Povratak Android! Tapeta!

Prethodno: Android! Tapete! 1!

Nakon dvije godine drndanja Samsunga Galaxy Grand Neo, došao je odsudan trenutak: isti je proslijeđen dalje a ja sam – nakon nekog vremena korištenja rezervnog porodičnog telefona – obradovao sebe novim telefonom i moram priznati da je to lijepo. Umidigi One, novi nov telefon, koji sam sebi birao i neloše izabrao… S tim u vezi, pošto je telefon većinski nebijel, za razliku od Samsunga, izabrao sam prigodnu tapetu koja je takođe većinski nebijela:

 

 

 

 

 

 

 

 

Odnosno – otprilike ista ta fotografija samo sa „stereo“ efektom zamućivanja pozadine (tužno saznanje da su „dual“ kamere zapravo poprilično beskorisne):

 

 

 

 

 

 

 

 

Meni je postala tradicija da koristim crno-bijelu pozadinu za zaključan ekran, a kolor je standardna – po volji; klik na sličice će otvoriti punu rezoluciju (2160 x 3840); crne vinjete sa gornje i donje strane i c/b su Photoshop (neki je to preset u Silver Efex dodatku koji je baš došao do izražaja na drugoj c/b); kolor je netaknut, kako ga je telefon ulovio; autorske fotografije gramofona koji spava pod crvenom majicom…

E, sad, originalno sam planirao da pravim neki izbor (dobrih) fotografija i kačim na blog, kao da bi to neko mijenjao na telefonu, ali je činjenica da sam za dvije godine svega dva puta promijenio pozadinu i taj plan je logično neispoštovan. Ipak, novi telefon je zaslužio makar toliko, pa ako od neko od posjetilaca nema inspiraciju, sličice su tu da se poslužite…

Advertisements

Definicija: ženska zglava

Ženska zglava se obično nalazi iznad ženskih ramena koja su neposredno ili malo dalje od sisa (ale, ale! sise!). Ista je raznovrsnog oblika, uređenja i karaktera po nahođenju nositeljice, zarad izazivanja opšteg divljenja i pozornosti. U posebnim svakodnevnim slučajevima može biti ukrašena različitim vrstama nakita i šminke s ciljem privlačenja primjeraka protivničke vrste. U ženskoj zglavi žive đavli, šejtani i bjesovi zlodusi.

Primjer upotrebe:
– Šta ti je, jes’ dobra zglavom?

Prednosti i mane upoznavanja preko interneta („Love me Tinder, love me sweet!“)

Slušaj, Bojane, ovako ti je to bilo: subotom se dobro obučeš, sjedneš u auto i odeš u disko u Laktaše. Tamo gledaš šta ima gdje da valja onako, da isto gleda okolo k’o i ti, osmatra. Onda lijepo uzmeš jednu takvu i vodiš je gdje ima mjesta u mraku, pored puta, na njivu, šljivik i udri. Bode ona trava po guzici, ali boli te briga, kad baš krene smetati, malo se zamijenite, promijenite. Tu ti nju dobro izjebeš se vi dobro ispričate pa poslije toga svako na svoju stranu, znaš da je nikad više nećeš vidjeti, a iduće subote opet u taj disko u Laktaše…

tinderI to je tako nekad bilo, reče mi komšija, a sad je taj uvodni paragraf maltene za Recycle Bin (znate ono: „Pišem Vam po prvi put u nadi da moje pismo neće završiti u Recycle Bin…“). Elem, posljednja velika revolucija, poslije one koja se desila rođenjem Dijane Tepšić, jeste svakako informatička; kako svijetu, tako i nama, na margini. Mikroprocesori su se toliko smanjili da ih danas i fudbaleri znaju koristiti, a mali od komšije što je bog za elektrotehniku i kompjutere je usljed toga izgubio na svakodnevnoj vrijednosti. Iako se mikroprocesori i dalje smanjuju („Hvala vam, inžinjeri.“ – u potpisu, drugovi proleteri), ekrančići i pikselčići su predostupni svima…

Nekad je internet bio za profesionalce, informatika i druga tehnika, razmjena ideja i mišljenja, forumi, el. pošta, a onda su nekako došle žene na nj., malo poslije njih zgodne žene i… internet je postao znatno korisniji. Počeo je da služi za upoznavanje žena.

