LBGTQA… u muzičkom pogledu (iliti: Marija i Božo i njihove konsekvence)

Nedužno se vozih biciklom po gradu kad ugledah plakat za „koncert godine“…

Opšte je poznata stvar da sam ocvali mladić u najboljim godinama, što povlači za sobom činjenicu da sam nekad u drugom razredu osnovne na času likovnog vaspitanja imao temu „Desant na Drvar“, tako da mi je malo od ovog plakata proradio PTSP na onaj tamo rat… Ne na „Vadi pušku iz vitrine, spuštamo se do Prištine!“ niti na „Još i dalje leteće Orkani, ‘lepa vaša’ biće groblje!“ nego na onaj nadasve kardio rat gdje su Tito i ranjenici udarili temelje modernih maratonskih nature trail trka… samo što je Tito varao: imao psa, konja, voz, avion…

Nego, Marija Šerifović je zanimljiv lik. I Božo Vrećo je zanimljiv lik. Njih dvoje su dva zanimljiva lika.

Božo, peder iz Foče koji pjeva nekakve neo-sevdalinke. U redu, ima i to, jebotebog. Realno, peder iz Foče sa vrhunskim imidžom, sviđalo se to nekome ili ne. U današnje vrijeme je teško šokirati (Marilyn Manson je ultimativno pogurao stvari u tom pogledu), ali Božo to uspjeva kombinatorikom totalnog odsustva testosterona u fizionomiji, nadasve inventivnih komada odjeće koji najviše liče na opuštene pokrete kistom, poprilično originalnih tetovaža koje su „miš-maš“ svih mogućih tradicija i bradurinom koja može na bilo koju maskotu za pivo. Kao konzument pop kulture, odajem priznanje za taj segment lika i kidam nadesno.

Sa druge strane, Marija je prosječan korejski dječak koji nosi odjeću doniranu „Karitasu“, i to onu sa dna boksa, dok se razgrabi sve što valja. [U tom pogledu, ona je zapravo klasičan muškarac, prim. aut.] Građena je tako kako je građena, glupo bi se bilo izrugivati, dovoljno je samo reći da je genetski, na skali od Brigit Nilsen do zubatac iz Save, otprilike na podioku ‘rumunska gimnastičarka sa olimpijade 1986. nakon što je rodila 27 djece svom treneru’. I ona se bavi muzikom, za pojasom ima pobjedu na muzičkoj paraolimpijadi (Evrovizija), što je moguće posmatrati kao lubrikant za velike količine analnog seksa kojeg je svijet pružao Srbiji tih godina.

E, sad, Marijina muzika je bazično neki bezlični pop, aranžmanski je to moguće oblikovati na sve moguće načine, ona nije autor već samo interpretator i sve se pakuje po trendovima u datom trenutku a tu je ključan njen glas – izuzetan i dominantan. Glas nije naročito ženstven, štaviše, teško je reći šta je, ali Marija posjeduje tehniku i može pjevati skoro sve. Nasuprot nje, Božo jeste autor, gradi neki lični izraz na temeljima baštine sevdaha, sve se to produkcijski modernizuje veoma decentno, uz to „pjeva kao slavuj“… i meni je to potpuno neslušljivo, možda čak i više od Marije. No, to su lične preferencije koje su beznačajne, s obzirom da su Marija i Božo svakako među najpopularnijim muzičarima u ovom trenutku na ovim prostorima. Šta je onda problem?

Slijedi malo ubrzan kurs Istorije umjetnosti: muzika XX vijeka se od „klasične“ klasične muzike suštinski razlikuje u jednoj stvari, a to je poruka. Umjetnost ima svoje korijene u lijepom (bazično larpurlatizam) sa naknadnom tranzicijom ka društvenom angažmanu. Efikasnost trominutne pjesme je apsolutno superiorna nad svim drugim vrstama usmjerenog umjetničkog izraza. Protestne američke folk pjesme, revolucionarne pjesme u Evropi, rokenrol sa svim vrstama anti-poruka te transfer svega toga u pop muziku. Pop je, sam po sebi, potrošna roba, tako da se gro pop muzike bavi temama „ja tebe volim a ti mene ne (da li si otporna na sjekiru?)“ ali može uključivati i druge poruke sem ljubavnih. Ipak, ljubav je nadasve prožimajući segment života svakog čovjeka tako da se ne može baš istrošiti kao tema. Ali…

