Mlaćenici 4: Ojadne plastične sise u čipkastom bodiju protiv Majke Rusije (recenzija filma)

Filmski serijal „Plaćenici“ (ne baš najsrećniji prevod originala Expendables), to okupljanje holivudske akcione gerijatrije na setu u Bugarskoj umjesto u dječijoj igraonici u tržnom centru, doživio je četvrti dio predugih devet godina nakon trećeg… Šta JE se čekalo toliko?

Prethodno sam napisao recenziju za drugi dio:
https://bojan5150.wordpress.com/2012/08/25/kino-utisak-expendables-2-placenici-2/

Kad vidim da je to bilo prije čitavih 11 godina, nije svejedno. Jesmo li sretniji, jesmo l’ pametniji… Ta recenzija sadrži neke opšte tačke o ovom tipu filmova, tako da one neće biti ponovljene ovdje s tim da čitanje iste nije esencijalno.

Bilo kako bilo, Pl4ćenici je biografski film o životu Megane Foks, sa pridodatih devedesetak minuta pucnjave i PlayStation 2 grafike. Debeli radnik RTRS je kao izvidnica bio u kinu te podnio izvještaj da je film jako loš tako da smo ovoga puta recenzentsku postavu činili Mladi Z. Delić i ja i složni smo u ocjeni da je ovo jedan od najboljih filmova ikad a Debeli radnik RTRS je opravdao svoju reputaciju kupca Skechers patika koje su efektivno manje patike a više pretposljednja linija odbrane od artritisa, išijasa i slučajnog pušenja kurca od strane neke ženske osobe.

Iako film zvanično ima oznaku R (nešto guzica i psovanja i dosta kečap siđi-npin-gaj krvi), kino sala je bila neobično popunjena najmlađom populacijom koja zna čitati kod nas (13-15 godina) i ovaj iskreni prikaz života Megane Foks im je bio naznaka mračne budućnosti koja ih čeka kad počnu da prestanu razmišljati glavom koja služi za matematiku i automehaniku u potjeri za moćnim ženskim trokutom koja efektivno vodi do zakupljivanja svadbenih salona u okolini Banjaluke, tetoviranja imena umjesto tribala i ugradnje plina u auto/kupovine dizel automobila od punca i/ili njegovog kuma. Megana Foks je odlično prikazala Meganu Foks tako da je ovo upoznavanje muških dječaka sa izgledom, karakteristikama i taktikama protivničke vrste vrlo značajno. Megana Foks vrlo ubjedljivo demonstrira klasične primjere ponašanja Megane Foks poput histerije, znatne histerije, turbo histerije, mega histerije, Fukušima histerije i kratkih pauza među histerijama. Pored toga, Megana Foks nudi prikaz tradicionalne odjeće koju nose Megane Foks za sve prilike: helanke, hlače helanke i gola guzica bez helanki. (Posljednje je jako opasno i treba biti oprezan.) Takođe, Megana Foks demonstrira kako se snaći u svakoj nezgodnoj situaciji koju život u Švedskoj nosi: bitno je samo imati 20.000-40.000 miligrama pudera na licu da se ne vidi znoj kad se upali alarm na izlazu iz robne kuće zbog Massimo Dutti jakne koja ima ušivenu zaštitu protiv krađe. Zbog svega navedenog, ovaj film treba cijeniti kao nastavno učilo u zaštiti najmlađe, srednje i starije muške populacije od stradavanja u kandžama Megana Foks… No, vrijedi se osvrnuti i na sporedne likove.

Silver Testelone vozi avion pa se slupa i pogine. To mu se dosad nije dešavalo. Jebi ga, tako je kad se vozačka produžava *khm, khm* crvenom novčanicom. Jarane, takvom vožnjom samo praviš problem nama ostalima koji hoćemo da stignemo na odredište DANAS, makni tu olupinu aviona negdje sa strane.

Navijač Liverpula Džejson Stanković prebije dosta nekih ljudi, nijedne krivične a ni prekršajne prijave. Ono, niko fol ne zna da ima službenu a svi mu auti zatamnjeni uključujući šajbu, uvijek ima neke dobre tablice tipa 333 ili 007. Neslužbeno, valjao je i šećer za Brkića a bio i na nekim misijama vani.

Rendi dr Velibor biva ranjen u tijelo i zamalo da ostanemo bez njega a plava tetovirana rospija ni te teške trenutke ne shvata kao signal da je vrijeme da se čovjeku pruži neka lijepa riječ i popuši kurac. Neke žene stvarno nemaju takta. To su one što miješaju šećer i so kad kuvaju hljeb, jednom u 12 godina kad kuvaju.

Plava tetovirana rospija ometa tajlandskog Raku juniora u tuči sa nećakom Tong Poa, njih dvojica se šaketaju noževima a ona vitla lancem, simpa omaž serijalu video igara Double Dragon. Na kraju djeluje kao da će pomilovati Rendija dr Velibora po onoj nezgodnoj rani ali nismo vidjeli da se to desilo.

Tajlandski Raka junior se bori sa tamnom stranom tako što bježi u Laktaše da peca, međutim, u pravom trenutku se pojavi našminkan kao rakun da pomogne u ubijanju ljudi koji nisu na strani dobra, nisu na strani Sjebanjenih Američkih Država. Efektivno, njegova plišana figura će više ličiti na čovjeka od njega.

Magistar i olimpijac Dolf nam, kao i obično, nudi nivo glume kakav nismo zaslužili. Razlika između ljudi koji su čitali knjige sa vrlo malo slika i onih koji igraju Candy Crush Saga će uvijek biti nepremostiva. Dolf je izdolfovao i sa minimalnom minutažom i vrlo malim brojem asistencija od saigrača.

Crnom reperu umjetničkog imena Imaš 20 feninga, treba mi za pivu je, kao u jednom sličnom filmu, dodijeljena uloga intelektualca što je dokaz da i u 21. vijeku postoji prostor za rasistički humor. Ono, lik u par navrata objašnjava neke stvari, vjerovatno i učestvuje u tehničkim forumima na internetu i piše tutorijale za iFixit. LMAO.

Banderas junior sa AliExpressa je značajan kao i prvi muzički album Nikole Pejakovića – Kolje, u smislu eksplicitnog prikazivanja alternativnih stilova u određenim životnim aktivnostima. S obzirom na sve ono iza nas, pitanje je kad će (hoćemo li u pičku ili) normalno postati novo normalno a staro normalno prestati da bude normalno.

Pikaso Garsija je ovoga puta svoju inspiraciju pronašao u velikanu sedme umjetnosti, nošenja oficirskih brkova i pojavljivanja u magazinu Ven, Aljoši Vučkoviću. Čačkalica koja se pojavljuje u njegovim ustima 36% vremena je sponzorisana besplatnim ručkom u restoranu „Kod Bore“ u kanjonu gdje se slikao sa osobljem i potpisao točilicu za pivo.

Sve u svemu, film je sasvim nezasluženo okarakterisan kao loš od strane filmski neukih osoba [kakvih je isuviše danas što je jedna sprega koja se dotiče teorija zavjere kako produkcijske kuće prave sve lošije filmove da se f.n. osobama može lakše podvaliti bilo šta, prim. aut.]. Pored standardnih stvari koje se odnose na sve dijelove, kao minus se može navesti oslabljena ekipa, kao plus se mogu navesti dijalozi koji nisu tako daleko od dobrih, po prvi put u serijalu. Realno, film je priglup ali je zabavan, nešto kao školska lektira samo potpuno suprotno. Samo što je to danas vrlo nepoželjno jer se forsiraju filmovi koji su kao biografski filmovi Megane Foks samo bez ovih devedesetak minuta pucnjave i PlayStation 2 grafike… Šta da se radi, uvijek će čangrizave stare budale govoriti kako su oni jebali po tri sata kad su bili mladi, samo što će preskočiti onaj dio kako je tad sat imao 14 minuta.

RECENZIJA: Top Gunj, Petar Mihajlović – Jaran (2022), posljednji leteći Srbin na američkom nebu zemalja koje ugrožavaju savezničke zemlje…

Još jedan dokaz da protok vremena ne donosi nužno napredak… ali dobro je, kako je moglo biti („sine, nakon one žurke dobro je da ne laješ“ zonfić).

Misli o predračunu servisa mene gone sve do kraja vasione.

Let je civilizacijsko dostignuće. Svi mi rođeni tamo nekad neke u nekoj državi sa vazduhoplovstvom koje je uključivalo špicaste aparate sa fiksnim krilima smo željeli da budemo piloti istih. Oni gluplji među nama su sanjali da budu fudbaleri. Opet, sanjali su – valjda – da budu muževni brkati fudbaleri što bludniče sa ženama po šumicama pored plaže a ne prokleti Dejvid Bekam (praotac fudbalskog pederluka) i nj. nasljednici. Sa te strane je prvi film značajan. Jeste, imali smo prije toga Partizansku eskadrilu i Daleko nebo ali audio-vizuelna prezentacija Ray-Ban naočala, homoeroticizma i austrijsko-američke narodne muzike je baš puno učinila na promociji Ray-Ban naočala, homoeroticizma, austrijsko-američke narodne muzike i tjeranja mlaznih aviona pun gas u krivinu… Realno, na stranu određene gluposti tipa F-5 = MiG-28, prvi film je jezgarno bio poprilično apsurdan ali je dobro izgledao, što je nijezlatosveštosija zapravo bitnije od suštine…

Godina kasnije 36 eto ga snimili smo, napokon, nastavak, „Tom Kruz nije ostario ni dan“, naslovi su propagandni na osnovu retuširanih promo fotografija. Zaboga. Nemam ništa protiv da starija omladina masturbira na Lidiju Vukićević ali… stara je. U kategoriji oglasa „za dijelove“, da ne kažem nešto gore. Isto tako, niko ne želi da vidi Ninu Badrić u kupaćem. Ne znam da li je iko ikad i želio da je vidi, s obzirom da je sa 14 imala 480 godina. Analogno, Tom Kruz je star. Ono što je dobro je što je to prihvatio, u ovom slučaju.

Film počinje parodično-omažno: Tom Kruz čekića po oldtajmeru u svojoj garaži, po broju prisutnih igračaka je lako moguće zaključiti da se nije ženio (PAMETAN!), svaki udarac čekićem nas pogađa tamo gdje smo najtanji – u mošnice nostalgiju: tu su stara jakna, stari motor, stare slike, stare pjesme… Ipak, starim motorom u staroj jakni mora se na novi posao: Tom je sad testni pilot za prototip Novog (modela) Stojadina koji treba da probije magičnu granicu krstarenja brzinom od 100 km/č bez otpadanja dijelova. Naravno, ne bi film bio film da nema scenario [Hmmm, prim. aut.], stiže priča da hoće da ukinu projekat Novog Stojadina (uz obrazloženje da ćemo voziti Mercedese tužni emotikon) ali Tom sjeda, veže pojas, namješta retrovizor, prva-druga, pun gas ode u crveno na 4.500 obrtaja a hladan motor, postiže ciljane parametre testa a onda mu se javlja duh dede Živadina Mihajlovića, prvog srpskog pobjednika trke u Monte Karlu, duh koji mu govori „vozi ga kao da si ga ukrao“ (što je u dedinom slučaju bilo vrlo tačno jer nikad nije imao auto registrovan na svoje ime), Tom ne pušta gas, desna traka šleper, kasno se prestroji, kamenčić u šajbu, zakuca se u drvo pored puta, šteta milijardu dinara („Starih dinara!“ viče sa druge strane deda Milan), ribanje od strane nadređenih koji imaju toliko godina da ne znaju šta je štimanje glave na C64 i onda opet scenario: „DA SE JA PITAM TI VIŠE NIKAD NE BI VOZIO KAMION NI ZA JEDNU FIRMU IZ SLOVENIJE ALI TE ZOVU NA AKADEMIJU DA TAMO NEŠTO RADIŠ JER JE MAJKA SRBIJA VITALNO UGROŽENA…“

U ovom trenutku su mošnice već ispolirane od udaraca nostalgijom, tamo negdje porodica Balašević traži nadoknadu zbog upotrebe ideje „Neki novi klinci“, stare slike se mijenjaju novima ali Tomov potpis je još uvijek na zidu WC-a gimnazije, njemu lik ono e, druže a ovaj reci, druže u fazonu kaže znaš, druže ono kolut očima a čovjeka ovaj kontaš, buraz, ukratko, sve gola štela kao posao preko Ujedinjene Srpske, jaro Ajsmen mu je sredio ove neke instrukcije da daje preko raspusta, ono, ima ta neka misija TEK TAKO, moraju se razbucati PONOVO NEIMENOVANI zlikovci jer žele da otmu i čine nedopustive stvari američkom ćelavom orlu što je nedopustivo. Misija je na nivou misije sa helikopterićima iz GTA: Vice City, ideš pun gas kroz kanjon Vrbasa a ono zatvoreno zbog prvenstva u raftingu, onda moraš stati da ukradeš pečeno jagnje iz pecane kod lika na broju 236 u Karanovcu, s tim da ispred djeca voze bicikliće pa je malo frka, opet pun gas i guliš preko mosta dok ovaj nije skontao i zvao rođaka koji radi u MUP-u… Lakše reći nego učiniti. Tu je Tom, tu su neki novi klinci, među njima Guskov sin koji ima najapsurdnije čičak brkove ikad, tu je kafana koju drži stara simpatija, još malo starih pjesama, neloše šale na račun Tomove starosti, scena na plaži gdje mladići golih nauljenih torzova igraju plažni sport, s tim da su ovaj put imali i nekih žena u ekipama pa je OK, te se tu negdje završava prvi dio filma, po tonu.