Prije društvenih mreža u današnjem obliku su postojale društvene mreže u pređašnjem obliku. Negdje nešto nekako… piše, pa ti vidiš šta piše, pa te zanima ko to piše. A ona sve gleda a ne da. Nema slike, nema tona, samo slova. Pa se dopisujete. Pa moraš znati pisati. Pa moraš znati lagati. Pa biti kreativan uz sva ograničenja koja su uglavnom bila grafičkog i fizičkog tipa. Što je bilo loše… ali i dobro. Jer, takvo upoznavanje je nudilo… upoznavanje. Što je bilo loše… ali i dobro.

Forumi raznih tipova (opšti, neprofesionalni i nespecijalizovani) su bili preteča društvenih mreža, a zatim je sa napretkom protoka kb/s došlo i do ekstenzije u vidu soba za ćaskanje koje su suštinski bile digitalna verzija spoja naslijepo gdje je isti bukvalno bio naslijepo, a korisnica ili korisnica muškog pola je uglavnom gledala u font FIXED.SYS. („Vrati se, vojvodo, tamo đe si četovo.“) Tu su dolazile do izražaja prethodne vještine uz dodatni uslov, brzinu. Već tad je postajalo teško za one sa ETF-a koji su nosili malo deblje tegle i sporije programirali Pascal. (Naravno, mali Boro toljaga nije imao tih problema.)

Tada su na scenu stupile društvene mreže u sadašnjem obliku odnosno najpopularniji foto album na svijetu zvan fejzbuk. Informatika je ošla u kurac pala u vodu. Samo je bilo važno zvati se Bil. (Upoznaju se Fata i Bil Klinton: – Fata. – Bil. – Bi, što ne bi, s predsjednikom.) Generalno je to poremetilo ljudske odnose, u toj mjeri da moderna psihologija trenutno računa ID, EGO, SUPER-EGO i FEJZBUK-EGO. Fejzbuk je prethodne varijante upoznavanja (biti brz i lijepo lagati; uočava se neka šema, prim. aut.) nadogradio gratis foto izlogom žrtve odnosno zahtjevom reciprociteta otkrivanja položaja i karata prije meča. Relativno nepovoljno, jeste, šta’š…

Trenutna furka na specijalizovanom polju za upoznavanje je desničarska aplikacija Tinder. Jer danas je sve aplikacija. Ista koristi podatke sa fejzbuk profila, po mogućnosti lažnog, povuče odatle slike i opšte podatke i načini zaseban indigo profil („Sliku svoju ljubim.“). Korisnica ili korisnica muškog pola na taj način upada u šešir a izvlačenje počinje definisanjem parametara pretrage unutar aplikacije (godine, pol, geografski položaj…) i listanjem rezultata. Nekad se morao liznuti prst da se okrene stranica kad je nezgodna knjiga, a danas ekrančići nemaju taj problem. Oni lijepi idu desno (suvim prstom), oni siromašni (politički korektan izraz za ružne ljude, prim. aut.) lijevo. I ako je neko iz desne grupacije udesnio korisnicu ili korisnicu muškog pola, može se krenuti sa pričom (a ista kreće metodom „ćao + smajli“), koja je opet na tragu svih dosadašnjih, sa razlikom te inicijacije koja je grafička i samo puki nastavak opšto-nedokučive činjenice da nije zlato sve što sija: sve počinje tom slikom „koja govori 1000 riječi“ a opet tih 1000 riječi ne mora apsolutno ništa da znači…

