Najgora socio-filozofska podvala od svih!

„Čuli smo da ne mo’š nabiti loptu na zgradu!/Ma ko ne može!“, i lopta ostane na zgradi a onda se, djeco, k..cem igrajte. Srbe je vazda bilo lako nagovoriti na glupost.

Iako nisu izmislili glupost, Srbi su svakako među modernim šampionima iste, makar na Balkanu (veoma takmičarski nastrojen prostor u toj disciplini). Glupost se očitava na mnogo nivoa, a krajnji rezultat je ekstremno nizak kvalitet života, ništa drugo. Hoćeš nov auto, neće da može. Hoćeš na more, neće da može. Hoćeš salamu u kojoj ima mesa, neće da može. Naravno, živjelo se, živi se, živjeće se i dalje (u manjim količinama), ali kako? Sve lošije, iako „vladari“ ubjeđuju da je sve bolje… nije problem što ubjeđuju, nego što im to prolazi.

Naravno, problem je uvijek negdje drugdje. Iluminati, masoni, teorija zavjere… drugi su krivi, nismo mi glupi, bježi se u izgovore. Opet, kao kontra tome se razvila jedna specifična grana defetizma kod jednog dijela mladih Srba koja je apsolutno nezdrava (tema za sebe koja zaslužuje da bude pošteno obrađena, prim. aut.), a to je nekakav anti-patriotizam koji se ogleda u prihvatanju svakog sranja koje dolazi sa strane uz negaciju svega sa 4C predznakom: minđuša u obrvi u inat djedu koji je nosio opanke… umjetnost kontrasta. Realno, teško je – sa makar „gramom inteligencije“ – biti patriotski orijentisan i ponosan u ovom trenutku vremena, ali ne vrijedi se ni zatrpavati u oblandu depresije i kornet mržnje prema porijeklu već pokušati biti konstruktivan i iskreno napredan. „Ako nemaš nešto lepo da kažeš, onda nemoj ništa reći.“ Ovo-ono.

Dakle, činjenično, silazna je putanja, već jako dugo. I kad kažu, krivi su oni što su nam podvalili, ne. Kod naših prijatelja Kineza ima ona „zajebi me jednom, zajeb’o si me; zajebi me drugi put, nož-žica-zabranjeni grad do mene je“, dakle, prema zajebima se mora djelovati progresivno. Pa kako to da nas svaki put zajebu?

Kažu da su možda najgore podvale bile pred one tamo ratove, kad nam Jenglezi skovaše „Bolje rat nego pakt!“ i „Bolje grob nego rob!“… odlične pjesmice, lako se pamte, pjevaš ih pa pogineš. Veoma upečatljivi džinglovi, a obzirom na njihov učinak, mora se odati priznanje autorima. Isto tako, naknadno smo imali čast da budemo domaćini prvog potpuno televizijskog rata na području Evrope, i tu je bilo propagande ali zbog drugačijeg karaktera rata, efekti su bili drugačiji. Ipak, iako se takve parole ciklično periodično ubacuju u rotaciju da im ne bi istekao rok trajanja odnosno da ih se ne izbaci iz stila života, ima jedna puno gora, univerzalna, svakodnevna, apsolutno ubilačka…

„Pametniji popušta.“

Aplauz. Ko je to smislio, svaka mu čast. Dva počasna doktorata odmah, iz Antropologije i Političkih nauka. Posebno što se kod Srba ne zna ko je glup a ko je gluplji, pa tako ni izlaz iz debate/polemike/fajta putem narečene parole najčešće nije dokaz ničega. Određeni popuštaju, činjenično: spakuju kofere i odu odavde pa ostvare karijere. Eno, Nikola Tesla, Novak Đoković, Ivana Slavković Cherry Kiss… Za Teslu govorili da je blentav, skače sa kuće držeći kišobran, svašta su zli jezici izmišljali a ono čoek ode u Ameriku i napravi struju. Ivana je bila na glasu da je kurva, a ono jako talentovana porno glumica… Đogana valjda ne treba dodatno objašnjavati, taj kad iz Monaka sa bijelim puloverom oko vrata mahne rukom, nacija u transu. Ristekpa.

Dakle, potvrda one narodne „niko nije prorok u svom selu“, ako se razmotri zajednički nazivnik za ove primjere: za uspjeh je potrebno otpizditi odavde. Šta onda ostaje ovdje? Pa neuspjeh. (Blogeri.) Žabokrečina. Popust (popuštenih). Nije dobro.

I dok rođenu glupost ne dijelimo tako lako, pamet nam je djelimično univerzalna što će reći pokradena: stari Latini, još stariji Kinezi, naši dobri Švabe, svi oni imaju makar pola narodnih mudrosti koje i mi imamo, „ko drugome jamu kopa…“, „jedna lasta…“, „žena može biti sa sela…“, „nauči čoeka da peca…“ i hiljade ostalih primjera, ali „pametniji popušta“, e, to nećete čuti nigdje, sem ovdje. Švabo igra svih 90 minuta pa onda još doda gas u sudijskoj nadoknadi; Kinez strpljenje, pamet i šaka riže dnevno i osvaja svijet, metar po metar; stari Latini su sami sebe diskvalifikovali pretjerivanjem u širenju polno prenosivih bolesti (al’ su se i nauživali, prim. aut.). A mi? Dva loša ubiše Miloša – standardna situacija, on se iznervira i otjera ih u k..ac, ostavi sve i ode; dva loša trljaju ruke uspjehom i logaritamski se umnožavaju a jadni Miloš konta da je to tako trebalo, jer, „pametniji popušta“. Nije, Miloše, jebotebog, nije trebalo i ne treba tako. Ko će, ako nećeš ti, kad će, ako ne sada? Ko si, gdje si, ima li te, i gdje ćeš biti sutra ako popustiš, a kamoli za 100 godina?

Dakle, od svih podvala ta je najfatalnija, a kad se još uhvati u kolo sa još nekim surovo preciznim kratkim opisoidima narodnih karakteristika poput „da komšiji crkne…“, „srbuj makar slamu…“, „od zla oca i još gore…“ dobije se naizgled beskonačna vožnja unutar betonskog zida smrti propasti koja može imati samo jedan tip kraja: fatalan. Obzirom na to, možda se čini da je samo porijeklo parole nebitno – da to nisu bile zle strane službe već domaća pamet/“pamet“, međutim, valja se zapitati: šta ako je to drugo – motiv intrinzički? Ako smo sami sebi zabili nož u leđa, treba li ga uopšte vaditi ili ga dublje zabiti, da prođe?

Prednosti i mane upoznavanja preko interneta („Love me Tinder, love me sweet!“)

Slušaj, Bojane, ovako ti je to bilo: subotom se dobro obučeš, sjedneš u auto i odeš u disko u Laktaše. Tamo gledaš šta ima gdje da valja onako, da isto gleda okolo k’o i ti, osmatra. Onda lijepo uzmeš jednu takvu i vodiš je gdje ima mjesta u mraku, pored puta, na njivu, šljivik i udri. Bode ona trava po guzici, ali boli te briga, kad baš krene smetati, malo se zamijenite, promijenite. Tu ti nju dobro izjebeš se vi dobro ispričate pa poslije toga svako na svoju stranu, znaš da je nikad više nećeš vidjeti, a iduće subote opet u taj disko u Laktaše…

I to je tako nekad bilo, reče mi komšija, a sad je taj uvodni paragraf maltene za Recycle Bin (znate ono: „Pišem Vam po prvi put u nadi da moje pismo neće završiti u Recycle Bin…“). Elem, posljednja velika revolucija, poslije one koja se desila rođenjem Dijane Tepšić, jeste svakako informatička; kako svijetu, tako i nama, na margini. Mikroprocesori su se toliko smanjili da ih danas i fudbaleri znaju koristiti, a mali od komšije što je bog za elektrotehniku i kompjutere je usljed toga izgubio na svakodnevnoj vrijednosti. Iako se mikroprocesori i dalje smanjuju („Hvala vam, inžinjeri.“ – u potpisu, drugovi proleteri), ekrančići i pikselčići su predostupni svima…

Nekad je internet bio za profesionalce, informatika i druga tehnika, razmjena ideja i mišljenja, forumi, el. pošta, a onda su nekako došle žene na nj., malo poslije njih zgodne žene i… internet je postao znatno korisniji. Počeo je da služi za upoznavanje žena.

Prije društvenih mreža u današnjem obliku su postojale društvene mreže u pređašnjem obliku. Negdje nešto nekako… piše, pa ti vidiš šta piše, pa te zanima ko to piše. A ona sve gleda a ne da. Nema slike, nema tona, samo slova. Pa se dopisujete. Pa moraš znati pisati. Pa moraš znati lagati. Pa biti kreativan uz sva ograničenja koja su uglavnom bila grafičkog i fizičkog tipa. Što je bilo loše… ali i dobro. Jer, takvo upoznavanje je nudilo… upoznavanje. Što je bilo loše… ali i dobro.

Forumi raznih tipova (opšti, neprofesionalni i nespecijalizovani) su bili preteča društvenih mreža, a zatim je sa napretkom protoka kb/s došlo i do ekstenzije u vidu soba za ćaskanje koje su suštinski bile digitalna verzija spoja naslijepo gdje je isti bukvalno bio naslijepo, a korisnica ili korisnica muškog pola je uglavnom gledala u font FIXED.SYS. („Vrati se, vojvodo, tamo đe si četovo.“) Tu su dolazile do izražaja prethodne vještine uz dodatni uslov, brzinu. Već tad je postajalo teško za one sa ETF-a koji su nosili malo deblje tegle i sporije programirali Pascal. (Naravno, mali Boro toljaga nije imao tih problema.)

