Ovosezonski seks na velikom platnu I: 50 nijansi istog mutavog izraza lica

Ovu bioskopsku godinu su, makar što se tiče mainstream voda, solidno začinila dva filma koja snažno igraju na „kartu seksa“. Seks prodaje, činjenica. Od piva preko autodijelova do filmskih scenarija. U takvoj anahronologiji, ovi filmovi su posljedica, krajnja. Imaju mnogo toga zajedničkog, prije svega, oba filma su veoma loša, međutim, ne bi bilo u redu to reći samo tako…

jajebemzestokoPedeset nijansi sive odnosno Pedeset nijansi (Kristijana) Greja je ekranizacija istoimene knjige koja je zaludila žene širom svijeta i produbila/probudila lavinu interesovanja za blagi „sado-mazo“. Široka popularnost nečega podrazumijeva da širi krug ljudi to može da razumije/koristi. Obzirom da širi krug ljudi uglavnom obuhvata „prosjek“, u potrošačkom društvu to znači da su proizvodi široke popularnosti uglavnom ispodprosječni. Takav je i ovdje slučaj.

Radi se o poprilično mlakom i slabom filmu čija je fama napumpana uz pomoć tehnike „carevo novo ruho“ (divna riječ, ruho). U realnosti se u filmu ništa značajno ne dešava, to je samo još jedna priča na tragu drevnog motiva neobjašnjive zaljubljenosti u pogrešnog čoeka. U svemu tome, jedino što se može pohvaliti kao donekle kvalitetno jeste fotografija odnosno konzistentna kolorna stilizacija Anestezije Stil i njenog ljubavnog interesa, naslovnog dečka sa čelično plavim očima kao glečeri jezera Mičigen.

Ostalo je loše. Žestoko. Loše.

Gluma Kristijana Greja odnosno Džejmija Dornana se graniči sa glumom Roberta Patrika u filmu Terminator 2. Samo što je tamo Robert Patrik glumio robota. Retardiranost Dakote Džonson (ćerka Dona Džonsona nastala po principu „Niko čašu meda ne popi…“) u ulozi Anestezije Stil teško da bi bila nadmašena od strane čitave čete učenica drugog razreda srednje medicinske škole iz Vlasotinca pri susretu sa Miroslavom Raduljicom. Tako nešto se, vaistinu, veoma rijetko viđa, što je još samo jedna potvrda tvrdnje „danas svako upisuje fakultet!“, posebno društveni.

Sam lik Kristijana Greja je fascinantno bolidan. Lik je pangla. Pored već pomenute androidnosti uz izjave tipa „Ja jebem. Žestoko.“, „Ja sam takav!“, „Ti moraš biti samo moja!“ (kupio sam prsten, kupio sam pušku), tu je i kvalitetna nedosljednost u vidu gaženja svake moguće izjave u pogledu njegovog odnosa sa osobom ženskog pola imena Anestezija. Ne spava sa ženama, kaže, pa prespava. Pa mu još kučka podvali doručak, sve sa osmijehom. Pa ne jebe nego vodi ljubav. Emotivno. Žestoko. Emotivno. Uz to, njegova muževna figura na tragu Novaka Đokovića stvara isti efekat kao i guranje dva prsta niz grlo što ovo filmsko iskustvo čini posebno zanimljivim.

Film počinje nebulozno, traje nebulozno, sisa (allez, allez! sisa!) se pojavljuje u 43. minutu, tamo nekad poslije Kristijan kaže Anesteziji da ona ne treba da se stidi svog tijela (što i nije baš istina), i jednako kao što je počeo, završava nebulozno sa jasnom naznakom da će uslijediti još tisuću nastavaka koji će vjerovatno imati gori scenario od ovoga. Kojeg? Scenarija? Koji jebeni scenario?