E, sad, ipak je ovo skup film na kojem je bilo puno rada, te je simpatično da se poštuju ta neka pravila igre koja su klasika za ratne filmove (što ovaj i jeste i nije): nakon žovijalnog uvoda uslijedi ta neka promjena, kad se muzička podloga promijeni iz Cecinih ratnih albuma sa Futa bendom „Koka Kola, Marlboro, Suzuki, diskoteke, gitare, buzuki“ zonfić u „Your body has parts your country can spare, by the way, son, here’s your wheelchair“…

Drugi dio filma je klasična priča o nekoliko isprepletenih priča o prijateljstvu (svi smo prijatelji sem neprijatelja) te pokušaju stupanja u telefonski kontakt sa mrtvim ljudima. Val Kilmer u svoju scenu u par ispisanih i izgovorenih rečenica sabija mudrost 1224 knjige samopomoći, nadasve dominantno i sa stilom, pomalo podsjećajući na govor Mikija Rurkija o „opasnim Srbima“ u prvom dijelu filma Plaćenici. Taj neki rad, samo neseljačka varijanta, Kilmer ipak nije dileja lik. Tu negdje Tom smekša srce svoje stare ljubavi pipničarke Peni, omladinci što idu na instrukcije djelimično popeglaju svoj unutrašnji Top Gunj i shvate da je sudbina Majke Srbije iznad svega, prelaz sa retrospekcije na introspekciju, nema više muzike za vožnju sa otvorenim prozorima na autu, sve više se osjeti na vratu toplohladni zadah neimenovanih zlikovaca… To sve dok ih Tom uči kako da bolje voze avion, ono, likovi ne vjeruju kako lik vozi, nerealno, taj neki tim-bilding mejl-bonding ejč-ar pi-ar NWO one more for the good guys. Usput ispadne situacija da stari Tom mora da leti misiju, pošto je sensei velikim falusom izudarao omladinu po usijanim glavama… Naravno da smo to očekivali, lik ga baš dobro vozi, ono, iako je stariji model koji nije Euro 5 standard a neimenovani zlikovci imaju avione sa E5 (EGR/DPF OFF), malo tu ima te neke dramaturgije, ćelavi orao štedi na Topu Gunju, da suzicu pusti i Sirogojno dok jede komad hljeba star 34 dana…

Treći dio filma je (uspješno) izvođenje same misije, na dvije-tri granice nevjerice: prvo što ga lik vozi ali ono baš ga vozi a drugo je kompjuterski generisana PVO zbog koje bi dobro bilo zaboraviti sve što se zna o PVO da bi se moglo koliko-toliko uživati u filmu bez ruke na čelu. U suštini, vraćamo se u duboki apsurd koji je temelj priče: projektant zgrade Gradskog odbora NEIMENOVANIH ZLIKOVACA je dr Zlo, lično. Koncept, bez da pokvarimo film (unaprijed) PREVIŠE: drveni šporet za koji se očekuje da će raditi dok pluta u bazenu i Tom sa 12 metara ubaci drvo u isti a zatim čičak-brko Gusak, nakon imaginarnog razgovora telefonom sa mrtvim ćaćom, sa 16 metara udaljenosti žmireći ubacuje upaljenu šibicu. Sreća pa nisu izmišljeni internet mimovi inače bi se ljudi nasmrt zezali na taj račun. Naravno, nakon tog krešenda slijedi još jedan krešendo gdje Tom pokida sajlu od ručne da bi Gusku spasio život, ovaj njemu uzvrati spašavanjem života, Tom zatim osvoji Jahorina Trejl trku po snijegu dok dotrči do Guska i u prikrivanju duboko neheteroseksualnih osjećanja se sporječkaju ono kao druže, jesam ti rekao, druže, da to ne radiš a ovaj će njemu ali, druže, rekao si, druže, ali si rekao i ono drugo, druže, pa se ovaj prekonta ono jesam, druže, bolje mi je da ćutim, to neko rvanje u blatu u bikinijima u pilotskim kombinezonima na snijegu a još ovaj lik ima baš loše brkove ono transfer blama tipa „šta će djeca reći“… I tu još onda ta dva druga u jedinom neuništenom kaponiru neimenovanih zlikovaca nađu F-14 MAČORA, ono, taman mu likovi odradili keramičku zaštitu, čipovan na 215 KS, prešao STVARNIH 250.000 KM, NOV NOV NOV. Oko njih sve gori u toj nekoj bazi neimenovanih zlikovaca, devojke plaču, ginu im mladići, F-14 upali na pola ključa i gas, pri tom obori i znatno bolji avion neimenovanih zlikovaca (popravio ga limar iz Cazina, nije prošlo ni sedam dana bio je na oglasima), zamjenski Ajsmen obori drugi taj avion da bi pokazao da, kad je Majka Srbija u pitanju, dva mala penisa čine jedan prosječan, Tom i Gusak slete na palubu nosača aviona, sve se dobro završi, Tom odleti u sumrak sa pipničarkom Peni u svom oldtajmer avionu kojeg je čekićao na početku…

Dakle, istorija se ponavlja, što nije toliko loše¹, na žalost². Uočićemo. Postavka filma je, kao i u prvom slučaju, apsurdna, sama realizacija filma korektna. Da nema dijelova sa avionima to bi bilo još bolje AL’ ‘AJ. Film je sa jedne strane reciklaža i omaž a sa druge strane je vrlo decentno ažurirana reciklaža i omaž. Zadržano je VRLO dovoljno elemenata da se zadovolje ljubitelji starog filma a opet je napravljen iskorak u današnje vrijeme ali u zadatom okviru, nije napravljen nijedan pogrešan korak, uspješno su zaobiđena sva opterećenja političke korektnosti današnjeg vremena, tih gluposti nema u filmu jer su piloti dobri momci, njihov posao je da bace bombu tamo gdje im se kaže da je bace da bi u prodavnicama bilo dovoljno čokolada i bombona po prihvatljivim cijenama i to svi cijene. Bukvalno, ovaj obrazac herojskog filma sa avionima radi posao još od starog Egipta pa do danas i samo ne treba previše pametovati i pare su naše. Tako je i učinjeno.

Sve u svemu, film je dobar… za školsku ocjenu dobar (3). Problem je što je taj prosjek pao. Ovi što su danas vukovci, nekad bi jedva bili odlikaši ali ovaj je dobar i za danas i za nekad, (š)to je taj ključ opšteg uspjeha. Danas je taj neki PROSJEK ZLATAN i to je ono na žalost². A zašto to nije toliko loše? Zato što je moglo biti puno gore sa – danas krajnje popularnim – restartom serijala sa nekom „novom vizijom i tonom“… Ovako je to pristojna filmska zabava, što nije toliko loše¹.

Ljubavno pismo ujka Džonu: Četiri razloga zašto je Rambo V loš film (i jedan zašto to nije)

Neki ljudi jednostavno ne mogu da pobijede, unatoč tome što su neporaženi. Jedan od njih je Silvester Stalone. Drugi je Džon Rambo.

Kriza srednjih godina ne zaobilazi ni bogate i slavne, pa čak ni one koji se zdravo hrane i imaju redovan hrišćanski emotivni život sa osobom suprotnog pola. Stalone je treniranjem tegova dodatno odlagao tu krizu ali ga je ona ipak pogodila negdje na sredini sedme decenije života tako da sad imamo hrpu akcionih filmova snimanih u Bugarskoj sa njim u glavnim ulogama. To i nije tako loše sve dok se ne radi o…

Džon Rambo je originalni „pobij sve i vrati se sam“ američki superčoek. Rođen kao mašina za ubijanje, američka vojska odnosno pukovnik Trautman su samo morali „malo da obrade ivice“, rezultat je bio sumanut porast cijene crne vune na svjetskom tržištu. Originalno trilogija (1982, 1985, 1988), Rambo je dobio četvrti dio 2008. a peti je snimljen prošle, 2019. godine…

Da li je realno očekivati da bilo ko dostojanstveno umre prirodnom smrću?

Prvi razlog zašto je Rambo V (Last Blood odnosno Do posljednje kapi krvi) loš film jeste što Rambo više nema Rambo frizuru, neku blago podužu – manje ili više isfeniranu – kosicu zbog koje je murija tukla u ’60-im a danas je furaju svi oni koji drže kasete Nervoznog poštara u vitrini. Ta kosa je bila simbol njegovog otpadništva, a u petom dijelu je nema. Rambo konformista.

Drugi razlog je verbalno ispoljavanje emocija, kao i sama količina nehumorističnih dijaloga u filmu. Nakon četiri filma, Džon je odlučio da nam većinu njegovih akcija objasni unutrašnjim monologom. Nije bilo potrebno, sve je jasno, morao si pobiti te ljude a i zaslužili su. Uradio si to kulturno, jesi se malo zabavio ali opet nisi pravio ogrlice od ušiju, sve pet. Uz tebe smo, jarane.

Treći razlog je unekoliko vezan za drugi razlog: 80% scenarija odnosno sve one scene kad ne ubija ljude, namrtvo ili nenamrtvo. U akcionim filmovima nema vremena za gubljenje, scenografija i sporedni likovi su svakako karton i pridavanje pažnje tome je kao upoznavanje supruge prije braka: uzaludno je i svakako si najebao. („Bojane, mi kad smo se vjenčali, ona se potpuno promijenila!“)

Četvrti – posljednji ali i najvažniji – razlog jesu prva tri filma. Rambo je ultimativna akciona trilogija ultimativne akcione dekade. Rambo I je stvarno dobar film po svim parametrima, poprilično realna drama, drugi dio je patriotska limunada gdje čovjek sa 3% tjelesne masti i na pragu dehidracije smogne snage da plače dok mu azijatkinja (garantovano bez penisa) umire na rukama a treći dio posljednji veliki filmski udarac Amerike u Hladnom ratu, tandem komedija gdje Rambo i pukovnik ladniji od Laneta Gutovića šutaju replike (usput, tu je procenat tjelesne masti kod Ramba bliže 2% čemu svakako pomaže trčanje bez majice po pustinji)…

Sva tri filma su imali i politički podkontekst, od kojih je najbolniji i najrealniji bio u prvom dijelu samo što je bilo prekasno za taj sentiment post-ratnih trauma, a ni anti-establišment nije bio naročito popularan kod establišmenta, a teško da će ikad i biti. Veterani svuda prolaze isto, a bar mi sa ovih prostora to znamo – oni koji su dali najviše za Majku Srbiju od nje dobiju najmanje, a umjesto njih se učešćem u ratu hvale ratni profiteri… Politički kontekst drugog i trećeg dijela je prozaičan, patriotizam za očuvanje cijene burgera uz napomenu promašaja u trećem dijelu gdje Rambo pomaže mudžahedine koji će kasnije postati Svjetski neprijatelji #1™ (na stranu sam rasplet situacije u Afganistanu).

