Miroljub protiv Miroljuba

Pričamo nešto stara i ja, razvuklo se tematski poslije mog citata citiranja sa pijace recitovanja; sjedi čoek isti moj ujak samo duplo deblji te onako, više za sebe, kazuje:

„Umrla mi žena, mili pobro!
Crna zemljo, pritisni je dobro…“

(Naravno, interpretacija je slobodna, stare narodne.)

I otišlo je to u nekom generalnom smjeru, opštefilozofskom metafizičkom pa stara u jednom trenutku kaže:
– Pijaca, to je škola! A ne ovo što si ti išao!
– One debilane!
– Da, debilane!

Inače, u neposrednoj porodici nas je 75% prosvjetnih radnika.

Advertisements

In Memoriam, Stevo Dalmacija, zemljak

Pri jednom nedavnom pokušaju veoma nelegalnog parkiranja, zlosutno me na drvetu pored izabrane lokacije pozdravi smrtovnica. Umro je Stevo Dalmacija. U 85. godini, 20. avgusta ove godine. I bi mi neobično žao, i sad mi je.

Stevo Dalmacija je moj profesor sa fakulteta sa kojim sam imao posla na prvoj godini: Srpski jezik I, predmet koji mi je posljednji bio ostao nakon drugog semestra, položih ga tamo nekako krajem ljeta te očistih godinu da pređem na budžet – a na samofinansiranju sam bio zato što nisam mogao na prvi upisni rok zbog popravnog u gimnaziji, moram nekad napisati nešto o tome, ako već nisam (izlapio totalno).

Ipak, pored te neizvjesnosti i pratećeg uspjeha, Stevu Dalmaciju ću najviše pamtiti po jednom kratkom ali apsolutno legendarnom dijalogu nas dvojice, onomad.
– Vlajiću, odakle si ti?
– Iz Banjaluke.
– Ne pitam te to, gdje si rođen?
– U Banjaluci.
– Odakle ti je otac?
– Iz Banjaluke.
– Ne pitam te to, gdje je rođen?
– U Banjaluci.
– Odakle ti je djed?
– Iz Gornjeg Ratkova, sa Manjače.
– E, to te pitam. Mi smo zemljaci…

A Stevo, Dalmacija. Stigao nekad sa dalekog juga neki u Visoku Krajinu, prozvaše ga tako, Dalmacija. Profesor srpskog jezika. Stara škola, najstarija, u doba nepismenih lektora. Iskreno, mislio sam da će taj čovjek nadživjeti starost i vrijeme, i žao mi je što nije. Pokoj mu duši, zemljaku.

Fleš! A-a! Penji se na motku!

Kad mi je pala ta lopta pred noge, shvatio sam sve…

Cupać Jarmila, majku ti jebem, Jarmila Cupać… pa taj pojam zvuči nevjerovatnije nego prisjećanje da smo kao djeca u toku rata umjesto igračaka skupljali metke, između ostalog. Cupać Jarmila s nadimkom C.J. (Si Džej bez Parker što nije isto kao morski Džej Ramadanovski), moj prof. fizičkog tokom gimnazijskog školovanja. Cupać Jarmila odmilja „Mali divljak“, istureno krilo radikalnog androhomoseksualizma…

Kako je to rekao moj legendarni komšija Raka: „Ja kad sam došao u prvi i vidio pičke iz trećeg, znao sam da neću ostati normalan.“ Imao je on sreće pa nije ostao normalan. Elem, prvi je prvi razred gimnazije a pičke iz trećeg su djevojke mlade trećeg razreda gimnazije na času fizičkog vaspitanja. Banjalučka gimnazija je imala taj slatki, slatki kombinatorički problem prostorno-vremenskog planiranja koji je uzrokovao da počesto dva razreda moraju dijeliti salu za fizičko. Tako se znalo desiti da neki prvi razred dijeli salu sa nekim trećim razredom (princip par-nepar smjena). Iako tu djevojačku mladost trećeg razreda gimnazije smatram granično ilegalnom (recite NE pedofiliji), kad imaš 15 godina… to je malo drugačije odnosno odlično, i bilo je. A onda je u drugom razredu gimnazije došao novi razrednik Bavrlić Rodoljub zvan BA i saopštio nam kako je „naštimao“ da imamo fizičko sami. Da ne dijelimo salu. Sa pičkama iz trećeg razreda. Mi, posljednje pravo matematičko odjeljenje banjalučke gimnazije, 18 dječaka i devet djevojčica. On, naš razrednik, kreator rasporeda časova za školu. Ko će kome, ako ne svoj svome… traumu. Mi sami i ono (treće lice jednine, srednji rod) zvano Cupać Jarmila.