Dakle, upoznavanje putem interneta ima tu dobru stranu što ljudi imaju priliku da se upoznaju „na suvo“, zaštićeni od fizičkog kontakta koji je uzrok štokholmskog sindroma, te mogu da se – usljed latencije unutar komunikacije i naknadnog uvida u istu – jasnije izraze, definišu, isprave… da bolje sami sebe čuju i razumiju svoje potrebe. Jer u drugim uslovima, unutar nekih klasičnih životnih tokova i u standardnim situacijama (koje nisu „na suvo“ a počesto znaju biti jako mokre) ljudima treba po nekoliko godina da se upoznaju… što nije dobro, posebno ako se ispostavi da su ljudi blentavi.

Takođe, postoji još dvije potencijalne opasnosti dubinskog upoznavanja preko interneta koje nisu ekskluzivne za posmatrani proces ali se čini da u tim slučajevima imaju posebnu težinu. To su 1) dubinsko laganje: sasvim normalna pojava, samo u nenormalnoj mjeri, te 2) hemijsko neslaganje prilikom izlaska iz virtuelne sfere koje može biti usljed subverzivne upotrebe grafičkih elemenata tokom elektronske komunikacije (slike penisa u krupnom planu nisu mjerilo!), odnosno, hemija = fizička privlačnost tj. seksualnost tj. seksualna kompatibilnost koja je i dan-danas poprilično neistraženo područje i pored svih dostignuća Keri Bredšo. Te dvije opasnosti, usljed specifične pripreme terena prilikom upoznavanja el. putem, po otkrivanju obično imaju fatalne posljedice na odnos posmatranih jedinki, posljedice znatno teže nego pri naknadnom otkrivanju istih tokom „običnog“ upoznavanja (bez temelja nastalog el. putem), gdje postoji jedna drugačija dimenzija razumijevanja koja obračunava elemente neverbalne komunikacije što efektivno ima uticaj na razumijevanje odnosno evaluaciju razmijenjenih poruka…

U suštini, sa trenutnim nivoom IT odnosno multimedijalnosti upoznavanje putem interneta je upoznavanje. Pun krug smo napravili – opet na početku. (Prvi paragraf nije za bacanje, to je bila diverzija.) Jerbo: slika, lijep si, imaš priču, jebeš (to je ta šema, od pamtivjeka, prim. aut.). Obratno, ili izuzetan trud ili rukoblud. Na gubitku su samo kafane i to minimalno, jer filteri za retuširanje slika još nisu uznapredovali toliko da svakoga „ispeglaju“, te se korisnici ili korisnici muškog pola usljed nezajažljive želje za jebačinom razgovorom o omiljenim knjigama može javiti ideja da popije pet piva da bi korigovala kriterijume, kako pri digitalnom tako i pri analognom razgledanju. Ipak, većina toga se dešava na prvi pogled, prvi klik, prvu rečenicu… Druga šansa? Teško. Halo efekat je čudo, a to što postoje mogućnosti i kapaciteti… ne koristimo ih, niti ćemo ikad.

Otkad napokon!

galeb

Otkad znam za fotošop htio sam ovo da napravim.

Napokon sam to i napravio.

Zadovoljan sam postignutim.

Hvala Twitter profilu fabrike „Pionir“.

Inače, Galeb je bio prvi serijski proizvođen mlazni avion u SFRJ. Projektovan krajem ’50-ih godina XX vijeka, prototip G1 je poletio 1961. a za njim je slijedio dorađen G2 koji je i ušao u serijsku proizvodnju 1964. godine, u fabrici „Soko“ u Mostaru. Galeb ima službenu oznaku N60 što znači da je on školski/nastavni avion, a njegov (jednosjedi) rođak Jastreb je za „biznisa“, prevashodno izviđačke i borbene (jurišne) zadatke.

