Pumpadžije vs Drkadžije: 35 godina društvenog napretka kroz prizmu bodibildinga

Iliti: kako su se najljuće face sa plaže od likova uvijek spremnih za fajt i blud pretvorili u hrpu mikropenis nindža kornjača namazanih govnima.

Bodibilding: sport koji nije sport. Takmičenje ljepote koje sve manje ima veze sa ljepotom. Poligon za testiranje granica ljudskog tijela, posebno reakcije istog na nedozvoljene količine pogrešno upotrijebljenih medikamenata.

Znalo se – kao što se, naravno, nekad sve znalo – najbolji glumac filmski i čovjek generalno, prvi izbor za kuma, žiranta i predsjednika mjesne zajednice je Arnold Švarceneger. Ko nije pustio suzu dok je gledao kako nj. palac uranja u veliki kazan pun džema od marelica (Terminator 2, 1991), taj muškarac nije (eventualno frizer ili portparol); osjetio i saosjetio trudove sa njim (Junior, 1988); uz pomoć kabla u polunamignutom stanju nosio balvan na ramenu (Komandos, 1985); rekao ženi da ne bi smjela piti dok peče kolače (Surovi ugovor, 1986)… budimo realni, čovjek je važniji od osnovne škole, što je JNA izostavila, on je naučio svežnje sužnjih – fala mu.

E, sad, Arnold je prije filmske imao bodibilding karijeru, gdje je postigao što se postići može, zahvaljujući idealnoj kombinaciji svega: izuzetno motivisan u svojim namjerama da se popne do vrha, genetski prilično dobro postavljen, harizmatičan, a vrijedi reći i beskrupulozan, još dok se takmičio je dobijao epitete „jedan i jedini“, na vrijeme je napustio svijet aktivnog takmičenja u BB i okrenuo se drugim stvarima (glumi, nekretninama, politici, Meksikankama, crnkinjama…). Mnogostruko je unovčio svoje mišiće, može se reći, ako ćemo stvar posmatrati kroz mišiće – što je danas slučaj.

Istoriografski, bodibilding se kao samostalna grana sportske privrede pojavljuje na prelazu XIX u XX vijek u liku Judžina Sendova, ali prava popularnost nastaje tek šezdesetak godina kasnije (upravo u Arnoldovo doba), kad taj vizuelni fenomen može da se kvalitetnije i masovnije prezentuje (mali i veliki ekrani, štampa). Danas, bodibilding je iz tog egzotičnog miljea takmičenja ljepote stigao u svakodnevne živote; doduše, u nešto izmijenjenom obliku – teretane su punije nego ikad jer je lažni sjaj preduslov socijalne egzistencije, tamo ide „svako i njegova tetka“, razlozi su raznovrsni ali se zna: ko je gledao Pumping Iron (1977), taj je bilder, a ko ga je gledao na VHS kaseti, taj je 80-ih i 90-ih godina prošlog vijeka plodio nasumično po komšiluku sve do prvih pijetlova.

E, to „Pumpanje gvožđa“ je dokumentarni film o pripremama za najprestižnije bodibilding takmičenje, Mister Olimpiju 1975. godine, ono što je Arnold planirao kao njegov posljednji takmičarski nastup. Film prikazuje nekolicinu bildera i njihove živote uz malo romansiranih zapleta. Bazično, radi se o hrpi brkatih i manje brkatih mišićavih likova koji dižu tegove, idu na plažu, skidaju se i na ramenima nose rospije kojima ni ne čuju ime a već se nekako tu našlo nešto u nečemu a ponešto je izašlo, da budemo politički korektni u opisu jedne od najveselijih stvari na svijetu. Arnold je zvijezda tog filma, međutim, sem njega bitange i lezilebovića (ideal života), tu je još par likova koji imaju neke normalnije životne tokove. Film je imao produkcijskih problema pa je objavljen tek 1977. ali je maltene odmah po objavljivanju postao kult jer je to bio prvi – kakav/takav – uvid u život tih ljudi koji ne izgledaju kao obični ljudi… Red piletine, red tegova, red sojki, red marihuane uz sveopštu spremnost da se komšinici naduva guma na autu, ta stara dobra vremena su vaistinu bila dobra.

Ali, rečeno – učinjeno, Arnold se vaistinu povukao te 1975. godine, bodibilding svijet je nešto sporije nastavio ekspanziju bez njega… do 1980. godine kad se nenajavljeno pojavio na tom istom BB takmičenju i kontroverzno osvojio prvo mjesto, više zbog imena i znamenja nego zbog izgleda. Svijet bodibildinga je još neko vrijeme bio zanimljiv, a onda se pojavljuje Li Hejni koji osam puta zaredom osvaja titulu Magistra Olimpije (1984-1991) što je, bez obzira na ukuse, ipak malo bezveze (Brena je Brena, ali ni ona nakon sedmog puta nije zanimljiva). No, ubrzo postaje još dosadnije jer se nakon njega pojavljuje Dorijan Jejts koji započinje eru sumanute mase, isto tako i razvaljenih stomaka sa nasumično nabacanim trbušnim mišićima. Dorijan je nanizao šest pobjeda, od kojih su makar tri poprilično kontroverzne, i to protiv izuzetne konkurencije. Nakon toga silazna putanja nastavlja još brutalnije jer se ta izuzetna konkurencija umorila i ostarila a na scenu stupa Roni Kolman i njegov niz titula u eri još sumanutije mase, sumanutijih stomaka i sumanutijeg pocrnjivanja tijela – što kod crnaca, što kod necrnaca. Sve veze sa idealima antičke ljepote su raskinute, kao i sa anatomskom (i inom) funkcionalnošću. Jedino zanimljivo što se dešava sa njim jeste da je on prvi šampion, nakon dugo vremena, koji je skinut s trona – da nije elegantno odstupio odnosno pobjegao sa bojnog polja. Tu je čast imao Džej Katler koji je ubilježio dvije + dvije pobjede i nakon njega kreće era pobjeda Fila Hita (osam zasad), najglupljeg i najmlitavijeg pobjednika Olimpije dosad i najbezveznijeg perioda u istoriji tog takmičenja…

Umjesto tih hiljadu riječi, sva ta smorna hronologija može stati u jednu sliku složenu od dvije…

(Naravno, upotrijebljena je CNN metodologija objektivnosti, ali to je druga tema; desno Ed Korni 1970-i-neke, lijevo Big Leni 2000-i-neke.)

Elem, de gustibus non est disputandum, što bi rekli svršeni gimnazijalci, ali ideali ljepote su se promijenili, kako su Edovi brkovi ispali iz mode, tako su još kojekakve dlake ispale iz mode, šta da se radi / bože moj / vremena se mijenjaju / to je – što je, sad bilderi izgledaju drugačije… i žive drugačije.