Tada su na scenu stupile društvene mreže u sadašnjem obliku odnosno najpopularniji foto album na svijetu zvan fejzbuk. Informatika je ošla u kurac pala u vodu. Samo je bilo važno zvati se Bil. (Upoznaju se Fata i Bil Klinton: – Fata. – Bil. – Bi, što ne bi, s predsjednikom.) Generalno je to poremetilo ljudske odnose, u toj mjeri da moderna psihologija trenutno računa ID, EGO, SUPER-EGO i FEJZBUK-EGO. Fejzbuk je prethodne varijante upoznavanja (biti brz i lijepo lagati; uočava se neka šema, prim. aut.) nadogradio gratis foto izlogom žrtve odnosno zahtjevom reciprociteta otkrivanja položaja i karata prije meča. Relativno nepovoljno, jeste, šta’š…

Trenutna furka na specijalizovanom polju za upoznavanje je desničarska aplikacija Tinder. Jer danas je sve aplikacija. Ista koristi podatke sa fejzbuk profila, po mogućnosti lažnog, povuče odatle slike i opšte podatke i načini zaseban indigo profil („Sliku svoju ljubim.“). Korisnica ili korisnica muškog pola na taj način upada u šešir a izvlačenje počinje definisanjem parametara pretrage unutar aplikacije (godine, pol, geografski položaj…) i listanjem rezultata. Nekad se morao liznuti prst da se okrene stranica kad je nezgodna knjiga, a danas ekrančići nemaju taj problem. Oni lijepi idu desno (suvim prstom), oni siromašni (politički korektan izraz za ružne ljude, prim. aut.) lijevo. I ako je neko iz desne grupacije udesnio korisnicu ili korisnicu muškog pola, može se krenuti sa pričom (a ista kreće metodom „ćao + smajli“), koja je opet na tragu svih dosadašnjih, sa razlikom te inicijacije koja je grafička i samo puki nastavak opšto-nedokučive činjenice da nije zlato sve što sija: sve počinje tom slikom „koja govori 1000 riječi“ a opet tih 1000 riječi ne mora apsolutno ništa da znači…

Dakle, upoznavanje putem interneta ima tu dobru stranu što ljudi imaju priliku da se upoznaju „na suvo“, zaštićeni od fizičkog kontakta koji je uzrok štokholmskog sindroma, te mogu da se – usljed latencije unutar komunikacije i naknadnog uvida u istu – jasnije izraze, definišu, isprave… da bolje sami sebe čuju i razumiju svoje potrebe. Jer u drugim uslovima, unutar nekih klasičnih životnih tokova i u standardnim situacijama (koje nisu „na suvo“ a počesto znaju biti jako mokre) ljudima treba po nekoliko godina da se upoznaju… što nije dobro, posebno ako se ispostavi da su ljudi blentavi.

Takođe, postoji još dvije potencijalne opasnosti dubinskog upoznavanja preko interneta koje nisu ekskluzivne za posmatrani proces ali se čini da u tim slučajevima imaju posebnu težinu. To su 1) dubinsko laganje: sasvim normalna pojava, samo u nenormalnoj mjeri, te 2) hemijsko neslaganje prilikom izlaska iz virtuelne sfere koje može biti usljed subverzivne upotrebe grafičkih elemenata tokom elektronske komunikacije (slike penisa u krupnom planu nisu mjerilo!), odnosno, hemija = fizička privlačnost tj. seksualnost tj. seksualna kompatibilnost koja je i dan-danas poprilično neistraženo područje i pored svih dostignuća Keri Bredšo. Te dvije opasnosti, usljed specifične pripreme terena prilikom upoznavanja el. putem, po otkrivanju obično imaju fatalne posljedice na odnos posmatranih jedinki, posljedice znatno teže nego pri naknadnom otkrivanju istih tokom „običnog“ upoznavanja (bez temelja nastalog el. putem), gdje postoji jedna drugačija dimenzija razumijevanja koja obračunava elemente neverbalne komunikacije što efektivno ima uticaj na razumijevanje odnosno evaluaciju razmijenjenih poruka…

U suštini, sa trenutnim nivoom IT odnosno multimedijalnosti upoznavanje putem interneta je upoznavanje. Pun krug smo napravili – opet na početku. (Prvi paragraf nije za bacanje, to je bila diverzija.) Jerbo: slika, lijep si, imaš priču, jebeš (to je ta šema, od pamtivjeka, prim. aut.). Obratno, ili izuzetan trud ili rukoblud. Na gubitku su samo kafane i to minimalno, jer filteri za retuširanje slika još nisu uznapredovali toliko da svakoga „ispeglaju“, te se korisnici ili korisnici muškog pola usljed nezajažljive želje za jebačinom razgovorom o omiljenim knjigama može javiti ideja da popije pet piva da bi korigovala kriterijume, kako pri digitalnom tako i pri analognom razgledanju. Ipak, većina toga se dešava na prvi pogled, prvi klik, prvu rečenicu… Druga šansa? Teško. Halo efekat je čudo, a to što postoje mogućnosti i kapaciteti… ne koristimo ih, niti ćemo ikad.

Svježe mudrosti VII

„Kad nekoga voliš, voliš ga i kad prestaneš da ga voliš i počneš da ga mrziš, intenzivno.“

PRETHODNO: SM VI

Vrti – đon, vrti – đon, obućar nije…

„Šta će meni arapsko proljeće, jer bez tebe boljeće…“, glasio je čuveni posljednji pozdrav pukovniku Gadafiju upućen od pjesnika kojeg ćemo predstaviti u današnjem izdanju emisije Poetski je sat na blogu Gurao sam i šire stvari u uže stvari. O, da, nakon višegodišnje pauze, sreća, sreća, radost, za sve ljubitelje čašice dobre poetske kapljice, Vaša omiljena emisija ponovo je tu!

Možete svi da odahnete značajno, Poetski je sat se vraća u svoj standardni termin na blogu, bez naročitih izmjena u svom veoma uspješnom konceptu. Ipak, novu sezonu ćemo početi nečim malo drugačijim. Naime, kao što ste zaključili po uvodu u emisiju, koji je adekvatno hronološki određen prema terminu emitovanja i tematici, danas će biti predstavljena jedna socio-politička-antiglobalistička poema lokalnog karaktera sa tvrdim pornografskim aluzijama, jednog socio-političko-antiglobalističkog pjesničkog borca i fajtera lokalnog karaktera. Radi se, naravno, o B. Vlajiću, ne tako mladom i neperspektivnom autoru koji je u proteklih pet godina svojim izražajnim nastupima na susretima i sletovima mladih pjesnika po kafanama i teretanama u prirodi konotaciju bolne proljetne ljubavi u potpunosti preveo u ratnički krik podrške svoj braći svih vjera i boja koji su pali boreći se protiv arapskog i arapskih proljeća.

Ipak, B. Vlajić je prije svega lokalni pjesnik, i on weltschmertz uvijek piše ćirilicom [велтшмерц, prim. ur.]. On uvijek ima u vidu ko je, šta je, gdje je. On uvijek ima u vidu ima humanizam, a ne kapitalizam. On zna cijenu slobode. On zna da ko će kome ako neće svoj svome… treba pomoći. On ne može da posmatra s mirom braću i sestre ljude, i to kako im loše bude. On mora da reaguje. On je zato napisao sljedeću poemu, unutar ciklusa Ja sam vama rek’o…

Isključivo bez zaštite (napisao B. Vlajić)

Bosno i Hercegovino,
Republiko Srpska,
građani i sugrađani, malograđani u tri boje…
Slovenci, Makedonci, Crnogorci (gratis stih za ino tržište*),
jebite se.

Jebite se olovkom u dupe,
onom mastiljavo plavom
kojom na izborima dokazujete da ste nepismeni.

Jebite se kurcem u čelo,
onim istim kojim pišate po sirotinji,
pa se zapišate.

Jebite se iglom udarničke značke u srce,
one na koju ste se posrali,
jer ste znali da je niste zaslužili.

Jebite se imenom svojim u porijeklo,
onim koje da nemate,
možda biste znali biti ljudi.

Ovosezonski seks na velikom platnu I: 50 nijansi istog mutavog izraza lica

Ovu bioskopsku godinu su, makar što se tiče mainstream voda, solidno začinila dva filma koja snažno igraju na „kartu seksa“. Seks prodaje, činjenica. Od piva preko autodijelova do filmskih scenarija. U takvoj anahronologiji, ovi filmovi su posljedica, krajnja. Imaju mnogo toga zajedničkog, prije svega, oba filma su veoma loša, međutim, ne bi bilo u redu to reći samo tako…

Pedeset nijansi sive odnosno Pedeset nijansi (Kristijana) Greja je ekranizacija istoimene knjige koja je zaludila žene širom svijeta i produbila/probudila lavinu interesovanja za blagi „sado-mazo“. Široka popularnost nečega podrazumijeva da širi krug ljudi to može da razumije/koristi. Obzirom da širi krug ljudi uglavnom obuhvata „prosjek“, u potrošačkom društvu to znači da su proizvodi široke popularnosti uglavnom ispodprosječni. Takav je i ovdje slučaj.

Radi se o poprilično mlakom i slabom filmu čija je fama napumpana uz pomoć tehnike „carevo novo ruho“ (divna riječ, ruho). U realnosti se u filmu ništa značajno ne dešava, to je samo još jedna priča na tragu drevnog motiva neobjašnjive zaljubljenosti u pogrešnog čoeka. U svemu tome, jedino što se može pohvaliti kao donekle kvalitetno jeste fotografija odnosno konzistentna kolorna stilizacija Anestezije Stil i njenog ljubavnog interesa, naslovnog dečka sa čelično plavim očima kao glečeri jezera Mičigen.

Ostalo je loše. Žestoko. Loše.

Gluma Kristijana Greja odnosno Džejmija Dornana se graniči sa glumom Roberta Patrika u filmu Terminator 2. Samo što je tamo Robert Patrik glumio robota. Retardiranost Dakote Džonson (ćerka Dona Džonsona nastala po principu „Niko čašu meda ne popi…“) u ulozi Anestezije Stil teško da bi bila nadmašena od strane čitave čete učenica drugog razreda srednje medicinske škole iz Vlasotinca pri susretu sa Miroslavom Raduljicom. Tako nešto se, vaistinu, veoma rijetko viđa, što je još samo jedna potvrda tvrdnje „danas svako upisuje fakultet!“, posebno društveni.

Sam lik Kristijana Greja je fascinantno bolidan. Lik je pangla. Pored već pomenute androidnosti uz izjave tipa „Ja jebem. Žestoko.“, „Ja sam takav!“, „Ti moraš biti samo moja!“ (kupio sam prsten, kupio sam pušku), tu je i kvalitetna nedosljednost u vidu gaženja svake moguće izjave u pogledu njegovog odnosa sa osobom ženskog pola imena Anestezija. Ne spava sa ženama, kaže, pa prespava. Pa mu još kučka podvali doručak, sve sa osmijehom. Pa ne jebe nego vodi ljubav. Emotivno. Žestoko. Emotivno. Uz to, njegova muževna figura na tragu Novaka Đokovića stvara isti efekat kao i guranje dva prsta niz grlo što ovo filmsko iskustvo čini posebno zanimljivim.

