Hvala ti, m:tele, đe čuo i ne čuo…

Nema ni pet ujutru, prazna autobuska stanica u Manhajmu, samo dvoje izađoše sa mnom i odmah se ukrcaše dalje, dočekali ih. Jer to ima smisla. Po ko zna koji put pokušavam poslati poruku primaocu, neće. Jebem ti Njemačku da ti jebem Njemačku. Srećom, ne pada ništa, nije hladno, iako je kraj januara. Čekam još, pokušavam, kad ono SMS ode. Napokon. A onda 20 minuta ništa. Reko’, jebeš ovo, a tamo B-klasa taksi…
– Do you speak English?
– Ja, ja…
– I have the address…
– Adresse, ja, ja, navigation, ja.
Realno, mogao sam i pješke preći tih tri kilometra, obzirom da sam uz pomoć interneta proučio dionicu, al’ eto. „Kad si u Manhajmu, ponašaj se kao u Štutgartu.“ Stižem ugodno, u suzama plaćam vožnju 10,5 eura. Zvonim, vrata se otvaraju…
– Kako si došao?
– Mercedesom, kako drugačije.
– Što se nisi javio?
– Pa ono…
SMS poruka poslana oko 5 ujutru je stigla oko podneva, sa cirka sedam sati zakašnjenja. To je vjerovatno bio jedini put kad mi je zapravo trebala usluga m:teleta, mog prijatelja koji mi nije dao Čolin CD. Da sam kojim slučajem (bio) Rus, umro bih od hipotermije tamo na peronu jebem ti Njemačku da ti jebem Njemačku sklupčan sa flašom votke; ovako, dočekao sam naredni dan, i naredni i ovaj ali i onaj poslije onoga, kad mi je nakon sedam dana boravka u Njemačkoj od m:teleta stigla poruka „Zdravo, došao si u Njemačku! Možeš da koristiš USLUGE!“; dotad sam već bio instalirao ćirilicu na švapski računar…

Advertisements

VP 4868: Samoubistvo s predumišljajem aerodroma Bihać

Spominju se cifre od 4 do 8 milijardi dolara. Kruže priče o tunelima koji vode na drugu stranu masiva Plješevice kao i stepenicama koje vode do vrha Gola Plješevica gdje se nalazio radar. Jedan čak reče da se unutra nalazi atomski reaktor; tenkovi u rinfuzi ispod samog objekta – još jedan podzemni nivo… Od tih stvari, malo šta je vjerovatno. Za nijansu više je vjerovatna pretpostavka da je Jugoslavija mogla imati standard Austrije da nije ulagala toliki novac u vojne svrhe, da nije izgrađen aerodrom Bihać.

kom445Mogli smo mi imati standard Austrije. Ali nismo.

Prije tačno 22 godine, 16. maja 1992. građane Bihaća je oko 5:30 probudila sirena za opštu opasnost a nakon sirene se začuo niz eksplozija. Tada je vojska u nestajanju, Jugoslovenska Narodna Armija, prilikom povlačenja sa teritorija republika koje su uskratile gostoprimstvo, uništila najljepši cvijet u bašti RViPVO. Aerodrom Bihać (odnosno „Željava“, kako su ga mnogi zvali) je „strateški onesposobljen“ uz pomoć nekih 56 tona eksploziva. Vojska RSK, koja se netom bila smjestila u kasarnu aerodroma udaljenu nekih tri kilometara od pista i kojoj je čitav taj vojni kompleks „svečano uručen“ prethodnog dana, nije bila naročito upućena i uključena u prostorno planiranje…

Prvo su teledirigovano aktivirana eksplozivna punjenja koja su se nalazila u šahtovima ispod pista (dvije poletno-sletne i tri poletne piste) a poslije toga i pirotehnika razmještena unutar izuzetno sofisticiranog аtomskog skloništa za avione (kodno ime: Klek) koje je ukopano u utrobu planine. Nešto preko dva sata su trajale eksplozije, Bihać se tresao, počeo je da kulja crni dim iz ventilacionih otvora razbacanih po padini Plješevice a dijelove „ulaznih vrata“ Kleka su našli, čak, 50 metara dalje u jarku. Najskuplji vojni objekat SFRJ, otporan na atomski udar i potpuno opremljen za apokalipsu – neuništiv izvana, doživio je sudbinu države koja ga je stvorila, uništen je iznutra.