Sve u svemu, radi se o dva sata visokobudžetne limunade naspram koje serija Bolji život djeluje kao Šekspirologija, sa dijalozima koji su sporiji nego usporeni snimci Aleksandra Vučića, apsolutno nijednim sporednim likom sposobnim da makar malo odvuče pažnju od retardiranosti dvoje glavnih likova, sve to poprskano nekolicinom izuzetno loše izabranih muzičkih numera koje povremeno prekidaju sveopšti filmski mrak nakon kojeg čovjek počne neobično cijeniti običan mrak. Na kraju filma je, za sve one sa „negativnom IKuom“ kao i za one koji pažljivo prespavaju kritična dva sata, „fejzbuk foto album“ najznačajnijih trenutaka te dirljive priče (koji kvalitetno zaobilazi sve scene veoma klasične penetracije koje su bile navlakuša za pristanak gledanja ovog filma) i to je čas kad sve one noževe koje je pažljivi gledalac sebi zabio u srce u toku filma treba izvaditi i zabiti ih još jednom.

Što se tiče „intrigantnog“ sado-mazo momenta koji jedan od bitnijih propagandnih oslonaca za ovu franšizu, realnost je da je svaki JNA opasač u svom životu napravio više štete nego kompletan podrumski arsenal Kristijana Greja.

Doduše, to je sve kad se ovaj film posmatra kao film, a Orkanski visovi se posmatraju kao vrhunski domet neprijateljske književnosti. Ukoliko se posmatra kao anti-film, stvari postaju znatno pozitivnije. U tom slučaju, Kristijan Grej je sa svojom nadbosanskom tupavošću kao stvoren za zaštitno lice kampanje „Šovinizam je u modi – smori svoju bližnju!“ a Anestezija Stil je, kako god se okrene, parametar za inverziju generalnog obrasca ženskog ponašanja.

Ipak, najveća vrijednost ove filmske atrakcije iz Nesmedereva je kvalitet psihijatrijske provjere koju ista nudi. Naime, „Pedeset nijansi“ treba gledati u paru sa pripadajućom heteroseksualnom partnerkom odnosno heteroseksualnim partnerom (jer ne može čoek da jebe čoeka… a ni žena da jebe ženu), ili nekom drugom osobom koju želite da testirate. Ukoliko uočite da se testna osoba ne smije. žestoko. (LOL. Hard., prim. aut.) u toku filma, to ukazuje da kod dotične/dotičnog ima ozbiljnih problema zglavom te da treba preispitati odnos sa navedenom strankom. Ukoliko uočite da se Vi ne smijete u toku filma treba da preispitate sopstvenu zglavu.

Drugi dio ovosezonskog seksa na velikom platnu (uskoro): Ljubav 3D

Advertisements

Svježe mudrosti III

„Mladost je rezervisana za glupost, starost nije rezervisana!“

PRETHODNO: SM II

Remont!

„U nedostatku napretka, potrebna je bilo kakva promjena.“

091020151365Priča prva
U kući bez fasade živjeh čitav život i ništa mi nije falilo, sem stvari koje su očigledne svima sem meni. I onda dođe fasada. Mjesec dana skele oko kuće, snijega od stiropora, šuta i fleka svih vrsta na površinama svih vrsta. I ode skela prije ima eto onoliko malo dana. Ima još par elektro-radova da se odradi, ostalo je još malo nekih fleka, šuta za otkantati, fasada nije savršena ni nakon nekoliko sitnih popravki, ali je gotova. To je, što je. Pomalo mi nedostaje sivi soc-realizam siporeks blokova koji su sad sakriveni debelim slojem stiropora i plastične mase, međutim, realnost je realna naspram romansiranih sjećanja: kao što nisam naročito provodio vrijeme gledajući u siporeks, tako se nisam ni pošteno zagledao u ovu veliku breskvu. To je posao za komšije i prolaznike.
Inače, boju je odabrao moj brat, selektivni daltonista: razlikuje boje, ali ne razlikuje kombinovanje lijepog od ružnog u tom domenu. Na moj komentar kako sad kuća izgleda kao sve ostale on replicira da je to baš dobro. Elementarna razlika u mišljenjima.