Film počinje nebulozno, traje nebulozno, sisa (allez, allez! sisa!) se pojavljuje u 43. minutu, tamo nekad poslije Kristijan kaže Anesteziji da ona ne treba da se stidi svog tijela (što i nije baš istina), i jednako kao što je počeo, završava nebulozno sa jasnom naznakom da će uslijediti još tisuću nastavaka koji će vjerovatno imati gori scenario od ovoga. Kojeg? Scenarija? Koji jebeni scenario?

Sve u svemu, radi se o dva sata visokobudžetne limunade naspram koje serija Bolji život djeluje kao Šekspirologija, sa dijalozima koji su sporiji nego usporeni snimci Aleksandra Vučića, apsolutno nijednim sporednim likom sposobnim da makar malo odvuče pažnju od retardiranosti dvoje glavnih likova, sve to poprskano nekolicinom izuzetno loše izabranih muzičkih numera koje povremeno prekidaju sveopšti filmski mrak nakon kojeg čovjek počne neobično cijeniti običan mrak. Na kraju filma je, za sve one sa „negativnom IKuom“ kao i za one koji pažljivo prespavaju kritična dva sata, „fejzbuk foto album“ najznačajnijih trenutaka te dirljive priče (koji kvalitetno zaobilazi sve scene veoma klasične penetracije koje su bile navlakuša za pristanak gledanja ovog filma) i to je čas kad sve one noževe koje je pažljivi gledalac sebi zabio u srce u toku filma treba izvaditi i zabiti ih još jednom.

Što se tiče „intrigantnog“ sado-mazo momenta koji jedan od bitnijih propagandnih oslonaca za ovu franšizu, realnost je da je svaki JNA opasač u svom životu napravio više štete nego kompletan podrumski arsenal Kristijana Greja.

Doduše, to je sve kad se ovaj film posmatra kao film, a Orkanski visovi se posmatraju kao vrhunski domet neprijateljske književnosti. Ukoliko se posmatra kao anti-film, stvari postaju znatno pozitivnije. U tom slučaju, Kristijan Grej je sa svojom nadbosanskom tupavošću kao stvoren za zaštitno lice kampanje „Šovinizam je u modi – smori svoju bližnju!“ a Anestezija Stil je, kako god se okrene, parametar za inverziju generalnog obrasca ženskog ponašanja.

Ipak, najveća vrijednost ove filmske atrakcije iz Nesmedereva je kvalitet psihijatrijske provjere koju ista nudi. Naime, „Pedeset nijansi“ treba gledati u paru sa pripadajućom heteroseksualnom partnerkom odnosno heteroseksualnim partnerom (jer ne može čoek da jebe čoeka… a ni žena da jebe ženu), ili nekom drugom osobom koju želite da testirate. Ukoliko uočite da se testna osoba ne smije. žestoko. (LOL. Hard., prim. aut.) u toku filma, to ukazuje da kod dotične/dotičnog ima ozbiljnih problema zglavom te da treba preispitati odnos sa navedenom strankom. Ukoliko uočite da se Vi ne smijete u toku filma treba da preispitate sopstvenu zglavu.

Drugi dio ovosezonskog seksa na velikom platnu (uskoro): Ljubav 3D

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIV

Ako bismo morali jednom riječju opisati teretanu Sokolskog doma i njenu misiju, to bi morala biti neka jaka riječ. A nema jače riječi od riječi jačanje. Ta riječ je maksima teretane Sokolskog doma. Jačanje kapaciteta, jačanje u svakom pogledu, jačanje tijela, jačanje duha, jačanje da čoek bude spreman za vlakanje, ovog i onog tipa…

Zarad jačanja, onog koje se ne tiče fizičkih sposobnosti, trener Sale svakodnevno za mlade i stare vježbače priprema različite izazove i provjere opštenarodne spremnosti. Dok se neki izazovi tiču domena opasnosti zapadanja vježbača u stanja emotivne pomjerenosti prema osobama ženskog pola (što je već spomenuto na nekim časovima Seksualnog vaspitanja), velika se pažnja posvećuje i psihičkoj pripremi za situacije opasnosti u sigurnosno-bezbjednosnom domenu na širem planu.

Dok čitav svijet pod čizmom zapadne propagande kleca od tzv. prijetnje islamskog terorizma (a za to vrijeme teretana Sokolskog doma proslavlja 11. septembar kao „Dan savezničkog napada na SAD“), trener Sale se drži stare škole i metoda ispitanih kroz milione i milione šamara zadatih pravilno osumnjičenim licima u mračnim podrumskim prostorijama stanica milicije širom SFRJ… Pored unutrašnjeg neprijatelja, postoji još samo jedan dostojan protivnik – Švabe!

Opet, trener Sale ne bi bio trener Sale da ne integriše neka nova iskustva u zadatke, efektivno unaprijeđujući iste na nivo dostojan vrhunskih tajnih službi današnjice. Pri tom se koristi svim sredstvima, ne preza ni od tabu tema zarad izazova, pa makar svi znali gdje su granice odgovora na pitanje „može li čoek jebati čoeka?“ (i varijacija na tu temu). Jedan takav tipičan izazov ovako izgleda u praksi:
– Kažem ja ovima danas, sad da nas ovdje napadnu i okruže Švabe i da kažu, strijeljaćemo vas ili da nam popušite, šta biste vi uradili? I kaže onaj jedan blentavi da bi rekao da ga ubiju, a drugi kaže kako bi on odgrizao [penis kletom Švabi, prim. aut.]… – trener Sale objašnjava ukratko postavku hipoteze koja se obrađuje.
– Ja ne bih da me ubiju! – jedan će od razumnijih prisutnih vježbača.
– Tako je! To je dobro razmišljanje! – pohvali ga trener Sale i potapša po ramenu.
– E, ja bih rekao da me strijeljaju! – uzvrati kontrom Rus Adem zvan Bonđi.
– Pa jes’ ti blentav?! – brecnu se trener Sale, dižući nivo tenzije testiranja.
– Bolje da me ubiju odmah, nego da me ubiju nakon što im popušim! – rezonuje Adem svoj izbor.
– Ma je li, al’ ti tako izgineš odmah a ja im lijepo popušim i ostanem živ, pa tebi dođem na čorbicu [misli se na čorbu na daći – sahrani, prim. aut.], a ono mater briše onaj grob i kuka, pa što ga ne popuši, crni Ademe, i ja sam ih popušila iha-haj pa mi ništa nije bilo! Jaooooj, jaoooooj! – zaključi trener Sale jedan krak razvoja hipotetičke situacije veoma vjernom imitacijom klasičnog narikanja.

I dok su svi prisutni zastali na trenutak da analiziraju svoje bilješke nakon iznešene završne riječi, mladi Mitar se prvi presabra i prelomi tišinu:
– Ja bih im rekao da me ubiju!

Za to vrijeme na sasvim drugom kraju grada, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „Izdaja“ Anikić otužnog pogleda se obrati radnici u prodavnici obuće: „I ove su mi velike, dajte mi broj 40 da probam…“

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIII

Pažljivo mjeri ako misliš jednom sjeći sjeći sjeći sjeći sjeći

Dođe tako vrijeme u životu svakog mladog čoeka kad mora pljunuti pogledati istini u oči, pa makar ga ogledalo lagalo kako je zgodan i nabildan, da sebi saopšti činjenicu da više nije tako mlad. Da je život jednostavan kao što nije, baš u tom momentu težini trenutka se ne bi pridružio faktor pritiska okoline sugestijama kako da taj mladi čoek živi svoj život. A pridruži se. A onda mu još kažu da se oženi…

Eventualno se taj napad panike završi, a onda mladi čoek kreće u razmišljanje, onaj tajni sastojak zbog kojeg svaki zajeb ispada još ukusniji. Razmišljanje je, kako su to još stari Latini ustvrdili u njihovom šovicentričnom društvu, veoma neprirodna aktivnost za muškarca koja se dešava u trenucima kad isti, iz ovog ili onog razloga, nema u agendi dovoljno muških poslova kojima bi se okupirao (brza vožnja motornih vozila pod dejstvom alkohola, ilegalna sječa bukove šume, čvrsto i pažljivo držanje daljinskog upravljača TV, provaljivanje u fejzbuk naloge kučki i sl.). Ipak, vremenom je prihvaćeno i kao muška djelatnost, u nekoj mjeri takmičarska disciplina, doduše, rezervisana za one koji se ne ističu u treniranju tegova i srodnim sportskim djelatnostima („Ko nema u glavi… nogama… reciprocitet.“).

Razmišljanje je samo po sebi pećina hobotnica sa stotinu različitih špiljopipaka u koje se može upasti, u stotine različitih pitanja. Šta, kako, s kim, zašto, na koji način, sva ta leksika sa upitnikom može mladom čoeku, ukoliko ne bude čvrst i nadasve stamen, povratiti onaj spomenuti napad panike te izazvati osjećaj izuzetne težine na čvrstim mladim grudima, da se usljed hipotetike desi hipertenzija. Ipak, u sudaru teorije i empirije potonja uvijek izađe kao pobjednik te je sama sebi prigodno skovala krilaticu „Na greškama se uči!“, stoga je mladom čoeku logično i prirodno da se u nekom trenutku okrene istoriji i forenzičkom analizom kostiju nj. predaka stradalih u pošasti braka pokuša pronaći odgovore na pitanja koja ga proganjaju. No međutim…

Patrijarhalna strana je tvrda. Rijetki se usuđuju pričati o tome. Pravilo službe, jebem ti ženo maiku princip i indoktrinacija, težak pogled, ćutanje i brzo paljenje cigarete na takva pitanja ne ostavljaju mnogo prostora mogućnostima drugačijim od ja sam moro moro. Stoga se mladi čoek počesto okrene svjedočenju žena, majki, kraljica… usmenom i pismenom, putem časopisa, publikacija, interneta, sjedenja na kafama, u frizerskim salonima i sl. A žene vole da otvore dušu kao (i) košulju, pa to ti je.

