat ali ne i prave agente i savjetnike. Nakon uspjeha u akcionom žanru je, sa previše žara, htio da se ostvari kao svestran sineasta pa je pokušavao da se dokaže i bez bicepsa i tricepsa. To je relativno slabo išlo tako da je njegova zvijezda sijala tek uz pomoć infuzije u periodu od sredine ’90-ih pa do sredine prve dekade XXI vijeka. Različite uloge kojima je zajedničko bilo to da su sve bile neprofitabilne su navele Staloneta da se vrati onome što mu ide najbolje, bicepsima i tricepsima. Taj motiv je našao plodno tlo u njegovoj krizi srednjih godina (koja ga je pogodila u sedmoj deceniji života), tako da on prvo snima finalni nastavak sage o Rokiju a zatim i finalni nastavak sage o Rambu (mada svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison ne želimo da vjerujemo da je to stvarno kraj). Nakon nagađanja oko još jednog Ramba, Stalone je vođen ludilom altruizma odlučio da u svom narednom autorskom projektu (scenario, režija, gluma) ispuni snove svim ljubiteljima akcionih filmova i da pokuša na jednom mjestu okupiti najpoznatije potrošače steroida sa filmskog platna. I uspio je. I bio je to uspjeh.

Prvi dio Plaćenika je spojio „velike rivale“ iz zlatnog doba akcionih filmova sa nekim novim likovima koji gaze njihovim stopama. Rame uz rame su se našli Stalone, Švarc, Dolf, Miki Rurk, Brus Vilis a sa druge strane su tu Džejson Statam, Teri Kruz, Džet Li, Rendi Kotur… Plitak scenario, kompjuterska krv, uvođenje ženskog lika i emocija ka istom (krajnje nepotrebno), Plaćenici su bili daleko od savršenog filma ali je to najmanje bitno. Prisutna količina mačo treša (macho trash, prim. aut.) je nadmašila dekadu kompletne holivudske A produkcije, starci su de fakto i gdje je Jura pokazali đe se tele veže i svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison smo došli na svoje. Malo je ostao gorak okus zbog prekratkih epizodnih uloga gerijatrijskog odjela (Švarc, Rurk, Vilis) ali je odmah najavljen nastavak koji je obećavao još više… nepravedno zaboravljenih akcionih junaka. Nakon dvije godine nastavak je stigao.

Za razliku od prošlog filma, nedostaje Miki Rurk (čiji je monolog o zlim Srbima ušao u mitove i legende), Džet Li je nakon deset minuta filma morao da ode da se pobrine za svoju porodicu (pa se ne pojavljuje u ostalih 80-ak minuta filma), a tu su kao pojačanje Žan Klod (kao negativac, kao i u stvarnom životu) i Čak Noris (kao Čak Noris, kao i u stvarnom životu). Kao što je obećano, Švarc i Vilis su se ozbiljnije prihvatili svojih uloga, odnosno, prihvatili su se potrošnje manevarske municije iz vatrenog oružja, mada su obojica čitavo vrijeme bili u dugim rukavima što je svakako minus.

Priča je, kao i u prvom dijelu, jednostavna do apsurda: daleko u imaginarnim balkanskim zemljama Bugarskoj i Albaniji, zlikovci terorišu fin narod zarad svojih nastranih ciljeva a niko drugi do Staloneta i njegove ekipe ne može da to riješi. Potrebna je samo dobra volja i mala ekološka katastrofa u vidu uništavanja par tona baruta. Takođe, vrijedi spomenuti da je Stalone, nekim čudom, režisersku palicu prepustio nekom liku koji nije toliko bitan da mu se u ovom trenutku sjetim imena. Rezultat svega toga je…