Nadimak „Mali divljak“ je bio uveliko aktuelan kad smo došli u te male ali čvrste šake, zbog navodno uspješnog bavljenja nekim sportom (ako nije bio i karate… ili gimnastika, aj’ znaj) ali i fizičkog izgleda koji nije odavao polne karakteristike (ali ni bilo koje druge karakteristike) nijednog od oba poznata pola. Mada, kad malo bolje razmislim, ako zamislim siluetu „Malog divljaka“, ta silueta nekako podsjeća na Brusa Lija. Hm. Nešto tako. Dobro.

Bilo kako bilo, djelovanje „Malog divljaka“ je bilo planski nehumano, posebno u našem dječačko-centričnom razredu punom matematičara (a kasnije i studenata prirodnih nauka) koji sami po sebi nisu imali lak put do bogatog (hetero)seksualnog života. Naime, „Mali divljak“ je prioritet davao sportovima koji uglavnom nisu bili fudbal a više su bili „gej je okej“. U četiri godine gimnazije, samo jednom smo na času fizičkog dobili loptu i dopuštenje da izađemo na školsko igralište da igramo fudbal. Bilo je to pred sam kraj gimnazijskog mučenja, lopta je bila izduvana, igralište nikakvo, a mi toliko razdragani da smo na putu do igrališta – staza od 30-ak metara – toliko urlali da smo automatski zaradili povrat u salu…

Dakle, nije bilo fudbala, ali je bilo odbojke i gimnastike, napretek. „Mali divljak“ je bio veoma oran da nas nauči svakoj varijaciji preskakanja konja, pa tako i nekim koje sam smatrao da su u domenu Velike gužve u Kineskoj četvrti te sam radikalno – kao madafakin Vojvoda! – odbijao i da ih pokušavam. Navodno da nije lako slomiti vrat kad si mlad, ili su bar drugi vjerovali u to. Nisam pokušavao ni da vjerujem. „Mali divljak“, koji je zapravo iz nekog istočnog uvoza (lako moguće iz Putinove klase na policijskoj akademiji), je provodeći gnjustne planove radikalnog androhomoseksualizma iz biblije Novog svjetskog poretka veoma pažljivo dozirao količine muških sportova i radosti, a počesto i prečesto je iste znao da uskraćuje i prekida povikom: „Momci, na motku!“

Ako je ko šta zapamtio šta se pamti ko od čega gimnazija fizičko mali divljak, bila je to motka koja nije bila motka već šipka. Za penjanje metalna vertikala od nekih pet metara, standard, svi ste je vidjeli, neki se penjali, neke se divile. Ali, motka. I na nju, momci. Pajebotebog, gdje su tad bila dječja prava?! Where was your god then?! Umjesto da se, nadasve hrišćanski [da malo ispoštujemo hrišćane, prim. aut] u nemogućnosti one bezgrešne varijante, djevojke uče na motku, momci su svako malo morali na motku, pa I onda kad nisu pijani došli na čas fizičkog nakon blok časa informatike u suprotnoj smjeni i traženja istine u vinu u međuvremenu [mada je legendarna iskazana hrabrost Jovanovića da u supijanom stanju pokuša uspon na motku i zaglavi na pola, prim. aut.]. Motka je opet bila spas za neke koji su fizičkom snagom iskazanom na motKi pokrivali jedinice iz gimnastike. Neki od tih su kasnije postali poznati blogeri, članovi teretane Sokolskog doma, iako se o njihovoj prošlosti jako malo zna…

Nije ta motka bila tako loša, ali je njeno nametanje bilo krajnje nesportsko i opasno. Sva sreća pa su to bila vremena prije Đogana, možda bismo i rekete fasovali, ali nismo; pikali smo tu odbojku, jedan divan beskontaktni sport kad ga igraju žene u šorcevima… bilo je tu i nešto košarke, pa je jednom prilikom „Mali divljak“ prilikom ocjenjivanja slobodnih bacanja izrazio negodovanje prilikom bacanja „iz gaća“ LOPTE PREMA KOŠU na šta mu je odgovoreno da je Radivoje Korać tako bacao LOPTE PREMA KOŠU pa može i jedan učenik, kasnije poznati bloger, član teretane Sokolskog doma…