I ne bi tu nikakvih problema ni bilo… da nije problema. Sakupljajući različita iskustva o tome „kako su se njih dvoje skuvali smuvali“, teško je konstatovati da tu, bogtejebo, nikakve selekcije nema. Nekim djevojkama nije potrebno ni prići, nego ih samo pogoditi kamenom u glavu (iz daljine) a za muškarce vrijedi analogno uz opasku da ih je lakše pljunuti…
„Ja sam njega zapazila kad je ispucao čitav šaNžer na svadbi kod moje rodice.“, „Znala sam da je on pravi onog trenutka kad me je iz popodnevnog sna probudilo turiranje golfa popraćeno psovanjem.“, „Vrijedilo je čekati da se vrati iz Foče nakon služenja pune kazne.“, „Upoznali smo se tako što me je u prodavnici udario kolicima u kojima su bile tri gajbe piva.“, „Vidjela sam da je dobar čoek kad je iskreno žalio zbog toga što je prevario moju sestru.“, samo su neke od rečenica iz bajki koje nas okružuju a da toga nismo ni svjesni. Opet, sa već pomenute druge strane se mogu naći brutalni izlivi iskrenosti…

Sumiranjem sume, nije čudno što je naš narod još davno izrekao narodnu izreku „Jebô te halo efekat da te jebô halo efekat“, budući da je teorija istog, usljed upornosti našeg naroda, znatno izvitoperena u stvarnosti. Protivno nj. pravilima (a i prirodnim zakonima), sklapaju se bilateralne unije bez ikakvog ispitivanja mentalne kompatibilnosti [što je i logično za područje siromašno mentalnim kapacitetom, prim. aut.], a kasnije će se ispostaviti i fizičke što dovodi do nadasve koincidentalno koitusnih situacija tipa „A ispod njega moja najbolja prijateljica!“…

Usljed svega, mladi čoek se može naći u upitnosti vrtloga sive zone pomračenja logike koja mu se, plimom bez oseke, nameće. Ako se ne snađe na vrijeme i taj vrtlog ga odnese, veoma lako se može naći u situaciji da u potpunosti shvati ono moro moro, na osnovu tehničke lične greške, prve, pete ili trinaeste, nebitno je. U slučaju dvaneste, može se naći na meti osuda zbog mjerenja mjerenja mjerenja mjerenja mjerenja, sem ako se navedeno ne obavlja izuzetno tajnovito, po noći, sa povezom preko očiju (lisicama na rukama, bičem, lancima…). Dakle, opasnosti vrebaju i lijevo i desno a kao i uvijek, između krajnosti se nalazi sredina, samo je problem što je zlatna sredina nepoznanica ove sredine – nije dosad naročito precizno izmjerena.

Ko odgovori na Pitanje nad pitanjima…

Sve je laž, samo pusta laž, plastika i fotošop, sve nam gori šrot uvaljuju. Realno, idemo nizbrdo (ali ne u visokom stilu NPD „Nizbrdo“) već eonima. Idemo nizbrdo još od epohalnog otkrića da žena bolje funkcioniše u kuhinji ako je čoek dobro izudara, što šakom što kurcem. Jesam, napisao sam to, za sve zgrožene kučke koje su još u pretprodaji kupile karte za „Pedeset nijansi sive“. Jesam, izBosne sam, sjetih se nekako u ovom trenutku, jebem ti da ti jebem. Nego, opasno je krenulo nizbrdo kad se čoek zapitao koji je smisao života…

Ali nije otišlo sve. Nije. Mislimo da smo na kraju svijeta – vrhu civilizacije, a nismo. Postoje nove ere, epohe. Doduše, mi nismo u njima, ali nije ni vrijeme svilen konac kojim se ušivaju dugmići na hlačama. Paralelne dimenzije, nivoi, razum, svijest, domet, crne rupe. Sve to ima, a ja i Žuga ni na more. A opet, kasnimo i kolektivno, svi zajedno, i crni crnci u Južnoj Africi i pirgave plavuše u Švedskoj. Široko je, visoko je, duboko je sve ovo oko nas… a mi se zabili gdje smo se zabili, u sebe, a Srbi u Srbe.

Sazrelo je za posebnu granu filozofije (sociologije, antropologije) koja bi se bavila Srbima odnosno sažimanjem njihovih dostignuća. Možda jedna multidisciplinarna nauka, Srbologija… Srbodefektologija? Iskreno sam začuđen kako nijedan naučnik sa ovih prostora dosad nije skrpio knjigu imena „Štokholmski sindrom jednog čitavog naroda (neću reći kojeg)“. Ima ovdje i pameti i nauke i koječega ali sve je to nekako nježno, kao, sjedi Mara na kamičku a hladna joj voda pa ono. ONO. Ne znam. Ne sumnjam da je bilo pokušaja koji su usljed principa da ovaj narod jede svoju inteligenciju jednostavno… progutani. Ne znam. Potražiću.

Nego, ultimativno, definitivno je tema filozofska ali nije globalnog tipa, gdje opet ne mora biti ni lokalnog tipa. Filozofsko potpitanje, ultimativno za Srbe, smisao života – konačno dostignuće? Težim odgovoru da je to kad Srbin dovoljno daleko pobjegne od ostalih Srba. Nije to lako. Ni u Njemačkoj, ni u Australiji, ni u Kanadi… možda Lika ili Kosovo? Apsurdno? Treba razmišljati izvan okvira – tamo gdje se najmanje nadaš, udara ljubav, a i Srbin. Međutim, potpitanje nas vraća na temu pitanja, a pitanja predstavljaju početak… nečega.

Dakle, Srbinu, teško je pobjeći od Srba. Ako se ne desi sasvim logično, desiće se, negdje nekako, neočekivano ali nimalo slučajno već sudbinski, koliko god da si maskiran kao neSrbin ili se pak tako ponašaš, da li gledaš svoja posla i kao Ferdinand mirišeš cveće, ili pak prodaješ državnu tajnu i kosti predaka za šaku žita, prići će ti neki Srbin, staviti ruku na rame i reći: „Prijatelju, a znaš šta je najveći problem?“ To, jebem ti da ti jebem, ključni trenutak nakon četiri paragrafa. To je to pitanje na koje odgovor redovno i trajno ne znam.

Redovno je najveći problem drugi; koliko Srba – toliko problema. Niko nema zvanično sa pečatom da je to („njegovo“) najveći problem. Ali je to najveći problem. Očit, očigledan i elementaran. Nije to, jebem ti da ti jebem, perfidna ekonomistička prevara đe kancelarijski štakor uz pomoć matematičkih formula koje uključuju pola grčke azbuke obrazloži kako on više radi od onog sa motikom pa treba više da zaradi. Nisu ni mikroorganizmi pa da ih ne možeš pošteno staviti u vreću. To su više onako poveći kurčevi koji udaraju u čelo, svaki od njih je najveći… problem.

A nije to najveći problem, ti kurčevi. Nijedan od njih. Ni svi oni zajedno. Problem je korijen dugotrajne i izdržljive relevantnosti tog višestrukog pitanja sa višestruko očiglednim, očitim i apsurdnim odgovorima. Sa jedne strane, filozofija jeste napravila pun krug priznanjem da su najjednostavnije stvari najkomplikovanije. Opet, taj pun krug je došao nakon puno kretanja… ukrug, nakon tehnološkog, ekonomskog, socijalnog i inog razvoja modernog svijeta, nakon rješavanja elementarnih problema.

Kad smo već kod elementarnih stvari, tu se opet valja vratiti nekoliko eona unazad, kad se čoek zajebao onim pitanjem. Desilo mu se da je krenuo da traži odgovor, u potragu! Izašao je iz pećine i bilo mu je hladno! Simptomatično je to da je kod Srba, oni analitički nastrojeni će uočiti, u periodu mjeseci koji završavaju na -ar (a isti obuhvataju i godišnje doba imena „zima“ na sjevernoj hemisferi), jedna od najčešćih konstatacija: „Hladno je!“ Elementarni problem – hladnoća, još uvijek neriješen. Izlazak iz pećine, veoma nezgodna stvar… a ni unutra nije baš bajno, ubi promaja!

P.S. Doistinu ne znam šta je najveći problem. Ne znam ni da postoji problem. Znam samo da bih trebao više (makar) pisati o jebanju, jer je to svakako veselije i zanimljivije. [Najava.]

Sposobnost je štetna…

Sumorna svakodnevica je sumorna i svakodnevna. Zato tvrdnja iz naslova nije humoristična. A nije ni od juče. Veliki uporno zezaju male, u bolnici pacovi pojeli bebe, kritičar pesnika javno vređa i sve to. Jedan od simptoma novijih u odnosu na 1981, godinu objavljivanja citirane poeme „Na zapadu ništa novo“, jeste i nezaposlenost kakvu ne pamte oni koji su bili mladi te iste 1981. godine. Svijet je tad unekoliko izgledao drugačije na svakom dijelu ove planete, pa tako i u dolini tada veoma svježih suza.

Sistemi koji su ovdje postojali tada, danas su dobrim dijelom srušeni. Za to se veže i zaposlenost i nezaposlenost ovih prostora. Ono što stvarno zapošljava sad uglavnom je napravljeno tad. Šta je napravljeno u međuvremenu? Ništa sem administrativnih struktura koje podsjećaju na mravinjake. Administracija, budžetska plata, državne jasle, san mnogih – posebno mladih – danas. Uvriježeno je mišljenje da je to ringišpil sa kojeg je jako teško pasti, jednom kupljena karta vrijedi 40-ak godina.

A kad se počne o zapošljavanju, svima su puna usta nepotizma i korupcije. Doduše, ne svima*, ali većini. Ipak, napune se usta a onda se proguta pljuvačka, svodi se na to. Nedavno istraživanje u Hrvatskoj je presjeklo taj Gordijev čvor prazne priče: na pitanje da li bi ispitanici bili spremni da neki njihov član porodice dobije otkaz ako se ustanovi neka od navedenih negativnih pojava, većina je bila složna u odgovoru NE. Nekad se to zvalo i: jebali bi se a da im ne uđe. Ipak, puna usta priče s vremena na vrijeme ispljunu i poneko pitanje…

Kad će se mladi i sposobni zaposliti i kako će oni doći do izražaja?