ZNAČI, DA MI JE NEKO PRIČAO DA ĆE PRIČA BITI OVAKO JEFTINA, DA ĆE ŠALE BITI OVOLIKO LOŠE, DA ĆE POJAVLJIVANJE EKSKLUZIVACA (Švarc, Vilis, Čak) BITI OVAKO NELOGIČNO, NE BIH MU VJEROVAO. Nakon ovog filma Sharktopus djeluje kao drama po istinitom događaju. Naspram ovih likova Nikoletina Bursać izgleda kao seoski poštar. Štaviše, naspram ovih likova Kobra i Policajac iz vrtića djeluju kao radnici Administrativne službe grada Banjaluka. Svaki kliše je prisutan u tolikoj mjeri da bode jače od nepojavljivanja Rambo noža u četvrtom nastavku Ramba. Doduše, ti klišei su pucnjava, drugarstvo, vožnja motora, aviona, generalno, vitlanje polnim organom što je bio ideal heteroseksualnosti još od pećinskog čovjeka pa sve do pojavljivanja serije „Seks i grad“. Na svu tu smijuriju treba dodati i svjesni iskorak ka humoru, međutim, trenuci koji nisu predviđeni da budu šaljivi zapravo izazivaju najviše smijeha. Uz to, prisutno je dosta parafraziranja koje se odnosi na neke prošle uspjehe gerijatrijskog odjela ali nekadašnje hiperbole djeluju kao eufemizirane osnovnoškolske pošalice u poređenju sa ovim teškim bojama. To se posebno odnosi na scene Čaka Norisa koji se kao neočekivana sila iznenada pojavljuje i rješava stvar… više puta, a vrijedi napomenuti da je Čak obučen kao da su ga uhvatili na parkingu tržnog centra dok je sa ženom kupovao namirnice, samo sa manje šminke. Tako i glumi, glagol pod navodnim znacima. Stalone u toku filma ima samo jedan izraz lica, izraz beskrajne tuge, jedini koji može da postigne s obzirom koliko se izoperisao. U jednom trenutku se „od dragosti“ nasmijao sa svojim drugarima ali je i dalje djelovao tužan. Džaba, nikad on neće dobiti neku karakternu ulogu.

I dok je mlađi dio tima svoje uloge shvatio donekle ozbiljno pa tu ima nekih pokušaja glume – koliko im to povećan unos proteina dozvoljava, gerijatrija je svoje komotno mogla da odradi preko telefona. Švarc ne može da skloni osmijeh sa lica koji odaje da je on vrlo, vrlo zadovoljan tip („Daj da ovo završimo pa mi donesite tompus i zovite onu Meksikanku da mi popuši.“), Vilis je čitavo vrijeme u odijelu u pokušaju da se distancira od nezrelosti njegovih vršnjaka i nekvaliteta njihovih rečenica, Žan Klod izgleda kao djed (lice) i baba (tricepsi) Žan Kloda a jedini od matoraca koji se stvarno potrudio je Dolf, magistar i olimpijac. Iako u ovom nastavku ne prelazi na tamnu stranu, sjena na Dolfovom licu je dovoljno mračna i za neki ozbiljan film, što ovaj svakako nije a i ne pretenduje da jeste.

E, sad, pored svega rečenog postoji jedan dokaz upotrebe određene logike prilikom sklapanja filma a to je da se u finalnoj verziji ne pojavljuje Novak Đoković koji je snimio neke scene „reketiranja“ zlikovaca u sklopu konačnog obračuna. Nema sumnje da će ta odluka naškoditi popularnosti filma kod ženske populacije uzrasta od 7 do 12 godina, no to je žrtva koja se morala podnijeti…

Realno, film je toliko loš da je na tankoj liniji između „toliko loš da bude dobar“ i „toliko loš da je stvarno loš“. Mislim, to je ukoliko stvar posmatramo racionalno, da su Plaćenici 2 jednostavno film. Mislim, moguće je i to. Da postoje ljudi koji ne treniraju tegove i ne žive za fajt i žele čitave mostove okruga Medison a vjetrovi tuge njihove su sluge. (Samo da napomenem da nabijem i njih i sve prijatelje Keri Bredšo, i pederske i nepederske.) Međutim, Plaćenici 2 nisu film. To je sreća, to je utjeha, to je slatki med koji je pčelica Stalone skupila sa livade sedme umjetnosti i životne filozofije, to je poruka naših prijatelja sa velikog ekrana koji kažu da je za sreću samo potrebno dovoljno veliko vatreno oružje, to je dokaz da je ljepota prolazna a pravi heroji nikad ne umiru, već stare i pretvaraju se u blijede sjenke samih sebe a naše je da ih trpimo i obožavamo. Plaćenici 2 su filmski ekvivalent Zdravka Čolića, postojana frizura iz ’73. a strije, ožiljci, bore i sijede su iz 2012. godine, na brzinu zakrpljeni hirurgijom „sve za marku“ i pošpricani Brutom. I kao takvi, Plaćenici 2 su odlična zabava (više zabava nego odlična), a ja moram makar još jednom otići u kino (sem ako se sutra na kioscima ne pojavi kartonsko DVD izdanje) jer prosto ne vjerujem u sve što sam vidio prvi put. Vjerovatno neću vjerovati ni nakon što to vidim drugi put…