stroj445Pomenuti gigantski podzemni objekat je bio pravi „krunski dragulj“: u njemu je bio dio standardne (ranjive) aerodromske infrastrukture (služio je umjesto hangara/kaponira; uključivao je kontrolni toranj, skladišta, radionice…), bitna razlika u odnosu na „klasične“ aerodrome. Isti je bio predviđen da može izdržati atomski napad i to, kako su neki analitičari uočili, prvenstveno od strane „crvenih“, obzirom na vrijeme planiranja i početka gradnje, period kada je SFRJ dobijala znatnu vojnu pomoć od „plavih“. Pored toga, aerodrom Bihać je sa svojih pet pista bio najveći aerodrom u SFRJ (uključujući i civilne), kao i vazduhoplovna baza sa najvećim AR (aerodromskim rejonom) u jugoistočnoj Evropi.

Lokacija je odabrana još 1948. godine, položaj Plješevice duboko unutar teritorije SFRJ i njene dolomitne stijene su bili idealni za krajnji domet JNA megalomanije. Projektanti su zarad inspiracije posjetili neke slične objekte u Švedskoj, međutim, sve je umnoženo u odnosu na uzore (sklonište za tri eskadrile, četiri ulaza, pet pista). To je bio i uspješan test za domaće građevince jer su kasnije ta znanja naplaćena u Libiji, Iraku i drugim tada prijateljskim zemljama. Izgradnja je počela 1958. a Klek je zbog Češke krize useljen 1968. (sa nezavršenom galerijom 352. iae), te je za života kompleks konstantno dograđivan (pomoćni objekti, stajanke) i modernizovan (osvjetljenje, informatički sistemi).

unutra445Pomenuti ulazi u podzemni objekat su bili „ukrašeni“ betonskim zavjesama sa urezima za prolaz vertikalnog repa MiG-21, u produžetku su protiv-udarne komore (sem kod ulaza 4) a bočno od njih se nastavljaju galerije koje su hermetički zatvarala pancirna vrata teška po 100 tona. Galerije su bile dom za tri eskadrile (124. i 125. lae, te 352. iae), a avioni su unutar objekta vučeni električnim tegljačima. Ukupna dužina tunela unutar Plješevice je oko 3500 metara. Pored galerija tu su bile i prostorije svih namjena (ambulanta, učionice, kancelarije, kuhinje…), zalihe svega potrebnog za život posade mjesec dana pod zemljom a objekat je imao i svoj izvor pitke vode jer je prilikom gradnje pronađen podzemni tok.

Iako je podzemni objekat Klek ono najintrigantnije u čitavoj priči, vrijedi spomenuti i ostale elemente slagalice. Logistika – koja nije minirana 1992. te je uz prenamjenu uglavnom preživjela rat – je uključivala kasarnu u selu Željava, skladišta kerozina u Pokoju i Orljanima, skladišta UBS u Vedrom polju ali i Svodni (oko 70 km udaljenosti), skladište MTS (za 5. VaK) u Račiću, Kotu-377 (osmatrački radari), položaj Abdića brdo (oprema za instrumentalno slijetanje aviona), a dio priče je svakako bio i radarski položaj/RRČ Gola Plješevica. Takođe, za potrebe zaposlenih vojnih lica je izgrađeno čitavo naselje u Bihaću (Harmani), što je imalo ekonomski i socijalni značaj za grad.

TITO445Na početku rat(ov)a na ovim prostorima, aerodrom je korišten u priličnoj mjeri obzirom na to da su se tu nalazile dvije lovačke i jedna izviđačka eskadrila. Originalna namjena tih lovaca i izviđača je bila drugačija, ali, smisao je relativna stvar. Na primjer, jedan od vanjskih objekata na aerodromu je završen u septembru 1991. godine, otprilike u vrijeme kad su se tu pojavili pripadnici 63. padobranske iz Niša sa zadatkom obezbjeđenja aerodroma. U januaru 1992. godine u radionici na aerodromu je irački MiG-23 dobio jugoslovensku zastavu na repu, nakon što je Omer njime preletio iz Zagreba sjedeći na sanduku od municije (Omer? Irački MiG-23? E, to je tek priča…). Toliko o smislu.

