Ponovo arbajt za gazdu Kurta

Kao što se desi svim Jugoslovenima, pa makar i onima koji se ne osjećaju tako unatoč geografiji, desilo se i meni. Stigao sam u Njemačku, sa torbom punom snova i litrom rakije pored tih snova. Na žalost, autobusom, ne tenkom.

Došao sam da se izvinim finom njemačkom narodu za Franju Ferdinanda, za ono što smo im jebali majku u Prvom svjetskom ratu, u Drugom svjetskom ratu (posebno prije 1945), za ono što je Crvena zv(ij)ezda napravila Bajernu 1991. godine, za proizvodnju automobila Jugo 45 koji je zamalo sahranio Mercedes…

Usljed svega toga nemam previše vremena da se posvetim pisanju i filosofiji, a dodatno imam fin kancelarijski posao. Radim u jednoj maloj firmi imena Volkswagen, a kolega na recepciji mi je crnac koji vozi Opel Calibru. Ipak, pozdravljam svu rodbinu te ove u studiju i režiji pjesmom…

Društvo za zaštitu ružnih ljudi

(Tekst koji slijedi je potencijalno politički nekorektan i uvredljiv pa nije za glupe ljude, ili obratno.)

Ljudi previše generalizuju, što je i logično. Tako je lakše. Kada razgovaramo o životnim putevima, sudbinama, uspjesima i neuspjesima itd. Mogućnost izbora, svako je kovač svoje sreće itd. Ipak, jedna je bazično distinkcija koja se mora podvući. Kažu, glava, dvije ruke, dvije noge a onda udri, kopaj, bori se. Međutim, nisu svi rođeni sa svim navedenim stvarima. Postoje različiti oblici urođenih (i stečenih) psihičkih i fizičkih poremećaja, i to je nešto što se ne smije zaboraviti, jer mnogi – veoma sebično – zdravo za gotovo uzimaju sve svoje sposobnosti, bez ideje kako bi to bilo kada ne bi mogli sami zavezati pertle, hraniti se, otići u WC ili bilo šta od osnovnih životnih aktivnosti. Dakle, tu nismo svi isti. Naravno, postoje ljudi koji su se uspješno izborili sa svojim problemima, da li uz pomoć medicine ili bez ičije pomoći, koji počesto postanu inspiracija drugima… Ipak, postoji još jedna grupa: ružni ljudi.

Ljepota je… relativna stvar. „U oku posmatrača.“ O ukusima se ne raspravlja. Međutim, nije to ona fora što Zdravko Čolić, ja i svi ostali muškarci na svijetu koji nisu pederi i voditelji jutarnjeg programa vole malo jače, mesnate žene, a oni drugi one druge. Dakle, ljepota je… relativna stvar do određene mjere, jer ipak postoje neke mjere, koje su uočili još stari grčki vajari Fidija, Hlamidija i ekipa. To su ti neki skladovi, zlatni presjeci i slično… gdje nešto jednostavno štima, valja, odgovara. Ti neki okviri ljepote jednostavno postoje. E, sad, otkud šta i kako, zašto, ružni ljudi, šta im fali – osim ljepote – je li?

Najstariji zanat na svijetu – što se kaže, pusti njega, šta je on ostavio para kurvama u Njemačkoj – jeste prostitucija, prodavanje ljubavi za novac odnosno fizičke komponente te riječi na lj. Predispozicija za takve aktivnosti – nije nužno ali je poželjno – jeste prijatan fizički izgled. Opet, vezano-nevezano, prijatan fizički izgled = potencijal za masovnu fizičku privlačnost. Prijatan fizički izgled opet nosi pripadnost drugom socijalnom krugu, ljudi sa prijatnim fizičkim izgledom. I tako sestra pankerka smrša 30 kila, pobaca kasete Nirvane i Seks Pistolsa, ofarba se u plavo pa na splav. Ja se tebi sviđam, a ti meni, i dok si rekao seks završi ona u autu, u krevetu, u braku, svašta nešto.

(Kao i obično, da ne bude zabune, stvar je obostrana. Postoje lijepe žene i ružne žene, jednako kao i lijepi muškarci i ružni muškarci. I dok donekle razlikujem lijepe od ružnih muškaraca, oni svakako nisu polje mog interesovanja tako da to ostavljam za detaljniju analizu nekom drugom. Dakle, žene kao ljudi kao naša današnja tema uslovno rečeno.)