Upravo te neke razlike nam je dočarao film Generation Iron (2013), s ponosno naglašenim ‘od izvršnih producenata Pumping Iron’: ista priča 35 godina kasnije, priprema za najprestižnije takmičenje u bodibilding svijetu, Fil Hit priprema prvu odbranu titule dok mu za vratom dišu „mladi vukovi“

I, ruku na srce, dok je koliko-toliko moguće bez povraćanja vidjeti tu ekipu bez takmičarskih ratnih boja – sve sa obrnutim kačketima na glavama da se odmah uoče visoki dvocifreni IQ bodovi, dotle je cijeli film za neku inovativnu kombinaciju plakanja, držanja za glavu i kolutanja očima. Hrpa tih likova sa „bodibilding Olimpa“ su zapravo maloumne tetkice sa osnovnim životnim ciljem zgutavanja redovnih osam obroka dnevno, to su ljudi koji se znoje i dobijaju tikove dok razmišljaju, a trčanje i zgibovi su za njih misaone imenice. Naravno, larpurlartizam nije od juče, samo što je ovaj njihov odsjek fazno pomjeren u pravcu koji niti je lijep, niti je zdrav. Na binu takmičenja ljepote se penju premazani sa nekoliko slojeva „Sadolina“ gdje se uz osvjetljenje kojeg bi se i Kaldera postidila ne vide tetovaže i strije ali ni rupe od uboda injekcijama koječega kao ni različite kulture prišteva i bubuljica koji su nuspojava „hemije“ koju naguravaju u sebe. Iako je sve stvar režije, krajnji rezultat ovog filmskog izlaganja je takav da ribolov na Vrbanji sa Zenicom i Suljom ima više testosteronskog uzbuđenja nego milioni malih ejakulacija tih napirlitanih balona koje doživljavaju prilikom pregleda lajkova na njihovim Instagram profilima. Takođe, poseban je nivo ironije kombinatorika činjenice koja sve glasnije odzvanja da dio novca u bodibildingu potiče iz homoseksualnog lobija zbog „obožavanja mišića“ (muscle worship) i ovih likova kojima je jedna od najvećih radosti u životu da gaće uvuku što dublje u guzicu ne bi li što bolje prikazali gluteus…

Naravno, uz fanfare omiljenog klasičnog djela „Burkina Faso“ („O Fortuna“, Carmina Burana, prim. aut.), sve ovo vrijedi podvući sažvakanom floskulom kako je svaka priča (pa i ova o bodibildingu) zapravo priča o nama. U šta se to pretvorio bodibilding? U šta smo se mi pretvorili? Hoće li se pravi brkovi ikad vratiti u modu? Da li je moguće izvršiti reverziju sveopšte erozije ili je ova propast konačna, kako u bodibildingu, tako i u nama?

Advertisements

Ovosezonski seks na velikom platnu I: 50 nijansi istog mutavog izraza lica

Ovu bioskopsku godinu su, makar što se tiče mainstream voda, solidno začinila dva filma koja snažno igraju na „kartu seksa“. Seks prodaje, činjenica. Od piva preko autodijelova do filmskih scenarija. U takvoj anahronologiji, ovi filmovi su posljedica, krajnja. Imaju mnogo toga zajedničkog, prije svega, oba filma su veoma loša, međutim, ne bi bilo u redu to reći samo tako…

jajebemzestokoPedeset nijansi sive odnosno Pedeset nijansi (Kristijana) Greja je ekranizacija istoimene knjige koja je zaludila žene širom svijeta i produbila/probudila lavinu interesovanja za blagi „sado-mazo“. Široka popularnost nečega podrazumijeva da širi krug ljudi to može da razumije/koristi. Obzirom da širi krug ljudi uglavnom obuhvata „prosjek“, u potrošačkom društvu to znači da su proizvodi široke popularnosti uglavnom ispodprosječni. Takav je i ovdje slučaj.

Radi se o poprilično mlakom i slabom filmu čija je fama napumpana uz pomoć tehnike „carevo novo ruho“ (divna riječ, ruho). U realnosti se u filmu ništa značajno ne dešava, to je samo još jedna priča na tragu drevnog motiva neobjašnjive zaljubljenosti u pogrešnog čoeka. U svemu tome, jedino što se može pohvaliti kao donekle kvalitetno jeste fotografija odnosno konzistentna kolorna stilizacija Anestezije Stil i njenog ljubavnog interesa, naslovnog dečka sa čelično plavim očima kao glečeri jezera Mičigen.

Ostalo je loše. Žestoko. Loše.

Gluma Kristijana Greja odnosno Džejmija Dornana se graniči sa glumom Roberta Patrika u filmu Terminator 2. Samo što je tamo Robert Patrik glumio robota. Retardiranost Dakote Džonson (ćerka Dona Džonsona nastala po principu „Niko čašu meda ne popi…“) u ulozi Anestezije Stil teško da bi bila nadmašena od strane čitave čete učenica drugog razreda srednje medicinske škole iz Vlasotinca pri susretu sa Miroslavom Raduljicom. Tako nešto se, vaistinu, veoma rijetko viđa, što je još samo jedna potvrda tvrdnje „danas svako upisuje fakultet!“, posebno društveni.

Sam lik Kristijana Greja je fascinantno bolidan. Lik je pangla. Pored već pomenute androidnosti uz izjave tipa „Ja jebem. Žestoko.“, „Ja sam takav!“, „Ti moraš biti samo moja!“ (kupio sam prsten, kupio sam pušku), tu je i kvalitetna nedosljednost u vidu gaženja svake moguće izjave u pogledu njegovog odnosa sa osobom ženskog pola imena Anestezija. Ne spava sa ženama, kaže, pa prespava. Pa mu još kučka podvali doručak, sve sa osmijehom. Pa ne jebe nego vodi ljubav. Emotivno. Žestoko. Emotivno. Uz to, njegova muževna figura na tragu Novaka Đokovića stvara isti efekat kao i guranje dva prsta niz grlo što ovo filmsko iskustvo čini posebno zanimljivim.

Film počinje nebulozno, traje nebulozno, sisa (allez, allez! sisa!) se pojavljuje u 43. minutu, tamo nekad poslije Kristijan kaže Anesteziji da ona ne treba da se stidi svog tijela (što i nije baš istina), i jednako kao što je počeo, završava nebulozno sa jasnom naznakom da će uslijediti još tisuću nastavaka koji će vjerovatno imati gori scenario od ovoga. Kojeg? Scenarija? Koji jebeni scenario?