Marija je, koliko piše u novinama, peder. Ne znam pouzdano. Ne bi bilo dobro da znam. Ne znam ni da li joj je ženska neka mačka kao Brnabićkina ili neki skot. Ne bih ni da provjeravam. Božo je, isto tako, peder. Imao nekog momka za kojeg se htio udati pa ga ovaj ostavio zbog nekog lika koji ima još manje mišića. Bila pukla bruka po Foči. Ali, preživio je. I, jebu se i Marija i Božo [ne međusobno, mada bi to bilo jako zanimljivo… ili ne, prim. aut.], ljube i gube, vole i pate… i pjevaju o tome. I, to njihovo pjevanje je, ako se posmatra kao pop muzika – što i jeste – zabava od danas do sutra sa veoma ograničenim rokom trajanja, skoro pa „u redu“, loše ili manje loše, zavisno od trenutka i aktivnosti psihoaktivnih supstanci. Ali, ako se posmatra kao umjetnost, što muzika jeste, koja u ovom dobu apsolutno ne može da bude izolovana i lišena društvenog uticaja, poprilično je to sjebano…

Marija i Božo su pripadnici te šarolike LBGTQ + Androginija grupacije koja je veoma agresivna u svojoj propagandnoj misiji. Danas se propaganda uglavnom oslanja na profesionalne žrtve, ljude koji su ugroženi svugdje i svime, i taj je obrazac nadasve vidljiv pri bilo kakvom javnom istupu nekog predstavnika te „zajednice“, dok se simultano negira osnov života na zemlji (heteroseksualnost) i poziva na ljubav. U redu, ljubav je po definiciji uniseks pa je, matematički gledano, sasvim korektan izraz apsolutne vrijednosti kad bi momak rekao djevojci „volim te kao Božo Vrećo svog momka Sakiba iz Fojnice“, ali bi prosječna krajiška djevojka (po Branku Ćopiću: stopalo veće od broja 42) na to malo potegla nož, što i nije baš idealan izraz ljubavi, iako je čest na ovim prostorima [takođe sjebano, prim. aut.]…

Ultimativno, u pitanju je zapravo veoma staromodna stvar: prekid kruga života. Efektivno, LBGTQA isključuje sve što nije LBGTQA, a unutar LBGTQA ne može doći do prirodne zajednice komplementarnih elemenata potrebnih za produžetak vrste, već isti mogu doći u susret samo eksperimentalno, a tu, što bi rekli momci iz grupe Pero Defformero, tu nema ljubavi… a to je onda sjebano. I kad se tako stvari posmatraju, iz ugla teorija zavjere („možda je vlada, možda su Srbi“) o popularnosti i istaknutnosti mnogopomenutih dvoje pedera, situacija je jako dijabolična. Quo možeš da vadis, četrnaestogodišnja Srbkinjo kojoj se ne sviđaju ni srBska maika Ceca ni Riblja čorba? Slabo quo a da nije sjebano…

Večernje doze nervoze IV: Smirivanje uznemirujućim sadržajem

„Ovaj program nije primjeren za gledaoce mlađe od (XY) godina!“, a tamo…

I tako stoje te oznakice, (12), (15), (18), pa ovo, pa ono. Uznemirujući sadržaji, neprimjereni, za mlade i mlađe, jerbo valjda bi stari trebalo da su neuznemiromogući. A ono komplet podmladak podmlatka nacije uznemiren, a onda svi dalje uznemireni od njih: ovi (5), (10), (15), svi nešto posebni u svojim poremećajima, pa satraše oca i mater, satraše babu i dedu. Ne može se sa njima izaći na kraj, izgleda. A nečvrsti dovoljno za šamar, slabo napravljeno.