I tako, kad mi je pala ta lopta pred noge, sve mi je to prošlo kroz glavu. Radikalni androhomoseksualizam „Malog divljaka“, podsvjesni uticaj motke na psihu pubertetlije, maliciozna pakost Bavrlićevog osmijeha pri saopštavanju rasporeda za fizičko vaspitanje, četiri godine paklenih fasadnih cigala… jebem ti loptu da ti jebem loptu, bijelo-plavo-žutu, sa đavoljim rogovima, kud pade pred mene, ma sad ću da je… vratih je djevojčicama da nastave igrati odbojku. Ne znaju one ništa, a i bolje što ne znaju, iako kapija pakla pod nadležnošću „Malog divljaka“ u svakom času može ponovo da se otvori…

Bogdan Zec I – Istorija kolizije

Gimnazija, mučan i težak period u mom životu. Bio sam mlad, nosio dugu kosu, pio alkohol, slušao Block Out, nisam trenirao tegove. Tko zna šta bi bilo sa mnom da nije postojao taj jedan čovjek koji mi je pomalo pio krv i tako činio da u meni ne zamre ona osnovna pokretačka snaga svakog Srbina (ili pripadnika druge nacije koji se osjeća Srbinom) – INAT. Taj čovjek je bio Bogdan Zec.

Bogdan Zec, profesor matematike u banjalučkoj gimnaziji, dosad se i zlatnim i rimskim i sitnim i svakakvim slovima upisao u sve anale, antologije, spomenare, đačke sastanke i rastanke. Njegov opušten pristup materiji, hod (i sako) u stilu Džejmsa Brauna, crveni obrazi i izjave nikog nisu ostavljali ravnodušnim. Obzirom da su gimnazijalci obično (bili) napredna i pametna djeca – makar naspram onih koji idu u druge škole – neke od njegovih legendarnih izjava su (još onomad) su završile na (tad modernom) internetu, pa slučajnom prolazniku ostavljam prostor za potragu za istim. Ipak, neke od tih izjava su dosad bile eksluzivno ne-internetske… dosad. Od njih vjerovatno najjača, a i najbolja ilustracija Bogdana Zeca, desila se u mom razredu…

Neko je silom prilika izveden pred tablu, da radi zadatak, što je i činio, veoma neuspješno. Bogdan Zec se bez riječi, mijenjajući nijanse crvenila na licu, neko vrijeme kretao sa jedne kontrolne tačke na drugu (krajevi prolaza između redova klupa), da bi, nakon konačnog zapetljavanja ispred-tabličnog osuđenika u trice i kučine, grunuo onako iskreno, altruistički, iz ljubavi prema majci Matematici (koja nije priča babe Joke i babe Stoje) koju je dotični (m)učenik na tabli (m)učio:
„PA NEMOJ ME, BOLAN, UNIŠTAVAT’! CRKNUĆU K’O(JI) ZMIJA!“

Da. Tačno je tako rekao. Šta drugo, sem nevjerice. Znam. Profesor matematike u gimnaziji. Banjalučkoj.

Elem, nije da Bogdan Zec nije bio zmija. Obarao me je na popravni tri godine zaredom, sa željom da me izmjesti iz matematičkog odjeljenja, gdje sam se, jasno je, greškom upisao. Tragičnom, naglašavam, greškom, ostajao sam u tom matematičkom odjeljenju, umjesto da se prebacim u susjedno jezičko gdje je odnos ženskih naspram muških bio 29:3. Ipak, u svemu tome, otpor prema Bogdanu Zecu mi je bio rijetka motivacija, a i nije da je on bio iskreno pod’l. Iako je, vjerujem, imao početni stav kako sam ja jedan gadan čupavi zlikavac, brkati cvijet zla iz zadnje klupe, vremenom je shvatio da sam neko ko je tu sasvim slučajno, gledam svoja posla, ne smetam nikome, i zašto me onda čačkati… Doduše, naučio je to na teži način.