Galeb je u svojoj klasi i u svoje vrijeme bio priznat kao izuzetan školski avion i skoro polovina sklopljenih (ukupno 248 primjeraka do prestanka proizvodnje 1985. godine) je završila u Libiji, a i Zambija je nabavila manji broj Galebova i nešto više Jastrebova. Vrijedi spomenuti da je jedan primjerak Galeba G2 našao put i do hangara jednog od najpoznatijih pilota među glumcima, Džona Travolte.

Dok se o sudbini libijskih Galebova, usljed nasilne „demokratizacije“, može tek nagađati (bili su u upotrebi dok je bilo Gadafija, sad navodno leti još samo jedan), jugoslovenski odnosno srpski Galebovi su u ’90-im godinama XX vijeka sukcesivno povlačeni iz upotrebe ali su neki od njih prešli u privatne ruke odnosno vlasništva aeroklubova te lete i dan-danas… a čokoladu možete kupiti u svakoj bolje opremljenoj prodavnici.

Sviđanje je smrt zaljubljivanja

Kada ste se posljednji put stvarno oduševili? Kada ste se posljednji put bezbrižno zanijeli (u negravidnom smislu, naglašeno, usljed povratnog glagola)? Kada ste se posljednji put iskreno posvetili nečemu i zaboravili sve drugo? Kada ste se posljednji put zaljubili do ušiju, nepatvoreno i retardirano?

i-should-delete

„Novo vrijeme, drugovi, donosi sa sobom i nove zadatke“, rekoše onomad momci iz grupe Buldožer. Informatičko doba današnjeg trenutka je do konzumerističkog savršenstva dovelo drugi dio parole „hljeba i igara“. Brza hrana je izmišljena… ko zna kad, ali ona prebrza je svoj definitivan oblik dobila u XX vijeku, ne tako davno ali opet dovoljno davno da se integriše kao arhetip unutar kolektivne ljudske svijesti. Sa druge strane je duševna hrana, manje ili više hranjiva, u svim svojim oblicima…

U početku informatičkog doba, bilo je drugačije. Elitizam. ETF-ovci u kariranim košuljama uvučenim u Levi’ske sa Universalkama na nogama i sa teglama od naočala debljine zavisne od godine studija su bili kao članovi kulta, računarskog. Disketa 5,25″ na koju stane nekoliko slika gole ženske međunožja crnog kao screen saver koja se majkumuparsekundi renderuje na monohromatskom ekranu i najbolja igra na svijetu, Strip Poker. A bilo je tu i programiranja i prave informatike, dok mali Boro Toljaga jednom nije na 3,5″ disketi donio hrpu kolor slika gole Jenne Jameson sa izuzetno urednim međunožjem. Te slike su bile skinute s interneta, ilegalno, prosječno jednim klikom. To je bio početak kraja.

(Filmska montaža, ubrzan protok vremena radi skraćivanja dužine teksta…) Kolor. Šareno. Debelo pa lepo. Sve više megaherca i megabajta. Program sat kornjača koji se krekuje i onda na desktopu kornjača pokazuje vrijeme. Društvene mreže. Multimedija. Vijesti. Još šarenije društvene mreže. Brutalnija multimedija. Kraće i napadnije vijesti. Sve troje u kratkim rezovima. Sve troje kratko izrezano i preprženo u ulju. Fejzbuk! Oranice po ostalim internet stranicama koje su ostavili Fejzbuk plugovi. Sve počinje da liči na Fejzbuk. Ne sviđa mi se to.

Industrija zabave, manufaktura kulture, informativne agencije i ostali – novi zadatak: osvojiti bojno polje Internet; ciljna grupa: „prosječan“ korisnik. U međuvremenu je prosjek debelo opao a ETF-ovci su svedeni na ispomoć kad krekovanje programa sata kornjače poremeti registry bazu, tako da se bazično radi sa standardizovanim materijalom koji je oblika čovjeka programiranog za moždanu aktivnost ovce. Šareno. Šarenije. Kratko. Brzo. Efektno. Hamo, Pipa i ostala ekipa i gotova emisija. Sve se servira na blic, sve po želji prosječnog korisnika, izračunato preciznim algoritmima koji anonimno i neintruzivno prate njegovu internet životnu aktivnost. [Da, ali kako da ne, algoritmi zanemaruju vrijeme provedeno na porno stranicama… što i nije tako loše, prim. aut.]