Sve u svemu, radi se o dva sata visokobudžetne limunade naspram koje serija Bolji život djeluje kao Šekspirologija, sa dijalozima koji su sporiji nego usporeni snimci Aleksandra Vučića, apsolutno nijednim sporednim likom sposobnim da makar malo odvuče pažnju od retardiranosti dvoje glavnih likova, sve to poprskano nekolicinom izuzetno loše izabranih muzičkih numera koje povremeno prekidaju sveopšti filmski mrak nakon kojeg čovjek počne neobično cijeniti običan mrak. Na kraju filma je, za sve one sa „negativnom IKuom“ kao i za one koji pažljivo prespavaju kritična dva sata, „fejzbuk foto album“ najznačajnijih trenutaka te dirljive priče (koji kvalitetno zaobilazi sve scene veoma klasične penetracije koje su bile navlakuša za pristanak gledanja ovog filma) i to je čas kad sve one noževe koje je pažljivi gledalac sebi zabio u srce u toku filma treba izvaditi i zabiti ih još jednom.

Što se tiče „intrigantnog“ sado-mazo momenta koji jedan od bitnijih propagandnih oslonaca za ovu franšizu, realnost je da je svaki JNA opasač u svom životu napravio više štete nego kompletan podrumski arsenal Kristijana Greja.

Doduše, to je sve kad se ovaj film posmatra kao film, a Orkanski visovi se posmatraju kao vrhunski domet neprijateljske književnosti. Ukoliko se posmatra kao anti-film, stvari postaju znatno pozitivnije. U tom slučaju, Kristijan Grej je sa svojom nadbosanskom tupavošću kao stvoren za zaštitno lice kampanje „Šovinizam je u modi – smori svoju bližnju!“ a Anestezija Stil je, kako god se okrene, parametar za inverziju generalnog obrasca ženskog ponašanja.

Ipak, najveća vrijednost ove filmske atrakcije iz Nesmedereva je kvalitet psihijatrijske provjere koju ista nudi. Naime, „Pedeset nijansi“ treba gledati u paru sa pripadajućom heteroseksualnom partnerkom odnosno heteroseksualnim partnerom (jer ne može čoek da jebe čoeka… a ni žena da jebe ženu), ili nekom drugom osobom koju želite da testirate. Ukoliko uočite da se testna osoba ne smije. žestoko. (LOL. Hard., prim. aut.) u toku filma, to ukazuje da kod dotične/dotičnog ima ozbiljnih problema zglavom te da treba preispitati odnos sa navedenom strankom. Ukoliko uočite da se Vi ne smijete u toku filma treba da preispitate sopstvenu zglavu.

Drugi dio ovosezonskog seksa na velikom platnu (uskoro): Ljubav 3D

Furiozni utisak: Mad Max 2015

Razumijem da se vremena mijenjaju, ali da se Pobješnjeli Maks za brutalnih 30 godina neopravdane odsutnosti zapravo pretvori u ljekara koji se zove Ljubiša i ima muža kod kuće, nisam očekivao.

Puno, vaistinu, mladosti je prošlo od posljednjeg nastavka P(M)M serijala, ravnih 30 godina. Sam serijal je prošao puno, od ličnog i personalnog pakla na blago distopičnoj zemlji (Mad Max, 1979) pa do apokaliptične komedije (Mad Max Beyond Thunderdome, 1985). Režiser Džordž Miler je takođe prošao dosta toga, između ostalog prasiće (Babe, 1995), pingvine (Happy Feet, 2006)…

Trebao, morao i mogao je ovaj film ranije, ali nije. Rad na filmu je zapravo započeo 2001. ali se zbog raznih problema i promjena… oteglo. U međuvremenu je, usljed zastoja u radu i ličnih kontroverzi, otpao i Mel Gibson, titularni junak. Film je završen i pušten u štampu za „čitanje na JuĆjubu“ ove jubilarne 2015. godine, u drugoj dekadi velike filmske reciklaže. Dugo čekanje, velika očekivanja, semafor, a rezultat…

Stvar je takva da Ljubiša nije siguran da li je on sumanut ili nije. Realno, Bata Živojinović u ulozi doktora Nedeljkovića je sumanutiji od Toma Hardija u ulozi Pobješnjelog Maksa. Nekonzistentnost Maksovog lika se ogleda u nešto konstantnijoj konzistentnosti njegove partnerke Furioze (Šarliz Teron) što ne bi bio problem da nije konzistentnosti lika Pobješnjelog Maksa u prethodnim filmovima.

Sama priča je relativno standardna u okvirima južnoafričkog retrohomosajberpank domena kojim je serijal krenuo (sa) prvim nastavkom: nakon nuklearnog holokausta, Ljubišu u njegovom lutanju („Ej, živote, lutalico“) hvataju podanici tiranina Džoea da im posluži za rezervne dijelove za oštećene podanike. Tiranin Džo je zao i tiraniše tisuće ljudi držeći ih bez vode i upozoravajući ih na štetnost iste… Znači, akcija… se morala poduzeti!

Neko je tu već morao nešto učiniti, a to nisu bile opozicione političke partije već krtica iz ličnih redova: Džoeova poručnica Furioza mažnjava cisternu + logistiku (cenzura) i kreće da nađe mjesto njene mladosti, zelenu dolinu. I potjera za njom. Ljubišu nataknu na auto u potjeri. Spadne sa auta i pređe u drugi tim. I to je nekih 80% filma, akciona potjera, gore-dole. Baš akcija. Malo onako ublažena i cenzurisana CGI akcija, ali akcija.

Sama akcija i nije tako loša u ovom vremenu kad se manje-više došlo do saglasnosti da su akcioni filmovi iz ’80-ih godina zapravo najbolja zabava u domenu sedme umjetnosti. Ovdje su dva problema, što je nosilac tog konstantnog otupljujućeg naboja (1) ćelava tenkg0rl Furioza (2), gdje je ljubazni Ljubiša mutavi pomoćnik. Ona tri puta što je progovorio, dva puta su bili „To je moj auto!“… Budaletino jedna, to je tvoj film.

Ostatak vremena Ljubiša Furiozi dodaje pušku, popravlja auto, kupuje uloške, donosi doručak u krevet, daje krv… A onda uslijedi podatak kako su feministička udruženja pozitivno reagovala na film. Da, feministička udruženja su pozitivno reagovala na postapokaliptični film pun nasilja i groteske. Izgleda da je to bio cilj, da se Pobješnjeli Maks pojavi kao filmska preporuka u Blic Ženi…

PAJEBOTEBOG.

Ključni momenat egzotične atraktivnosti originalnog Pobješnjelog Maksa i boljih momenata njegovih nastavaka je bila sumanutost. Sumanutost kakvu Mel Gibson demonstrira i kad otvara jogurt a kamoli kad tuče svoju maloljetnu djevojku ilegalnog imigranta. U politički korektnom svijetu, ta je sumanutost zamijenjena trkom na 100 metara u dužini od 10.000 metara. Kad čoek malo bolje razmisli, pa to je totalno sumanuta ideja!