Kako je s-frj-vojevremeno na „volšeban“ način nestala stranica iz katastarskih knjiga po kojoj kompleks u cjelosti pripada Bosni, tako je granica koja ga siječe zapečatila nj. sudbinu, tada, pa sve do današnjeg dana. Eskalacijom rata geostrateški položaj aerodroma je postao neodrživ, tako da je odluka pala na opciju „Ni zrna žita…“. Što se moglo demontirati – demontirano je, što nije – demolirano je. Dok je „Kikaš“ sa aerodroma odvozio, dotle su viškovi poput traktora „otpisivani“ kaskaderskom vožnjom mladih vojnika. MiG-ovi su tokom aprila preletjeli na aerodrom Ponikve (124. i 124. lae) i Batajnicu (352. iae) a detaširani dežurni par je posljednje dežurstvo odradio 12. maja…

MBpilot445Kako to stratezi rekoše, napuštanje aerodroma je značilo definitivnu promjenu granica države. Opet, JNA doktrina je poznavala samo privremenu okupaciju jugoslovenskih teritorija, zato je objekat „onesposobljen“. U međuvremenu su aerodrom posjećivali i zvanično i nezvanično i ovi i oni (NATO je bio veoma želj-av-an da izvidi), ali su tamo mogli vidjeti samo kako izgleda ručni rad na ekstrakciji sekundarnih sirovina. Pored toga, unutar golih zidova memljive betonske pećine ostalo je još i pitanje: da li je 22 godine dovoljno da se proglasi trajna nesposobnost? Teško je reći, ali je upravo na današnji dan, nakon 24 godine rada, Vojna pošta 4868 prestala da postoji…

P1030608-445Bivši stanovnik Kleka MiG-21R 26105 (ex-352. iae), pored njega neki brkat momak

Izvori:
Vojno-tehnički forum My-City Military: Enigma JNA – podzemni aerodrom „Željava“
Internet stranica Željava – LYBI

The Road to Mannheim

I tako se pustinjskim bespućima Njemačke voze dva momka u kombiju, jedan mlad a jedan još mlađi. Лексингтон бенд je po 708. put odsvirao svoj repertoar, a priča o ljubavi i problemima je skoro pa nestalo (al’ zamalo)…
– E, ‘aj svega ti, promijeni ovo, da slušamo nešto drugo…
– Što?
– Ma ovo je užasno.
– Ne valja ti Лексингтон?
– Pa gdje će valjati…
– Što?
– Pa ono… ‘Aj, ova muzika, što je loša, to i nekako, nego ovi tekstovi, ubi me ovo…
– Bogtejebo pa ti si kao kamen! Nikakvih emocija nemaš! Na koga si ti ispao takav?!
Bez odgovora, ostade u zraku da visi to filozofsko pitanje; tamo u nekom salonu za tajlandsku masažu se upravo završi termin… and the Лексингтон бенд stopped.

Prethodno:
The Road to Frankenthal

The Road to Frankenthal

I tako se pustinjskim bespućima Njemačke voze dva momka u kombiju, jedan mlad a jedan još mlađi. Uz ugodne emotivne atmosferične zvuke Лексингтон бенда, pričaju o životu i raskršćima na nj. čudnim putevima…
– Daj mi reci onako iskreno, za svo/ovo vrijeme jesi li upoznao ijednog švabu da je prava legenda?
– Na šta misliš?
– Da ima duha…
– Pazi, ima njih svakakvih…
– Ali da je ono baš ono, popiti i zagalamiti po našim standardima…
– E, takvog, nijednog.
– A onaj ludi što je bio kod Goge? Jel’ on onakav i kad je trijezan?
– Ma jeste, al’ on ti je iz Šlezije.
– A, pa vidio sam ja da je on naš… makar djelimično.
I uz to saznanje, olizane daškom košave sa Dunava tamo negdje zaigraše izuzetne grudi balkanske Zorane Pavić… and the Лексингтон бенд немилосрдно played on.

Prethodno:
The Road to Weinheim

To je! Razlog propasti blogova!

Mi zarez blogeri smo ugrožena vrsta. Nekad je internet bio za izabrane, a danas je za sve – čak i za ljude koji ne znaju čitati. I šta mi onda da pišemo koji k.

Pored svih vrsta ataka na prirodno stanište nas zarez blogera, mislim da sam pronašao onaj udar koji će biti fatalan: internet stranica ispovesti tačka kom.

To je. Nema šta. Tzv. fatality potez blogovima. Ultimativan manifest anonimne lažne nesigurnosti u samozaljubljenost.

Zato sam i ja prestao pisati na blogu. Ma koga to još briga. Samo ispovesti tačka kom. Napisao sam dvije ispovesti tačka kom:

1. Не пијем ракију, не једем сланину, знам како се користи кондом, немам окачен крст на ретровизору… а на попису становништва сам се изјаснио као Србин.