Bogdan Zec je pribor za geometriju zvao „sprave“. To mi se bilo tako usadilo u glavu da sam skoro bio zaboravio da je to pribor. Elem, „sprave“ su bile jako bitne, njemu, a ja sam ih ponekad znao zaboraviti, što bi bilo propraćeno adekvatnim reperkusijama, koje sam ćutke trpio. Ipak, nije mi bilo svejedno, jer bih uvijek bio spomenut kad nemam sprave, a nikad nagrađen kad imam iste. Zato sam se jednom prilikom poslužio lukavstvom: kako sam sjedio u zadnjoj klupi, debelim slovima sam na zidu otprilike iznad svoje glave napisao „DANAS IMAM SPRAVE“, što je bilo vidljivo i iz američkog špijunskog satelita, a kamoli sa katedre. Napisao i čekam. Ulazi. Kao rafalom, pogledom strijelja razred, dok ne dođe do mene. Ustuknu, trznu se. Zacrveni se od bijesa. [A ja se smijuljim.] Sjede za katedru, upisa čas. Ustaje. Zadaje zadatak. Dolazi do mene.
– Vlajiću, šta ti ovo šaraš po zidu?!
– Profesore, nisam ja… [Smijuljim se.]
– Tišina! Ustani! [Ustao.] Šta ti ovo šaraš po zidu?!
– Nisam… [Smijuljim se.]
– Tišina! Sjedi dole! [Sjeo.] Nemoj više da šaraš po zidu!
– Prof… [Smijuljim se.]
– Tišina!
I tu je bila suština, kad god me je pokušao napasti, tako se završavalo, ja bih se smijuljio a on se crvenio. Stoga je i prestao da me napada. Ipak, ta simpatična teza-kontrateza me je povremeno budila iz dubokog sna u kojem sam se nalazio tokom gimnazije, tako da, njojzi hvala. A Bogdan Zec je, kao što rekoh, kasnije shvatio da sam ja sasvim korektan mladić, tako da je njegov ton bivao sve topliji i topliji – u politički korektnom smislu – ili se to meni tako činilo – iako su njegove ocjene konstantno bile iste – negativne.

Ipak, što je vrijeme odmicalo, tako sam i ja kontao, pronicao, te Bogdana Zeca shvatio i klasifikovao. Njegov neklasična terminologija (babe Joka i Stoja, zmije, jazavci…), povremena smušenost, mogućnost iskrenog iznenađenja i druge već pomenute osobine su za mene bili osnov za građenje lika na nivou Ćopićevog junaka, gdje sam ja tog lika vidio u njegovoj praformi: Bogdana Zeca sam vidio kako kao bosonogi dječak trči po livadi u Bosanskom Petrovcu, onaj dječak malo drugačiji od drugih, pametniji i glasniji, ali povremeno neshvaćen. Ali, iskren i nepatvoren, radoznao. Tako posmatrajući, bilo mi je lakše, trpiti i njega i majku Matematiku i ostale budalaštine u gimnaziji. I zato mi je i dan-danas drago kad ga vidim, štaviše, jedan je od rijetkih profesora koje pozdravljam. Ovi ostali (čast izuzecima, kao i uvijek) su bili i ostali bezvrijedne drkadžije.

Vezano: Bogdan Zec II – Rukoveti

Nekad je za sreću bilo potrebno samo 8

„U moje vrijeme…“ tamo prije, jebotebog, zamalo 20 godina, stvari su bile drugačije. U školu se išlo da bi se naučilo nešto. Posebno u onu osnovnu. Dalje, kako kome. I sad, da li je bilo bolje (za vrijeme druga Tita) moje djetinjstvo ili ovo sad, bespredmetno je raspravljati, ali, suština razlike se odražava u činjenici da sam ja u osnovnoj školi imao predmet Domaćinstvo, a ovi sad, umjesto tog istog, imaju Demokratiju. Zluradi bi rekli, isto je to, dva predmeta na D, oba beskorisna, al’ sjetiće se toga kad im više ne bude imao ko smotati pitu.