Smjenjuju se slike brzinom svjetlosti, muzički singlovi postaju džinglovi, smiješne mačke se kote na ekranu, Sirija i Libija nikad nisu bile bliže, muškarac dana sve više liči na Belle de Jour (a i na Katrin Denev) a prosječni korisnik stiže samo da pomjera oči i slobodnu ruku toliko da klikne dugmić/gumb/puce na kojem piše „sviđa mi se“ (штоносекаже „лајк“). I sviđa mu se sve to, veoma sviđa. Tri minuta. Pet minuta. Ne, ipak tri. A onda to zaboravlja. I opet od nule. Topla voda, točak, Tesla… i gdje smo?

Mitovi i legende se raspredaju o dužinama. Ciklično se smjenjuju škole mišljenja, propagandna mašinerija nas većinom uvjerava kako dužina nije bitna… a ni trajanje. Ipak, jeste bitno. Jer kad traje… traje. Jer život traje, okus traje. Međutim, prosta matematika ovdje ne vrijedi. Nekoliko tih od tri nisu isti kao jedan od 45. Ni blizu. Jer taj od 45 se ne zaboravlja tako lako. On traje. On ne zaslužuje samo palac gore. Ni palčeve. Ni tapšanje po leđima, dobar si bio. On zaslužuje da se on njemu priča, pripovjeda, napiše knjiga… koju će možda neko pročitati.

Kada ste zadnji put pročitali neku božesačuvaj deblju knjigu bez slika, umjesto nekakvog članka na blogu? Kada ste zadnji put poslušali dugosvirajući muzički album na božesačuvaj ploči, umjesto što ste „kliknuli“ na pjesmu? Kada ste zadnji put pogledali neki božesačuvaj evropski film od tri sata, umjesto video klipa kukuruza? Pamtite li taj osjećaj koji se jednostavno ne može sabiti u „sviđa mi se“, tu masivnu erekciju koja se ne može sakriti, pamtite li ljubav sa velikim LJ u životu sa velikim Ž?

Program za fotošop

– Koji program koristiš za fotošop?
– Program za fotošop?
– Da, za fotošop?
– Fotošop.
– Za fotošop?
– Fotošop.
– Ali koji program?
– Fotošop.
– Fotošop?
– Da, fotošop. Tako se program zove, fotošop.
– Fotošop?
– Fotošop.

Inače, fotošop je uglavnom retuširanje.

MSN (Windows Live Messenger) – povratak iz mrtvih!

Jedan od svojevremeno najpopularnijih IM (instant messaging) programa, Windows Live Messenger odnosno MSN onomad, je u fazi nestajanja odnosno „mirne reintegracije“ sa programom Skype, kojeg je firma Microsoft kupila za neke solidne pare sredinom 2011. godine.

Skype se, ne znam kojom retardiranošću, nametnuo najširem krugu korisnika, tako da je Microsoft odlučio da njega zadrži a ukine MSN. Najava je bila da će MSN, sem u Kini, biti dostupan do 14. marta 8. aprila ove godine, što je potrajalo malo duže, ali, i oni koji su se opirali spajanju MSN i Skype usluga su tamo krajem aprila ili početkom maja „morali“ da pristanu da instaliraju „najnoviju verziju“ Skypea koja suštinski nije donijela ništa novo nego je samo bila način da se na prevaru deinstalira MSN i korisnik natjera da poveže svoj MSN nalog na Skype platformu.