Nego, ta fizička privlačnost, fizička privlačnost je preduslov za sve oblike kontakata koji nisu uslovljeni. Učiteljica ne mora biti lijepa, al’ moraš je gledati, povremeno. Šalterska radnica ne mora biti lijepa, al’ moraš je gledati, povremeno. Rudarka ne mora biti lijepa, al’ nju niko i ne vidi… Ni onaj što je zaposlio. E, sad, sve njih tamo neki zapošljava, uslovljen je kontaktom sa njima. Ne mora ih ni zapošljavati – al’ je to najlakše za ilustraciju – al’ je uslovljen kontaktom sa njima. I počesto, prijatan fizički izgled je primaran faktor izbora. Sve je to tu, nijedna od njih ne zna raditi, al’ bolje uzeti ovu sa velikim sisama, jer zbog radi upravo eto, velikih sisa. Ima i onih koji vole male sise. Ima i onih koje vole kad onako krupan delija oznojen momak dostavljač robe u potkošulji uleti u kancelariju noseći gajbu ledeno-hladnog gaziranog pića a ono vreo dan, i tako te reklame.

I sad, dok se tu ne mora nužno raditi o poslu, isto kao što fizička privlačnost ne mora nužno voditi do fizičkog kontakta (zato postoje platonske ljubavi sa jedne strane i silovanje sa druge, je li), taj potencijal, prijatan fizički izgled takoreći ljepota je… prednost. Životna. U tim situacijama. A onda su, u nedostatku situacija, to postale skoro sve situacije. Posebno kad godina izda. Kad novac krene da gubi svoju vrijednost, prodaje se zlato. Kad znanje i vještine krenu da gube svoju vrijednost, cijeni se ljepota. Džaba što nije zlato sve što sija. Tu opet možemo korak unazad, da se osvrnemo na naše lokalne uslove, kad ti kao fini student nedruštvenog fakulteta, rezignirano moraš konstatovati: „Nisam znao da je i ona kurva!“, pa se učlaniti u fejzbuk grupu MRZIM CURE STO CELU NOC PIJU SAMNOM A NA KRAJU ODU I POJEBU SE SA DRUGIM.

Međutim, da bismo uspostavili vezu sa početkom odnosno temom, prema političkoj nekorektnosti, vrijedi spomenuti da za ljude sa različitim oblicima psihofizičkih deformiteta postoji posebna institucionalna podrška, koja u banana državama Balkana postoji samo na papiru. Za sve ostale ljude, u banana državama Balkana isto tako postoji standardna institucionalna podrška, isto tako samo na papiru. Uglavnom, nikavog tu uređenja nema, reda. Izdala je godina. I šta onda ostaje? Ljepota kao prednost. U onim situacijama. Navedenim, skoro svim. A ružni ljudi, šta njima ostaje, pored plastičnih operacija ili pokušaja sa izgradnjom ličnosti? Kome oni da se obrate? „Na svakom koraku gaze moja ljudska prava jer sam ružan.“ Ko će to uvažiti? Ko to prihvata kao argument? A to je fakat. Postoji. Diskriminacija. I zato, Društvo za zaštitu ružnih ljudi. Kako? Ne znam.

Važno je biti…

U jučerašnjoj epizodi buvljaka, na samom startu lijepo iznenađenje – među hrpom krša na šatorskom krilu stoji… Priđem, a ono fakat, Leb i Sol – Live in Macedonia original CD, kutija malo ugruvana, ostalo uredno. Nađem još jedan kompakt disk od interesa, pa priđem prodavačici:
– Koliko?
– Daj marku… ti si fin momak, vidjela sam ja tebe na televizoru.
Nije što bi cijena svakako bila ista, nego što sam fin momak.

I tako krenu rasipnička lavina pa se kući vratih punih džepova i korpe na biciklu… potrošio sam sigurno preko 5 maraka.

„Malo tupav i nije shvatio situaciju“?