Priča druga
S vremena na vrijeme zađem u neki frizerski salon, unatoč izrazitom nepovjerenju prema toj sorti ljudi, frizerkama, inače poštenom ženskopolnom stubu srpskog društva (muškopolni stub srpskog društva su konobari). Skratiti kosu zarad redovnog održavanja. Iako dugu kosu praktikujem više od polovine svog mladog i neiskusnog života, smatram da treba postojati neka mjera: dužine, čistoće, urednosti. Svačija kosica = slobodica, međutim, estetski posmatrano, kose duže „od pola leđa“ uglavnom ne izgledaju dobro. Kosa ipak raste iz glave i vezana je za nju, treba biti mobilna sa njom i kompatibilna. Vući kosu za glavom…
A ja sam se bio poprilično opustio, dosta je kose izraslo, izlomilo se. Problem dodatni je da kosu rijetko nosim puštenu, što za istu predstavlja stres i bol. Pa da joj pomognem skraćivanjem. Prilikom ulaska u frizerski salon morao sam napomenuti da ne ulazim greškom. Rekoh da se skrati 20-25 cm, na šta ljubazna frizerka zgrabi jedan pramen. Pitanje: Ovoliko?, odgovor: Može još 5 cm na to. Brzo je to išlo, već nakon nekih 7-8 minuta ustajem iz stolice i gledam leševe pramenova na podu. Tu je ogledalo ali kao da nije. Prolazim rukom kroz kosu, „lakši sam za 100 kila“. Dolazim kući i razmišljam šta sam to uradio. Stižem i pred ogledalo. Konstatujem da sad izgledam kao mladi Rade Šerbedžija ili, ako skinem šešir i erotično pustim šiškopramen sa jedne strane, kao mladi Neša Galija. Kao i obično, opet sam se zajebao. Iz već navedenih razloga (R. Šerbedžija i N. Galija) ne objavljujem sliku.

Priča treća
Prva žrtva jesenjeg nedostatka napretka je bio upravo moj rođeni. Blog. Ovaj ovdje. Mada je bilo još ljeto kad sam krenuo čačkati po istom. Vizuelni aspekat je pretrpio inverziju, sad je „bijelo na crno“… zapravo, slova su siva. Zaglavlje je modernizovano u modernističkom stilu a možda najbitniji detalj modernizacije je (veoma vidljiva) crvena boja koja sad označava veze ka sadržajima na drugim lokacijama odnosno hiper-linkove. Volim crvenu boju i generalno crvena-crna-bijela… DEJO GENIJE! Čini mi se da nije naročito naporno po oči u slučaju dužeg zadržavanja. O tome sam dosta razmišljao, ali džaba razmišljanje kad se ne zadržavam duže na istom.
Što se posla „ispod haube“ tiče, i tu je urađeno ponešto. Modernizovane su stranice koje se nalaze sa strane, i to ne samo slikama. Stranica Domaćin sada sadrži moju najkraću moguću smislenu biografiju (moja najduža moguća biografija je čitav ovaj blog). Stranica O blogu je donekle skraćena u odnosu na prethodnu verziju, ponekad valja malo skratiti. Sa druge strane, stranica Sadržaj je brutalno unaprijeđena i proširena, ona sad nudi pomoć pri pokušaju opštesnalaženja na ovom blogu. Na kraju je, sasvim zasluženo, stranica Dodatne aktivnosti domaćina bloga koja nije doživjela nikakve pozitivne promjene, pošto sam „spao sa radara“ u tom nekom domenu. Generalno sam mišljenja da smo, što se kolumnizma i novinarstva tiče, „mala bara sa puno krokodila“, a pisao/ne pisao, teško da ću pomoći nekome da bude pametniji… mada, to nije razlog da batalim blog. Čitamo se.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIV

Ako bismo morali jednom riječju opisati teretanu Sokolskog doma i njenu misiju, to bi morala biti neka jaka riječ. A nema jače riječi od riječi jačanje. Ta riječ je maksima teretane Sokolskog doma. Jačanje kapaciteta, jačanje u svakom pogledu, jačanje tijela, jačanje duha, jačanje da čoek bude spreman za vlakanje, ovog i onog tipa…

Zarad jačanja, onog koje se ne tiče fizičkih sposobnosti, trener Sale svakodnevno za mlade i stare vježbače priprema različite izazove i provjere opštenarodne spremnosti. Dok se neki izazovi tiču domena opasnosti zapadanja vježbača u stanja emotivne pomjerenosti prema osobama ženskog pola (što je već spomenuto na nekim časovima Seksualnog vaspitanja), velika se pažnja posvećuje i psihičkoj pripremi za situacije opasnosti u sigurnosno-bezbjednosnom domenu na širem planu.

Dok čitav svijet pod čizmom zapadne propagande kleca od tzv. prijetnje islamskog terorizma (a za to vrijeme teretana Sokolskog doma proslavlja 11. septembar kao „Dan savezničkog napada na SAD“), trener Sale se drži stare škole i metoda ispitanih kroz milione i milione šamara zadatih pravilno osumnjičenim licima u mračnim podrumskim prostorijama stanica milicije širom SFRJ… Pored unutrašnjeg neprijatelja, postoji još samo jedan dostojan protivnik – Švabe!

Opet, trener Sale ne bi bio trener Sale da ne integriše neka nova iskustva u zadatke, efektivno unaprijeđujući iste na nivo dostojan vrhunskih tajnih službi današnjice. Pri tom se koristi svim sredstvima, ne preza ni od tabu tema zarad izazova, pa makar svi znali gdje su granice odgovora na pitanje „može li čoek jebati čoeka?“ (i varijacija na tu temu). Jedan takav tipičan izazov ovako izgleda u praksi:
– Kažem ja ovima danas, sad da nas ovdje napadnu i okruže Švabe i da kažu, strijeljaćemo vas ili da nam popušite, šta biste vi uradili? I kaže onaj jedan blentavi da bi rekao da ga ubiju, a drugi kaže kako bi on odgrizao [penis kletom Švabi, prim. aut.]… – trener Sale objašnjava ukratko postavku hipoteze koja se obrađuje.
– Ja ne bih da me ubiju! – jedan će od razumnijih prisutnih vježbača.
– Tako je! To je dobro razmišljanje! – pohvali ga trener Sale i potapša po ramenu.
– E, ja bih rekao da me strijeljaju! – uzvrati kontrom Rus Adem zvan Bonđi.
– Pa jes’ ti blentav?! – brecnu se trener Sale, dižući nivo tenzije testiranja.
– Bolje da me ubiju odmah, nego da me ubiju nakon što im popušim! – rezonuje Adem svoj izbor.
– Ma je li, al’ ti tako izgineš odmah a ja im lijepo popušim i ostanem živ, pa tebi dođem na čorbicu [misli se na čorbu na daći – sahrani, prim. aut.], a ono mater briše onaj grob i kuka, pa što ga ne popuši, crni Ademe, i ja sam ih popušila iha-haj pa mi ništa nije bilo! Jaooooj, jaoooooj! – zaključi trener Sale jedan krak razvoja hipotetičke situacije veoma vjernom imitacijom klasičnog narikanja.

I dok su svi prisutni zastali na trenutak da analiziraju svoje bilješke nakon iznešene završne riječi, mladi Mitar se prvi presabra i prelomi tišinu:
– Ja bih im rekao da me ubiju!

Za to vrijeme na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „Izdaja“ Anikić otužnog pogleda se obrati radnici u prodavnici obuće: „I ove su mi velike, dajte mi broj 40 da probam…“

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIII