U saobraćaju… I

I tako, od semafora do semafora, gledam ja, gledam… gledam i kočim redovno… zbog radi ispred: krst na retrovizoru, Ostrog na kontrolnoj tabli, naravno, Golf. Naravno, žena. Naravno, krst i Ostrog joj ne daju da ubaci u treću brzinu. Naravno, jebem ti – ženo – majku, i tebi i onome ko ti dade da voziš.

Kad već paganke ne slave Sv. Trifuna, zaštitnika vinograda(ra)…

Svim ženama koje se zovu Mirjana (i osobama oba pola koje se osjećaju kao Mirjane), poklon za prozapadni Dan zaljubljenih: najljepše – tužne i manje tužne – ljubavne pjesme, uživo u teretani Sokolskog doma, u neponovljivom izvođenju Mitrovog strica Zdravka Rokija Kralja Une

Zglajzo/ošo u kurac/spao s baglama

Spremam sobu, otvaram ormar da stavim trenerku na ofinger, nigdje slobodnog ofingera. Matematički problem, ako se uzme u obzir da je trenerka imala svoj ofinger sa kojeg je skinuta/gdje je sad. Iz tog razloga vršim pregled situacije ofingera. Na jednom zauzetom nailazim na džemper, skoro pulover. Šta će džemper, skoro pulover u mom ormaru mladalački sportskom, i otkud džemper, skoro pulover u mom ormaru što bi rekli internet korisnici WTF GTFO. Sumnjivo.

A onda se sjetim da sam to ja nekad kupio džemper, skoro pulover sa idejom kako ću nekad nositi džemper, skoro pulover. Nekad koje nikad nije došlo. Zglajzo/ošo u kurac/spao s baglama, nema šta drugo biti.

Olakšavajuća okolnost: džemper, skoro pulover je original NITEX.

Morski plavi žal tuga i bol

Dođe trenutak u životu svakog čovjeka za opštu reviziju i retrospektivu.

(Ilustracija: taj čovjek može biti i žena tipa krajnje mala model djevojčica.)

To je ona nesigurnost u obliku tihe jeze koja gmiže po tijelu u dugim noćima bez psihoaktivnih supstanci, „Ko sam ja?“, „Gdje sam bio, šta sam radio?“ i ostala egzistencijalna pitanja od kojih je možda i najistaknutije ono „Šta bih učinio drugačije (za čim žalim)?“ (grešio sam mLogo zonfić). Realno, takav trenutak ukazuje na neki zastoj u radu, jer nema nazad, samo naprijed… mada može i sporije naprijed.

Buvljak u Manhajmu, divan, kao i Njemačka uostalom. Samo što na buvljaku slabo ima švaba. Dolaze naši da se druže, razni naši: crni naši, bijeli naši, Poljaci naši, Turci naši, Česi naši, svi su naši… Švabu prepoznaš po tome što je nešto zgrabio pod mišku i spreman je da to životom brani. Ostali su raja. („Mi smo ekipa.“ – Sport Vision PR.)

Kako me interesuje muzika, skupljam audio (CD) kompakt diskove, kad imam priliku nešto lijepo sebi da kupim tako da mi ostane za sportski život. A buvljak je za to idealna prilika. Elem, vrijedi napomenuti da je tamo selekcija poprilično stroga: do buvljaka malo šta dođe stvarno dobro, sem ako se ne zadesi neko da rasprodaje (dobru) ličnu kolekciju. U gajbama se nađu diskovi koji se nisu prodali u prodavnicama: singlovi, sezonske kompilacije, bezvrijedni pop, drevni šrot i viškovi megapopularnih izdanja, te je sve procijeđeno tako da u većini varijanti svaki stoti disk nečemu vrijedi…