Zagovaranje jugoslovenstva mnogi posmatraju kao veliku opasnost?
Ideja jugoslovenstva ne samo da je potrebna, ona je nužna. Kud ćemo sa tom djecom koja više nisu ni Hrvati, ni Srbi, ni Slovenci, ni Albanci. Šta sa njima? Dijeliti se po nacionalnoj liniji je primitivno, to su ideje iz feudalnog doba, srednji vijek. Moguće je da mi to zagovaranje jugoslovenstva dođe glave, jer furam na to da budem popularan. Ako ne budem popularan, neću imat’ ni za hljeb. Što znači da ako jugoslovenstvo nije u trendu – onda sam ga najeb’o! Ja dozvoljavam da ne znam možda neke podatke koje političari imaju – jer reagujem instinktom – ali mi se čini da se ponašamo posve nelogično. Sve me to podsjeća na priču koju sam nedavno čuo. Neki naš političar kaže uvaženom gostu iz inostranstva: „Ako nas neko napadne, mi ćemo svi biti jedinstveni“. Onda mu je ovaj rekao: „A šta ako vas ne napadnu?“. To je frka! Moguće je kad bi nas neko napao da bi se sve sredilo. Možda nam fali jedan realan neprijatelj iznova… Jer, dovoljno je da čuješ priče s Kosova da se osećaš strašno tužno.

Domaći političko-regionalni humor uglavnom se locira na Bosance i – Slovence.
Zanimljiv je podatak da na ljubljanskoj televiziji nismo nikad nastupali! Nula puta. Ni mi, ni Zdravko Čolić… Ne samo mi, već nijedna od jugoslovenskih grupa van Slovenije. Imao sam jedan eksces na njihovom radiju, u kontakt programu. Neka ženska se javila u emisiju i počela izbezumljeno da vrišti: „Mrzim Bosance, mrzim Bosance…“! Mada ja ipak mislim da Slovenija kod nas ima vrlo pozitivnu ulogu.
Kad bi bilo moguće, da li bi glasao da bar u jednom mandatu CK Slovenije i CK BiH zamene mesta?
Aaaa… Bilo bi dobro za Bosnu. Odlično!
Šta bi rekli Slovenci?
Ne bi ni njima ništa falilo da malo najebu! I njima je sloboda udarila u glavu. Bilo bi dobro da se s vremena na vrijeme tako mijenjaju.

(Iz razgovora sa Goranom Bregovićem objavljenog u knjizi Bolja prošlost autora Petra Lukovića; Mladost, Beograd; 1989)

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VII

Banjaluka, 6. januar 2051. godine.
Hladno zimsko veče u gradu koji je nekad bio poznat kao Krajiška ljepotica, a danas je, nakon Trećeg bosanskog rata koji je bio „rat svih ratova“, jedno od svega četiri naseljena mjesta unutar granica nekadašnje geografski Bosne i Hercegovine (ostala tri su Cazin, Ljubuški i Foča). Danas tu nema više ni Bosne ni Hercegovine, a skoro ni kamena na kamenu. Najcrnje je to otjelotvorenje pojma „apokalipsa“, prostor lišen svakog oblika uređenja na kojem vlada bezvlašće u svom praiskonskom obliku – oko za oko, zub za zub, a nestašica je i zuba i očiju. Po ulicama su barikade od ostataka zapaljenih automobila, ulične bande ratuju najprimitivnijim hladnim oružjem, horde bijesnih pasa su zadužene za sklanjanje leševa sa ulica…

Jedna od rijetkih građevina koja je preživjela sve bosanske ratove jeste zgrada Sokolskog doma sa teretanom u kojoj se članarina, kao ni sprave, nije mijenjala još od kraja prošlog vijeka. Teretana Sokolskog doma danas je mjesto na kojem se okupljaju umjetnici, naučnici, sportisti i ostala elita, a Sokolski dom je, usljed rušenja objekata te namjene, postao i crkva, glavna gradska sportska dvorana kao i prostor za razne kulturno-umjetničke manifestacije.

U prazničnom duhu, dobro izolovani od prljavih ulica, čvrsti momci teretane Sokolskog doma su tegovima od 1,25 kg i 2,5 kg kitili stalak za tegove i smišljali božićne želje, kad se najednom ispred Sokolskog doma začu škripa kamionskih kočnica a zatim i zvuk metalne lomljave. Tragom praska, neki od članova izađoše da vide šta je posrijedi te ugledaše kako je u kontejnere ispred zgrade Sokolskog doma udario veliki kamion sa prikolicom na kojoj je natpis „Sinalko“, iz kojeg izađe neobično vitalan 84-godišnjak. Vidjevši ga, jedan od istaknutih članova teretane Sokolskog doma, ugledna starina Mitar, trgovac antikvitetnim mobilnim telefonima, poče bježati u kupatilo, ali ga stiže psovka vitalnog 84-godišnjaka:
– Kud bježiš, majku ti jebem, sigurno nisi platio članarinu!