Mnogi su heroji pali na tjeme. Ponekad je poštenije ostati ležati.

Pusti to ponovo, Simo: The Hot Spot (1990)

Šta da radi brz momak u sporom gradu?

TRADICIONALNI POZDRAV DONA DŽONSONA

The Hot Spot (kod nas preveden… nekako… ne znam) je film u kojem Don Džonson glumi Dona Džonsona. Tačka.

Za one koji nisu ubijeđeni ovim dosad (a predaleko su da ih udarim šakom), to je jedan od šačice filmova režiranih od strane legendarnog holivudskog čudaka Denisa Hopera (Easy Rider, 1969: autorski krunski dragulj). Glumac, režiser, slikar, svestran umjetnik, Hoper nije radio previše, a kvalitet nj. rada je varirao… posebno u režiserskom pogledu, što će reći da je bio iskren prema sebi i svom osjećaju koji je često znao da prevari njeg… širu publiku.

Nemojte se uplašiti najava poput Film noir like you’ve never seen before i Noir for the ’90s. Кad čujem noir odmah se sjetim one što reče da sluša fado, a što je predaleko da je udarim šakom a i ne bih je udario jer to nije pristojno i džentlmenski. Ali je asocijacija prva ta šaka, noir i fado. Ovo je neki triler, romansa, triler, malo erotika klasični Don Džonson film što sve govori svima koji znaju bilo šta o bilo čemu. No, ima nas svakakvih.

Don Džonson u ovom filmu tumači Dona Džonsona pod imenom Heri Medoks, koji se bez upućivanja u biografiju pojavljuje u malom gradu, i već prvim skidanjem u potkošulju upada između dvije ženske vatre: jedne mlade/svježe punih obrva i bedara, i druge koja je, riječnikom trgovaca automobilima, „puno prešla a bila je i udarana“. Te dvije žene opisuju koliko je to mali grad kad se tu pojavio Don Džonson i samo njih dvije se navadile na njega.

Te dvije su, respektivno, Virdžinija Medsen i Dženifer Koneli, gdje nam je bitno da nas ova potonja, iako nadasve pristojna djevojka (doduše glumi nepristojnu), u filmu u par navrata časti sisama, kao da je to nešto. Ova druga je trebala da se pojavi komplet gola u jednoj sceni pa se stidila i nije, a onda je naknadno Denis Hoper priznao da je ona bila u pravu. Kao što sam rekao, čudak.

O Donu Džonsonu je Hoper imao da kaže sljedeće: „Nije bio tako loš. Na snimanje je dolazio sa dvojicom tjelohranitelja, kuvarem, ličnim trenerom, pilotom helikoptera koji bi ga ‘doletio’ na snimanje, dvojicom vozača, sekretaricom, frizerom, šminkerom i kostimerom.“ Dakle, standardna priča kad se radi o najmuževnijem muškarcu u istoriji svih muškaraca. Doduše, to je sasvim logična posljedica toga što je on upravo Don Džonson.

A u filmu, uz zvuke močvarnog bluza (Džek Niče: Džon Li Huker, Tadž Mahal, Roj Rodžers i Majls Dejvis) Don Džonson se pojavljuje kao mlad momak od 35-36 godina (taman), neznanac na stopljenom asfaltu bezvrijedne tačke na autoputu bespuća američkog sredozemlja, sa frizurom gdje je svaka dlaka na svom mjestu (vidljivo i na 480p ripu) i jasno je da će se desiti neka pizdarija. Tri puta namigne i prodao je auto, zaposlivši se brže nego član stranke u administraciji.

Kancelarija prekoputa je prva zamka – djeva mlada, lijepa gdje Don Džonson biva Don Džonson, upada odmah u priču („Šta ima, komšinice, stigla roba?“ – u prevodu: ćao + smajli) i bezbrižno povlači končić od tampončića, ne sluteći šta će se odmotati. Al’ ne lezi, vraže, u toj aktivnosti ga uoči starija profuknjača, žena mu od šefa, pa ga pozove da joj ide popraviti sudoper i tako to… nekolicinu puta. Čak toliko da je i sam Don Džonson u jednom trenutku morao reći, zakopčavajući hlače:

Pa kako to da me uvijek navuku ovakve kurve?

Ipak, eto, navuku ga… a svi znamo, „jedna stvar vodi do druge“, i brzo Don Džonson opljačka banku, zatim prebija siledžiju – kulturno, u rukavicama, sve zbog časti jedne dame, pa je tu neko puškaranje, zatim se još malo češlja, puši cigar, vozi auto, generalno izaziva zavist i ljubomoru ljudi iz malog grada koji bi da mu se napiju krvi zbog nekih stvari, al’ naravno, ne smiju jer on je Don Džonson.

I tako nekih 130 minuta. A onda, jebi ga, više nije moglo i Don Džonson završi sa dobrom ribom u kabrioletu, njih dvoje jašu u zalazak sunca, ona vozi a njega boli k., doduše, to je zato što su njegova muda završila u njenom džepu, al’ šta da se radi. Ima njena haljina dobre džepove za to. Jedna iskrena i mnogo puta doživljena životna priča Dona Džonsona sa polusretnim krajem, divan primjer filma koji nema pretenzije veće od toga da bude film.

A sve to zbog?

Ne naročito omiljen ni kod kritike a ni publike (promocija debelo zakazala), ovaj film je jedan od mojih omiljenih i jedan od rijetkih među istima u kojem niko [u potkošulji] ne nosi puškomitraljez (nadam se da će mi Hajrudin Krvavac ovo oprostiti). Dugo sam se pitao zašto mi je ovaj film zapravo toliko dobar… A onda je bilo jasno. Don Džonson. Naravno. Ne baš. Uozbiljimo se. Ipak tu ima nešto više od hodajuće reklame za Levi’s 501…

Uz odličnu atmosferu (muzika + scenografija), film u laganom ritmu opisuje prokletstvo ljudske prirode, nezajažljivost, beskrupuloznost i ljudski lanac ishrane. Svaki predator ima svog predatora. Don Džonson se pojavljuje kao brz momak u sporom gradu, sumnjive prošlosti i nesumnjivih sposobnosti. Živa ključa a ubrzo će početi da štrca iz termometra. Manje figurativno, Don Džonson štrca po navedenim ženama, a zatim superiornost počinje da ga opija i samo štrcanje više nije dovoljno (dešava se i Donu Džonsonu)…
I ne može stati. Izmiče mu kontrola. Njegova brzina nije prilagođena veličini grada. Jedna po jedna, padaju njegove domine. Planovi koji su izvršeni savršeno, dušmani su ih prozreli. Momci u plavom mu dišu za vratom. Ali on i dalje ne može stati, upetljan u trostruko klupko problema, zapliće se, proklinjući kurvu sudbinu i trenutak kad je njegova nešpicasta cipela stupila na tlo tog šugavog malog grada. Na kraju od brzog momka u sporom gradu postaje punopravan materijal za Foču ili Zenicu, no u tom trenutku scenario spašava stvar i on ne odlazi u zatvor već u zalazak sunca kao Talični Don…

Savršen film? Ne. Nešto duži nego što treba, sa nešto manje sisa nego što je trebalo i milion potencijala u drugom dijelu koji su mogli biti razvijeni u raznim pravcima. Veoma dobar film? Da. Don Džonson? Da. Preporuka? Da.