Preturam jednu zelenu gajbu, nakon duge kiše ugledam dugu: Bon Jovi – These Days… Može! „Hey God“, divna hrišćanska pjesma, iako je Bon Jovi iz 1995. polovina Bon Jovija iz 1986. (bukvalno: kratka kosa – 12 kg manje, depilirane grudi – 19 kg manje, počupane obrve – 0,7 kg manje…). Odvojim taj disk, poslije nađem još nekog Phila Collinsa i Thin Lizzy… tri meni zanimljiva izdanja na nekih 300 komada i 10 minuta preturanja, nije loše, kad domaćin napomenu da obavezno pogledam jesu li diskovi u kutijama. Bon Jovi i Thin Lizzy odsutni, a Phil Collins CD je u kutiji… Al’ đe ću kupiti CD Phila Collinsa… Batalim.

Na istom tom buvljaku preturam još par gajbi diskova, i na dva mjesta nalazim istog tog Phila Collinsa, njegov prvi solo album (Face Value)… Biće da on tako luta po gajbama, traži svog humanoida koji će ga udomiti, brisati prašinu sa njega, nekad ga staviti u CD plejer (nemojmo pretjerivati sa pritiskom na dugme >). Ipak, ja tog dana nisam bio taj.

A realno, Phil Collins je napisao 23.422 pjesme koje su idealne da ih slušaš u svom sportskom dvosjedu dok sa vjetrom u kosi (ako nije kabriolet onda duva grijanje) i puloverom oko vrata ljutito ali zamišljeno, suženih zjenica ispod pilotskih Ray Ban ‘oćala, jezdiš brzinom većom od dozvoljene u zalazak sunca nakon duboko filozofske partije tenisa u ladanjskom klubu (primjer upotrebe u rečenici: „Priča o Vasi Ladanjskom“; eng. country club, prim. aut.). I često, dok tako u svom sportskom dvosjedu suženih zjenica nakon partije tenisa jezdim u zalazak sunca (ista rečenica kao prošla, samo malo fali riječi, pročitajte još jednom prošlu, prim. aut.), sjetim se tog Phila Collinsa koji me je svojim krupnim vlažnim očima gledao iz tih gajbi… Phile, Phile, druže moj. Pogriješio sam tad. Trebao sam te uzeti i donijeti u rodnu Bosnu, redovno brisati prašinu sa tebe (ili manje redovno). Imati. Voljeti. Ali nisam. Eto. Žalim. Za tim. I često se sjetim toga. To bih, da mogu, drugačije…

A ostalo, što sam zajebô, zajebô sam, a i nisam… samo jaši.

Ako već padaš sa ormana…

Tamo negdje oko mog 32. rođendana, koji dan prije ili poslije, ustanem, obučem se i vratim se kući a ono na stolu pored standardnih mita i korupcije me dočeka…

P111

Inače, standardni mito i korupcija od strane mojih roditelja za obavljanje kućnih prljavih poslova su kovanice od 5 feninga koje skupljam već duže vrijeme bez nekog naročitog razloga ali i za situacije kad nekog želim da unesrećim novcem. (Znate li kakav je osjećaj platiti saobraćajnu kaznu od 40 maraka kovanicama od 5 feninga? Naravno da ne znate. Odličan.)

Međutim, profilaktička sredstva poznata kao prezervativi odnosno kondomi dosad nisu spadali u mito i korupciju; spadali su sredstva za rad ali ih nisam nalazio na radnom stolu. Doduše, stvari obično nisu onakve kakvim se čine na prvi, drugi i treći pogled. Čitanjem između redova, priče postaju komplikovanije a podkontekst nerijetko ima više nivoa…

Naime, kondomima je istekao rok trajanja. Pored njih se nalaze zamalo bezvrijedne kovanice… slutim da je to neka šifra. Poruka…