I, dok je mladost veoma jednostavna kategorija za klasifikaciju – ne može studentski popust za 42-godišnjaka, džaba indeks (privatnog) fakulteta, sposobnost je diskutabilno relativna kategorija. Naime, sposobnošću se smatra i snalaženje u zadatim uslovima, odnosno, kupovina prethodno spomenutog radnog mjesta – poprilično raširena pojava (SVJEŽ CJENOVNIK ZA SRBIJU). Ipak, ukoliko se u priču umiješa i moral (još nije umro, a ka’ će, ne znamo), dođemo do činjenice da to nije sposobnost, već nešto malo drugačije…

Dakle, sposobnost. Jedan od manifesta sposobnosti se može definisati kao disciplina, atletska. Brže, više, jače… raditi svoj posao. Uslovno rečeno posao, ne nužno u smislu posla. To je sposobnost. Ako nešto radiš, da to radiš dobro, primarno. Zakucavaš eksere, ne kupuješ svaki dan flastere za prstere, znači, sposobnost. Igraš fudbal, daš dva gola, znači, sposobnost. Pečeš hljeb, hljeb ne zagori, znači, sposobnost. Voziš kamion, ne zgaziš djecu na pješačkom, znači, sposobnost. Kucaš nešto na pisaćoj mašini, ne napraviš pravopisne i gramatičke greške, znači, sposobnost.

Upravo na prozaičnom primjeru pismenosti je najlakše objasniti zašto je sposobnost štetna. Dugotrajan rastući trend administracije (u čitavom modernom svijetu, vrijedi spomenuti) je povećao obim nj. proizvodnje. Proizvodnja su papirčine kojih je sve više u životu običnih ljudi: papir za ovo, papir za ono, papir za vađenje papira. Na papirima obično nešto piše. Većinu vremena to što piše i nema nekog smisla. Većinu vremena, to i nije pravilno napisano. A pismenost se uči u osnovnoj školi…

I tu će neko zavitlati šakom i reći: „Pa majku vam jebem, možete li makar biti pismeni!?“ Međutim, (mitska grupacija) oni većinu vremenu nisu pismeni. Manjinu jesu. Jer, manjina (mitske grupacije, kao i cjeline) je pismena a većina je nepismena. [Ubaciti neku latinsku poslovicu o ovcama.] Većina je većina a manjine je manje; i suštinske razlike među njima, to je priroda – manje je visokointeligentnih, onih koji imaju potencijal za sposobnost (uočavaju greške u radu, vježbom ih ispravljaju – napreduju). Mentalitet, psihologija, antropologija… Srbi. Mentalitet: vođa ili sljedbenik – druga grupacija brojnija. Psihologija i antropologija: definisanje ovih uloga kroz vrijeme – utiskivanje u svijest čovjeka. Srbi: inat stečen vijekovima tuđe vladavine – ko, bre, da ti bude pismen?!

Sad ubaciti dodatno (ekstra) sposobnog u jednačinu: pismen je i brzo kuca, ne troši više papira nego što treba. On prirodno sam sebe izbacuje iz priče. Ne zato što nije kao drugi, već zato što ne radi kao oni (razlika između postojati i činiti). Za isto vrijeme on radi više posla uz manje utrošenog materijala. Odstupa iz stroja, uslovno rečeno mašine. Sem u rijetkim slučajevima, dva su smjera: 1) dešava mu se „udri konja koji vuče“ scenario ili 2) „jeb’o ti Alija Sirotanović mater (ko si ti da svima nama dižeš normu)“ pakovanje.

Sad, ne zaboravimo o kakvim se poslovima radi ovdje, pri inicijalnoj ilustraciji primjera. Projektujte izloženo na vašu najbližu šaltersku ustanovu, uočićete neke veze i smjernice, posebno na šalterima. Tu je tako, četiri šaltera ne rade, tri rade, ali nije isti red ispred sva tri – razlika u sposobnostima. Tamo negdje iza šaltera stoji neko sposoban na višem nivou, onaj koji je postavio sistem. Njegov moral ponekad i nije upitan. Ipak, sve ispred njega je stroj uslovno rečeno mašina uslovno rečeno proizvodna traka, a brzina trake se ne mijenja u zavisnosti od pojedinaca koji rade na njoj…

Zašto aJfon pet ima četiri eS?

Zarad provjere rezultata, vrijedi jednačinu podići na stepen, korištenjem jednostavnih primjera. Volkswagen, san na četiri točka mnogih ovdje. Golf 2, dosanjani san na četiri točka mnogih ovdje. Golf 2 se desio Volkswagenu i nije se ponovio. Isto kao i W123 Mercedesu. Zašto? Bili su preblizu savršenom proizvodu, toliko dobri i pouzdani da mnogi nisu htjeli da kupe noviji model [mnogi ovdje to ne žele ni dan-danas, prim. kap. očigl.]. A bez prodaje novog modela, proizvodnja staje (što je veoma loše i po zaposlenost). Sve propade. Dakle, suština industrije je da se ne smije napraviti savršen proizvod, i to je globalni rezultat inteligencije čovječanstva…

Najlakše bi bilo reći da je ta vječna potraga za nesavršenstvom odraz samog čovječanstva, većina – nesavršenstvo – nesposobnost. Ipak, imalo je i čovječanstvo svoje izuzetne trenutke. Zato se neka imena se pišu zlatnim velikim slovom. Na žalost, dobar dio tih imena je posthumno zaradio takav status, jer i u njihovo vrijeme su postojali neki principi koji postoje i danas… „Glava koja štrči ne nosi se dugo“, a šta je ta glava nego sposobnost, a šta je sječa te glave nego mučan dodatni posao dželatu koji potencijalno može biti i nezgodan…

Dakle, sposobnost je štetna po ravnotežu nesposobnih zajednica, što su po svom postanku sve ljudske zajednice. Ako analiziramo zajednice kroz vrijeme dolazimo do toga da što je zajednica nesposobnija, sposobnost predstavlja veću prijetnju, a ako želimo da izračunamo nesposobnost zajednica na ovim prostorima… bolje da zaboravimo (na) vrijeme.

I zato je to odgovor na ono pitanje kad.

* U jednom od narednih tekstova će biti riječi o onima koji nisu obaviješteni o postojanju korupcije kod nas…

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma IX

U skladu sa visokom reputacijom teretane Sokolskog doma u obrazovnim i naučnim krugovima, logično je da katedra te ustanove angažuje čitav niz stručnjaka različitih profila, da bi sveobuhvatna nastava za čvrste momke teretane Sokolskog doma bila dobro izbalansirana između prirodnih i društvenih nauka, teorijskih znanja i praktičnog pristupa problemu, slobode filozofske misli i preciznosti naučnog jezika itd. Vrijedi spomenuti i da većina tih stručnjaka ima zvanje redovnih profesora u toj ustanovi, što je rijetkost danas kad imamo u vidu poplavu „sumnjivo diplomiranih“ gostujućih profesora koji haraju visokoškolskim obrazovanjem.

Jedan od takvih istaknutih predavača u teretani Sokolskog doma je Cezar, čvrstim momcima teretane Sokolskog doma odmilja poznat kao Ceza, bioenergetičar svjetskog glasa uz pomoć čijih se magičnih ruku ali i telekinetičkih sposobnosti ljudi širom svijeta liječe od različitih nesposobnosti, počesto u domenu „problema u krevetu“. Pored svoje primarne djelatnosti, Ceza je i odličan pjevač, višestruko nagrađivan sportista, ali i naučni radnik koji se u svojim medicinskim istraživanjima služi inovativnim multidisciplinarnim pristupom a rezultate svog rada javno prezentuje lako razumljivim narodnim jezikom. Vedrog duha, humanistički nastrojen, Ceza je uvijek spreman da pomogne, objasni, osokoli…

Tako se u jednoj prilici desilo da je Ceza, koristeći znanja iz seksologije, psihologije, urologije i ginekologije, jednom članu, malo živčanom od proteina, veoma jednostavno objasnio kako njegova anksioznost, usljed svog anatomskog pra-korijena i mentalne manifestacije, može biti i uzrok fizičkih posljedica odnosno ozbiljnih bolesti. Situacija je bila da se član, malo živčan od proteina, vulgarno izražavao u teretani Sokolskog doma (što je nedopustiv model ponašanja i nadasve rijetka pojava u toj ustanovi), spominjao je neke seksualne aktivnosti i tuđe roditelje ženskog pola, na šta je Ceza morao akademski i stručno da reaguje:
– Pazi, to što ti pričaš nije dobro… štaviše. Jer, sad ću ti ja objasniti kako nastaje rak. Znaš, kad muškarac radi ono sa ženom – čuo si za to, vjerujem, on treba da svoj gurne do kraja da bi zadovoljio ženu. Međutim, ako je muškarcu kratak, onda on ne može stići do kraja i nastaje tzv. čep, prostor između vrha njegovog organa i njene tačke do koje treba doći… U tom prostoru se skuplja čežnja. Kad se ta akcija guranja ponavlja, taj se čep nabija, a onda čežnja počne da metastazira i od nje nastane rak! E, vidiš, zato bi dobro bilo da ti ne jebeš ništa, k’o što već ne jebeš…

Nakon par trenutaka sabiranja i oduzimanja, uslijediše psovke, od strane člana malo živčanog od proteina, koje su samo dodatno verifikovale nalaz i mišljenje istaknutog stručnjaka…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VI

Dan borbe protiv žena

A što žensko može imati glup blog, to ne može niko. Sem drugog ženskog primjerka.

Da se razumijemo, žene su super. Bez njih, sve bi se svodilo na pivo, fudbal, zezanje, onaj blok reklama između vremenske prognoze i sportskog dodatka dnevnika strateški pozicioniran od strane media planera iz marketing agencije. Mislim, stvarno. To bi u nekom trenutku ne tako daleke mračne budućnosti dovelo do potpune idiokratije a zatim i uništenja čovječanstva od strane intelektualno superiornijih kunića ubica. Zato su tu žene. Da sačuvaju svijet od kunića ubica. Muškarce održe sposobnim nametanjem svakodnevnih izazova. Žene su peti element. Misterija univerzuma. Treća kula bliznakinja. Suprotan pol.