Jer, realno, svima nama se desilo da budemo brz momak u sporom gradu, samo, onaj kabriolet na kraju, treba prvo istjerati Dona Džonsona iz nj.

Plan za oporavak srpske kinematografije: AKCIJA!

Srpska kinematografija je u očajnom stanju, kino dvorane su nikad praznije, publika nezainteresovana za domaći proizvod a sve zaluđenija šarenim lažama iz holivudske „Fabrike snova“. Takvo stanje stvari ne priliči dugoj tradiciji pokretnih slika u nebeskog naroda koja je iznjedrila niz naslova koji mogu rame uz rame s bilo čim iz domena bjelosvjetske sedme umjetnosti. Ipak, čak i pri šetnji kroz zlatne stranice istorije ovdašnje kinematografije, teško se oteti utisku da se moglo postići mnogo, mnogo više, posebno na polju akcionih filmova…

(Marko Kraljević i Vila Ravijojla, N. Pejić, 1998.)

Akcioni filmovi i to ne oni švedski, bez trunke artističkih aspiracija i trenutaka za dva uzastopna duboka uzdaha trebalo je da budu najjači stub domaće kinematografije. Jer, ako nešto karakteriše život na ovim prostorima, to je akcija, i to ona brutalna. Ipak, ideal akcionog heroja apsolutno nije iskorišten i predstavljen u mjeri u kojoj to zaslužuje. Sa druge strane, prokleti Američani kod kojih je prosječna težina nacije 167 kg žive vage od toga napraviše posao, a Srbi vitki, visoki, stasiti, plećati, brkati, kurati… ništa. Kod njih Ljubiša Samardžić Smoki postade glumac. Pa jebotebog. Znači, valja raditi potpuno drugačije…

Plan je jednostavan: zamislite velebrkatog Marka Kraljevića sa tijelom Mr Olimpije, zubima boje maslačka i pogledom zavodljivim kao međunožje Mire Furlan, kako potpomognut ogromnim količinama supstance koja bi, da se logika i zakon sretnu, bila debelo ilegalna – šljivovice, je li, radi serije različitih vježbi za grudi, biceps i produžavanje polnog organa, samo bez tegova. Npr. zlim Turcima blokira prolaz na autoputu. Stane svojim golfom na sredinu ceste i ne da Turcima proći („Š’a bilo, Musa?“), džaba što špediteri čekaju robu, a onda kad situacija postane nategnuta pa oznojeni vozači krenu prijetiti i turirati, Marko izvadi papir iz advokatske kancelarije. A Turci, stari legalisti, srce im sišlo u špiceve špicastih opanaka koji su, uzgredbudirečeno, misteriozno napravili kambek početkom novog milenijuma (paralelno sa dolaskom demokratije u srpske zemlje), prvo u ženskoj nožnoj galanteriji a zatim i u muškoj.

A to je tek, izuzetno blag, početak franšize (šta god da znači ta riječ). Ubrzo slijedi i, npr., drugi dio, Kraljević Marko blokira Bugare, zatim Kraljević Marko blokira transevropski vazdušni saobraćaj („More, jevropljani, nemoj avion da letite da se ne bacim buzdovanom!“) i slični gdje će Marko, uglavnom oskudno obučen sa vidljivim autentičnim srpskim trbušnjacima (koji nisu lažni kao oni u filmu 300), na ovaj ali i onaj način jebati majku (i ostatak ženskog roda i poroda) svim dušmanima i pri tom promovisati tradicionalne vrijednosti srpskog društva kao što su sloboda, demokratija, treniranje tegova, prednost žiranta nad kumom, partijarhat, kurvanje, tihovanje, žena može biti sa sela al’ auto mora biti iz Njemačke, psovanje, rakija, ratnički duh i sl.

Zatim, valja preuzeti dobru ideju iz inostrane produkcije, ako se već nudi: Marko Kraljević protiv (anti)heroja drugih naroda i narodnosti. Tako bi se u seriji protiv našli naslovi poput Kraljević Marko protiv Boška Buhe: Posljednji svrab, Kraljević Marko protiv Zdravka Mamića: Posljednji penal, Kraljević Marko protiv Halida Bešlića: Posljednji poljubac, kao i kombinacije udruživanja Marka Kraljevića sa različitim autentičnim srpskim herojima, npr. Kraljević Marko i trener Sale naoružani samo ez-šipkama osvajaju Bihać, zatim Kraljević Marko i Šešelj ručno bacaju atomsku bombu na Njujork, Kraljević Marko i F.K. „Crvena Zvezda“ iz ’91. protiv horde LBGT zombija, Kraljević Marko i Zmaj od Šipova protiv svih skandinavskih učesnica na Evroviziji

Uz ovakve ideje i iole kvalitetnu produkciju, ne bi puno trebalo da Marko Kraljević postane omiljeni junak cijelog Balkana (za početak), kojem bi se klanjale i nacije iz čijih redova dolaze njegove žrtve. U priču bi odmah bila uključena i logistika (sve sa ćiriličnom oznakom ®): školski pribor sa likom Marka Kraljevića – olovke i bojice u obliku buzdovana, šestar kao dva ukrštena mača; akcione figurice (Šarac sold separately); video igre za sve igračke platforme – posebne serije za japansko tržište „Samuraj Marko“; odjevni predmeti – majice sa autentičnim srpskim trbušnjacima, pancirni prsluci; seks igračke za dame i sve koji se tako osjećaju – umjetni penis Marko Kraljević u autentičnoj veličini (50 cm) kao i umjerenija verzija (35 cm, model „Marko je malo umoran“); proizvodi za njegu i higijenu – aparat za brijanje koji zaobilazi brkove, pasta za zube i vodica za ispiranje usta sa okusom šljivovice, i još mnogo, mnogo toga.

Naravno, ne može se ignorisati činjenica da su na ovim prostorima već snimljeni neki akcioni filmovi kao i filmovi o Marku Kraljeviću, međutim, iz izloženog je jasno da potencijal nije ni zagreban. Filmaši, imate li dovoljno guste brkove oko mošnica da napravite pravu stvar? Plan je jednostavan i lako izvodljiv, Bata Živojinović još uvijek u naponu snage (zar ste i pomislili da neko drugi dolazi u obzir za glavnu ulogu?), dovoljno (mu) je dva mjeseca teretane, steroida seoske hrane i ispijanja krvi mladih djevica i može da počne srpsko pokoravanje svijeta… za početak onog filmskog.