Iz strane štampe…

Poštovani čitaoci bloga Gurao sam i šire stvari u uže stvari., danas će Vam biti predstavljen jedan tekst sa mog drugog bloga o jednom segmentu mog života koji je poprilično, subjektivno cijenim, odvojen od ovog bloga. Naime, pored toga što sam mladić u netakonajboljim godinama i imam svoja interesovanja u vidu dobre muzike, brzih kola, žena sa velikim grudima i generalno svega dobrog i zanimljivog, ja sam nezaposleno lice lošeg imovnog stanja koje se trudi da taj svoj status promijeni… sistemski. Tako sam napisao neke tužbe protiv različitih institucija a sudovi ne znaju šta će sa tim tužbama pa to razvlače, prekrajaju i smaraju. Ipak, napokon sam dočekao epilog jedne od tih… a još četiri su na čekanju. Evo na primjeru kako to izgleda…

 

KAKO SAM BRANIO REPUBLIKU SRPSKU OD PRAVOBRANILAŠTVA REPUBLIKE SRPSKE

Zdravo! Moje ime je Bojan Vlajić. Ukoliko me ne znate, ja sam stara i ofucana reklama za mlade i nezaposlene – čest gost u štampanim i elektronskim medijima u neparnim (neizbornim) godinama; u slobodno vrijeme prosvjetni radnik bez ikakve šanse za angažmanom u prosvjeti (a i van nje); autor nekolicine javno objavljenih tekstova s plastično opisanim metodama zapošljavanja danas i ovdje… s jednom razlikom spram ostalih tekstopisaca: iza svojih stavova iznešenih u tekstovima stao sam tužbama, uglavnom protiv institucija Republike Srpske. I nije što sam stao – pa se hvalim, nego što sam nakon dvije procesne godine doživio konačan epilog jedne od njih… Ovo je priča o tome kako Švaba sa Svinjskim Očicama lažiranjem konkursa za prijem radnika krši Ustav RS i niz zakona, a mi ga za nagradu vozamo Škodom…

Jeste li čuli za onu „kad vidiš jedan konkurs u zgradi Vlade, kao da si ih vidio sve“? Ako niste, jeste. Moj prvi u istoj je bio 2011. godine (Ministarstvo prosvjete i kulture RS), a tužba po tom pitanju je već 15 mjeseci u nekoj ladici Osnovnog suda u Banjaluci, poslata poštom iz Okružnog suda koji se nakon 16 mjeseci ladičarenja i neposredno prije smjene Antona Kasipovića proglasio nenadležnim (ha!). Drugi, centralna tema ovog teksta, datira iz aprila 2012…

Standardna priča: Ministarstvo nauke i tehnologije RS, unatoč zabrani zapošljavanja u administraciji, raspisalo konkurs za pripravnika za odnose sa javnošću, nešto što smatram da je, uz pasarele, ultimativni doprinos Republike Srpske XXI vijeku. (Nikad dovoljno službenika za odnose s javnošću i pasarela.) Obzirom da sam zadovoljavao uslove, makar na papiru, prijavljujem se – uvijek mi je drago otići u zgradu vlade u NEŠPICASTIM cipelama… malo kontrasta onim tamo rođacima.

Sve regularno, oglas, prijava, poziv na razgovor, dolazak na razgovor. Kandidati kao kandidati, uvijek ih se držim podalje, da ne bih čuo glupe priče o konkurisanju. Za dva radna mjesta (drugo radno mjesto je neka još gora nebuloza od portparola) kandidata je sedamdesetak, tridesetak nas je u istom terminu. Ispituje tročlani žiri, ocjenjuju i procjenjuju profesionalne kvalitete kandidata. Predsjednik „komisije“ je poznanik, moj otac mu je nekad bio (fudbalski) trener što opet ne znači da smo ovce čuvali zajedno pa da u prvom minutu razgovora ispali „jebi ga, tako ti je to“ kao komentar na stanje danas. Inače, baš mi treba on, momak sa solidnim oštećenjem mozga od pretjerane upotrebe laka za kosu – zaposlen u zgradi Vlade, da objašnjava „kako je to“. Ja, jebi ga, ne znam. Elem, razgovor je trajao nekih 17 minuta, bar je tako diktafon u mom džepu pokazao; vrijedi izdvojiti da sam igrao potpuno otvorenih karata i rekao kako sam prethodno tužio Ministarstvo prosvjete i kulture RS zbog očigledno namještenog konkursa… Zašto pisati između redova.