Da se razumijemo, muškaraca ima glupih koliko ima glupih i žena. Otprilike. Vjerovatno i više. Ili taman. Većina njih se nekako upari sa glupim ženama. Snađu se, nađu se. Produže vrstu, često i umnože. Al’ glup muškarac ne piše blog. On ide u kladionicu, ide u kafanu, ide u disko (njega uvijek puste u disko), nađe glupu ženu, oženi/prevari/nađe drugu/treću – isti postupak, bavi se politikom, pije pivo, fudbalski je selektor, svašta nešto. Al’ ne piše blog. On je najčešće samo za jednu dlaku pametniji od glupe žene, zato što poštuje izreku „bolje ćutati i biti smatran glupim nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju“. On najčešće ćuti i muti. Malo ko sluti, jer nema na osnovu čega. Jer ne piše blog.

Da se razumijemo, niko me ne tjera da čitam glupe blogove. Al’ naiđem na njih, jer puno čitam. Jako puno. Puno više nego što pišem. A puno pišem, koješta. I čitam koješta, ergo, naletim i na žene autore. A i blogerke. Ima ih briljantnih. Ima ih sa mudima veličine fudbalskih lopti, svako od njih. Ima ih kojima je svaka riječ kao šaka u oko. Ima ih koje pišu tako da se osjetim manjim od makovog zrna, ne računajući masivnu erekciju. Prosto se sjetim smisla života u tim prilikama, poslušnog hodanja četveronoške kao mali av-av i lizanja crnih čizama od lateksa. A onda naiđem na neki glup blog. Malo se tu zadržim, da sažmem kontekst. Provjerim da nije ironija, sarkazam. Ipak, najčešće mi ostane samo da konstatujem…

Što žensko može imati glup blog, to ne može niko. Sem drugog ženskog primjerka.

Scenario je uglavnom isti: kao odmetnik Džozi Vels, ona dolazi na blog. Nije se ni predstavila, ali je predstavila njega. On je užasan, glup, drzak, neosjećajan, bahat, škrt… on je, naravno, njen bivši. On nju zove, ona ne želi da se javi. Al’ se javi. Brzo. On je nju povrijedio. On je nju prevario sa drugom. Glupljom i lošijom osobom, ali sa većim sisama i manjim problemima. Ona nam priča o svemu tome na blogu u režimu tok svijesti koji naizgled beskrajno teče premа meni davljeniku, slučajnom prolazniku i ostalim nevinim žrtvama u skorije vrijeme popularno obilježenim kao kolateralna šteta. Teku njene misli i podaci, uglavnom od kraja priče sa naglaskom na epilogu. Sreće tu nikad nije bilo, toga nema. Nema tu onih zajedničkih fotografija sa zajedničkim osmijesima. Tu je samo njegova ofucana plava majica koju je zaboravio kod nje, neki glupi diskovi i par idejno promašenih poklona. Uh, da, tu su i poruke na telefonu, el. pošta, uglavnom nakon što je kitanik udario u drugi ledeni brijeg. Onih starih poruka sa medvjedićima i smajlijima za dobro jutro uglavnom nema. Ali imaju ove, očajničke, na koje ona nije odgovorila, u prvi mah. One su tu neobrisane, samo da ometaju njen tok svijesti koji teče dalje, ka slobodi, ka novom životu. Ka spoznaji da ona ima drugarice sa kojima se družila prije njega. Ka onom tipu koji joj se sviđao a sad ga nema nigdje – skriven u nekoj pećini taj pati zbog neke druge kalašture. Međutim, ona je jaka. Ona to može, preći preko njega, metaforički. Ona je žena, čujmo kako riče (slušamo, i nju i tebe, prim. aut.). Uživa punim plućima. Kupila je nove cipele, promijenila frizuru, probušila nešto. On joj je poslao poruku da je vidio u prolazu i da mu se sviđa ta promjena. HA! pomislila je ona, normalno da ti se sviđa, budalo glupa, pati za onim što više nikad nećeš imati. Ubrzo se nađe neki drugi kojem se takođe sviđa promjena. Dobar student nekog nedruštvenog fakulteta, iz poštene kuće. Ponekad i pošten član omladinske organizacije. Voli izlete, pozorište, duge šetnje uz obalu. Sve njene nove/stare drugarice se slažu da je on idealan. Nakon niza seks i grad sastanaka za kafu sa njima, uz puno ubjeđivanja ona pristaje da izađe sa njim. Veza počinje na guranje. Međutim, njoj to nije to. Jednostavno, ne uživa. Nešto nedostaje. Prodoran pogled, seljački jak stisak ruke i zvuk brektanja dizel motora automobila njenog bivšeg dragog. Sporazumno se raskida ugovor sa poštenim studentom, dok ga ovaj nije još ugurao ni do pola. Nije on za nju, ona mu to tužno kaže. Student slomljena srca (SSS uskoro sa VSS) uzaludno traži kasetu Miroslava Ilića sa hitom „Voleo sam devojku iz grada“. I njoj je teško. Šolje kafe i hrpe opušaka u pepeljari su sve veće, a članci na blogu sve rjeđi i sve sivlji, sve dok se ta sjajna zvijezda na blog nebu konačno ne ugasi nakon dugog izgaranja koje je trajalo od početka. A ugasi se samo na jedan način. Pomirila se sa onim sa početka paragrafa, užasnim, glupim, drskim, škrtim, naravno, njenim bivšim. Shvatila je svoju grešku. On je svoju davno priznao i rekao da je više neće ponoviti. Naravno da neće, on je sada sasvim druga osoba, uvjerava je njena majka. Ljudi se mijenjaju, blogovi nestaju ili ostaju napušteni kao vojni objekti iz vremena hladnog rata. Hladnog rata njih dvoje. Međutim, neke blogerke nikad ne umiru…

Čuje se neko šuškanje. Šuška se. Iz prikrajka. Hej, jesi li čitala onu, kaže ona neka druga tamo tamo onoj nekoj trećoj tamo. Kao feniks kokoška, sa veličanstvenim oreolom na glavi, naša heroina se vratila, nakon nekoliko godina mira i blagostanja u životima svih kolateralno štetnih slučajnih prolaznika. Samo, ona više nije blogerka, ona je sad kolumnistica/kinja/komunistkinja/kako god. Ona sad piše o svom kolotečnom braku i pripremama za razvod istog, o mužu iz kojeg je istekla sva romantika (a i potencija), o malom djetetu koje je velika prepreka za seks, o skandaloznoj prijateljici koja je našla mlađeg i sposobnog, piše traktate o novostima u ponudi „kafe za ponijeti“, pravi liste „za i protiv“, tvita kako se čudi fejzbuku… A sve je to počelo sitno. Sitnije od vojničkog sitno. Počelo je na nekom blogu…

A što žensko može imati glup blog, to ne može niko. Sem drugog ženskog primjerka.

Njih dvojica a nana i ja same

I tako ti ja tog osmog marta na upupčenom ćošku spoja dvije zgrade tačno u podne u 12 sati nešto poslije 13:00 sa karanfilom u ruci čekam, kad ide on, zvijezda stranice balkanstar tačka ba, ideal balkanskog muškarca: obrijana glava, nabildan i trenerka. Prepoznali ste, u pitanju je Mladi Z. Delić. Lijepo mu dam karanfil i čestitam Osmi mart pa krenemo lagano prema gradu, kad tamo brutalni protesti…

Na ulicama grada Čikaga temperatura je tisuću (hiljadu) stepeni. Zapaljeni kontejneri, razbijeni izlozi, prevrnuti automobili. Bijesna rulja uništava sve pred sobom a policajci grada Čikaga to mirno gledaju iz prikrajka, bez reakcije. Zašto da reaguju kad znaju da su protestanti u pravu? Dešavanja na ulici sasvim su primjerena slika stanja u državi, u ljudima. Dogorjelo je do noktiju, svi su ugroženi: penzioneri, zaposleni i oni nezaposleni, studenti, školarci, pa čak i nerođeni. Ejakulacija kulminacije više nije mogla biti zadržana lažnim obećanjima, narod je izašao na ulice! Mršavi golobradi mladići sa bradicama i kratko ošišane djevojke sa minđušama na pogrešnim stranama ušiju (i nekim drugim, nepristojnim, mjestima) gordo i ponosno koračaju ulicama sa transparentima na kojima piše „Ujedinjene/i protiv patrijarhata!“ i „8. mart se ne slavi, 8. mart se obilježava!“… Čekaj malo, šta koji k.?

S upitnikom iznad glave pogledam Mladog Z. Delića pa mi on objasni da su to evropske tekovine, iz Evrope. Ravnopravnost! Jednakost! Egalitet! I žene su ljudi, samo ženskog pola! Sve činjenice, još od Novog Zelanda, pa naovamo. I lijepo je to, globalni protest na lokalnim ulicama, priključak svijetu hvatamo. Samo, i u Evropi, žene su žene…

Poljem se širi miris ljiljana, a zemljama Trećeg svijeta (poput lokalnih) nezadrživo se širi smrad zapadne civilizacije. Počinje kroz jezik. Kaže džender a šta koji k., nemamo pojma. Džender studije, džender centar, džender (lav mi) tender. I dalje nejasno. Uz prevod i obradu dođemo do toga da je to pol, muški ili ženski, a ne južni ili sjeverni. To je već razumljivije. Međutim, u američkim filmovima počesto se može vidjeti da kandidati prilikom ispunjavanja papira na (nenamještenim) konkursima ispunjavaju i kategoriju sex, obično sa riječima „hoću, veoma“. I ta riječ označava džender, pol, i to je taman ono što nam treba, u ovom i onom smislu.

Dakle, sex, odnosno na srpskom seks, vjerovatno je od latinskog sexus što znači spol, pol, spolnost, a danas se isti termin najčešće koristi za jednu aktivnost koja je izdaleka poznata blogerima i kolumnistima oba pola a koja bazično obuhvata stavljanje muškog polnog organa u ženski polni organ (ili stavljanje ženskog na muški) nekolicinu puta uz primjenu principa repeticio ti mater studiorum. I sad, nije što su to ljudi vidjeli od delfina pa im se svidjelo, nego što je to fakat dobra zabava. Samo, mora se paziti, kako nas to upozorava sociolog Leksi Foks, da muško sjeme ne završi u ženskom polnom organu, jer na tom mjestu rode istovaraju djecu. U tom slučaju, seks prestaje da bude zabava i dolazimo do grma gdje leži zec, sem ako zeca neko nije otjerao a grm posjekao.