Ipak, korištenje Windows Live odnosno MSN naloga unutar Skype okvira je poprilično autonomno, odnosno, postoji mogućnost razdvajanja naloga, te se MSN povezuje na posebne servere. Korisnici sa XP operativnim sistemima to mogu vidjeti ukoliko se pokušaju prijaviti na MSN servis uz pomoć u OS ugrađenog Windows Messengera (kojeg Skype ne može deinstalirati), a isto je bilo očito i ljudima koji koriste različite programe koji nude povezivanje na više servisa (npr. Digsby koji integriše MSN, Yahoo Messenger, Gtalk…). Međutim, MSN je MSN.

E, sad, zašto je MSN uopšte zanimljiv, odnosno, zašto ne Skype? Pa, MSN nema puno nekih prednosti na svojoj strani, realno. Izgled – kome se sviđa isti, integraciju „na klik“ sa Windows Live/Outlook/Hotmail poštom, te unikatne smajliće koji se mogu ručno unositi u program odnosno kreirati od sličica i animacija. Tako je to na papiru. U praksi još se doda stvar navike. Meni lično, iako imam Skype nalog, dotični program se ne sviđa, ne samo zbog stvari navike, već i zbog izgleda, kao i činjenice da tu negdje meni neko (dušmani!) pokušava da naplati nešto. IM koristim upravo zbog osnovne ideje – instant poruka, ne zanima me zvanje telefonskih linija, niti video i audio pozivi – svako radi onako kako je navikao. I, sad, dok se putem slušalica, mikrofona i kamere prenose poruke bez umaranja ruku (kucanjem), te aktivnosti obično traže više pažnje od standardnog dopisivanja pa je multitasking u vidu glasnog slušanja muzike, razgovora sa više ljudi istovremeno, ozbiljnijeg rada na računaru ili bilo kakvog rada uglavnom nemoguć… al’ opet, sve je stvar navike.

I u tom grmu leži (bogdan) zec. Za one, poput mene, koji su (bili) navikli na MSN, postoji rješenje povratka istom:

MESSENGER REVIVER (stranica sa opisom i linkom za preuzimanje)

Mali program koji zaobilazi Microsoftovu ideju uklanjanja MSN-a u svakom obliku, traži da li je isti instaliran na računaru (da li ga je Skype uklonio), te nudi mogućnost instalacije nekoliko prethodnih verzija. Bez prevelikog detaljisanja i objašnjavanja, dovoljno je reći da je na mom računaru za par minuta bio uspostavljen MSN odnosno Windows Live Messenger 2009 (14.0.###svaštanešto), isti onakav kakav je bio prije nego što ga je Skype uklonio, sa svim kontaktima, profil slikama i unikatnim smajlićima (Ramo, Ramo, druže moj).

Iako su MSN-u dani duplo odbrojani – prvo ukidanjem zvanične podrške/upotrebe, a zatim pretpostavkom da će serveri preko kojih se odvija sve biti ugašeni u martu 2014. godine, lijepo je makar na kratko (par mjeseci) vidjeti jedan djelić prošlosti, nasilno izuzet. U nekoj mjeri, to podsjeća na posjetu starim blog adresama putem Internet mašine za putovanje kroz vrijeme, poput šetnje kroz grad duhova…

Od Alije Sirotanovića do Apollo 11

Još od početka života na zemlji te pronalaska točka nekoliko stotina hiljada godina poslije, čovjek je težio velikim otkrićima, a pored velikih otkrića, još je više težio da neko ta velika otkrića otkrije umjesto njega dok on pije pivo i gleda utakmicu reprezentacije.
U skladu s tim, danas ću da na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari izložim svoje mlado nejako tijelo opasnom putovanju na rub granica nauke. Opasno zatrovan zlim sjemenom altruizma, zarad dobrobiti čovječanstva odlučio sam se za najopasniji od najopasnijih eksperimenata u nauci (dosad) poznatoj kao hemija: pomiješaću Sinalko, žuti i Sinalko, crveni u cilju za potragom krajnjih dometa gaziranosti u vještačkim bojama. Čuveni naučni estetičar Ou Džej je davno još rekla: „Samo hrabri su pokušali!“, a ću u ovoj prilici da kvadriram tu tvrdnju: „Samo hrabriji su pokušali duplo!“
Tako nam je za ovaj eksperiment potrebno:
– Sinalko, žuti 0,33l – komada 2
– Sinalko, crveni 0,33l – komada 2
– prazna plastična flaša od Keniade 2l – komada 1