E, snimljen je i taj četvrti dio koji je bio podgrijavanje trećeg samo bez pukovnika, brutalizovan u skladu sa vremenom, bez trbušnjaka, Rambo noža, sa hrpom iritantnih likova, dvadeset godina nakon trećeg dijela, dvadeset godina prekasno. Rambo nije preživio grandž eru, ispario je pa vaskrsao… Pa vaskrsao opet, 2019. godine. Dolazimo do onog jednog razloga contra…

Razlog zašto Rambo V nije loš film jeste zato što to nije loš film

Realno, nije. Istina je da ovo nije trebao biti Rambo film, tačni su komentari da je ovo mješavina Otmice (Taken) po zapletu i Sam u kući (Home Alone) po posljednjoj trećini filma odnosno karambolu na farmi, ali ovo je sasvim pristojan akcioni film starog kova, ušminkan novim CGI bojama. Brutalnost je na adekvatnom nivou, kako u pogledu Rambovog proširenog arsenala načina ubijanja, tako i vezano za smrt djevojčice/krah te porodice koja je Džonu trebala da pruži dugo traženi mir. Patetični monolog jeste relativan višak ali u poštenom pokušaju da se zaokruži priča, kljukanje tabletama isto tako jedan simpatičan detalj ali nepotreban („Druže, priznaj da si na steroidima.“), generalno, nema tu puno tehničkih promašaja sem neriješenog statusa lika novinarke koja je tu čisto eto deus ex machina, kad se već Ramo nije mogao sam podići iz jarka pa na bicikl…

Dakle, stavljanje Ramba van Rambo konteksta, u kontekst (surogat) porodice, Meksika, seks-trefikinga (trgovine bijelim robljem), glasne muzike za mlade u disko klubovima je bilo pogrešno, a opet sasječeno od strane kritike iz potpuno pogrešnih razloga i pokušaj da na taj način Džon zatvori krug… nije baš uspio. I ne može uspjeti. I neće nikad uspjeti, a evo i zašto: Rambo je Staloneov kvintesencijalni lik, a ne Roki. Roki je samo imao sreće što je bio glup u pravo vrijeme, pa je i kritika priznala tu priču o autsajderu. Rambo nije nimalo glup, samo je sjeban, a kad se pojavio to nije bilo u modi za razliku od, recimo, danas (vidjeti: Džoker ili bilo koji film sa Kristijanom Bejlom). Originalni Rambo je lik koji je zapravo znatno kompleksniji od Rokija, samo što je to umotano u akciju koja tradicionalno smeta kritičarima, a da je taj film ostao usamljen odnosno da nisu snimljeni nastavci u kojima Rambo maše (sa) M60 kao Ljuba Aličić flašom vinjaka, veliko je pitanje koji bi danas bio odnos snaga kultova…

Isto tako, Stalone je originalni akcioni heroj iz teretane na šta je kritika alergična. Zašto danas cvjetaju franšize superheroja a i akcioni filmovi dobro prolaze kod kritike? Zato što su glavni junaci likovi sa aerobika, kružni trening, salate i proteinski šejk, nabace se trbušnjaci i malo ruku, a leđa nikakve dubine, grudi isto očajne, prednji dupli biceps sramota za čitavu porodicu… I oni žive i dobijaju nagrade, a Stalone to gleda svojim beskonačno tužnim očima, ne tražeći ništa sem da mu priznaju očinstvo. Sa te strane, saga o Rambu je poprilično saga o njegovom tvorcu: Stalone još nije zatvorio krug. Ovo nije bio najsrećniji način da se okonča serijal, ali teško da je moglo bolje jer je ovo iskrena sudbina autsajdera. Roki je davno pronašao svoj unutrašnji mir i prestao da udara (i pored Instagram oznake #KeepPunching), dok Rambo odnosno Stalone nastavlja, do posljednje kapi krvi… a i poslije.

Ono kad pištolj nije dovoljan da se izraziš pa moraš šakama: Plan bjekstva 3 (2019), utisak

Sporedne uloge ne postoje, samo statisti koji postaju body count.

Svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison, ovo je naša godina: Rambo 5 uskoro stiže u kina a zemlje trećeg svijeta poput Rusije i Bosne i Hercegovine imaju priliku da na velikom platnu uživaju u još jednom ostvarenju velikana akcionih filmova Silvestera Staloneta. Isti je definitivno precrtao glupu ideju da se pokušava dokazati kao karakterni glumac, shvatio da su mu tržišna niša ocvali mladići poput debelog radnika RTRS i mene kojima je potrebna bilo kakva doza antikolinafarelaleonardadikaprija i da, shodno tome, može da nam plasira i najgori šrot, mljevenu rižu umjesto proteina, lat mašinu umjesto zgibova i film od dva sata snimljen za sat i po.

Originalni Plan bjekstva (eng. Escape Plan) je film iz 2013. koji je sa 25-30 godina zakašnjenja spojio Staloneta i Švarcenegera u glavnim ulogama. Nijedan od njih se u istom ne pojavljuje go do pojasa niti u potkošulji, ali i pored toga to je sasvim pristojan film. Švarceneger je ispao iz igre za nastavak Plan bjekstva 2: Had, klasičan TV odnosno direkt-na-video film, jedan od najgorih filmova svih vremena, tek za 50-60% bolji od Titanika ili posljednjeg Pobješnjelog Maksa (odnosno Maksimilijane). I za TV film (koji je prikazan u kinima već pomenutih zemalja trećeg svijeta), loš je, tebra. Tim je veće bilo iznenađenje da je tu treći dio (punim imenom Escape Plan: The Extractors, bez broja, prim. aut.), svega par mjeseci prije Ramba 5…

I?

Dobar film.

Dobar, Ostroga mi.

Spektar emocija na Stalonetovom plastičnom licu je upravo ono što nam je potrebno u ovom politički korektnom vremenu: spektar se svodi na jednu emociju, a to je nema.

Jedina stvar apsurdnija od scenarija ovog filma je činjenica da 50 Sent (ponovo) glumi kompjuteraša. Mislim da bi realnije od toga bilo da je Veljko Bulajić uzeo delfina da glumi Titovog psa Reksa. Srećna okolnost je to što se 50 Sent u filmu pojavljuje manje od tri minuta, i njegove scene su snimljene preko Skajpa. Drugi lik sa plakata, Batista, takođe je svoju ulogu odradio u pauzi čupanja obrva, a većinu vremena na ekranu su dvojica azijata koji se šibaju u najboljem maniru Velike gužve u Kineskoj četvrti i negativac koji je zapravo jako dobra jeftina kopija Mela Gibsona i jako uvjerljiv u svojoj jako lošoj ulozi negativca koji pretjerano objašnjava uzroke svoje negativnosti.

Priča filma je… čisto da se nešto ispriča prije šamaranja. Sin bivšeg Stalonetovog poslovnog partnera (koji nije baš najbolje podnio raskid ugovora o radu) kidnapuje kćerku kineskog kontroverznog biznismena i zatoči je u ilegalnom privatnom zatvoru u Istočnoj Evropi da bi se obračunao sa Stalonetom. Stalone, naravno, nasjeda na tu provokaciju, nazove svog prekookeanskog operativca Batistu, ovaj mu pripremi logistiku, sleti u Bugarsku i nađe lokaciju iz prve i kreće šorka. Usput se desi da negativac otme i ubije Stalonetovu djevojku odnosno radnu kolegicu koju ovaj jebe i sa kojom je planirao na more nakon 20 godina neobavezne veze, na šta ovaj popizdi, ali ne puno, svakako ne dovoljno da to pokaže mimikom lica. Inače je za pozdraviti što je taj segment scenarija koji se tiče romantičnog aspekta Stalonetove veze sa kolegicom na skali od 1 do 10 razrađen 1, taman koliko treba biti u kvalitetnim muškim filmovima (vidi „Kobra“, „Surovi ugovor“ itd.).

Kompletan film je snimljen sa ukupno 15 ljudi (od kojih sedam nisu govorne uloge) i jednim 486 računarom koji je izrenderovao većinu scenografije koja je, nimalo slučajno, u mraku (4 MB RAM, jbg brt). Muzika za film je preuzeta direktno iz internet baze besplatne muzike za čije se korištenje ne moraju platiti autorska prava i naknade i montirana je tako da ide red tišine pa red tenzije kao da će se pojaviti Drakula, što i nije najsrećnije rješenje za srčane bolesnike. Takođe, moguće je uočiti jedan simpatični muzički omaž Kobri i inim Stalonetovim uspjesima iz 80-ih: pjesma na odjavnoj špici ima testosterona u sebi koliko i šupa žene koja se bavi dekupaž0m te podsjeća na antiklimaks koji se doživljava nakon što Marion Kobreti krene da jezdi u sumrak a slova krenu po ekranu…

U suštini, stvar je jasna: originalni film je najveći uspjeh postigao u Kini tako da su ova dva nastavka krojena za to tržište, zato je priča tako orijentisana a na plakatu [za određena tržišta] Maks Zeng (Stalone kineska drolja). Isto tako je zanimljivo kad se pogleda spisak firmi čija je ovo koprodukcija: svako iz raje dao po petaka i snimio se film (Stalone jeftina drolja). Međutim, suština je da je ovo klasičan B akcioni film iz 80-ih (danas je to C ili D produkcija), kakvih sada nema u tom izvornom obliku, a da nisu studentski ili parodija: priča nije komplikovana, nema razrade nepotrebnih elemenata, ne glumi Dvejn D Rok Ostroški, nema ozbiljnih tehničkih grešaka; kratki uvod sa postavkom priče, malo puškaranja, malo šibanja i crno-bijeli razvoj situacije gdje na kraju SNSD bude pobijeđen – to je ono što svakom normalnom muškarcu treba od sedme umjetnosti (pored noćnog programa TV Simić) i Stalone nam pruža tu slamku spasa tako da je najmanje što možemo učiniti da se prije svakog treninga u teretani pomolimo da mu niko ne uvali bofl HGH…

Dvejn D Rok Ostroški, pojava u kinematografiji česta koliko i upotreba kamere (fotografija ikone iz manastira Sv. Anavara i Trenbolona)

Realno, produkcija u 10-im godinama XXI vijeka „reaktiviranih“ akcionih heroja iz 80-ih godina XX vijeka je poprilično loša i svodi se na šrot (50-113%), omaže i podsjećanja (a moje recenzije tih filmova se svode na ponavljanje istih fraza, prim. aut.), i sa jedne strane je tuga da Stalonetu ne pravi naročitu razliku budžet od 3 ili 30 miliona, ali ostaje da je to – to, i da prave zamjene nema: ovi likovi (Stalone, Švarc, Dolf, Van Dam…) traju koliko traju – davno su prebacili rok trajanja, ali s obzirom na ponuđene alternative već sad možemo početi spremati suze za dan kad ih više ne bude… ili poslati sve u pičku materinu i preći na krosfit. Ili poslati krosfit u pičku materinu i gledati Komandos po 112. put. Hmmm, da, mislim da je to bolje.

Recenzija – Creed 2 (2018): Zašto si se, Vojvodo, iz Haga vratiJO, EJDRIJEN!

Ili: kako je Silver Testelone postao glumac u crnačkim blic žena filmovima.

Da se odmah razumijemo: nisam gledao Krid (Creed, prvi), jer je šesti Roki bio tragično loš i zažalio sam tad. Zaboli me što ga je kritika pohvalila jer šta je koji kurac kritika ikad znala o kvalitetnim muškim filmovima. Realno. A Roki je dobar momak, nije bio neki učenik ali se volio potući za raju i nije mu bio problem da na fudbalu brani dvije utakmice zaredom. Cijenjen je kao Rambov mlađi brat, svi su znali da je malo retard, ali s obzirom da je Rambo zajeban momak, tu je bila distanca respekta…

Ako ćemo iskreno, prvi Roki je vrlo dobar po svim parametrima, ozbiljan film; drugi Roki je reciklaža prvog sa očiglednim rupama; treći Roki je naučno-fantastični sportski film; četvrti Roki je nešto kao Top Gan samo sa bokserima i više vazelina; peti Roki je božićna priča o povratku kući; šesti Roki, snimljen 16.000 godina nakon petog je jedno nepotrebno dizanje serijala iz mrtvih, sa ispunjavanjem svih klišea za osvježavanje po modernim standardima: Roki je propo, tu su sad crnci. Međutim, ako se malo bolje osmotri istorijat serijala, Roki je oduvijek više bio crnačka kurva nego što je bio bracika: teško da ga je ijedan intimni odnos sa Ejdrijen ispunio kao onomad kad je sa Apolom trčao po plaži u majicama do pola stomaka. Znači, ta neka once you go black priča je oduvijek vrebala iz prikrajka.