I pored sveopšteg napretka tehnologije, seks još uvijek ima reproduktivnu ulogu, odnosno, zalomi se. Reprodukcija ili ponovna produkcija iliti stvaranje, života. Tako nastaju male blogerke i kolumnistkinje oba pola. Međutim, tu postoji jedan problem. Leptir sleti na cvijet i cvijet ostane trudan, a leptir odleti. Analogno, kolumnistkinja ostane trudna, a bloger ode i otvori novi blog. Kolumnistkinja, ukoliko se odluči da rodi malu blogerku, devet mjeseci u svojeličnoj utrobi gaji plod. Bez ikakve pomoći blogera, ukoliko je isti mala gnjida kakva zna biti. Štaviše. Kad rodi, (bilo bi poželjno da) doji još otprilike devet mjeseci. Bez ikakve pomoći blogera, ukoliko je isti mala gnjida kakva zna biti. Štaviše. A zatim treba da nastavi svoj prvobitni posao, karijeru, mukotrpan rad, ne daj Bože, blogovanje/kolumnizam. A to je teško. I tu je korijen neravnopravnosti odnosno problema kojim se bavimo.

Dakle, nismo to smislili Mladi Z. Delić, Stari Z. Delić, moj babo i ja uz pomoć ostatka plemenskih mudraca i/ili praotaca šovinizma. Defaktualno je da je žena majka i da kao takva ima majčinske dužnosti i koje niko drugi ne može da izvrši. Nije zato što neće, već ne može. Mnogi bi rado, posebno oni živčani od proteina, nakon što im neko došapne da je bol pri porođaju takav da ga nijedan muškarac ne bi mogao izdržati. Ma šta ne može!, kurčevito, govori to protein iz njih, al’ ne može. Nije to tako zamišljeno. Ne može te neke stvari da izvrši prosječan član (a ni istaknuti član) teretane Sokolskog doma, ni prosječan mršavi golobradi mladić sa bradicom, niti prosječan bloger/kolumnista. Izuzetaka ima. To može da učini Arnold Švarcneger, da sam sebe oplodi, rodi dijete i brine se o njemu, što je dokumentovano u dokumentarnom filmu Junior, ali, jedan je Arnold. Svi ostali su na drugoj strani.

Suština moderne borbe za ravnopravnost polova se svodi na to da žene nisu dovoljno zastupljene na izvršnim pozicijama. Žene su domaćice, majke, radnice, ali nisu direktori. Uglavnom. Nisu političari. Uglavnom. Nisu Džordž Buš, i hvala im na tome. Međutim, ima tu neka logika. One mogu biti sve to, ali uz sadašnji koncept pozitivnog shvatanja porodice kao osnovne društvene jedinice, sve to im je dupli posao, a ponekad je i jedan posao težak, a kamoli dva. Da nije tako, ne bi se dešavala transformacija koja se sad dešava, da psihijatri i psiholozi polako usvajaju neuništivost žohara namećući se kao nešto neophodno modernom društvu. Pa onda njih dvoje dođu kod psihijatrologa, on kaže da želi da zasije potomstvo, a ona kaže da želi karijeru. Tukli se i svađali kod kuće pa pročitali na internetu da će im psihijatrolog pomoći. Može. Nije sporno. Ne budi glupi bosanac i ne cijepaj tapete bez potrebe. Slušaj ženu. Eno Švedske sa prirodnim priraštajem 0,9 i sve ide kako treba.

I opet kvaka 22 sobe 22.

Živimo na svijetu kojeg vode muškarci. Činjenica. Ne ide nam to pretjerano dobro. Činjenica. Ima nas šest milijardi, ratujemo oko toga čiji je manji, umiremo od gladi, većina nas ne zna zašto. Neki znaju ali ne shvataju. Neki shvataju ali ne mogu da pojme. Većina koja traži bilo kakve odgovore se gubi oko suštine. A suština života je život, produženje i stvaranje života, a ne sebično skupljanje zelenih novčanica ili pak kupovina tehničke i netehničke robe na pik.ba. Bilo bi dobro da se u tom pogledu suštine nešto promijeni. Možda da se obrne, da žene preuzmu stvar, ali ne ovako kako su to brutalni protestanti smislili. Da se desi inverzija uloga, od sadašnje nejednakosti u drugu nejednakost koja zasigurno ne bi mogla biti nejednaka kao ova. A, nije to neko čudo svjetsko. Ponegdje su već žene preuzele stvar u potpunosti (pleme Kasi na sjeveru Indije), i tamo stvari funkcionišu jako dobro, sem nesrećne pojave “aktivista za muška prava” (pojam homoseksualniji od strastvenog zagrljaja Faruka Bulsare i Džordža Alana O’Dauda). Na žalost, to je izuzetak od pravila koji je naišao na univerzalno neodobravanje…

I, eto, ako muškarci vode stvar, ovako je kako jeste – ne valja. Ako žene preuzmu stvar u modernom pogledu, kuća prestaje da bude dom. Osta’ prazan kraj, moj zavičaj, nema ko da česnicu sprema, itd. Ako je kao na sjeveru Indije, pojave se aktivisti za muška prava, strani plaćenici i domaći izdajnici, i uvijek tako nešto – iz ekstrema u ekstrem. A ravnopravnost? Ravnopravnost se pokušava postići natezanjem. Natezanje je uvijek naprezanje. Naprezanje je upotreba sile. A sila, em što nije moderna za upotrebu, em što je totalno nepotrebna za nešto što je po definiciji obuhvaćeno suštinom života. Jer, život nastaje samo na jedan način (ako izuzmemo Arnolda), način koji treba da sadrži sporazum na ravnopravnim osnovama, a bojim se da ćemo izlizati svaku formulaciju i parafrazu dotične tvrdnje a sadržana ideja neće biti sprovedena.

TEŠKO JE BITI MUŠKO, A TEŠKO I ŽENSKO

Tranzitna i tranzitivna vremena: učiteljica je nekad bila vaspitačica, a onda je došao TV prijemnik. Nije lako na tronu: isti se danas grčevito bori kroz snižavanje kriterijuma kvaliteta i dobrog ukusa sa magičnom fejzbuk kutijom. Nekad je savjete davalo plemensko vijeće žena, a danas su to ženski časopisi. Nekad su muškarci služili u muške svrhe, a danas…

Reče Žika Pavlovič onomad: „Mnogo volim kad godina izda, sve poskupi, (a) pojeftini…“, pojeftini intuitivan završetak citata koji nećemo navesti da bismo se zadržali u granicama pristojnosti makar u prvoj rečenici (i samo prvoj). Iako jedan od premijernih filozofa postmoderne, Žika nas je u ovoj izjavi vrhunski zajebao, jer izdadoše zaredom posljednjih dvadesetak godina, a pizda, vala, ne da ne pojeftini, nego je i poskupila. Sa jedne strane, ona nikad nije ni bila jeftina, a sa druge strane, nikad neće biti ni skupa…

Teška vremena, prijatelju moj, đavo ih odnio, su dovela do toga da se na sve postavlja cijena, pa i na ljubav u onom smislu koji je moguće kvantifikovati (maloprodaja i veleprodaja). I dok je „najstariji zanat na svijetu“ svakako dvosmjeran, bespredmetno je raspravljati šta se bolje prodaje. Pomjeren sistem vrijednosti i „krivi ideali“ su mnoge pristojne, ljupke, poštene, pametne, časne i kakve sve ne (osobe ženskog pola) odveli na pogrešan put, a šta je tek sa onima koje su se rodile na pogrešnu nogu? Svoje na svojoj? Kašika u med? Upravo suprotno. Konkurencija je brutalna, glava se gubi u sekundi…

Svijet nije od juče. Još su stare nane, nene, none (Yu Grupa) i koje sve ne imale savjete o tome kako obraditi jedno od najvažnijih egzistencijalnih pitanja, kako pronaći životnog partnera (što nekako, negdje ima veze s ljubavlju). Djelimično su se ti savjeti odnosili na trenutne modne tokove („Nađi sebi junaka sa brcima od 20 cm!“), djelimično su se odnosili na neke ispitane veličine/provjerene vrijednosti („Nađi sebi junaka sa 20 cm!“), a s vremenom se takvih iskustava skupilo na stotine (hiljada) i pred modernom, emancipovanom i samosvjesnom ženom sve to stoji kao lavirint iz kojeg je teško izaći i na ulaz.

Buržoaska, seksualna i industrijska revolucija su rezultovale mnogim promjenama u društvu i kao krajnji rezultat su dale Caneta iz Partibrejkersa koji, prije nego što će postati dobar hrišćanin, mlad i bijesan tamo negdje nekad deklamuje ultimativni antihrišćanski poklič „Hoću sad i hoću sve!“, a zatim pod plaštom tih riječi zli urednici ženskih časopisa u stranu sklanjaju nane, nene i none i udaraju crveni pečat na njihovo viševjekovno iskustvo i savjete, te nameću svoje ideje oličene u liku i djelu našeg neprijatelja broj 1, pojave zvane Keri Bredšo.

Tako su žene i danas suočene sa problemom izbora životnog partnera, ali su dodatno opterećene pogrešnim savjetima i lažnim svjedočenjima onih koje tvrde da su bose prošle kroz taj pakao. Naš neprijatelj broj 1, Keri Bredšo, različena u liku mnogih spisateljica i kolumnistica navodi na krivi trag kroz brojne tekstove u kojima djeluje subverzivno i maliciozno, i to na način da ne ukazuje na to ko je „onaj pravi“ već samo proširuje krug onih koji to nisu. Iz te kuhinje stižu direktno usmjereni savjeti poput „Pet tipova muškaraca koje treba da izbjegneš“, te „Osam tipova muškaraca koji nisu za tebe“, „Reci NE za 15 ovih tipova“ i slično, sve do „288.787 tipova muškaraca sa kojima ne treba otići ni na kafu (+ bonus dodatak: spiskovi imena, adresa, brojevi telefona i fejzbuk profili dotičnih)“, a kraj tog tunela se zasad ne nazire.