Nego, onomad je i Tehničko vaspitanje bilo znatno drugačije. Danas na nastavi Tehničkog vaspitanja maltene ne prijeti nikakva opasnost od povrede alatom, a nekad: srp, čekić, škrip, pila, šperploča, utičnica… bio je to Rambo 3 izazov u školskom kabinetu. Ipak, da spriječe krv i suze tu su bili prisutni izuzetno obučeni i školovani nastavnici, svaki od njih poseban, da ne kažem specijalan. I dok ću Seniju H. upamtiti po tome što me je za svog mandata vječito zvala Vlajniču, gdje to nije bilo moje prezime, ona nije tema ove emisije.

Paralelno sa Senijom, tamo nekad malo poslije smo dobili drugog nastavnika, kojeg se sjetim svaki put kad (na internetu) pročitam riječ awesome. Riječ je to iz engleskog jezika, pridjev, u knjiškom značenju strašan, užasan, ali koju mladi ljudi koriste u obrnutom smislu, da kažu kako je nešto jako dobro (kao što je onomad Majkl Džekson učinio sa pridjevom bad). Ta ista riječ se izgovara približno osom (срп. осом), približno kao što je to naš nastavnik tehničkog izgovarao… broj 8 (срп. осам). Goran je ime čovjeku, koliko se sjećam, stariji je bio malo onako, malo onako je došao sa strane – nije bio iz Banjaluke već negdje malo dalje od Banje Luke, ‘aj znaj. S tim u vezi, izgovor mu je malo bio kriv, a Klara Šuman te parabole izgovora bila je upravo u slučaju broja 8 (Hej, šoferu, kondukteru…).

Da li baš zbog numere Atomskog skloništa, ili ko zna čega drugog, ali to njegovo osom je nama djeci (što smo čučali ispod jorgana) bilo, u današnjem žargonu, vrh, ekstra. Svaku priliku smo koristili da ga navedemo da kaže osom. Na žalost, mjesečno 8. dođe samo jednom, u 8 smo dolazili u školu, nije nas bilo 8 u grupi (nego više), tako da smo morali smišljati alternativne metode navođenja. Jednom se desilo da smo, u iščekivanju nastavnika kojeg su i njegove kolege prozvali osom, kompletnu tablu (i okolni region zida) išarali sljedećim sadržajem: 8 8 8 8 888 88 88 8 888 8 88 8 88 88 8 8 (zamalo pa 666). Nakon prigodno smještene „zamke“, smjestili se u klupe i čekamo nastavnika. Isti ulazi. Osmatra. Zbunjeno konstatuje: „Šta ste vi ovo čitavu tablu ispisali sa osom?“ Na to kreće kanonada smijeha gdje su se neki morali pridržati za škripove da se ne bi srušili sa stolica, jedan onako pošten dječiji smijeh kao refleksna kontrateži školovanju koje je tuga, a nastavnik će na to, onako više za sebe: „Ma šta je toliko smiješno sa tim osom…“

Ni dan-danas ne znam šta je toliko smiješno bilo… al’ me smijeh uhvati kad god se sjetim. Za nas je osom bilo awesome.

Bogdan Zec II – Rukoveti

Tri brza dijaloga sa…

Idem tako jedno veče sa kesom jabuka u ruci, a iz suprotnog pravca nailazi, vraća se iz kafane.
-O, Vlajiću, kuda ti?
-U kurvanje, jabuke su mito i korupcija.
A Bogdan Zec nevera.

U mnogo pristojnije doba dana, susret u gradu:
-O, Vlajiću, kuda ti?
-Idem kući, treba da nešto pišem…
-A kad ćeš cure ganjati?
-Ne ganjam ja cure, ja ganjam žene.
A Bogdan Zec dupla nevera.

Na istoj lokaciji kao drugi, susret nakon nekog vremena a prije nekog vremena:
-Je li, da Vas pitam, Vi ono imate dvije kćerke?
[Bogdan Zec lagana panika.]
-Dddda.
-Kako se zovu?
[Bogdan Zec malo intenzivnija panika.]
-Bbbbboooojannna i Jjjjeeelllllennna. Ššššttto pitttašššš?
-Ma nešto sam ovamo radio u zgradi Vlade sa jednom Zec, pa reko’ da nije Vaša…
-Nnnnnijjje.
[Bogdan Zec olakšanje.]

Inače, Bogdan Zec je moj prof. matematike iz gimnazije, jedan od rijetkih iz te ustanove koji je meni mislio dobro unatoč tome što me je obarao tri godine zaredom.

Vezano: Bogdan Zec I – Istorija kolizije