P.S. A još ovdje uopšte nisu spomenuti neki drugi akcioni segmenti života na ovim prostorima. Npr., jedna svakodnevna disciplina koja spaja iskrenu opasnost, neslućene nivoe uzbuđenja, dlakave nadlaktice, znoj i muškost – cijepanje drva! Sinopsis sigurnog filmskog hita: sreću se njih dvojica, pa uz rakiju počinju…
– Preko vikenda sam iscijepao 27 metara drva!
– Ja sam iscijepao 30 metara koje sam svojeručno složio!
– Ja sam prvo silovao medvjeda pa ga natjerao da složi drva.
– A ja sam svoje iscijepao malom sjekirom!
– Ti si koristio sjekiru?!

DOBRI MOMCI DOBRO PROLAZE DOBRIM KOLIMA… U HOLIVUDU

Od prvih crteža na zidovima pećina gdje je jedan jelen imao veće rogove od ostalih, a jedan čovjek imao veću toljagu od ostalih (čovjek u IV8 poznat kao Mali Boro Toljaga), pa do dana današnjeg i planina od steroida i proteina, ljudima su potrebni heroji, književni i likovni, umjetni. Likovi veći od života samog (en. larger than life), heroji su oduvijek služili da nam ucrtaju trasu, pokažu životne ciljeve, smjernice, podvuku liniju između dobra i zla. Bilo ih je raznih, po vaskolikim geografskim i istorijskim kriterijumima, a i na skali kvaliteta je šaroliko: od istinski odličnih poput Marka Kraljevića do onih sa upitnom vrijednošću kao što je Beovulf. Heroji su dolazili i dolaze u raznim bojama i sa različitim dužinama brkova, ali sa zajedničkom idejom herojstva i lučonoštva puku… sve do jednom. Holivud, fabrika snova koja pokretnim slikama zabavlja svijet već čitav vijek, svojim je djelovanjem i te ideale izvrnula naopačke…

Uzmimo za primjer dva stamena muškarca sa dvije strane holivudskog petoparca, Betmena kao uobičajeno omiljenog pozitivca i Ramba kao uobičajeno omiljenog negativca. Dok je Betmen originalno strip junak – superheroj mitski lik granično natprirodnih sumnjivih sposobnosti, Rambo je tele ekranizacija novele te je za nijansu više utemeljen u ovozemaljsko. Ipak, i jedan i drugi su tu samo da se Holivud u lice naruga stvarnosti…

Betmen je multimilioner, razumije se u istoriju, geografiju, biologiju, hemiju, jednom rječju, i u prirodne i u društvene nauke. Ima niz preduzeća i firmi (u kojima svakako nije mali akcionar), odličan automobil, hrpu stvari sa svojim logotipom (između ostalog, liniju toaletnih proizvoda) te vjernog batlera starijeg od same starosti. Promoviše mondenski život i promiskuitet („Mala, nas dvoje ćemo trajati koliko i ova pakla cigareta…“). Organizuje zabave za svoje bogate prijatelje i viđena gradska lica od kojih su neka nesumnjivo upetljana u kriminal i korupciju. Šampanjac i kavijar teku u potocima dok „Sem to ponovo svira“ na klaviru u uglu salona… I onda kad se žurka završi, u po noći on stavlja masku i oblači odijelo sa trbušnjacima da ide da se bori protiv zla. Da, kako da ne, posebno nakon što se nagutao vijagre pa ne može da zakopča šlic na odijelu (taj dio je obično prikriven na filmu uz pomoć fotošopa). On ode i tamo ih sve porazbija kao pičke, najčešće goloruk u rukavicama protiv njih dvadeset koji iz pištolja pucaju na njega. Za čas posla ih naslaže na zid od opeke, pozdravi nezaboravnim citatom pa sjedne u kola da stigne kući prije nego što na vijestima bude prilog kako je Betmen razbio kao pičke dvadeset, za scenario manje bitnih, negativaca. Doduše, i Betmena povremeno pokušaju da ocrne, negativci plate uredniku pa izađe članak u „Glasu Srpske“ u fazonu „Betmen nije platio porez!“ ili „Betmenov batler radi na crno!“, međutim, kad se on naljuti, on presretne signal RTRS-a i pusti svoju traku da sve demantuje (al’ ni tad niko na RTRS-u ne dobije otkaz).

Sa druge strane, Rambo je nezaposleni student bijeda na birou koji nema para za odijelo sa trbušnjacima pa radi sklekove da bi imao trbušnjake, ratni vojni veteran obolio od PTSP-a jer je po kojekakvim džunglama jugoistočne Azije morao da ubije stotine hiljada civila za Majku Srbiju, ovaj, američku državu Alabamu Arizonu Aljasku Arkanzas. Čupav, u kanađankama i vijetnamki (fale mu još samo japanke i havajska košulja), on se potuca po svijetu i zatvorima otvorenog tipa gdje sa Oliverom Mandićem tuca kamen, bez marke na kartici u Novoj Banci, lud, ljut i iznerviran, skuplja u sebi bijes pa kad popizdi produbi značenje riječi terorizam kad uz pomoć tri ciklame i gumice za kosu napravi smrtonosnu zamku za dvadeset statista. Samo nešto da se objasni, da ne bude zabune. Mnogi misle da je Rambo pozitivac. To nije tačno, štaviše. Neinformisan i mutav, da. Pozitivac, ne. On se bori protiv policajaca američke države Alabame Arizone Aljaske Arkanzas, veoma primitivno ali efektivno kršeći pravične zakone demokratski uređene države, „zemlje slobodnih, domovine hrabrih“. Drugo, on ubija Ruse, naše tradicionalne prijatelje, vesele ljude u licu crvene iz velike zemlje bogate hladnoćom poznate po šljivovici imena vodka i olimpijskoj plesnoj disciplini kazačok. Treće, on pomaže mudžahedine Al-Kaidu, svjetski poznate teroriste broj 1 na svijetu, koje predvodi Barak Obama bin Laden. Da, Barak Obama bin Laden predvodi mudžahedine Al-Kaidu, on ih je trenirao, on ih plaća. To što je Barak Obama bin Laden drugi crni predsjednik neke demokratske države u istoriji ne mijenja stvar – samo se prvi pamte, a prvi crni predsjednik koji je vladao u demokratiji je bio Dragan Čavić [predsjednik Republike Srpske 2002-2006, prim. aut.].