Da, bila je to božićna čarolija, vitalni 84-godišnjak je bio niko drugi do trener Sale, koji je došao prvi put nakon više od 20 dugih i ugodnih godina u Americi. Naime, on je u jednom trenutku, umoran od glupih Srba, spakovao kofere i zapalio „preko bare“ kao i mnogi istaknuti članovi teretane Sokolskog doma prije njega. Tamo ga je, pored ostvarenja nekih snova, sačekalo i razočarenje u vidu činjenice da Amerikanci nisu znali šta je to Sinalko! Svi su pili Koka-Kolu, i tu se moralo nešto učiniti. Prvo je otvorio podružnicu firme „Sinalko“ u Las Vegasu, zatim u Čikagu, i ubrzo je uz slogan „Šta piješ to američko govno, pij Sinalko, pička ti materina!“ osvojio američko tržište, a nedugo poslije toga je kompanija Koka-Kola proglasila bankrot. Nakon gaziranih sokova, uz pomoć stečene slave i novca, trener Sale je svoju misiju nastavio uvodeći srpski jezik u američke škole kao obavezan predmet, zatim popularizujući fudbal umjesto priglupih američkih sportova, a onda je prešao u političke vode i postao guverner Mičigena gdje je amnestirao Roda Blagojevića te su zajednički počeli rad na izgradnji Knina pored Čikaga. Nezvanično, treneru Saletu se pripisuje i odluka NATO pakta o bombardovanju Fiatove fabrike u Torinu, ali ti dokumenti neće biti otvoreni još 50 godina…

Ipak, prokleta je Amerika i zlato što sja, tako da se trener Sale zaželio da posjeti mjesto gdje sve počelo – ponovo je bio na pragu drevnog hrama treniranja tegova, a zbog toga su žene u krugu od 3 km osjetile čudne vibracije u njihovim [cenzura]. Midži, šef obezbjeđenja Sokolskog doma a ujedno i direktor agencije za obezbjeđenje Soko-Marjanović, uz duboki naklon otvori vrata starom ali vitalnom treneru, a ovaj obrisa svoje Diadora patike o otirač pa zakorači…
– Lijepo, lijepo ovo izgleda, vidim, redovno krečite… Šta ima novo?

Vječito mladi Arnold „Alen“ Anikić, koji se u međuvremenu od treniranja tegova smanjio na 181 cm visine tako da je sada bio tačno 1 cm niži od trenera Saleta, savladan emocijama briznu u plač:
– Nedostajao si nam, treneru! Nedostajale su nam tvoje psovke! Nedostajale su nam tvoje priče! Otkako je general Veljko uništio sve primjerke zbirke priča o Seksualnom vaspitanju u teretani Sokolskog doma, ostala su samo tiha sjećanja na te legendarne anegdote, a sjećanja polako blijede…
– General Veljko?
– Da.
– Čekaj, naš Veljko, srpski ratnik?
– On, ko bi drugi.
– Eto vidiš – nastavi se trener – nikad se nije prestao ljutiti na sedmi dio Seksualnog vaspitanja, al’ nisam baš tako nešto očekivao… da to uništi.
– Zato što se stidi svojih skromnih početaka, a čovjek je svojeručno (svojekitno) obnovio natalitet srpskog naciona… trenutno ima 3264 djeteta, koje priznaje kao svoje!
– De, Alene, ne zajebavaj me.

Ipak, Arnold „Alen“ Anikić je bio veoma ozbiljan. Iz ormara izvadi požutjeli primjerak novina sa pričom o generalu Veljku i njegovih (u tom trenutku) 2877 djece … Trenera Saleta obli hladan znoj takoreći gola voda.
– Eto vidiš! Ma sjećate li se vi kakav je on bio… A to je sve krenulo od one jedne…
– Koje, treneru? – upitaše neki mlađi članovi koji nisu upoznati sa pričom.
Trener skide torbicu i okači je na prozor, sjede na plavu stolicu pa poče…
– E, ta jedna je sve ovo započela. Ne znate vi kakav je on nekad bio! Mlad, mršav, stidljiv… ali uvijek uzoran srpski ratnik. Pošten, častan, pristojan. Nije htio da zgriješi prije braka, mi ga jedva nagovorili!