P1070477-4Nakon što smo preduzeli sve mjere zaštite u laboratoriji, ugasili Aimp sa thrash metal listom, izbacili mačku iz prostorije i obukli crvenu pancirnu automehaničarsku majicu, možemo početi sa eksperimentom. Prvo ćemo sipati Sinalko, crveni u flašu od Keniade:

P1070478-4Sipanje vršimo pažljivo, sa objema flašama nagnutim pod tačno određenim uglom koji ovdje ne smijemo otkriti zbog prisustva CIA i MOSAD špijuna. Nakon što smo Sinalko, crveni usuli, originalnu ambalažu vraćamo na originalno mjesto a zatim počinjemo sipati Sinalko, žuti u flašu od Keniade:

P1070479-4Rezultat je, neočekivano, mješavina koja ispoljava svojstva narandžastosti i gaziranosti, a ovo je istovremeno i tačka u kojoj prestaje nauka a počinje žrtvovanje. Kao i u svakom ozbiljnom eksperimentu, došli smo do trenutka preispitivanja postupka, od same ideje („Šta ja ovo koji k. radim?!“) pa do rezultata („Šta sam ovo koji k. dobio?!“):

P1070482-4Kao što to kaže reklama za poznate automobilske gume: „Snaga je ništa bez kontrole.“, tako i mi možemo reći za ovaj eksperiment da je rezultujuća mješavina bezvrijedna bez degustacije. Zauzimamo stav za degustaciju sa lumbalnom podrškom „Mima Karadžić“ i puštamo da gravitacija učini svoje:

P1070483-4Neumoljivih 9,81 metara u sekundi na kvadrat vodi tečnost kroz određene dijelove govornog aparata kroz nekoliko sekundi, a zatim obustavljamo tu radnju da oštećenja po organizam ne bi bila trajna:

P1070484-4Eureka! Eksperiment se pokazao uspješnim! Utrošeno vrijeme i novac nisu bili uzalud. Dobili smo mješavinu koja ispoljava svojstva narandžastosti i gaziranosti a pri pijenju ima sve efekte MIRINDE: izaziva glavobolju, morsku bolest, suzenje očiju i upalu zubnog mesa i to po 80% jeftinijoj cijeni nego što je to cijena MIRINDE na benzinskoj pumpi u Doboju. Trenutak blaženog zadovoljstva naučnog radnika nad postignutim dostignućem:

P1070485-4Nauka je još jednom izašla u susret čovječanstvu i podarila mu alternativu. MIRINDA možda više nije među nama u onoj mjeri u kojoj je nekad bila, ali to ne znači da potraga za njom može stati. Naprotiv, na ovaj ili onaj način se moraju održati sjećanje na nju kao i efekti koje je ona proizvodila…

P1070486-4Eksperiment je zaradio najvišu moguću ocjenu, palac podrške. Troškove liječenja će da pokrije zdravstveno osiguranje Zavoda za zapošljavanje tako da su svi na dobitku, a posebno oni koji nisu učestvovali u eksperimentu…
Za slične ali i brutalnije sukobe sa naukom oči u oči, pratite nas i ubuduće u emisiji „Od Alije Sirotanovića do Apollo 11“, samo na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari. Dotada, živjeli!

Šta je to „mali momački auto“?

Samo ime kaže, mali auto za momke. Naravno, postoje tu neka dalja određenja. Idealno je da bude dužine oko 4,5 metra, može i više, a manje u rijetkim slučajevima (kad se nedostatak dužine može nadoknaditi samo ozbiljnim viškom konjskih snaga – znatno više od minimalnih 120). Dobro je ako ima samo dvoje vrata. Znači, coupé po francuski. S tim da je mali momački auto rijetko francuski. Uglavnom je njemački (ali nikad VW), povremeno italijanski, rijetko japanski. Ako nije sa dvoje vrata, što nije nužno minus, onda je cilj da mali momački auto bude što veći, sa što dužom haubom ispod koje se nalazi što veći motor koji, što nije nužno minus, ne bi trebalo da ispunjava bilo koji od postojećih standarda o čistoći izduvnih gasova. Takav motor, po mogućnosti, ali nije nužno, snagu prenosi na zadnje točkove što znatno otežava kontrolu malog momačkog auta pri otežanim uslovima vožnje. Usput, mali momački auto smije da guta samo benzin. Dizel i plin ne dolaze u obzir. Mali momački auto treba da izbija iz džepa što je moguće više novca mladom momačkom momku koji ga vozi i da ga konstantno unesrećuje svime sem samom vožnjom (potrošnja, održavanje, kvarovi). A kad smo spomenuli coupé, danas se svašta podvlači pod tim imenom, pa da se i to razjasni. Znači, iako nije nužno, idealno je da mali momački auto bude coupé, a to jeste vozilo sa dvoje (ili troje vrata), sa što više lima a što manje prostora u kabini, tek dva komforna sjedišta za mladog momačkog momka vozača i suvozačicu i taman prostora za male momačke aktivnosti, te, nije nužno, iza ta dva sjedišta dovoljno mjesta za 2-3 manje životinjice pregažene na putu, a nikako dovoljno mjesta za odraslu osobu, ili, ne daj Fanđo, neodraslu osobu. Mali momački auto smije da prevozi samo odrasle osobe, eventualno odrasle osobe mentalno neodrasle, a nikako neodrasle-neodrasle osobe. Mali momački auto treba da bude nepraktičan u svakom pogledu. Treba da bude nizak tako da mali momački momak pati pri svakoj rupi na putu, pri svakom penjanju na trotoar a i da pri svakom tom penjanju otpadne neki dio. Mali momački auto treba da ima što manje tehnologije u sebi. Uz volan, mjenjač, pedale, eventualno retrovizore (posebno ne desni), tu su mogući kao pomoć pri vožnji samo brojač obrtaja, brzinomjer, pokazivač temperature rashladne tečnosti u motoru, eventualno pokazivač količine goriva, koji, nije nužno ali je u skladu sa principom, ne radi, tako da mali momački momak u svakom trenutku može ostati na pola raskrsnice jer nije nasuo. Benzina. Jer je siromah. A mali momački auto služi za što brži transfer iz tačke A u tačku B, što većom prosječnom brzinom i pri tom trošeći što veću količinu. Benzina. Podrazumijeva se da mali momački auto samim svojim izgledom pravi saobraćajne prekršaje, prije samog startovanja motora, a tokom vožnje od tačke A do tačke B to je dužnost i obaveza svakog malog momačkog auta. Smatra se da mali momački auto nije auto čijih bar trećina proizvedenih primjeraka nije u jednom trenutku završila u jarku, bila omotana oko nekog rasvjetnog stuba, u betonskom zidu i sl. a posebnom vrstom neuspjeha se smatra posjedovanje malog momačkog auta i uspješno izbjegavanje svih vrsta saobraćajnih nesreća. Mali momački auto je upravo za ispunjavanje malih momačkih snova koji obično podrazumjevaju prebrzu vožnju sa puno loših procjena. Tako je to i džaba, snovi su snovi. Ako nas već prebrzo tjeraju da odrastemo i prestanemo sisati (sisu), makar nas ne mogu istim principom otjerati u starost. I zato, mali momački auto.

kadet-ljubav