Tako je Silver Testelone zvan Roki, sredinom sedme decenije života naslutio da mu se bliži kraj za nekih 200-300 godina pa odlučio da težište priče prebaci na sina njegovog omiljenog (u svakom pogledu) protivnika (u svakom pogledu)… I dok nisam gledao prvi dio, za ovaj drugi me debeli radnik RTRS zajebao pa sam otišao u kino (‘aj u kino, rekao je, biće guzica, rekao je). Možda je taj izostanak Krida (1) učinio da prelaz bude kao pad sa dvaneste stepenice umjesto sa treće, odnosno, da bi prvi film – da sam ga pogledao – poslužio da olakša tranziciju za prihvatanje novog Rokijevog usmjerenja, ali opet, to ne mijenja činjenicu da je ovo jebeni crnački blic žena film:
– Roki mijesi pitu
– crnca smuva rospija i ekspresno se tu napravi dijete
– ona „ide u studio“ (PFFFFFFF) a crnac čuva dijete
– crnac ima te neke emotivne ispade i teške trenutke
– Roki mijesi pitu
– Ivan Drago i njegov sin klasični brutalni siledžija šibaju ljude širom Istočne Evrope
– Drago junior iznabada crnca (realno)
– Drago povrati davno izgubljeni ugled u carskoj Rusiji, primi ga Putin
– Drago i sin se sjebu kad ugledaju kurvu materu bivšu ženu Brigit Nilsen
– Roki odvede crnca da u pustinji trenira sa nekim likom što je ležao na Tunjicama [Kazneno-popravni zavod Banja Luka, prim. aut.]
– crnac pobijedi Dragu juniora (PFFFFFFFFFFFFFFFFFFFF)
– Roki umijesi još pite

Jedino što valja u cijelom filmu je magistar i olimpijac Dolf Lundgren, koji je, htio to neko priznati ili ne, poprilično kvalitetan glumac. Ostalo je takav šrot da je to strašno. Ukoliko je nadasve hrišćanski da prihvatimo nedostatak kvaliteta u aktuelnoj produkciji holivudske akcione gerijatrije, dotle je ovako pogrešno usmjerenje filma neoprostivo: ovo je jedan takav čokoladni sufle od filma posut ženskim sredstvom za intimno pranje da bi trebalo poslati Kristijana Greja Golubovića da Rokija i crnca brutalno iznabada kurcem šakom, ne bi li ih podsjetio da oni ne bi trebalo da budu pičke… Naravno, teror feministički obojene političke korektnosti nije samo u tome: dok je razumljivo da žene vole retarde, jer 1) ima posla oko njih (majčinski kompleks instinkt) i 2) lakše je njima manipulisati, ovdje je to apsurdno jer se u filmu radi o liku kojem je posao da ga udaraju šakom u glavu, kojeg o životu uči lik kojem je bio posao da ga udaraju šakom u glavu… Ali eto, nije dovoljno što su Mostovi okruga Medison Mostovi okruga Medison, sad treba i Roki da bude Mostovi okruga Medison… PAJEBOTEBOG.

Vremena se neumitno mijenjaju, tako da nije sporno što se Bora Čorba pretvorio u tetku Bore Čorbe, ali, tetka, ne moraš sve da nas ljubiš kao prije 27 godina kad ti nije toliko smrdilo iz usta… i nemoj nam slati pite, imamo.

Trauma u našoj bašti: Boemska rapsodija (2018)

Ono kad si žestok momak pa odeš u kafić i naručiš gusti sa šlagom a ono umjesto šlaga nešto kao sir: namaz a nije… pa ti ostane na brkovima.

Da je kojim slučajem dosanjao 2018. godinu, Džordž Orvel bi sasvim sigurno drugačije nazvao osamdes’četvrtu… ali nije. Srećom. Jer ne treba pretjerivati. Treba znati kad stati. Na žalost, neki ne znaju. Tako je biografski film o Frodoljubu Živanoviću iz grupe Kralj’ca pretjeran. Apsolutno. Toliko je pretjeran da su to zapravo dva filma: prvi dio filma je najbolji film svih vremena; drugi dio filma je najgori film svih vremena.

Životi rok (za domaće tržište: turbo folk) zvijezda su počesto vrlo živopisni: „seks, droga, rokenrol“, što je nadasve zanimljivije od „kravata i stalan posao“. Kao takvi, izuzetno su pogodni za romansiranje i ekranizaciju, ali filmska industrija to još uvijek nije uzela u mašinu: sa jedne strane zbog činjenice da je dobar dio tih ljudi još uvijek živ da priča o tome, a sa druge strane su tu dokumentarni filmovi. Dalje, većina toga se dogodila na putu do ludila, gdje postoje kontradiktorni izvještaji od strane ljudi koji su stajali jedni pored drugih, uz onu foru „ne vrijedi pričati, morao si biti tu“… U jednačinu još možemo ubaciti da je filmska hiperbolizacija dvoznačna, te da pored iskrivljivanja karaktera zarad arhetipičnosti i scenario obično dobije karakterističan luk koji ignoriše hrono-istorijske činjenice, umjesto da se samo posloži dobra kompilacija anegdota… Eh, kad bi sve bilo samo malo jednostavnije.

Bilo kako bilo, „Boemska rapsodija“ (Bohemian Rhapsody, 2018.) je već u ovom trenutku najkomercijalniji muzički biografski film svih vremena, publika je veoma zadovoljna, kritika malo manje ali opet i od njih svakako pozitivna ocjena i to je još jedna od onih klasičnih situacija pa jel vi to mene zajebavate, kakvih je sve više u ovom svijetu.

Genezično, film je bio u nastajanju od 2010. godine, vrijedi spomenuti da je izvjesni gospodin Baron Koen bio u timu i izašao iz istog kad je vidio u kojem se smjeru kreću stvari, stručni nadzor su vršili aktivna dva člana grupe (Mej i Tejlor), priča je autorizovana i zvanična, Adidaske su original, garantovano…

I, šta smo dobili?

Mladi Ramiz koji glumi Frodoljuba Oskara komotno može da proslijedi Neletu Karajliću, s obzirom da prvi dio filma zapravo tumači Nerminu Curbrigen iz skeča Škola za dresuru cura 8. mart, što je smisleniji dio filma. Kasnije samo imamo razradu prethodno pomenute hiperbole: pokojni F. jeste imao karakteristične zube, međutim, u filmu su oni razmjera dabar-dabar-kuna-dabar; brkovi su dio legende ali je njihov značaj formiran životom poslije smrti jer svakako nisu bili neraskidivo vezani za lice nosioca ovog filma. Te fizičke karakteristike su stvarno nepotrebno isforsirane, a što se tiče govora tijela, on je sveden na položaj ruke za tacnu na ramenu uz uzrečicu „dragi“: Nerminu Curbrigen je naslijedio Dik Vaelentajn iz spota „Rejdio Ga-Ga“ gdje dolazimo do korijena problema – zvanični omaž je veća parodija od parodije.

Kroz blago iskrivljen i ubrzan istorijat benda, sasvim su nepotrebno istaknuti homoseksualni momenti na način da je to čisti pederluk. Film teži da prikaže rastrzanost Frodoljuba između Marice koja je „ljubav njegovog života“ i pušenja kurca, a već nakon pola priče Marica njemu otvoreno saspe da je on… peder (ni 5 ni 6); zato scena razmjena pogleda sa kamiondžijom kod WC-a traje pet puta više nego što je potrebno. I sad, u ovom nekom hipersenzitivnom (fol polit-korektnom) vremenu, gdje se pederu više ne smije reći da je peder, ovakav pristup „tematici“ je vrhunski dijaboličan: Frodoljub je ipak primarno bio veliki umjetnik a ne pederčina, a ovo je autorizovana priča što će reći da ga autorizatori zavukoše pederima, ali ne onako kako bi to pederi željeli.

Što se samog toka priče tiče, kolažno su posloženi bitni momenti iz života grupe, dok je ekstravagancija maksimalno izbačena da bi film bio klasifikovan kao porodično prihvatljiv. Najveći hronološki prekršaj je potpuno nepotreban: završetak priče u 1985. godini i preslagivanje elemenata u skladu s tim je glupost koju je teško objasniti s obzirom da je istorija poprilično zanimljiva: grupa jeste bila koncertno neaktivna od 1986. godine ali su do 1991. godine izašla dva poprilično raščlanjena studijska albuma, a čika F. je teško bolestan i slabo pokretan uspio da snimi numeru „Šou mora nastaviti“ što je bio njegov ultimativni poklič koji nije trebalo shvatiti bukvalno, što nisu skontala ova dva konja koji i dalje sviraju pod imenom firme…

Realno, film nije trebalo da bude ovakva limunadica, da prvi dio bude smiješan ovoliko koliko je smiješan (ne baš planirano), a da drugi dio filma bude jako traljava drama. Međutim, treba to posmatrati sa druge strane: Mej i Tejlor posljednjih osam godina nastupaju sa Adamom Lambertom, papagajem sa televizijskog takmičenja talenata, američka publika to puši vrhunski. To nije šala. To je zvanično. To ide u amanet. To je svijet danas, i ovaj film se uklapa u njega. Kao što onomad neki nisu shvatili da je Kičmena slavina parodija, tako će i danas ovaj film biti shvaćen kao realan, od strane generacije životnih saznanja preko ekrana mobilnih telefona, i tu se ništa ne može učiniti. Svako vrijeme ima svoje („Matori, ćuti, ko se još seća…“). Ipak, zbog tematike je nemoguće prenebregnuti činjenicu da je rokenrol vrijednost ovog filma čista nula, istorijska veoma blizu nule, a zabavna vrijednost je – poprilično nenamjerno – 5/10 i nije da trend pretenduje da nastavi silaznom putanjom (što je svakako fakat), već da nas nasilno natjera na rekalibraciju parametara…

Kralj’ca je bila grupa koja je nosila mnogo različitih šešira, promijenila priča, bila veće Bijelo dugme od Bijelog dugmeta: bili su i rok bend ali i Top 40 bend. Ovaj film je to drugo.

Pumpadžije vs Drkadžije: 35 godina društvenog napretka kroz prizmu bodibildinga

Iliti kako su se najljuće face sa plaže od likova uvijek spremnih za fajt i blud pretvorili u hrpu mikropenis nindža kornjača namazanih govnima.

Bodibilding: sport koji nije sport. Takmičenje ljepote koje sve manje ima veze sa ljepotom. Poligon za testiranje granica ljudskog tijela, posebno reakcije istog na nedozvoljene količine pogrešno upotrijebljenih medikamenata.

Znalo se – kao što se, naravno, nekad sve znalo – najbolji glumac filmski i čovjek generalno, prvi izbor za kuma, žiranta i predsjednika mjesne zajednice je Arnold Švarceneger. Ko nije pustio suzu dok je gledao kako nj. palac uranja u veliki kazan pun džema od marelica (Terminator 2, 1991), taj muškarac nije (eventualno frizer ili portparol); osjetio i saosjetio trudove sa njim (Junior, 1988); uz pomoć kabla u polunamignutom stanju nosio balvan na ramenu (Komandos, 1985); rekao ženi da ne bi smjela piti dok peče kolače (Surovi ugovor, 1986)… budimo realni, čovjek je važniji od osnovne škole, što je JNA izostavila, on je naučio svežnje sužnjih – fala mu.

E, sad, Arnold je prije filmske imao bodibilding karijeru, gdje je postigao što se postići može, zahvaljujući idealnoj kombinaciji svega: izuzetno motivisan u svojim namjerama da se popne do vrha, genetski prilično dobro postavljen, harizmatičan, a vrijedi reći i beskrupulozan, još dok se takmičio je dobijao epitete „jedan i jedini“, na vrijeme je napustio svijet aktivnog takmičenja u BB i okrenuo se drugim stvarima (glumi, nekretninama, politici, Meksikankama, crnkinjama…). Mnogostruko je unovčio svoje mišiće, može se reći, ako ćemo stvar posmatrati kroz mišiće – što je danas slučaj.

Istoriografski, bodibilding se kao samostalna grana sportske privrede pojavljuje na prelazu XIX u XX vijek u liku Judžina Sendova, ali prava popularnost nastaje tek šezdesetak godina kasnije (upravo u Arnoldovo doba), kad taj vizuelni fenomen može da se kvalitetnije i masovnije prezentuje (mali i veliki ekrani, štampa). Danas, bodibilding je iz tog egzotičnog miljea takmičenja ljepote stigao u svakodnevne živote; doduše, u nešto izmijenjenom obliku – teretane su punije nego ikad jer je lažni sjaj preduslov socijalne egzistencije, tamo ide „svako i njegova tetka“, razlozi su raznovrsni ali se zna: ko je gledao Pumping Iron (1977), taj je bilder, a ko ga je gledao na VHS kaseti, taj je 80-ih i 90-ih godina prošlog vijeka plodio nasumično po komšiluku sve do prvih pijetlova.

E, to „Pumpanje gvožđa“ je dokumentarni film o pripremama za najprestižnije bodibilding takmičenje, Mister Olimpiju 1975. godine, ono što je Arnold planirao kao njegov posljednji takmičarski nastup. Film prikazuje nekolicinu bildera i njihove živote uz malo romansiranih zapleta. Bazično, radi se o hrpi brkatih i manje brkatih mišićavih likova koji dižu tegove, idu na plažu, skidaju se i na ramenima nose rospije kojima ni ne čuju ime a već se nekako tu našlo nešto u nečemu a ponešto je izašlo, da budemo politički korektni u opisu jedne od najveselijih stvari na svijetu. Arnold je zvijezda tog filma, međutim, sem njega bitange i lezilebovića (ideal života), tu je još par likova koji imaju neke normalnije životne tokove. Film je imao produkcijskih problema pa je objavljen tek 1977. ali je maltene odmah po objavljivanju postao kult jer je to bio prvi – kakav/takav – uvid u život tih ljudi koji ne izgledaju kao obični ljudi… Red piletine, red tegova, red sojki, red marihuane uz sveopštu spremnost da se komšinici naduva guma na autu, ta stara dobra vremena su vaistinu bila dobra.

Ali, rečeno – učinjeno, Arnold se vaistinu povukao te 1975. godine, bodibilding svijet je nešto sporije nastavio ekspanziju bez njega… do 1980. godine kad se nenajavljeno pojavio na tom istom BB takmičenju i kontroverzno osvojio prvo mjesto, više zbog imena i znamenja nego zbog izgleda. Svijet bodibildinga je još neko vrijeme bio zanimljiv, a onda se pojavljuje Li Hejni koji osam puta zaredom osvaja titulu Magistra Olimpije (1984-1991) što je, bez obzira na ukuse, ipak malo bezveze (Brena je Brena, ali ni ona nakon sedmog puta nije zanimljiva). No, ubrzo postaje još dosadnije jer se nakon njega pojavljuje Dorijan Jejts koji započinje eru sumanute mase, isto tako i razvaljenih stomaka sa nasumično nabacanim trbušnim mišićima. Dorijan je nanizao šest pobjeda, od kojih su makar tri poprilično kontroverzne, i to protiv izuzetne konkurencije. Nakon toga silazna putanja nastavlja još brutalnije jer se ta izuzetna konkurencija umorila i ostarila a na scenu stupa Roni Kolman i njegov niz titula u eri još sumanutije mase, sumanutijih stomaka i sumanutijeg pocrnjivanja tijela – što kod crnaca, što kod necrnaca. Sve veze sa idealima antičke ljepote su raskinute, kao i sa anatomskom (i inom) funkcionalnošću. Jedino zanimljivo što se dešava sa njim jeste da je on prvi šampion, nakon dugo vremena, koji je skinut s trona – da nije elegantno odstupio odnosno pobjegao sa bojnog polja. Tu je čast imao Džej Katler koji je ubilježio dvije + dvije pobjede i nakon njega kreće era pobjeda Fila Hita (osam zasad), najglupljeg i najmlitavijeg pobjednika Olimpije dosad i najbezveznijeg perioda u istoriji tog takmičenja…

Umjesto tih hiljadu riječi, sva ta smorna hronologija može stati u jednu sliku složenu od dvije…

(Naravno, upotrijebljena je CNN metodologija objektivnosti, ali to je druga tema; desno Ed Korni 1970-i-neke, lijevo Big Leni 2000-i-neke.)

Elem, de gustibus non est disputandum, što bi rekli svršeni gimnazijalci, ali ideali ljepote su se promijenili, kako su Edovi brkovi ispali iz mode, tako su još kojekakve dlake ispale iz mode, šta da se radi / bože moj / vremena se mijenjaju / to je – što je, sad bilderi izgledaju drugačije… i žive drugačije.

Upravo te neke razlike nam je dočarao film Generation Iron (2013), s ponosno naglašenim ‘od izvršnih producenata Pumping Iron’: ista priča 35 godina kasnije, priprema za najprestižnije takmičenje u bodibilding svijetu, Fil Hit priprema prvu odbranu titule dok mu za vratom dišu „mladi vukovi“…

I, ruku na srce, dok je koliko-toliko moguće bez povraćanja vidjeti tu ekipu bez takmičarskih ratnih boja – sve sa obrnutim kačketima na glavama da se odmah uoče visoki dvocifreni IQ bodovi, dotle je cijeli film za neku inovativnu kombinaciju plakanja, držanja za glavu i kolutanja očima. Hrpa tih likova sa „bodibilding Olimpa“ su zapravo maloumne tetkice sa osnovnim životnim ciljem zgutavanja redovnih osam obroka dnevno, to su ljudi koji se znoje i dobijaju tikove dok razmišljaju, a trčanje i zgibovi su za njih misaone imenice. Naravno, larpurlartizam nije od juče, samo što je ovaj njihov odsjek fazno pomjeren u pravcu koji niti je lijep, niti je zdrav. Na binu takmičenja ljepote se penju premazani sa nekoliko slojeva „Sadolina“ gdje se uz osvjetljenje kojeg bi se i Kaldera postidila ne vide tetovaže i strije, ali ni rupe od uboda injekcijama koječega kao ni različite kulture prišteva i bubuljica kojе su nuspojava „hemije“ koju naguravaju u sebe. Iako je sve stvar režije, krajnji rezultat ovog filmskog izlaganja je takav da ribolov na Vrbanji sa Zenicom i Suljom ima više testosteronskog uzbuđenja nego milioni malih ejakulacija tih napirlitanih balona koje doživljavaju prilikom pregleda lajkova na njihovim Instagram profilima. Takođe, poseban je nivo ironije kombinatorika činjenice koja sve glasnije odzvanja da dio novca u bodibildingu potiče iz homoseksualnog lobija zbog „obožavanja mišića“ (muscle worship) i ovih likova kojima je jedna od najvećih radosti u životu da gaće uvuku što dublje u guzicu ne bi li što bolje prikazali gluteus…

Naravno, uz fanfare omiljenog klasičnog djela „Burkina Faso“ („O Fortuna“, Carmina Burana, prim. aut.), sve ovo vrijedi podvući sažvakanom floskulom kako je svaka priča (pa i ova o bodibildingu) zapravo priča o nama. U šta se to pretvorio bodibilding? U šta smo se mi pretvorili? Hoće li se pravi brkovi ikad vratiti u modu? Da li je moguće izvršiti reverziju sveopšte erozije ili je ova propast konačna, kako u bodibildingu, tako i u nama?

Ovosezonski seks na velikom platnu I: 50 nijansi istog mutavog izraza lica

Ovu bioskopsku godinu su, makar što se tiče mainstream voda, solidno začinila dva filma koja snažno igraju na „kartu seksa“. Seks prodaje, činjenica. Od piva preko autodijelova do filmskih scenarija. U takvoj anahronologiji, ovi filmovi su posljedica, krajnja. Imaju mnogo toga zajedničkog, prije svega, oba filma su veoma loša, međutim, ne bi bilo u redu to reći samo tako…

Pedeset nijansi sive odnosno Pedeset nijansi (Kristijana) Greja je ekranizacija istoimene knjige koja je zaludila žene širom svijeta i produbila/probudila lavinu interesovanja za blagi „sado-mazo“. Široka popularnost nečega podrazumijeva da širi krug ljudi to može da razumije/koristi. Obzirom da širi krug ljudi uglavnom obuhvata „prosjek“, u potrošačkom društvu to znači da su proizvodi široke popularnosti uglavnom ispodprosječni. Takav je i ovdje slučaj.

Radi se o poprilično mlakom i slabom filmu čija je fama napumpana uz pomoć tehnike „carevo novo ruho“ (divna riječ, ruho). U realnosti se u filmu ništa značajno ne dešava, to je samo još jedna priča na tragu drevnog motiva neobjašnjive zaljubljenosti u pogrešnog čoeka. U svemu tome, jedino što se može pohvaliti kao donekle kvalitetno jeste fotografija odnosno konzistentna kolorna stilizacija Anestezije Stil i njenog ljubavnog interesa, naslovnog dečka sa čelično plavim očima kao glečeri jezera Mičigen.

Ostalo je loše. Žestoko. Loše.

Gluma Kristijana Greja odnosno Džejmija Dornana se graniči sa glumom Roberta Patrika u filmu Terminator 2. Samo što je tamo Robert Patrik glumio robota. Retardiranost Dakote Džonson (ćerka Dona Džonsona nastala po principu „Niko čašu meda ne popi…“) u ulozi Anestezije Stil teško da bi bila nadmašena od strane čitave čete učenica drugog razreda srednje medicinske škole iz Vlasotinca pri susretu sa Miroslavom Raduljicom. Tako nešto se, vaistinu, veoma rijetko viđa, što je još samo jedna potvrda tvrdnje „danas svako upisuje fakultet!“, posebno društveni.

Sam lik Kristijana Greja je fascinantno bolidan. Lik je pangla. Pored već pomenute androidnosti uz izjave tipa „Ja jebem. Žestoko.“, „Ja sam takav!“, „Ti moraš biti samo moja!“ (kupio sam prsten, kupio sam pušku), tu je i kvalitetna nedosljednost u vidu gaženja svake moguće izjave u pogledu njegovog odnosa sa osobom ženskog pola imena Anestezija. Ne spava sa ženama, kaže, pa prespava. Pa mu još kučka podvali doručak, sve sa osmijehom. Pa ne jebe nego vodi ljubav. Emotivno. Žestoko. Emotivno. Uz to, njegova muževna figura na tragu Novaka Đokovića stvara isti efekat kao i guranje dva prsta niz grlo što ovo filmsko iskustvo čini posebno zanimljivim.

Film počinje nebulozno, traje nebulozno, sisa (allez, allez! sisa!) se pojavljuje u 43. minutu, tamo nekad poslije Kristijan kaže Anesteziji da ona ne treba da se stidi svog tijela (što i nije baš istina), i jednako kao što je počeo, završava nebulozno sa jasnom naznakom da će uslijediti još tisuću nastavaka koji će vjerovatno imati gori scenario od ovoga. Kojeg? Scenarija? Koji jebeni scenario?

Sve u svemu, radi se o dva sata visokobudžetne limunade naspram koje serija Bolji život djeluje kao Šekspirologija, sa dijalozima koji su sporiji nego usporeni snimci Aleksandra Vučića, apsolutno nijednim sporednim likom sposobnim da makar malo odvuče pažnju od retardiranosti dvoje glavnih likova, sve to poprskano nekolicinom izuzetno loše izabranih muzičkih numera koje povremeno prekidaju sveopšti filmski mrak nakon kojeg čovjek počne neobično cijeniti običan mrak. Na kraju filma je, za sve one sa „negativnom IKuom“ kao i za one koji pažljivo prespavaju kritična dva sata, „fejzbuk foto album“ najznačajnijih trenutaka te dirljive priče (koji kvalitetno zaobilazi sve scene veoma klasične penetracije koje su bile navlakuša za pristanak gledanja ovog filma) i to je čas kad sve one noževe koje je pažljivi gledalac sebi zabio u srce u toku filma treba izvaditi i zabiti ih još jednom.

Što se tiče „intrigantnog“ sado-mazo momenta koji jedan od bitnijih propagandnih oslonaca za ovu franšizu, realnost je da je svaki JNA opasač u svom životu napravio više štete nego kompletan podrumski arsenal Kristijana Greja.

Doduše, to je sve kad se ovaj film posmatra kao film, a Orkanski visovi se posmatraju kao vrhunski domet neprijateljske književnosti. Ukoliko se posmatra kao anti-film, stvari postaju znatno pozitivnije. U tom slučaju, Kristijan Grej je sa svojom nadbosanskom tupavošću kao stvoren za zaštitno lice kampanje „Šovinizam je u modi – smori svoju bližnju!“ a Anestezija Stil je, kako god se okrene, parametar za inverziju generalnog obrasca ženskog ponašanja.

Ipak, najveća vrijednost ove filmske atrakcije iz Nesmedereva je kvalitet psihijatrijske provjere koju ista nudi. Naime, „Pedeset nijansi“ treba gledati u paru sa pripadajućom heteroseksualnom partnerkom odnosno heteroseksualnim partnerom (jer ne može čoek da jebe čoeka… a ni žena da jebe ženu), ili nekom drugom osobom koju želite da testirate. Ukoliko uočite da se testna osoba ne smije. žestoko. (LOL. Hard., prim. aut.) u toku filma, to ukazuje da kod dotične/dotičnog ima ozbiljnih problema zglavom te da treba preispitati odnos sa navedenom strankom. Ukoliko uočite da se Vi ne smijete u toku filma treba da preispitate sopstvenu zglavu.

Drugi dio ovosezonskog seksa na velikom platnu (uskoro): Ljubav 3D

Furiozni utisak: Mad Max 2015

Razumijem da se vremena mijenjaju, ali da se Pobješnjeli Maks za brutalnih 30 godina neopravdane odsutnosti zapravo pretvori u ljekara koji se zove Ljubiša i ima muža kod kuće, nisam očekivao.

Puno, vaistinu, mladosti je prošlo od posljednjeg nastavka P(M)M serijala, ravnih 30 godina. Sam serijal je prošao puno, od ličnog i personalnog pakla na blago distopičnoj zemlji (Mad Max, 1979) pa do apokaliptične komedije (Mad Max Beyond Thunderdome, 1985). Režiser Džordž Miler je takođe prošao dosta toga, između ostalog prasiće (Babe, 1995), pingvine (Happy Feet, 2006)…

Trebao, morao i mogao je ovaj film ranije, ali nije. Rad na filmu je zapravo započeo 2001. ali se zbog raznih problema i promjena… oteglo. U međuvremenu je, usljed zastoja u radu i ličnih kontroverzi, otpao i Mel Gibson, titularni junak. Film je završen i pušten u štampu za „čitanje na JuĆjubu“ ove jubilarne 2015. godine, u drugoj dekadi velike filmske reciklaže. Dugo čekanje, velika očekivanja, semafor, a rezultat…

Stvar je takva da Ljubiša nije siguran da li je on sumanut ili nije. Realno, Bata Živojinović u ulozi doktora Nedeljkovića je sumanutiji od Toma Hardija u ulozi Pobješnjelog Maksa. Nekonzistentnost Maksovog lika se ogleda u nešto konstantnijoj konzistentnosti njegove partnerke Furioze (Šarliz Teron) što ne bi bio problem da nije konzistentnosti lika Pobješnjelog Maksa u prethodnim filmovima.

Sama priča je relativno standardna u okvirima južnoafričkog retrohomosajberpank domena kojim je serijal krenuo (sa) prvim nastavkom: nakon nuklearnog holokausta, Ljubišu u njegovom lutanju („Ej, živote, lutalico“) hvataju podanici tiranina Džoea da im posluži za rezervne dijelove za oštećene podanike. Tiranin Džo je zao i tiraniše tisuće ljudi držeći ih bez vode i upozoravajući ih na štetnost iste… Znači, akcija… se morala poduzeti!

Neko je tu već morao nešto učiniti, a to nisu bile opozicione političke partije već krtica iz ličnih redova: Džoeova poručnica Furioza mažnjava cisternu + logistiku (cenzura) i kreće da nađe mjesto njene mladosti, zelenu dolinu. I potjera za njom. Ljubišu nataknu na auto u potjeri. Spadne sa auta i pređe u drugi tim. I to je nekih 80% filma, akciona potjera, gore-dole. Baš akcija. Malo onako ublažena i cenzurisana CGI akcija, ali akcija.

Sama akcija i nije tako loša u ovom vremenu kad se manje-više došlo do saglasnosti da su akcioni filmovi iz ’80-ih godina zapravo najbolja zabava u domenu sedme umjetnosti. Ovdje su dva problema, što je nosilac tog konstantnog otupljujućeg naboja (1) ćelava tenkg0rl Furioza (2), gdje je ljubazni Ljubiša mutavi pomoćnik. Ona tri puta što je progovorio, dva puta su bili „To je moj auto!“… Budaletino jedna, to je tvoj film.

Ostatak vremena Ljubiša Furiozi dodaje pušku, popravlja auto, kupuje uloške, donosi doručak u krevet, daje krv… A onda uslijedi podatak kako su feministička udruženja pozitivno reagovala na film. Da, feministička udruženja su pozitivno reagovala na postapokaliptični film pun nasilja i groteske. Izgleda da je to bio cilj, da se Pobješnjeli Maks pojavi kao filmska preporuka u Blic Ženi…

PAJEBOTEBOG.

Ključni momenat egzotične atraktivnosti originalnog Pobješnjelog Maksa i boljih momenata njegovih nastavaka je bila sumanutost. Sumanutost kakvu Mel Gibson demonstrira i kad otvara jogurt a kamoli kad tuče svoju maloljetnu djevojku ilegalnog imigranta. U politički korektnom svijetu, ta je sumanutost zamijenjena trkom na 100 metara u dužini od 10.000 metara. Kad čoek malo bolje razmisli, pa to je totalno sumanuta ideja!

Mnogi su heroji pali na tjeme. Ponekad je poštenije ostati ležati.

Pusti to ponovo, Simo: The Hot Spot (1990)

Šta da radi brz momak u sporom gradu?

TRADICIONALNI POZDRAV DONA DŽONSONA

The Hot Spot (kod nas Tačka usijanja, ako se ne varam, prim. aut.) je film u kojem Don Džonson glumi Dona Džonsona. Tačka.

Za one koji nisu ubijeđeni ovim dosad (a predaleko su da ih udarim šakom), to je jedan od šačice filmova režiranih od strane legendarnog holivudskog čudaka Denisa Hopera (Easy Rider, 1969: autorski krunski dragulj). Glumac, režiser, slikar, svestran umjetnik, Hoper nije radio previše, a kvalitet nj. rada je varirao… posebno u režiserskom pogledu, što će reći da je bio iskren prema sebi i svom osjećaju koji je često znao da prevari njeg… širu publiku.

Nemojte se uplašiti najava poput Film noir like you’ve never seen before i Noir for the ’90s. Кad čujem noir odmah se sjetim one što reče da sluša fado, a što je predaleko da je udarim šakom a i ne bih je udario jer to nije pristojno i džentlmenski. Ali je asocijacija prva ta šaka, noir i fado. Ovo je neki triler, romansa, triler, malo erotika klasični Don Džonson film što sve govori svima koji znaju bilo šta o bilo čemu. No, ima nas svakakvih.

Don Džonson u ovom filmu tumači Dona Džonsona pod imenom Heri Medoks, koji se bez upućivanja u biografiju pojavljuje u malom gradu, i već prvim skidanjem u potkošulju upada između dvije ženske vatre: jedne mlade/svježe punih obrva i bedara, i druge koja je, riječnikom trgovaca automobilima, „puno prešla a bila je i udarana“. Te dvije žene opisuju koliko je to mali grad kad se tu pojavio Don Džonson i samo njih dvije se navadile na njega.

Te dvije su, respektivno, Virdžinija Medsen i Dženifer Koneli, gdje nam je bitno da nas ova potonja, iako nadasve pristojna djevojka (doduše glumi nepristojnu), u filmu u par navrata časti sisama, kao da je to nešto. Ova druga je trebala da se pojavi komplet gola u jednoj sceni pa se stidila i nije, a onda je naknadno Denis Hoper priznao da je ona bila u pravu. Kao što sam rekao, čudak.

O Donu Džonsonu je Hoper imao da kaže sljedeće: „Nije bio tako loš. Na snimanje je dolazio sa dvojicom tjelohranitelja, kuvarem, ličnim trenerom, pilotom helikoptera koji bi ga ‘doletio’ na snimanje, dvojicom vozača, sekretaricom, frizerom, šminkerom i kostimerom.“ Dakle, standardna priča kad se radi o najmuževnijem muškarcu u istoriji svih muškaraca. Doduše, to je sasvim logična posljedica toga što je on upravo Don Džonson.

A u filmu, uz zvuke močvarnog bluza (Džek Niče: Džon Li Huker, Tadž Mahal, Roj Rodžers i Majls Dejvis) Don Džonson se pojavljuje kao mlad momak od 35-36 godina (taman), neznanac na stopljenom asfaltu bezvrijedne tačke na autoputu bespuća američkog sredozemlja, sa frizurom gdje je svaka dlaka na svom mjestu (vidljivo i na 480p ripu) i jasno je da će se desiti neka pizdarija. Tri puta namigne i prodao je auto, zaposlivši se brže nego član stranke u administraciji.

Kancelarija prekoputa je prva zamka – djeva mlada, lijepa gdje Don Džonson biva Don Džonson, upada odmah u priču („Šta ima, komšinice, stigla roba?“ – u prevodu: ćao + smajli) i bezbrižno povlači končić od tampončića, ne sluteći šta će se odmotati. Al’ ne lezi, vraže, u toj aktivnosti ga uoči starija profuknjača, žena mu od šefa, pa ga pozove da joj ide popraviti sudoper i tako to… nekolicinu puta. Čak toliko da je i sam Don Džonson u jednom trenutku morao reći, zakopčavajući hlače:

Pa kako to da me uvijek navuku ovakve kurve?

Ipak, eto, navuku ga… a svi znamo, „jedna stvar vodi do druge“, i brzo Don Džonson opljačka banku, zatim prebija siledžiju – kulturno, u rukavicama, sve zbog časti jedne dame, pa je tu neko puškaranje, zatim se još malo češlja, puši cigar, vozi auto, generalno izaziva zavist i ljubomoru ljudi iz malog grada koji bi da mu se napiju krvi zbog nekih stvari, al’ naravno, ne smiju jer on je Don Džonson.

I tako nekih 130 minuta. A onda, jebi ga, više nije moglo i Don Džonson završi sa dobrom ribom u kabrioletu, njih dvoje jašu u zalazak sunca, ona vozi a njega boli k., doduše, to je zato što su njegova muda završila u njenom džepu, al’ šta da se radi. Ima njena haljina dobre džepove za to. Jedna iskrena i mnogo puta doživljena životna priča Dona Džonsona sa polusretnim krajem, divan primjer filma koji nema pretenzije veće od toga da bude film.

A sve to zbog?

Ne naročito omiljen ni kod kritike a ni publike (promocija debelo zakazala), ovaj film je jedan od mojih omiljenih i jedan od rijetkih među istima u kojem niko [u potkošulji] ne nosi puškomitraljez (nadam se da će mi Hajrudin Krvavac ovo oprostiti). Dugo sam se pitao zašto mi je ovaj film zapravo toliko dobar… A onda je bilo jasno. Don Džonson. Naravno. Ne baš. Uozbiljimo se. Ipak tu ima nešto više od hodajuće reklame za Levi’s 501…

Uz odličnu atmosferu (muzika + scenografija), film u laganom ritmu opisuje prokletstvo ljudske prirode, nezajažljivost, beskrupuloznost i ljudski lanac ishrane. Svaki predator ima svog predatora. Don Džonson se pojavljuje kao brz momak u sporom gradu, sumnjive prošlosti i nesumnjivih sposobnosti. Živa ključa a ubrzo će početi da štrca iz termometra. Manje figurativno, Don Džonson štrca po navedenim ženama, a zatim superiornost počinje da ga opija i samo štrcanje više nije dovoljno (dešava se i Donu Džonsonu)…
I ne može stati. Izmiče mu kontrola. Njegova brzina nije prilagođena veličini grada. Jedna po jedna, padaju njegove domine. Planovi koji su izvršeni savršeno, dušmani su ih prozreli. Momci u plavom mu dišu za vratom. Ali on i dalje ne može stati, upetljan u trostruko klupko problema, zapliće se, proklinjući kurvu sudbinu i trenutak kad je njegova nešpicasta cipela stupila na tlo tog šugavog malog grada. Na kraju od brzog momka u sporom gradu postaje punopravan materijal za Foču ili Zenicu, no u tom trenutku scenario spašava stvar i on ne odlazi u zatvor već u zalazak sunca kao Talični Don…

Savršen film? Ne. Nešto duži nego što treba, sa nešto manje sisa nego što je trebalo i milion potencijala u drugom dijelu koji su mogli biti razvijeni u raznim pravcima. Veoma dobar film? Da. Don Džonson? Da. Preporuka? Da.

Jer, realno, svima nama se desilo da budemo brz momak u sporom gradu, samo, onaj kabriolet na kraju, treba prvo istjerati Dona Džonsona iz nj.

Plan za oporavak srpske kinematografije: AKCIJA!

Srpska kinematografija je u očajnom stanju, kino dvorane su nikad praznije, publika nezainteresovana za domaći proizvod a sve zaluđenija šarenim lažama iz holivudske „Fabrike snova“. Takvo stanje stvari ne priliči dugoj tradiciji pokretnih slika u nebeskog naroda koja je iznjedrila niz naslova koji mogu rame uz rame s bilo čim iz domena bjelosvjetske sedme umjetnosti. Ipak, čak i pri šetnji kroz zlatne stranice istorije ovdašnje kinematografije, teško se oteti utisku da se moglo postići mnogo, mnogo više, posebno na polju akcionih filmova…

(Marko Kraljević i Vila Ravijojla, N. Pejić, 1998.)

Akcioni filmovi i to ne oni švedski, bez trunke artističkih aspiracija i trenutaka za dva uzastopna duboka uzdaha trebalo je da budu najjači stub domaće kinematografije. Jer, ako nešto karakteriše život na ovim prostorima, to je akcija, i to ona brutalna. Ipak, ideal akcionog heroja apsolutno nije iskorišten i predstavljen u mjeri u kojoj to zaslužuje. Sa druge strane, prokleti Američani kod kojih je prosječna težina nacije 167 kg žive vage od toga napraviše posao, a Srbi vitki, visoki, stasiti, plećati, brkati, kurati… ništa. Kod njih Ljubiša Samardžić Smoki postade glumac. Pa jebotebog. Znači, valja raditi potpuno drugačije…

Plan je jednostavan: zamislite velebrkatog Marka Kraljevića sa tijelom Mr Olimpije, zubima boje maslačka i pogledom zavodljivim kao međunožje Mire Furlan, kako potpomognut ogromnim količinama supstance koja bi, da se logika i zakon sretnu, bila debelo ilegalna – šljivovice, je li, radi serije različitih vježbi za grudi, biceps i produžavanje polnog organa, samo bez tegova. Npr. zlim Turcima blokira prolaz na autoputu. Stane svojim golfom na sredinu ceste i ne da Turcima proći („Š’a bilo, Musa?“), džaba što špediteri čekaju robu, a onda kad situacija postane nategnuta pa oznojeni vozači krenu prijetiti i turirati, Marko izvadi papir iz advokatske kancelarije. A Turci, stari legalisti, srce im sišlo u špiceve špicastih opanaka koji su, uzgredbudirečeno, misteriozno napravili kambek početkom novog milenijuma (paralelno sa dolaskom demokratije u srpske zemlje), prvo u ženskoj nožnoj galanteriji a zatim i u muškoj.

A to je tek, izuzetno blag, početak franšize (šta god da znači ta riječ). Ubrzo slijedi i, npr., drugi dio, Kraljević Marko blokira Bugare, zatim Kraljević Marko blokira transevropski vazdušni saobraćaj („More, jevropljani, nemoj avion da letite da se ne bacim buzdovanom!“) i slični gdje će Marko, uglavnom oskudno obučen sa vidljivim autentičnim srpskim trbušnjacima (koji nisu lažni kao oni u filmu 300), na ovaj ali i onaj način jebati majku (i ostatak ženskog roda i poroda) svim dušmanima i pri tom promovisati tradicionalne vrijednosti srpskog društva kao što su sloboda, demokratija, treniranje tegova, prednost žiranta nad kumom, partijarhat, kurvanje, tihovanje, žena može biti sa sela al’ auto mora biti iz Njemačke, psovanje, rakija, ratnički duh i sl.

Zatim, valja preuzeti dobru ideju iz inostrane produkcije, ako se već nudi: Marko Kraljević protiv (anti)heroja drugih naroda i narodnosti. Tako bi se u seriji protiv našli naslovi poput Kraljević Marko protiv Boška Buhe: Posljednji svrab, Kraljević Marko protiv Zdravka Mamića: Posljednji penal, Kraljević Marko protiv Halida Bešlića: Posljednji poljubac, kao i kombinacije udruživanja Marka Kraljevića sa različitim autentičnim srpskim herojima, npr. Kraljević Marko i trener Sale naoružani samo ez-šipkama osvajaju Bihać, zatim Kraljević Marko i Šešelj ručno bacaju atomsku bombu na Njujork, Kraljević Marko i F.K. „Crvena Zvezda“ iz ’91. protiv horde LBGT zombija, Kraljević Marko i Zmaj od Šipova protiv svih skandinavskih učesnica na Evroviziji…

Uz ovakve ideje i iole kvalitetnu produkciju, ne bi puno trebalo da Marko Kraljević postane omiljeni junak cijelog Balkana (za početak), kojem bi se klanjale i nacije iz čijih redova dolaze njegove žrtve. U priču bi odmah bila uključena i logistika (sve sa ćiriličnom oznakom ®): školski pribor sa likom Marka Kraljevića – olovke i bojice u obliku buzdovana, šestar kao dva ukrštena mača; akcione figurice (Šarac sold separately); video igre za sve igračke platforme – posebne serije za japansko tržište „Samuraj Marko“; odjevni predmeti – majice sa autentičnim srpskim trbušnjacima, pancirni prsluci; seks igračke za dame i sve koji se tako osjećaju – umjetni penis Marko Kraljević u autentičnoj veličini (50 cm) kao i umjerenija verzija (35 cm, model „Marko je malo umoran“); proizvodi za njegu i higijenu – aparat za brijanje koji zaobilazi brkove, pasta za zube i vodica za ispiranje usta sa okusom šljivovice, i još mnogo, mnogo toga.

Naravno, ne može se ignorisati činjenica da su na ovim prostorima već snimljeni neki akcioni filmovi kao i filmovi o Marku Kraljeviću, međutim, iz izloženog je jasno da potencijal nije ni zagreban. Filmaši, imate li dovoljno guste brkove oko mošnica da napravite pravu stvar? Plan je jednostavan i lako izvodljiv, Bata Živojinović još uvijek u naponu snage (zar ste i pomislili da neko drugi dolazi u obzir za glavnu ulogu?), dovoljno (mu) je dva mjeseca teretane, steroida seoske hrane i ispijanja krvi mladih djevica i može da počne srpsko pokoravanje svijeta… za početak onog filmskog.

P.S. A još ovdje uopšte nisu spomenuti neki drugi akcioni segmenti života na ovim prostorima. Npr., jedna svakodnevna disciplina koja spaja iskrenu opasnost, neslućene nivoe uzbuđenja, dlakave nadlaktice, znoj i muškost – cijepanje drva! Sinopsis sigurnog filmskog hita: sreću se njih dvojica, pa uz rakiju počinju…
– Preko vikenda sam iscijepao 27 metara drva!
– Ja sam iscijepao 30 metara koje sam svojeručno složio!
– Ja sam prvo silovao medvjeda pa ga natjerao da složi drva.
– A ja sam svoje iscijepao malom sjekirom!
– Ti si koristio sjekiru?!

DOBRI MOMCI DOBRO PROLAZE DOBRIM KOLIMA… U HOLIVUDU

Od prvih crteža na zidovima pećina gdje je jedan jelen imao veće rogove od ostalih, a jedan čovjek imao veću toljagu od ostalih (čovjek u IV8 poznat kao Mali Boro Toljaga), pa do dana današnjeg i planina od steroida i proteina, ljudima su potrebni heroji, književni i likovni, umjetni. Likovi veći od života samog (en. larger than life), heroji su oduvijek služili da nam ucrtaju trasu, pokažu životne ciljeve, smjernice, podvuku liniju između dobra i zla. Bilo ih je raznih, po vaskolikim geografskim i istorijskim kriterijumima, a i na skali kvaliteta je šaroliko: od istinski odličnih poput Marka Kraljevića do onih sa upitnom vrijednošću kao što je Beovulf. Heroji su dolazili i dolaze u raznim bojama i sa različitim dužinama brkova, ali sa zajedničkom idejom herojstva i lučonoštva puku… sve do jednom. Holivud, fabrika snova koja pokretnim slikama zabavlja svijet već čitav vijek, svojim je djelovanjem i te ideale izvrnula naopačke…

Uzmimo za primjer dva stamena muškarca sa dvije strane holivudskog petoparca, Betmena kao uobičajeno omiljenog pozitivca i Ramba kao uobičajeno omiljenog negativca. Dok je Betmen originalno strip junak – superheroj mitski lik granično natprirodnih sumnjivih sposobnosti, Rambo je tele ekranizacija novele te je za nijansu više utemeljen u ovozemaljsko. Ipak, i jedan i drugi su tu samo da se Holivud u lice naruga stvarnosti…

Betmen je multimilioner, razumije se u istoriju, geografiju, biologiju, hemiju, jednom rječju, i u prirodne i u društvene nauke. Ima niz preduzeća i firmi (u kojima svakako nije mali akcionar), odličan automobil, hrpu stvari sa svojim logotipom (između ostalog, liniju toaletnih proizvoda) te vjernog batlera starijeg od same starosti. Promoviše mondenski život i promiskuitet („Mala, nas dvoje ćemo trajati koliko i ova pakla cigareta…“). Organizuje zabave za svoje bogate prijatelje i viđena gradska lica od kojih su neka nesumnjivo upetljana u kriminal i korupciju. Šampanjac i kavijar teku u potocima dok „Sem to ponovo svira“ na klaviru u uglu salona… I onda kad se žurka završi, u po noći on stavlja masku i oblači odijelo sa trbušnjacima da ide da se bori protiv zla. Da, kako da ne, posebno nakon što se nagutao vijagre pa ne može da zakopča šlic na odijelu (taj dio je obično prikriven na filmu uz pomoć fotošopa). On ode i tamo ih sve porazbija kao pičke, najčešće goloruk u rukavicama protiv njih dvadeset koji iz pištolja pucaju na njega. Za čas posla ih naslaže na zid od opeke, pozdravi nezaboravnim citatom pa sjedne u kola da stigne kući prije nego što na vijestima bude prilog kako je Betmen razbio kao pičke dvadeset, za scenario manje bitnih, negativaca. Doduše, i Betmena povremeno pokušaju da ocrne, negativci plate uredniku pa izađe članak u „Glasu Srpske“ u fazonu „Betmen nije platio porez!“ ili „Betmenov batler radi na crno!“, međutim, kad se naljuti, on presretne signal RTRS i pusti svoju traku da sve demantuje (al’ ni tad niko na RTRS ne dobije otkaz).

Sa druge strane, Rambo je nezaposleni student bijeda na birou koji nema para za odijelo sa trbušnjacima pa radi sklekove da bi imao trbušnjake, ratni vojni veteran obolio od PTSP-a jer je po kojekakvim džunglama jugoistočne Azije morao da ubije stotine hiljada civila za Majku Srbiju, ovaj, američku državu Alabamu Arizonu Aljasku Arkanzas. Čupav, u kanađankama i vijetnamki (fale mu još samo japanke i havajska košulja), on se potuca po svijetu i zatvorima otvorenog tipa gdje sa Oliverom Mandićem tuca kamen, bez marke na kartici u Novoj Banci, lud, ljut i iznerviran, skuplja u sebi bijes pa kad popizdi produbi značenje riječi terorizam kad uz pomoć tri ciklame i gumice za kosu napravi smrtonosnu zamku za dvadeset statista. Samo nešto da se objasni, da ne bude zabune. Mnogi misle da je Rambo pozitivac. To nije tačno, štaviše. Neinformisan i mutav, da. Pozitivac, ne. On se bori protiv policajaca američke države Alabame Arizone Aljaske Arkanzas, veoma primitivno ali efektivno kršeći pravične zakone demokratski uređene države, „zemlje slobodnih, domovine hrabrih“. Drugo, on ubija Ruse, naše tradicionalne prijatelje, vesele ljude u licu crvene iz velike zemlje bogate hladnoćom poznate po šljivovici imena vodka i olimpijskoj plesnoj disciplini kazačok. Treće, on pomaže mudžahedine Al-Kaidu, svjetski poznate teroriste broj 1 na svijetu, koje predvodi Barak Obama bin Laden. Da, Barak Obama bin Laden predvodi mudžahedine Al-Kaidu, on ih je trenirao, on ih plaća. To što je Barak Obama bin Laden drugi crni predsjednik neke demokratske države u istoriji ne mijenja stvar – samo se prvi pamte, a prvi crni predsjednik koji je vladao u demokratiji je bio Dragan Čavić [predsjednik Republike Srpske 2002-2006, prim. aut.].

Dakle, Rambo je negativac. Nezaposlen, razočaran, neuredan, izgleda kao prljavi hipi – izgleda kao jedan od nas, i on je negativac (!). On predstavlja sve što ne treba biti (!!). On je onaj tip koji mladim priglupim mamama u parku posluži pri rečenici: „Ako ne budeš dobar, ovaj čiko će te strpati u vreću i odnijeti.“ Nasuprot njemu je dečko koji obećava za čiju frizuru je potreban dijamantski češalj, kristalno plavih očiju kao glečeri jezera Mičigen uglađeni jebač Brus Vejn za kojeg svi znaju da je Betmen ali niko ne smije da to kaže, da mu negativci ne bi došli na gajbu i pri tom razbili čaše od Swarovski kristala (tek tada bi nastupila megafukušima, krvavi vrtlog ljudskog mesa i escajga u Gotam Sitiju).

I to nam Holivud poručuje… Budi milijarder, nemoj biti prljavi hipi. Vozi dobra kola, nemoj voziti zapaljene tenkove. Spavaj sa svakom mačkom sa kojom stigneš, nemoj pisati patetične statuse na fejzbuku jer su Ko-Bao ubili u džungli. Bavi se sportom i jogom, nemoj se drogirati lošom drogom. Pij šampanjac, nemoj piti pivo. Budi privatnik, nemoj se družiti sa rajom na birou…

Kad se na kraju sve sabere i oduzme, ne može a da se ne dođe do zaključka da nas Holivud sve jebe u zdrav mozak. Jer, kako od sklekova imati trbušnjake?!

Adrijanaaa!!!

Neki dan sam tako pogledao film Get Carter, ali ne original iz 1971. nego „2000 turbo“ verziju za novu generaciju sa Silvesterom Stalonetom, pa se prisjetio zašto mi je Stalone omiljeni glumac. Stalone i u tom filmu, koji je na par mjesta proglašen za najgori rimejk svih vremena, uspješno glumi Staloneta: bez ikakvog obzira prema očajnom scenariju, lošoj režiji, nebuloznom izboru muzike, totalno modernoj fotografiji, on svim srcem glumi samog sebe. To se mora poštovati. To, kao i fora kad pusti bradu s pokušajem promjene izgleda.

Al’ ono, to je čovjek koji sad ima preko 65 godina i još jače živi za fajt nego prije 45 godina. I to se mora poštovati. Mora se poštovati i brutalno uporna samostalnost i izbjegavanje rada sa kvalitetnim režiserima te kontinuitet u biranju loših scenarija. Još, mora se poštovati i njegov opušten odnos prema svemu. Jer, realno, jedina stvar jača od Staloneta su parodije na Staloneta, a opet, najbolje parodije na Staloneta radi sam Stalone, a za to ipak treba imati ego dobrano pod kontrolom.

Sve ovo pišem jer će na blog uskoro ponovo biti postavljen pisani utisak za film Expendables 2, iz avgusta prošle godine, a vjerujem da će isti tekst biti lako primjenjiv na Expendables 3 koji slijedi u avgustu iduće godine, i kojeg željno čekaju svi mladići svih generacija koji treniraju tegove u teretani Sokolskog doma i žive za fajt. Takođe, još jedna filmska tema čeka da se vrati na svjetlo dana…

* * * * *

Ipak, i pored toga što mi je filmska umjetnost primarno razbibriga, te najviše gledam komedije (od Mela Bruksa do braće Fareli), moja tri omiljena filma su:
– American Graffiti (1973)
– Vanishing Point (1971)
– Easy Rider (1969)
Sva tri sam pogledao po nekoliko puta, ne gledam ih često ali uvijek ostave jednako jak utisak na mene… to valjda nešto znači. I, naravno, svaki put plačem kad gledam kako Arnoldov palac uranja u topljeni metal, ali, mislim da svi osjećaju isto u tom trenutku…

Bilo kako bilo, uskoro na blogu spomenuti stariji filmski tekstovi, a u neko dogledno vrijeme i nekoliko riječi o trilogiji omiljenih iz inostrane produkcije.

KINO UTISAK: Expendables 2 (Plaćenici 2)

Svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison smo čekali, čekali i u avgustu dočekali velikoplatnenu testosteronsku injekciju u vidu nastavka filma Expendables (odnosno Plaćenici, kako je to prevedeno kod nas). Posrnule zvijezde akcionih filmova, velike eksplozije – dodatno uvećane kompjuterskim putem, mačo dijalozi, bicepsi, tricepsi, cisterne krvi i vagoni čaura… po drugi put. Na kvadrat?

Dvije nesumnjivo najveće akcione zvijezde ’80-ih godina prošlog vijeka, samim tim i svih vremena, su Silvester Stalone i Arnold Švarceneger. I dok je Austrijski Hrast pored planine mišića imao mozak odnosno smisla za biznis i mjeru, Italijanski Pastuv je imao srce junačko i nebrušeni talenat ali ne i prave agente i savjetnike. Nakon uspjeha u akcionom žanru je, sa previše žara, htio da se ostvari kao svestran sineasta pa je pokušavao da se dokaže i bez bicepsa i tricepsa. To je relativno slabo išlo tako da je njegova zvijezda sijala tek uz pomoć infuzije u periodu od sredine ’90-ih pa do sredine prve dekade XXI vijeka. Različite uloge kojima je zajedničko bilo to da su sve bile neprofitabilne su navele Staloneta da se vrati onome što mu ide najbolje, bicepsima i tricepsima. Taj motiv je našao plodno tlo u njegovoj krizi srednjih godina (koja ga je pogodila u sedmoj deceniji života), tako da on prvo snima finalni nastavak sage o Rokiju a zatim i finalni nastavak sage o Rambu (mada svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison ne želimo da vjerujemo da je to stvarno kraj). Nakon nagađanja oko još jednog Ramba, Stalone je vođen ludilom altruizma odlučio da u svom narednom autorskom projektu (scenario, režija, gluma) ispuni snove svim ljubiteljima akcionih filmova i da pokuša na jednom mjestu okupiti najpoznatije potrošače steroida sa filmskog platna. I uspio je. I bio je to uspjeh.

Prvi dio Plaćenika je spojio „velike rivale“ iz zlatnog doba akcionih filmova sa nekim novim likovima koji gaze njihovim stopama. Rame uz rame su se našli Stalone, Švarc, Dolf, Miki Rurk, Brus Vilis a sa druge strane su tu Džejson Statam, Teri Kruz, Džet Li, Rendi Kotur… Plitak scenario, kompjuterska krv, uvođenje ženskog lika i emocija ka istom (krajnje nepotrebno), Plaćenici su bili daleko od savršenog filma ali je to najmanje bitno. Prisutna količina mačo treša (macho trash, prim. aut.) je nadmašila dekadu kompletne holivudske A produkcije, starci su de fakto i gdje je Jura pokazali đe se tele veže i svi mi koji treniramo tegove, živimo za fajt i rušimo mostove okruga Medison smo došli na svoje. Malo je ostao gorak okus zbog prekratkih epizodnih uloga gerijatrijskog odjela (Švarc, Rurk, Vilis) ali je odmah najavljen nastavak koji je obećavao još više… nepravedno zaboravljenih akcionih junaka. Nakon dvije godine nastavak je stigao.

Za razliku od prošlog filma, nedostaje Miki Rurk (čiji je monolog o zlim Srbima ušao u mitove i legende), Džet Li je nakon deset minuta filma morao da ode da se pobrine za svoju porodicu (pa se ne pojavljuje u ostalih 80-ak minuta filma), a tu su kao pojačanje Žan Klod (kao negativac, kao i u stvarnom životu) i Čak Noris (kao Čak Noris, kao i u stvarnom životu). Kao što je obećano, Švarc i Vilis su se ozbiljnije prihvatili svojih uloga, odnosno, prihvatili su se potrošnje manevarske municije iz vatrenog oružja, mada su obojica čitavo vrijeme bili u dugim rukavima što je svakako minus.

Priča je, kao i u prvom dijelu, jednostavna do apsurda: daleko u imaginarnim balkanskim zemljama Bugarskoj i Albaniji, zlikovci terorišu fin narod zarad svojih nastranih ciljeva a niko drugi do Staloneta i njegove ekipe ne može da to riješi. Potrebna je samo dobra volja i mala ekološka katastrofa u vidu uništavanja par tona baruta. Takođe, vrijedi spomenuti da je Stalone, nekim čudom, režisersku palicu prepustio nekom liku koji nije toliko bitan da mu se u ovom trenutku sjetim imena. Rezultat svega toga je…

ZNAČI, DA MI JE NEKO PRIČAO DA ĆE PRIČA BITI OVAKO JEFTINA, DA ĆE ŠALE BITI OVOLIKO LOŠE, DA ĆE POJAVLJIVANJE EKSKLUZIVACA (Švarc, Vilis, Čak) BITI OVAKO NELOGIČNO, NE BIH MU VJEROVAO. Nakon ovog filma Sharktopus djeluje kao drama po istinitom događaju. Naspram ovih likova Nikoletina Bursać izgleda kao seoski poštar. Štaviše, naspram ovih likova Kobra i Policajac iz vrtića djeluju kao radnici Administrativne službe grada Banjaluka. Svaki kliše je prisutan u tolikoj mjeri da bode jače od nepojavljivanja Rambo noža u četvrtom nastavku Ramba. Doduše, ti klišei su pucnjava, drugarstvo, vožnja motora, aviona, generalno, vitlanje polnim organom što je bio ideal heteroseksualnosti još od pećinskog čovjeka pa sve do pojavljivanja serije „Seks i grad“. Na svu tu smijuriju treba dodati i svjesni iskorak ka humoru, međutim, trenuci koji nisu predviđeni da budu šaljivi zapravo izazivaju najviše smijeha. Uz to, prisutno je dosta parafraziranja koje se odnosi na neke prošle uspjehe gerijatrijskog odjela ali nekadašnje hiperbole djeluju kao eufemizirane osnovnoškolske pošalice u poređenju sa ovim teškim bojama. To se posebno odnosi na scene Čaka Norisa koji se kao neočekivana sila iznenada pojavljuje i rješava stvar… više puta, a vrijedi napomenuti da je Čak obučen kao da su ga uhvatili na parkingu tržnog centra dok je sa ženom kupovao namirnice, samo sa manje šminke. Tako i glumi, glagol pod navodnim znacima. Stalone u toku filma ima samo jedan izraz lica, izraz beskrajne tuge, jedini koji može da postigne s obzirom koliko se izoperisao. U jednom trenutku se „od dragosti“ nasmijao sa svojim drugarima ali je i dalje djelovao tužan. Džaba, nikad on neće dobiti neku karakternu ulogu.

I dok je mlađi dio tima svoje uloge shvatio donekle ozbiljno pa tu ima nekih pokušaja glume – koliko im to povećan unos proteina dozvoljava, gerijatrija je svoje komotno mogla da odradi preko telefona. Švarc ne može da skloni osmijeh sa lica koji odaje da je on vrlo, vrlo zadovoljan tip („Daj da ovo završimo pa mi donesite tompus i zovite onu Meksikanku da mi popuši.“), Vilis je čitavo vrijeme u odijelu u pokušaju da se distancira od nezrelosti njegovih vršnjaka i nekvaliteta njihovih rečenica, Žan Klod izgleda kao djed (lice) i baba (tricepsi) Žan Kloda a jedini od matoraca koji se stvarno potrudio je Dolf, magistar i olimpijac. Iako u ovom nastavku ne prelazi na tamnu stranu, sjena na Dolfovom licu je dovoljno mračna i za neki ozbiljan film, što ovaj svakako nije a i ne pretenduje da jeste.

E, sad, pored svega rečenog postoji jedan dokaz upotrebe određene logike prilikom sklapanja filma a to je da se u finalnoj verziji ne pojavljuje Novak Đoković koji je snimio neke scene „reketiranja“ zlikovaca u sklopu konačnog obračuna. Nema sumnje da će ta odluka naškoditi popularnosti filma kod ženske populacije uzrasta od 7 do 12 godina, no to je žrtva koja se morala podnijeti…

Realno, film je toliko loš da je na tankoj liniji između „toliko loš da bude dobar“ i „toliko loš da je stvarno loš“. Mislim, to je ukoliko stvar posmatramo racionalno, da su Plaćenici 2 jednostavno film. Mislim, moguće je i to. Da postoje ljudi koji ne treniraju tegove i ne žive za fajt i žele čitave mostove okruga Medison a vjetrovi tuge njihove su sluge. (Samo da napomenem da nabijem i njih i sve prijatelje Keri Bredšo, i pederske i nepederske.) Međutim, Plaćenici 2 nisu film. To je sreća, to je utjeha, to je slatki med koji je pčelica Stalone skupila sa livade sedme umjetnosti i životne filozofije, to je poruka naših prijatelja sa velikog ekrana koji kažu da je za sreću samo potrebno dovoljno veliko vatreno oružje, to je dokaz da je ljepota prolazna a pravi heroji nikad ne umiru, već stare i pretvaraju se u blijede sjenke samih sebe a naše je da ih trpimo i obožavamo. Plaćenici 2 su filmski ekvivalent Zdravka Čolića, postojana frizura iz ’73. a strije, ožiljci, bore i sijede su iz 2012. godine, na brzinu zakrpljeni hirurgijom „sve za marku“ i pošpricani Brutom. I kao takvi, Plaćenici 2 su odlična zabava (više zabava nego odlična), a ja moram makar još jednom otići u kino (sem ako se sutra na kioscima ne pojavi kartonsko DVD izdanje) jer prosto ne vjerujem u sve što sam vidio prvi put. Vjerovatno neću vjerovati ni nakon što to vidim drugi put…