Na to neki prisutni krenuše vrtjeti glavama u čudu, a trener Sale nastavi:
– Da, da. On je želio da oženi neku poštenu, pristojnu, časnu… neku što nije kurva, što se ne kupa gola! Na žalost, bila je nestašica takvih, a nečim se moralo baviti, pa smo mu našli jednu konobaricu. Malo se on stidio, pa sam ga morao sokoliti. Govorio mi je tad: „Treneru, ne znam kako ću ja to uspjeti!“ Objašnjavao sam mu fudbalskim riječnikom: „Veljko, nemaš mnogo utakmica u nogama, zato moraš igrati kad god imaš priliku“, a on je samo klimao glavom. Ipak, nije tu bio kraj nedoumicama: „Ali, treneru, kako ću se ja snaći? Da li ću znati šta treba, hoću li biti dobar?“ Tada sam mu rekao: „Pa jeste ona malo iskusnija, prošla je svuda – Norvešku, Švedsku, Podgradce i Lamince, al’ nema to veze… Nema ona brojčanik, samo ti to udri, srpski ratniče!“

Teretanom Sokolskog doma prozuja neka čudna jeza, kao da se i duhovi predaka nasmiješiše na to toplo sjećanje na taj junački dan… Trener Sale nastavi:
– Da, da, tako sam ga ubijedio, i otišao je da jeb… igra u gostima, u Gradišku! Na tom teškom terenu je izborio pobjedu od 2:1, s tim da je on bio strijelac jednog gola… ali je asistirao drugom! I, eto, otvori se dizna. Poslije je naučio svirati harmoniku, pa kad je krenuo da jebe po okolini Čelinca, nezaustavljiv je bio! Al’ opet, niko nije mogao ni slutiti ovu masovnu pojavu, prvi ja! Gdje je uopšte danas, zna li se? Nego, Dado, šta misliš, radi li još ona kurva iz Gradiške? Sad će Mitru rođendan, sjećaš se šta smo pričali onda… A vi, jebem vas blentave, ostavljajte te bučice, idemo u podrum po prangiju, jel’ Božić il’ nije?!

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma IX

Problemi odraslog čovjeka

Želio bih ovu godinu da počnem jednom veoma tužnom temom koju sam posebno čuvao nekoliko dana, da ne bih zagorčao prošlu zarez godinu. Upozoravam žene, djecu i nejač da tekst koji slijedi nije nimalo veseo…

Elem, obično izbjegavam da lično direktno pišem o sebi jer, u suštini, samo i pišem o sebi, ego – superego – megaego – brutalego, i tako to. A opet, ko ima živaca da čita previše, šta sam ja to nekad napisao – (odgovore na pitanje) ko sam ja uopšte, ‘aj znaj, ni ja se ne sjećam. A onda ko zna kako ko shvati ono napisano na šta naiđe.

Ovaj blog izgleda ovako kako izgleda, između ostalog, jer sam veoma ozbiljno shvatio rečenicu „Nikad kravata, nikad stalni posao!“:
– posla nema i da hoću da ga ima a nije da hoću;
– kravatu sam u životu jednom imao na sebi, nekih pet minuta (biće opisano na blogu);
– nikad nisam nosio odijelo;
– nikad nisam nosio hlače na peglu;
– nikad nisam nosio karirane hlače;
– nikad nisam uvukao košulju u hlače;
– šišanje i brijanje mi nisu urođene aktivnosti.
Uz sve navedeno, sasvim je logično da:
– još uvijek nemam para, nemam žene, nemam problema.
I, naravno:
– mrzim narodnjake.

Al’ ne kaže džaba naš narod, mo’š kako hoćeš al’ ne mo’š dokle hoćeš. Iz internog a meni opet nepoznatog razloga, prošlu godinu sam završio po prvi put u životu opremljen sa dva para cipela. Mojim crnim italijanskim nešpicastim cipelama od brušene kože (za fine poslove) su se pridružile:

I sad počinju problemi odraslog čovjeka. Koje cipele odabrati za odlazak u pozorište? Koje za odlazak na balet? Koje za romantičnu šetnju po plaži? Koje vino ide uz ćevape? Kako voziti Calibru a ne izgledati kao putak? Kako trenirati tegove u teretani Sokolskog doma a ne izgledati kao brutalni siledžija? Milion novih pitanja a odgovori sakriveni bolje nego partizani u šumi…

Ipak, da ostanem na pravom kursu, da mi se noga ne izgubi u brzim cipelama, pomoći će mi spore čarape:

Tako će onaj korak naprijed prije dva koraka nazad biti mnogo ugodniji… jer princip ostaje stari, iako je SRETNA NOVA.