Izuzev lutkara iz sjenke koji upravljaju Keri Bredšo kao marionetom, malo kome takve direktive pomažu i olakšavaju stvari. Bez da se, u ovom trenutku, ulazi u bilo kakve teorije zavjere koje bi ovo podržale kroz ideju da „što je običnim ljudima lošije, to je bolje zlim gospodarima života i smrti“, vrijedi samo napomenuti da je zbunjenost i dezorijentisanost veoma unakrsna. Pored toga što žene, usljed svega, „ne znaju gdje udaraju“, i muškarci koji danas vrijedno i predano rade na tome da budu moderni, emancipovani i samosvjesni se vrlo kvalitetno upliću kao „pile u 20 cm“ pri dešifrovanju zle propagande iz ženskih časopisa u pokušaju duhovne i fizičke autoizgradnje kao osnovnog temelja poboljšanja čitave zajednice.

Pored onih pripadnika muške zajednice koji su u svakodnevnom kontaktu sa weltschmertzom i koji veoma k srcu uzimaju zle strelice iz otrovnog pera Keri Bredšo, čak i oni sasvim prosječni koji treniraju tegove u teretani Sokolskog doma i smiju se protestima protiv patrijarhata na ulicama grada Čikaga se nađu iznenadjeni i uvredjeni kad se njihovo ime nađe na crnim listama, a počesto i više puta na istoj listi, npr. kao u stavkama „tip koji stalno gleda utakmice“, ali i „tip koji misli da treba da mu ujutru spremiš doručak“, „tip koji ne voli telefon“ kao i „tip koji te udara šakom umjesto šamarom“.

Čak i na najkraćim listama, male su šanse da se sasvim prosječan muškarac neće pronaći u makar jednom tipu, a što se liste proširuju, tako natprosječno puta spomenuti sasvim prosječan muškarac može da štiklira više stavki/tipova kojima odgovara. Komparativnom analizom sa drugim prosječnim muškarcima je lako doći do podatka da niko nije zaobiđen. Štaviše, nije se rodio taj koji je neozlijeđen prošao kroz to minsko polje stereotipa muških arhetipa, a da se u ženskom frizerskom salonu nije zaposlio i pri radu u istom mu se nikad nije digao, odnosno, da to prevedemo na srpski jezik razumljiv Srbima, da je peder i to ne onaj što igra tenis. Tu dolazimo do kvake 22…

Ko će da produži vrstu kupačica (femininum od kupac) ženskih časopisa, ukoliko se kao ideal muškarca nameće peder, nezainteresovan za oplodnju a često i nesposoban? Djeca iz epruvete u kojoj je sjeme nasilno izuzeto od „gospodina savršenog“ koji zapravo želi da bude gospođa? Ko će da popravlja sredstva za rad spisateljicama i kolumnisticama – laptop računar (a ne ono drugo za šta je zadužen ginekolog) – kad na isti sasvim slučajno prospu veliku šolju gorke kafe jer im je zazvonio mobilni dok su se šminkale u autu u žurbi jer su kasnile na sastanak NVO udruženja „Moj džender neće falusoidni Fender“? Ko će da popravi taj auto koji se zakucao u veliku reklamu pored puta za novi broj ženskog časopisa u kojem su novi savjeti kako imati ravan stomak, savršen seks i bijele zube? Ko će sve to da radi? Ko će biti potrošač iz pojma „potrošačko društvo“? Nije li to znatno veći od problem od onog ko će da pravi frizure kupačicama ženskih časopisa? Loše si ti to smislila, Keri Bredšo, futo raspala.

Naučno dokazano: Srbi otporni na smak svijeta!

Iako čitava planeta broji „sitno“ do smaka svijeta po majanskom kalendaru, Srbima je to najmanji od problema. Čemu globalne pored lokalnih muka: negativan prirodni priraštaj, siromaštvo i nezaposlenost, svakodnevna borba sa vanjskim i unutrašnjim neprijateljem, sve to miriše na biološki nestanak nacije. Međutim, i pored situacije „između Scile i Haribde“, kombinujući različita istraživanja i postulate eminentnih domaćih i stranih naučnika i mislilaca lako je uvidjeti da nema razloga za brigu…

I dok po pendžeru dobuju pahuljice a po TV ekranima dobuju kojekakve proročice iznoseći svoje mišljenje o 21.12.2012. godine, malo ko je u stanju da uz jeftine igre zaboravi da je sve manje hljeba. Teško se živi na početku trećeg milenijuma, možda i najgore vrijeme ikad u istoriji Srba. Na papiru neke stvari djeluju dobro: Srbija se konačno zove Srbija (iako je iskidana sa svih strana), zapadno od Drine postoji definisana granicama srpska teritorija (iako su to granice entiteta a ne države). Međutim, sve je daleko od ružičastog. Srbi su napokon svoji na svome, a to im ne ide nikako. Vode ih beskrupulozni političari koji zatiru narod siromaštvom, jedino u čemu su uspješni. U svakom drugom pogledu, „vođe“ su nesposobni. Zdrava privreda i ekonomija su pojmovi non grata, mnogo teritorije je izgubljeno za zelenim stolovima, za svaku osudu je poltronstvo stranim moćnicima uz pomirljivo gutanje dvostrukih standarda (prije svega selektivnu primjenu „nedodirljivosti granica“), a tu je i drevna podložnost unutrašnjim trvenjima za šaku dolara… Redundantno je nabrajati sve probleme, ali se kao zaključak može izvući da su Srbi najgluplji narod na svijetu, na šta trener Sale iz teretane Sokolskog doma pridoda majku ti jebem.

Ne treba puno primjera za hronološku ilustraciju prethodnog. Tragičan izbor vođa kroz istoriju, slavljenje poraza kao pobjeda, glavna uloga Srba kroz vijekove je bila da budu tampon zona (vječito krvavi) i balansiraju na oštricama nekoliko različitih mačeva. Tako živeći, narod nije mnogo šta naučio, sem da ratuje, ali je to znanje prevaziđeno jer se danas borba vodi na druge načine. Mnogo je toga rečeno i napisano o Srbima, ali malo šta iskreno i s osvrtom na nj. tragične mane. Ipak, nije potrebno otkrivati toplu vodu. Arčibald Rajs je prije skoro stotinu godina napisao knjigu koja je i danas aktuelna, „Čujte, Srbi“ gdje je prijateljski i na kulturan način pokušao da ukaže Srbima da su glupi. U knjizi se na dvadesetak stranica opisuju pozitivne strane srpskog naroda a zatim slijedi pet puta više teksta o onom lošem kod Srba. Na žalost, ne ide to kod Srba kulturno, da im se stavi do znanja. Zato je u pravu trener Sale iz teretane Sokolskog doma kad doda majku ti jebem. A nije tu samo Arčibald Rajs bio dovoljno hrabar da kritikuje, možemo se pozvati i na Slobodana Jovanovića i njegovo istraživanje o nedostatku kulturnog obrasca u Srba koje samo načinje problem, Jovana Cvijića i njegov komično-bolno-tačan opis Dinarskog tipa čovjeka („živog duha i tanane inteligencije“), itd. Ne vrijedi se, zarad kontriranja, pozivati na Nikolu Teslu, Milevu Marić i slične primjere inteligencije. Inteligencija je potencijal koji može a i ne mora da se ostvari, a malo ko od takvih ljudi je uspio da se ostvari na ovim prostorima…

Međutim, pored prethodno spomenute beznadežnosti, tu je i drugi postulat koji će sačiniti osnov tvrdnje iznešene u naslovu. Taj drugi kreće iz dva korijena: sa jedne strane je Albert Ajnštajn i njegova fraza kako su svemir i glupost beskonačni (iako nije siguran za svemir), a sa druge strane imamo ideološki suprostavljene mislioce poput KUD Idijota i Vesne Vukelić Vendi koji su ujedinjeni u tvrdnji kako je glupost neuništiva. Pleonazam: ukoliko je beskonačna, glupost je svakako i neuništiva. Ta poprilično nihilistična ideja još od pamtivjeka ujedinjuje najrazličitije. Kao parafraza se često navodi kako inteligencija ima svoj kraj ali je glupost nemjerljiva, a još jedan prilog su i tzv. Marfijevi zakoni. Primjeri ilustracije postojanosti gluposti se danas mogu pronaći na svakom nivou ljudskog postojanja, od onog globalnog (ekonomskog) iz kojeg je lako uočiti da, paradoksalno, manjina koja kontroliše tokove novca upravlja većinom i usljed svoje pohlepe efektivno zagorčava život čitavoj planeti, pa do nacionalnih primjera i onih na ličnom nivou. Međutim, lokalni nacionalni primjer je najprikladniji za upotrebu ovdje, a dovoljno je uzeti samo period poslije oslobađanja od turske vlasti: ne naučivši ništa iz svjetskih ratova u XX vijeku u kojima su se gotovo prepolovili, ne naučivši ništa iz lažnih obećanja „saveznika“ u posljednjih stotinu i kusur godina, Srbi i dalje kao muve bez glave idu u borbu i smrt, sve za inat Kraljevića Marka i komplimente tipa kako su „borben i častan narod“, dok ih polupismena suprotstavljena banda kvalitetno uloženim novcem u „lobiranje“ vara gdje stigne, i sve to komično kao neki addendum za knjigu Arčibalda Rajsa. U pitanju je DNK gluposti, na koji ne mogu uticati na krupne društveno-istorijske prilike…

Ipak, kad se stvar nakon duple beznadežnosti čisto matematički postavi, gdje zakonitost kaže da dva minusa daju plus, prethodni postulati da su Srbi najgluplji narod na svijetu i da je glupost neuništiva povezani analognom vezom daju konačno rješenje kako su Srbi neuništivi. Dakle, dokazano najegzaktnijim među naukama, matematikom i logikom, nema razloga za brigu – Srbi su otporni na smak svijeta! Ni sida, ebola, kolera, nemasna hrana, nikotin, demokratija i sva ostala zla modernog doba ne mogu ništa Srbima. Biološki nestanak – nula bodova. Svinjetina i rakija duplo – dvanaest bodova. Mitar Mirić – tisuću bodova. Čak ni Srbi ne mogu ništa Srbima, ma koliko se inatili da dokažu suprotno. Dok je svemira, biće gluposti, a dok je gluposti, biće i Srba, pa makar se to odnosilo na onog jednog koji pod kruškom čuva granicu kod Tokija.

P.S. Autor teksta je Srbin koji jako voli svoj narod, kao i ostale narode sa kojima živi u komšijskim odnosima a smatra ih bratskim po mentalitetu.