Dva upitnika: baba Stanija incertus, mali ljuti čoek incertus plus

I tako je mom ocu palo na pamet da nakon cirka oko 50 godina babu Staniju, moju prababu, obraduje slikom na nadgrobnom spomeniku. Fiks ideja, jedna u nizu, gdje je prefiks fiks možda malo nepotreban obzirom da dotični nema nefiks ideja. Samo je problem, nemamo baš Stanijinu sliku. Mislim, babe Stanije, ne ove nesrećnice što se slika gola za internet.

Ipak, fiks ideja nije bez razloga fiks, davljenik se i za slamku hvata, zadatak je pregledati nepreglednu arhivu slika kod Ladija. Što je trajalo. Ipak, dobra zanimacija, te slike… fotografije. Sjećanja i tako. Pregledom, upitnici se nižu, potvrdnog odgovora nema. Neidentifikovane starije žene na fotografijama, nijedna nije Stanija… kadli tamo stani pazi vidi gledaj u jednom trenutku na jednoj slici predočenoj fiks idejnom čovjeku.
– To je Stanija! Mislim da je to… nisam siguran.
– Majku mu, kako nisi siguran?
– A otkud da znam… Može biti ona, a možda nije.
– Pa čekaj malo, ako nisi siguran, onda možemo uzeti sliku bilo kakve babe pa staviti na spomenik, kad svejedno ne znamo kako izgleda.
– ‘Aj ne pravi se pametan! ©

Nego, ‘aj što smo oko babe Stanije 50% sigurni da ne znamo da li je to ona ili nije, za malog ljutog čoeka smo čak i u većem procentu sigurni da ne znamo ko je. Jedino je sigurno da dominira slikom, toliko da je majstor fotograf izgubio iz vida da bi se i glave ostalih trebale vidjeti… sreća pa nije na onoj slici gdje mislimo da je baba Stanija.

Ni Olova, ni Trnova

Tamo neki onaj januar, visok datum, tanki novčanici zaposlenih nesretnika – seksualni život za taj mjesec na izdahu. Nije baš proljeće u Nišu, ali otanka zima bosanska, bi; sem kad je gruvalo kao na razglednicama. Do Bihaća i nekako, vrijeme je htjelo pa nije, pošlo a da ne zna da li je došlo; preko Prijedora i Novog smo došli.

Sitna kiša je kvasila siv dan, u magli je Plješevica, snijeg je neki krut ostao podno. Sa Garavica Klokot je izgledao kao moćni Amazon, što se odozgo topilo polja je potopilo. Na Uni patke kao vrapci (a vrapci kao žabci), u restoranu ćevapi nikakvi („al’ standard“), sve što je – tu je, samo nema onoga što je bilo a nikad više biti neće.

Turizam i nije bio neki – ali šoping kvalitetan – a već je vrijeme da se krene; put za Jug, ovaj put. Veče donosi novu (51) nijansu sivog, blago je penjanje odmah, Gorjevac prema Dubovskom. Povremeno se pojavljuje i nasmijan mjesec, valjda da osvijetli vukovima da bolje vide medvjede. Počinje snijeg; na autu su ljetne gume, jedine koje imamo.

Dublje u noć, magle na prozorima nema; grije klima, ugodno je, unutra. Duga svjetla bolje ne paliti, samo se vidi duplo više pahuljica koje lete u susret. Snijeg se prima za asfalt, svako skretanje van tragova prethodnika je posao za malog remorkera. A prethodnika nema na vidiku, kao ni sljedbenika ili bilo koga na toj nesretnoj cesti.

U jednom trenutku, muzika prestaje – uređaj se pregrijao; na disku prva pjesma Pink Floyd – Wish You Were Here, a takav je i ostatak – ona izabrala. Nastavljam u tišini da vozim, ne znajući gdje, ne znajući kako, držeći volan kao… mnogo asocijacija od kojih su neke i pristojne. Na suvozačevom sjedištu, ona spava u toplom mraku.

 

Dvokomponentno ljepilo: bez stranih pojmova

Pita mene stari mogu li ja odvesti (motornim vozilom) staru na pregled narednog dana. Mogu, naravno, i (za) manje bitne stvari, kamoli za pregled (u zdravstvenoj ustanovi). Odlično, kaže on, taman da može ići brati gljive. Radi se o čovjeku koji i nakon par godina branja gljiva – što je prirodna posljedica izmišljanja novih načina bježanja od odgovornih poslova – zna doći kući pa na internetu tražiti da li su jestive gljive koje je ubrao. Osjetio sam se blago prevarenim, iznenađenim i uvređenim.

Narednog dana, Zafira, stara i ja; to je ta ulica, nađoh iz prve – prva gradska zona.
– Na kojem je broju ta zdravstvena ustanova?
– Ne znam.
– Pa kako si krenula a ne znaš?
– Ma…
– Pa dobro, a kako se zove?
– Ne znam.
– Čekaj, krenula si u zdravstvenu ustanovu za koju ne znaš kako se zove?
– Ma kako ću ja to znati?! Danas treba svi da pričaju engleski pa da znaju to pročitati! Tri neke riječi ima… sve strani pojmovi.
– Pa dobro, kakve god da su tri riječi, možeš ih zapamiti, posebno kad ti treba…
– Ma…
– Nema veze, idemo polako niz ulicu, pa ćemo vidjeti već.
Kad smo došli do kraja (ulice), nema zdravstvene ustanove. Sjetim se da ta ulica ima još jedan krak, a onda je tamo – nema gdje drugdje biti, skrenem, polako… i eto nas. Vaistinu zdravstvena ustanova. Na njoj piše ime – slijedi besplatna reklama – „Preventiva medical“.
– Jesu to te tri strane riječi?
– Ma…

(Sadržaj ovog teksta je brutalno cenzurisan da ne bi isuviše ličio na jedan već postojeći.)