Nakon nekog vremena je stiglo obavještenje o rezultatima konkursa. Kao i obično, nisam bio primljen već je primljen kandidat Sanda Desnica, na šta ne bih imao nikakvu primjedbu da nisam pažljiv čitalac novina. Naime, Sanda Desnica je 22. februara 2012. godine u dnevnom listu „Press RS“ predstavljena kao službenik za odnose sa javnošću Ministarstva nauke i tehnologije RS a zatim dva mjeseca kasnije primljena na to mjesto. Dakle, klasičan slučaj konkursa po mjeri, vidljivo „iz aviona“. Međutim, treba to OČIGLEDNO dokazati…

Koja je uloga sove (Zavoda za zapošljavanje RS)?

Koja je uloga sove (Zavoda za zapošljavanje RS)?

Standardno, ulažem prigovor u vidu pitanja „kako i zašto“, budući da uz obavještenje nisam dobio nikakvo obrazloženje te u zakonskom roku dobijam bodovnu listu kandidata gdje vidim da sam drugi… sa donje strane. Da već spomenuti „komisionar“ nije ispravio svoju ocjenu sa 0 na 1, dijelio bih zadnje a svakako i posljednje mjesto. Ipak, ništa drugo se i ne može očekivati, već je taj prigovor samo (obavezna) usputna stepenica do tužbe…

E, sad, znate kako kažu, „olovka piše srcem“? Tako i ja pišem te tužbe, obzirom da pravnik nisam i ne bih mogao biti… zbog tog srca. Nekako sam to sročio, izručio na papir svu tugu i bol i to uručio Osnovnom sudu u Banjaluci… a oni su opasno imuni na tugu i bol. Sudija Dragomirka Stanojević mi konsekventno nekoliko puta vraća tužbu na ispravak, što ne bi bilo tako sporno da zahtjevi i obrazloženja u tim njenim rješenjima nisu u ozbiljnom sukobu sa mozgom. Na prvo od tih sam odgovorio pristojno, a s vremenom su moji odgovori postajali sve vulgarniji – u granicama pristojnosti, jer se drugačije ne može. Valjda je nekad Dragomirka skontala da ne planiram odustati, pa organizovala pripremno ročište, na kojem smo za 10 minuta riješili neke stvari oko kojih smo se dopisivali mjesecima. Iznenađenje za sve prisutne (sem mene) na pripremnom ročištu je bilo kad sam rekao da ne tražim to radno mjesto, već da je moj cilj da konkursi imaju smisla; naknadno sam za to radno mjesto izjavio da je to jedna obična rupa u budžetu ali ako već konkurišem negdje, ne želim da me prave budalom. Ja budala nisam, za razliku od nekih aktera ove priče…

Naime, Pravobranilaštvo RS koje zastupa RS odnosno Ministarstvo nauke i tehnologije RS je uz odgovor na tužbu priložilo jedan jako bitan dokument, izvještaj „komisije“ o konkursu gdje se kao kvalitet kandidata Sande Desnice crno na bijelo navodi to što je „obavljala poslove službenika za odnose sa javnošću u Ministarstvu nauke i tehnologije RS“ te je upoznata „sa načinom na koji se obavljaju odnosi sa javnošću unutar institucija RS“, što su stavke koje je stekla na osnovu „ugovora o privremenim i povremenim poslovima“ kojeg je zaključila 17. februara 2012. godine, svega deset dana prije nego što se ministarstvo obratilo Zavodu za zapošljavanje RS sa „potrebom“ angažovanja radnika. Naravno, taj ugovor koji je ona zaključila je bio zbog „povećanog obima posla“, što zaobilazi javnu konkurenciju. I to je njima sasvim logično i normalno. Znači, budale iz crtanog filma… su administracija Republike Srpske.