Dakle, Rambo je negativac. Nezaposlen, razočaran, neuredan, izgleda kao prljavi hipi – izgleda kao jedan od nas, i on je negativac (!). On predstavlja sve što ne treba biti (!!). On je onaj tip koji mladim priglupim mamama u parku posluži pri rečenici „Ako ne budeš dobar, ovaj čiko će te strpati u vreću i odnijeti.“ Nasuprot njemu je dečko koji obećava za čiju frizuru je potreban dijamantski češalj, kristalno plavih očiju kao glečeri jezera Mičigen uglađeni jebač Brus Vejn za kojeg svi znaju da je Betmen ali niko ne smije da to kaže, da mu negativci ne bi došli na gajbu i pri tom razbili čaše od Swarovski kristala (tek tada bi nastupila megafukušima, krvavi vrtlog ljudskog mesa i escajga u Gotam Sitiju).

I to nam Holivud poručuje… Budi milijarder, nemoj biti prljavi hipi. Vozi dobra kola, nemoj voziti zapaljene tenkove. Spavaj sa svakom mačkom sa kojom stigneš, nemoj pisati patetične statuse na fejzbuku jer su Ko-Bao ubili u džungli. Bavi se sportom i jogom, nemoj se drogirati lošom drogom. Pij šampanjac, nemoj piti pivo. Budi privatnik, nemoj se družiti sa rajom na birou…

Kad se na kraju sve sabere i oduzme, ne može a da se ne dođe do zaključka da nas Holivud sve jebe u zdrav mozak. Jer, kako od sklekova imati trbušnjake?!

Adrijanaaa!!!

Neki dan sam tako pogledao film Get Carter, ali ne original iz 1971. nego „2000 turbo“ verziju za novu generaciju sa Silvesterom Stalonetom, pa se prisjetio zašto mi je Stalone omiljeni glumac. Stalone i u tom filmu, koji je na par mjesta proglašen za najgori rimejk svih vremena, uspješno glumi Staloneta: bez ikakvog obzira prema očajnom scenariju, lošoj režiji, nebuloznom izboru muzike, totalno modernoj fotografiji, on svim srcem glumi samog sebe. To se mora poštovati. To, kao i fora kad pusti bradu s pokušajem promjene izgleda.

Al’ ono, to je čovjek koji sad ima preko 65 godina i još jače živi za fajt nego prije 45 godina. I to se mora poštovati. Mora se poštovati i brutalno uporna samostalnost i izbjegavanje rada sa kvalitetnim režiserima te kontinuitet u biranju loših scenarija. Još, mora se poštovati i njegov opušten odnos prema svemu. Jer, realno, jedina stvar jača od Staloneta su parodije na Staloneta, a opet, najbolje parodije na Staloneta radi sam Stalone, a za to ipak treba imati ego dobrano pod kontrolom.

Sve ovo pišem jer će na blog uskoro ponovo biti postavljen pisani utisak za film Expendables 2, iz avgusta prošle godine, a vjerujem da će isti tekst biti lako primjenjiv na Expendables 3 koji slijedi u avgustu iduće godine, i kojeg željno čekaju svi mladići svih generacija koji treniraju tegove u teretani Sokolskog doma i žive za fajt. Takođe, još jedna filmska tema čeka da se vrati na svjetlo dana…

* * * * *

Ipak, i pored toga što mi je filmska umjetnost primarno razbibriga, te najviše gledam komedije (od Mela Bruksa do braće Fareli), moja tri omiljena filma su:
American Graffiti (1973)
Vanishing Point (1971)
Easy Rider (1969)
Sva tri sam pogledao po nekoliko puta, ne gledam ih često ali uvijek ostave jednako jak utisak na mene… to valjda nešto znači. I, naravno, svaki put plačem kad gledam kako Arnoldov palac uranja u topljeni metal, ali, mislim da svi osjećaju isto u tom trenutku…

Bilo kako bilo, uskoro na blogu spomenuti stariji filmski tekstovi, a u neko dogledno vrijeme i nekoliko riječi o trilogiji omiljenih iz inostrane produkcije.

KINO UTISAK: Expendables 2 (Plaćenici 2)

Svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison smo čekali, čekali i u avgustu dočekali velikoplatnenu testosteronsku injekciju u vidu nastavka filma Expendables (odnosno Plaćenici, kako je to prevedeno kod nas). Posrnule zvijezde akcionih filmova, velike eksplozije – dodatno uvećane kompjuterskim putem, mačo dijalozi, bicepsi, tricepsi, cisterne krvi i vagoni čaura… po drugi put. Na kvadrat?

Dvije nesumnjivo najveće akcione zvijezde ’80-ih godina prošlog vijeka, samim tim i svih vremena, su Silvester Stalone i Arnold Švarceneger. I dok je Austrijski Hrast pored planine mišića imao mozak odnosno smisla za biznis i mjeru, Italijanski Pastuv je imao srce junačko i nebrušeni talenat ali ne i prave agente i savjetnike. Nakon uspjeha u akcionom žanru je, sa previše žara, htio da se ostvari kao svestran sineasta pa je pokušavao da se dokaže i bez bicepsa i tricepsa. To je relativno slabo išlo tako da je njegova zvijezda sijala tek uz pomoć infuzije u periodu od sredine ’90-ih pa do sredine prve dekade XXI vijeka. Različite uloge kojima je zajedničko bilo to da su sve bile neprofitabilne su navele Staloneta da se vrati onome što mu ide najbolje, bicepsima i tricepsima. Taj motiv je našao plodno tlo u njegovoj krizi srednjih godina (koja ga je pogodila u sedmoj deceniji života), tako da on prvo snima finalni nastavak sage o Rokiju a zatim i finalni nastavak sage o Rambu (mada svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison ne želimo da vjerujemo da je to stvarno kraj). Nakon nagađanja oko još jednog Ramba, Stalone je vođen ludilom altruizma odlučio da u svom narednom autorskom projektu (scenario, režija, gluma) ispuni snove svim ljubiteljima akcionih filmova i da pokuša na jednom mjestu okupiti najpoznatije potrošače steroida sa filmskog platna. I uspio je. I bio je to uspjeh.

Prvi dio Plaćenika je spojio „velike rivale“ iz zlatnog doba akcionih filmova sa nekim novim likovima koji gaze njihovim stopama. Rame uz rame su se našli Stalone, Švarc, Dolf, Miki Rurk, Brus Vilis a sa druge strane su tu Džejson Statam, Teri Kruz, Džet Li, Rendi Kotur… Plitak scenario, kompjuterska krv, uvođenje ženskog lika i emocija ka istom (krajnje nepotrebno), Plaćenici su bili daleko od savršenog filma ali je to najmanje bitno. Prisutna količina mačo treša (macho trash, prim. aut.) je nadmašila dekadu kompletne holivudske A produkcije, starci su de fakto i gdje je Jura pokazali đe se tele veže i svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison smo došli na svoje. Malo je ostao gorak okus zbog prekratkih epizodnih uloga gerijatrijskog odjela (Švarc, Rurk, Vilis) ali je odmah najavljen nastavak koji je obećavao još više… nepravedno zaboravljenih akcionih junaka. Nakon dvije godine nastavak je stigao.