2. Ја сам потпуно нормалан.

Ako ih neko uoči na stranici ispovesti tačka kom da zna da to vjerovatno nisam ja već da me neko kopirao blatantno što je frapantno.

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VIII

Duboki udah, izdah. Minuta ćutanja za nestalu braću. Možemo početi.

Iza nas je još jedan 8. mart, praznik koji najteže od svih pada čvrstim momcima teretane Sokolskog doma; tad je posla više nego inače, posla kojeg ne treba… posebno imenovati. Iako i nakon skoro dva mjeseca još uvijek traje potraga za nekim članovima teretane Sokolskog doma koji su posljednji put viđeni kako učestvuju u bizarnim seks ritualima (organizovanim za „Dan žena“) po šumama u okolini Doboja, većina je stameno u stroju te u standardnom hajho, hajho režimu trenira tegove i bavi se metafizikom.

Ipak, na mladalačkom licu trenera Saleta, kremiranom najmodernijim kremama, uočljiva je sjena brige. Svako proljeće donosi nove žrtve koje odnosi pošast zvana street workout. „Sve one sprave pored Vrbasa, treba otići tamo i bonsekom posjeći! Tamo oni rade kojekakvi, rade kojekakve vježbe… bez stručnog nadzora!“, objašnjavao je onomad trener Sale zaprepaštenim članovima teretane Sokolskog doma od kojih mnogi nisu mogli povjerovati u podatak o treniranju u prirodi (!) bez tegova (!!) bez stručnog nadzora (!!!)…

Međutim, postoje i takvi. Da, da. Postoje i takvi koji treniraju bez stručnog nadzora, isto kao što postoje [cenzura] koji ne slušaju savjete trenera Saleta, najpametnijeg živog Srbina i jednog od najpametnijih u istoriji (zajedno sa Teslom)¹. Dugogodišnja sociološka i kulturna istraživanja, te proučavanje antropologije i geneaologije Srba, trener Sale je pretočio u mudrost nesagledive širine jezgrovito fermentisanu u rečenicu „NEMOJ SE ŽENITI!“. Ipak, neki od članova teretane Sokolskog doma se kreću u tom pogrešnom pravcu…

Jedan dugogodišnji član, koji će ostati anoniman ovom prilikom, siva eminencija [cenzura], negdje u doba najtežeg od svih praznika je uplovio u vode ozbiljne veze… sa osobom ženskog pola, što se kosi sa strastvenom vezom… sa teretanom Sokolskog doma. Tim tužnim povodom, trener Sale se sa iskrenom muškom suzom u oku osvrnuo na neke svjetlije trenutke iz biografije dotičnog člana…
– A sad, šta je – tu je, vidjećemo šta dalje. Možda bude kao sa „makaronkom“…
– Ko je „makaronka“? – upita jedan neupućen član teretane Sokolskog doma.
– Ne znaš ko je „makaronka“?
– Jel’ to nešto kao „bataljonka“?
– Slično, slično. To ti je jedna, što je nekad tu… studirala, a ovaj [cenzura] joj pomagao u učenju…
– Ih! Pa jel’ bilo tu još šta sem učenja?
– Pa jeste, on je nju jebao, a ona njemu pravila makarone.
– Eis, makarone! Pa kakva je to hrana za sportistu Sokolaša?! Sramota! – bio je komentar neupućenog člana na objašnjenje.
– Pa kad nije bilo ništa drugo! – usprotivi se blago unelagođeni prisutni konzument spomenutih makarona, tvrdnjom, na koju trener Sale reagova smirenim pedagoškim tonom…
– Ih, nije bilo ništa drugo… to ti samo misliš! Imala je ona pun frižider kojekakve mesine što joj je mater slala iz [cenzura], samo što je to čuvala za pravoga jebača!

Nakon te rečenice, pogledi teži od 1000 psovki biše razmijenjeni i jedna članarina zamalo da završi u nekoj drugoj teretani… A za svo to vrijeme, Arnold „Alen“ Anikić je svojim nježnim prstima tapkao po ekranu na dodir malog mobilnog uređaja. Na ekranu su bile ženske grudi a on je dodirivao ekran da ispita tvrdoću istih… i činile su mu se neobično tvrde. „Garant silikoni“, mislio je.

¹ Jojić, R.: „Trener Sale – Tarabić koji to nije htio biti“, diplomski rad, Fakultet sokolologije i treniranja tegova, Banjaluka, 2011.

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VII