Nego, mi (30), (35), (40) smijašmo se tome kao mali, mislili da je to samo američka glupost, ali dođe i kod nas: klasifikacija/e programa i „roditeljska upozorenja“, da ne smiješ vidjeti golu pizdu i najčuvenijeg svjetskog negativca Ramba kako radi svoj posao. Naravno, kad imaš (12) samo te to i zanima. Kad imaš (15) i dalje te to zanima. Kad imaš (34)… to te zanima više nego ikad jer si se zajebao i oženio i to je posebna tuga za drugi tekst. Nego, ta klasifikacija, kod nas, u današnje vrijeme: simpatično, trulo i promašeno. Elitna prostitucija maltene zvanična grana privrede (uz prateće elemente koji nisu na naslovnim stranama), usko vezana uz vlast čiji se nosioci javno ponašaju kao makroi. To su upravo ti modeli ponašanja koji dobijaju oznakicu, zar ne? A eto ih, posvuda, nabijaju ih nogom niz grlo. Na to nema reakcije akademske zajednice (drkaju), kompletno je rasturen vaspitni dio školskog sistema a novinarski žargon – govor u medijima – je na korak od „brat je pao, brate“, ali zato prije prikazivanja Žikine dinastije ide upozorenje, da se podmladak ne uznemiri… PAJEBOTEBOG. Realno, u ovoj šemi stvari je uzaludno klasifikovati igrane i dokumentarne programe, jer su oni najgori na drugoj strani, omniprisutni i za njih nije dovoljno označavanje, već isključivo isključenje.

Ono kad pištolj nije dovoljan da se izraziš pa moraš šakama: Plan bjekstva 3 (2019), utisak

Sporedne uloge ne postoje, samo statisti koji postaju body count.Escaoe Plan 3: The Extractors

Svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison, ovo je naša godina: Rambo 5 uskoro stiže u kina a zemlje trećeg svijeta poput Rusije i Bosne i Hercegovine imaju priliku da na velikom platnu uživaju u još jednom ostvarenju velikana akcionih filmova Silvestera Staloneta. Isti je definitivno precrtao glupu ideju da se pokušava dokazati kao karakterni glumac, shvatio da su mu tržišna niša ocvali mladići poput debelog radnika RTRS i mene kojima je potrebna bilo kakva doza antikolinafarelaleonardadikaprija i da, shodno tome, može da nam plasira i najgori šrot, mljevenu rižu umjesto proteina, lat mašinu umjesto zgibova i film od dva sata snimljen za sat i po.

Originalni Plan bjekstva (eng. Escape Plan) je film iz 2013. koji je sa 25-30 godina zakašnjenja spojio Staloneta i Švarcenegera u glavnim ulogama. Nijedan od njih se u istom ne pojavljuje go do pojasa niti u potkošulji, ali i pored toga to je sasvim pristojan film. Švarceneger je ispao iz igre za nastavak Plan bjekstva 2: Had, klasičan TV odnosno direkt-na-video film, jedan od najgorih filmova svih vremena, tek za 50-60% bolji od Titanika ili posljednjeg Pobješnjelog Maksa (odnosno Maksimilijane). I za TV film (koji je prikazan u kinima već pomenutih zemalja trećeg svijeta), loš je, tebra. Tim je veće bilo iznenađenje da je tu treći dio (punim imenom Escape Plan: The Extractors, bez broja, prim. aut.), svega par mjeseci prije Ramba 5…

I?

Dobar film.

Dobar, Ostroga mi.

Spektar emocija na Stalonetovom plastičnom licu je upravo ono što nam je potrebno u ovom politički korektnom vremenu: spektar se svodi na jednu emociju, a to je nema.

Jedina stvar apsurdnija od scenarija ovog filma je činjenica da 50 Sent (ponovo) glumi kompjuteraša. Mislim da bi realnije od toga bilo da je Veljko Bulajić uzeo delfina da glumi Titovog psa Reksa. Srećna okolnost je to što se 50 Sent u filmu pojavljuje manje od tri minuta, i njegove scene su snimljene preko Skajpa. Drugi lik sa plakata, Batista, takođe je svoju ulogu odradio u pauzi čupanja obrva, a većinu vremena na ekranu su dvojica azijata koji se šibaju u najboljem maniru Velike gužve u Kineskoj četvrti i negativac koji je zapravo jako dobra jeftina kopija Mela Gibsona i jako uvjerljiv u svojoj jako lošoj ulozi negativca koji pretjerano objašnjava uzroke svoje negativnosti.