Za razliku od prošlog filma, nedostaje Miki Rurk (čiji je monolog o zlim Srbima ušao u mitove i legende), Džet Li je nakon deset minuta filma morao da ode da se pobrine za svoju porodicu (pa se ne pojavljuje u ostalih 80-ak minuta filma), a tu su kao pojačanje Žan Klod (kao negativac, kao i u stvarnom životu) i Čak Noris (kao Čak Noris, kao i u stvarnom životu). Kao što je obećano, Švarc i Vilis su se ozbiljnije prihvatili svojih uloga, odnosno, prihvatili su se potrošnje manevarske municije iz vatrenog oružja, mada su obojica čitavo vrijeme bili u dugim rukavima što je svakako minus.

Priča je, kao i u prvom dijelu, jednostavna do apsurda: daleko u imaginarnim balkanskim zemljama Bugarskoj i Albaniji, zlikovci terorišu fin narod zarad svojih nastranih ciljeva a niko drugi do Staloneta i njegove ekipe ne može da to riješi. Potrebna je samo dobra volja i mala ekološka katastrofa u vidu uništavanja par tona baruta. Takođe, vrijedi spomenuti da je Stalone, nekim čudom, režisersku palicu prepustio nekom liku koji nije toliko bitan da mu se u ovom trenutku sjetim imena. Rezultat svega toga je…

ZNAČI, DA MI JE NEKO PRIČAO DA ĆE PRIČA BITI OVAKO JEFTINA, DA ĆE ŠALE BITI OVOLIKO LOŠE, DA ĆE POJAVLJIVANJE EKSKLUZIVACA (Švarc, Vilis, Čak) BITI OVAKO NELOGIČNO, NE BIH MU VJEROVAO. Nakon ovog filma Sharktopus djeluje kao drama po istinitom događaju. Naspram ovih likova Nikoletina Bursać izgleda kao seoski poštar. Štaviše, naspram ovih likova Kobra i Policajac iz vrtića djeluju kao radnici Administrativne službe grada Banjaluka. Svaki kliše je prisutan u tolikoj mjeri da bode jače od nepojavljivanja Rambo noža u četvrtom nastavku Ramba. Doduše, ti klišei su pucnjava, drugarstvo, vožnja motora, aviona, generalno, vitlanje polnim organom što je bio ideal heteroseksualnosti još od pećinskog čovjeka pa sve do pojavljivanja serije „Seks i grad“. Na svu tu smijuriju treba dodati i svjesni iskorak ka humoru, međutim, trenuci koji nisu predviđeni da budu šaljivi zapravo izazivaju najviše smijeha. Uz to, prisutno je dosta parafraziranja koje se odnosi na neke prošle uspjehe gerijatrijskog odjela ali nekadašnje hiperbole djeluju kao eufemizirane osnovnoškolske pošalice u poređenju sa ovim teškim bojama. To se posebno odnosi na scene Čaka Norisa koji se kao neočekivana sila iznenada pojavljuje i rješava stvar… više puta, a vrijedi napomenuti da je Čak obučen kao da su ga uhvatili na parkingu tržnog centra dok je sa ženom kupovao namirnice, samo sa manje šminke. Tako i glumi, glagol pod navodnim znacima. Stalone u toku filma ima samo jedan izraz lica, izraz beskrajne tuge, jedini koji može da postigne s obzirom koliko se izoperisao. U jednom trenutku se „od dragosti“ nasmijao sa svojim drugarima ali je i dalje djelovao tužan. Džaba, nikad on neće dobiti neku karakternu ulogu.

I dok je mlađi dio tima svoje uloge shvatio donekle ozbiljno pa tu ima nekih pokušaja glume – koliko im to povećan unos proteina dozvoljava, gerijatrija je svoje komotno mogla da odradi preko telefona. Švarc ne može da skloni osmijeh sa lica koji odaje da je on vrlo, vrlo zadovoljan tip („Daj da ovo završimo pa mi donesite tompus i zovite onu Meksikanku da mi popuši.“), Vilis je čitavo vrijeme u odijelu u pokušaju da se distancira od nezrelosti njegovih vršnjaka i nekvaliteta njihovih rečenica, Žan Klod izgleda kao djed (lice) i baba (tricepsi) Žan Kloda a jedini od matoraca koji se stvarno potrudio je Dolf, magistar i olimpijac. Iako u ovom nastavku ne prelazi na tamnu stranu, sjena na Dolfovom licu je dovoljno mračna i za neki ozbiljan film, što ovaj svakako nije a i ne pretenduje da jeste.

E, sad, pored svega rečenog postoji jedan dokaz upotrebe određene logike prilikom sklapanja filma a to je da se u finalnoj verziji ne pojavljuje Novak Đoković koji je snimio neke scene „reketiranja“ zlikovaca u sklopu konačnog obračuna. Nema sumnje da će ta odluka naškoditi popularnosti filma kod ženske populacije uzrasta od 7 do 12 godina, no to je žrtva koja se morala podnijeti…

Realno, film je toliko loš da je na tankoj liniji između „toliko loš da bude dobar“ i „toliko loš da je stvarno loš“. Mislim, to je ukoliko stvar posmatramo racionalno, da su Plaćenici 2 jednostavno film. Mislim, moguće je i to. Da postoje ljudi koji ne treniraju tegove i ne žive za fajt i žele čitave mostove okruga Medison a vjetrovi tuge njihove su sluge. (Samo da napomenem da nabijem i njih i sve prijatelje Keri Bredšo, i pederske i nepederske.) Međutim, Plaćenici 2 nisu film. To je sreća, to je utjeha, to je slatki med koji je pčelica Stalone skupila sa livade sedme umjetnosti i životne filozofije, to je poruka naših prijatelja sa velikog ekrana koji kažu da je za sreću samo potrebno dovoljno veliko vatreno oružje, to je dokaz da je ljepota prolazna a pravi heroji nikad ne umiru, već stare i pretvaraju se u blijede sjenke samih sebe a naše je da ih trpimo i obožavamo. Plaćenici 2 su filmski ekvivalent Zdravka Čolića, postojana frizura iz ’73. a strije, ožiljci, bore i sijede su iz 2012. godine, na brzinu zakrpljeni hirurgijom „sve za marku“ i pošpricani Brutom. I kao takvi, Plaćenici 2 su odlična zabava (više zabava nego odlična), a ja moram makar još jednom otići u kino (sem ako se sutra na kioscima ne pojavi kartonsko DVD izdanje) jer prosto ne vjerujem u sve što sam vidio prvi put. Vjerovatno neću vjerovati ni nakon što to vidim drugi put…