Dragomirka ne odgovori na pitanje o razlici između zaposlenosti i obavljanja poslova...

Dragomirka ne odgovori na pitanje o razlici između zaposlenosti i obavljanja poslova…

Nego, iz Maroka se moralo dalje: nakon pripremnog komičnog ročišta uslijedilo je tragično glavno ročište. Mala soba 2 x 2, nasuprot mene Dragomirka Stanojević i njena nepismena zapisničarka, lijevo od mene neki iz Pravobranilaštva RS, momak koji je uspješno iskombinovao minđušu i špicaste cipele, desno od mene Sanda Desnica i njena advokatica iz skupe advokatske kancelarije, žena sa najtanjim usnama na svijetu. Ja povremeno pogledam njih, oni mene nikako. Objašnjavam Dragomirki koješta o konkursu i konkursima od Kulina Bana, ona kolači oči (nije žena upućena u ove moderne fazone: nepotizam, korupciju, nezaposlenost…), kasapi i parafrazira moju govoranciju nepismenoj zapisničarki, minđušar viče „prigovor“ a skupa advokatica čeličnim pogledom buši zid i hladi prostoriju bolje od klima uređaja. Vaistinu mi žao što nisam sačinio video snimak. Ja kažem OČIGLEDNO, oni kažu paušalno. Ja onda kažem Dragomirki da prosudi… i kraj. Potpisašmo zapisnike pa svako na svoju stranu.

E, sad, vrijedi napraviti malu digresiju zarad ilustracije koliki su zapravo cirkus naše institucije. U listu „Respekt!“ (#35, 10. jun 2013. godine) je objavljeno kako je čeoni glavati gospodin Ministarstva nauke i tehnologije RS, (napaljeni) Švaba sa Svinjskim Očicama, seksualno uznemiravao/ucjenjivao jednu službenicu za informisanje, do te mjere da je ona morala dati otkaz; Sanda Desnica na glavnom ročištu izjavi kako je dala otkaz. (Poaro? Holms? Neko?) Dodala je da je kasnije počela obnašati istu funkciju u Agenciji za informatičko društvo RS, autonomnoj sekciji za odlikaše unutar Ministarstva nauke i tehnologije RS. Tri i po zaposlena i službenik za odnose sa javnošću.

Fin, pristojan momak, svira gitaru...

Fin, pristojan momak, svira gitaru…

Nego, prođe zakonski rok za presudu a malo poslije toga dođe i presuda. Dragomirka Stanojević je zanemarila sve što sam rekao i priložio (npr. tekstove „Ministri dovode nove kadrove uprkos zabrani“ – o taloženju namještenika u ustanove i „Ministarstvu nauke i tehnologije mišljenje sa rezervom“ – gdje se ističe potreba sklapanja ugovora o privremenim i povremenim poslovima u skladu sa zakonom). Umjesto toga, presuda je bila kompilacija odgovora Pravobranilaštva RS i skupog advokata Sande Desnice, te sam po istoj proglašen dužnim 1.455 KM – 750 KM mom dragom entitetu (u šta su uračunati neki bonusi i gratisi jer se minđušar jako trudio dok je vikao „prigovor“) i 705 KM skupom advokatu Sande Desnice. Moram priznati da sam po prijemu presude razmišljao o tome da odem udariti nogom Dragomirku Stanojević, međutim, ta tri minuta su brzo prošla pa sam napisao žalbu Okružnom sudu zbog apsolutno bitnih povreda parničnog postupka i nepotpunog i netačno utvrđenog činjeničnog stanja te istu predao u zakonskom roku. Na tu moju žalbu Pravobranilaštvo RS nije reagovalo a skupi advokat je poslao neki odgovor kojim traži neke pare i spominje kamate. Želje su želje, nekima se i ostvare: ja sam se tako prilikom tuširanja trljao i ponavljao „hoću bicikl“ pa sam dobio bicikl; oni se nisu dovoljno jako trljali…

Nakon nekoliko mjeseci plava koverta, Okružni sud izražava svoje mišljenje: 180 stepeni. Nisam dužan. Oni krivi. Okružni se popišao na Dragomirkinu presudu. OČIGLEDNO je OČIGLEDNO.

Jeste li čuli za neki sličan slučaj?

Jeste li čuli za neki sličan slučaj?

Dakle, Okružni sud konstatuje da je ovom retardiranom metodom izbora kandidata prije izbora kandidata prekršen Ustav RS i Zakon o radu RS. Isto tako, prekršen je i Krivični zakon RS, Član 227. (ćorka!), prekršiše ga Švaba sa Svinjskim Očicama i njegova bedna piskarala, a da nisu trepnuli. Oni su sve to prekršili a branilo ih je Pravobranilaštvo RS koje se borilo protiv mene. A ja sam se tužbom protiv Republike Srpske zapravo borio za Republiku Srpsku, poštovanje njenih zakona. Poprilično dijabolično, zar ne?

I na kraju, zašto sve ovo… a na kraju i tekst o ovome? Zašto vrijeđam državne službenike, vrhunske potrošače kancelarijskog materijala, stvaram sebi neprijatelje? Zato što mi je stalo da temelj države u kojoj živim ne bude od govana. I sve ovo je neko morao uraditi, jednom. Taj neko sam, eto, ja. A šta tek ima da se uradi…

Logika Pravobranilaštva RS

Logika Pravobranilaštva RS

P.S. Nećete vjerovati, Švaba sa Svinjskim Očicama je i prije Sande Desnice imao službenika za odnose sa javnošću… a potpuno istog tog službenika je imao i poslije nje – provjerio sam telefonom. To je jedan provjeren momak čije je radno mjesto pošteno plaćeno. Ono što me zbunjuje jeste što je 7. jula 2014. godine opet raspisan konkurs za to radno mjesto…

Tako lijepa a tako…

Zašto ljude interesuje život bogatih i slavnih? Zašto postoje tabloidi? Odgovor je jednostavan: život bogatih i slavnih je zanimljiv, usljed bogatstva i slave. Tako i ja čitam te zanimljivosti (uglavnom gledam zanimljive sise bogatih i slavnih) pa naiđem na naslov „Tamara i Omar godinu dana bez seksa“. Kaže tekst:

Samo nekoliko dana nakon što je prekinula vezu s dečkom jer je snimio porno uradak, bogata nasljednica Tamara Ecclestone medijima je otkrila da njih dvoje nisu imali seksualne odnose čitavih godinu dana.

Njoj 28 godina i izgleda kao zmaj, a ovaj se zove Omar i ima na snimku da može, sa tamo nekom drugom. Ona je mislila da je do nje, da li mora smršati, da li je dovoljno lijepa, ovo-ono, a on se pravdao prevelikom količinom stresa i umorom… Teško je reći koga prvo treba udariti nogom u glavu. Ipak, otprilike je jasno koga treba jače udariti nogom u glavu. Reče Tamara i ostade živa:

SVE OSTALO JE BILO SAVRŠENO, SAMO NISMO IMALI SEKSUALNE ODNOSE.

Pas je jeo redovno, Ferrari je palio iz prve, Jadransko more je i dalje brutalno plavo, ruže su crvene, samo nismo imali seksualne odnose.

BLENTAVA, ništa drugo do BLENTAVA. Al’ nije to slučajno, mater joj Slavica je iz trećeg sela do mog sela. I džaba, ode u Rijeku, ode u London, Pariz, Njujork, Rim, al’ i dalje BLENTAVA.

Sarma je bila rijetka