Priča filma je… čisto da se nešto ispriča prije šamaranja. Sin bivšeg Stalonetovog poslovnog partnera (koji nije baš najbolje podnio raskid ugovora o radu) kidnapuje kćerku kineskog kontroverznog biznismena i zatoči je u ilegalnom privatnom zatvoru u Istočnoj Evropi da bi se obračunao sa Stalonetom. Stalone, naravno, nasjeda na tu provokaciju, nazove svog prekookeanskog operativca Batistu, ovaj mu pripremi logistiku, sleti u Bugarsku i nađe lokaciju iz prve i kreće šorka. Usput se desi da negativac otme i ubije Stalonetovu djevojku odnosno radnu kolegicu koju ovaj jebe i sa kojom je planirao na more nakon 20 godina neobavezne veze, na šta ovaj popizdi, ali ne puno, svakako ne dovoljno da to pokaže mimikom lica. Inače je za pozdraviti što je taj segment scenarija koji se tiče romantičnog aspekta Stalonetove veze sa kolegicom na skali od 1 do 10 razrađen 1, taman koliko treba biti u kvalitetnim muškim filmovima (vidi „Kobra“, „Surovi ugovor“ itd.).

Kompletan film je snimljen sa ukupno 15 ljudi (od kojih sedam nisu govorne uloge) i jednim 486 računarom koji je izrenderovao većinu scenografije koja je, nimalo slučajno, u mraku (4 MB RAM, jbg brt). Muzika za film je preuzeta direktno iz internet baze besplatne muzike za čije se korištenje ne moraju platiti autorska prava i naknade i montirana je tako da ide red tišine pa red tenzije kao da će se pojaviti Drakula, što i nije najsrećnije rješenje za srčane bolesnike. Takođe, moguće je uočiti jedan simpatični muzički omaž Kobri i inim Stalonetovim uspjesima iz 80-ih: pjesma na odjavnoj špici ima testosterona u sebi koliko i šupa žene koja se bavi dekupaž0m te podsjeća na antiklimaks koji se doživljava nakon što Marion Kobreti krene da jezdi u sumrak a slova krenu po ekranu…

U suštini, stvar je jasna: originalni film je najveći uspjeh postigao u Kini tako da su ova dva nastavka krojena za to tržište, zato je priča tako orijentisana a na plakatu [za određena tržišta] Maks Zeng (Stalone kineska drolja). Isto tako je zanimljivo kad se pogleda spisak firmi čija je ovo koprodukcija: svako iz raje dao po petaka i snimio se film (Stalone jeftina drolja). Međutim, suština je da je ovo klasičan B akcioni film iz 80-ih (danas je to C ili D produkcija), kakvih sada nema u tom izvornom obliku, a da nisu studentski ili parodija: priča nije komplikovana, nema razrade nepotrebnih elemenata, ne glumi Dvejn D Rok Ostroški, nema ozbiljnih tehničkih grešaka; kratki uvod sa postavkom priče, malo puškaranja, malo šibanja i crno-bijeli razvoj situacije gdje na kraju SNSD bude pobijeđen – to je ono što svakom normalnom muškarcu treba od sedme umjetnosti (pored noćnog programa TV Simić) i Stalone nam pruža tu slamku spasa tako da je najmanje što možemo učiniti da se prije svakog treninga u teretani pomolimo da mu niko ne uvali bofl HGH…

Dvejn D Rok Ostroški, pojava u kinematografiji česta koliko i upotreba kamere (fotografija ikone iz manastira Sv. Anavara i Trenbolona)

Realno, produkcija u 10-im godinama XXI vijeka „reaktiviranih“ akcionih heroja iz 80-ih godina XX vijeka je poprilično loša i svodi se na šrot (50-113%), omaže i podsjećanja (a moje recenzije tih filmova se svode na ponavljanje istih fraza, prim. aut.), i sa jedne strane je tuga da Stalonetu ne pravi naročitu razliku budžet od 3 ili 30 miliona, ali ostaje da je to – to, i da prave zamjene nema: ovi likovi (Stalone, Švarc, Dolf, Van Dam…) traju koliko traju – davno su prebacili rok trajanja, ali s obzirom na ponuđene alternative već sad možemo početi spremati suze za dan kad ih više ne bude… ili poslati sve u pičku materinu i preći na krosfit. Ili poslati krosfit u pičku materinu i gledati Komandos po 112. put. Hmmm, da, mislim da je to bolje.