Neki ljudi jednostavno ne mogu da pobijede, unatoč tome što su neporaženi. Jedan od njih je Silvester Stalone. Drugi je Džon Rambo.
Kriza srednjih godina ne zaobilazi ni bogate i slavne, pa čak ni one koji se zdravo hrane i imaju redovan hrišćanski emotivni život sa osobom suprotnog pola. Stalone je treniranjem tegova dodatno odlagao tu krizu ali ga je ona ipak pogodila negdje na sredini sedme decenije života tako da sad imamo hrpu akcionih filmova snimanih u Bugarskoj sa njim u glavnim ulogama. To i nije tako loše sve dok se ne radi o…
Džon Rambo je originalni „pobij sve i vrati se sam“ američki superčoek. Rođen kao mašina za ubijanje, američka vojska odnosno pukovnik Trautman su samo morali „malo da obrade ivice“, rezultat je bio sumanut porast cijene crne vune na svjetskom tržištu. Originalno trilogija (1982, 1985, 1988), Rambo je dobio četvrti dio 2008. a peti je snimljen prošle, 2019. godine…
Da li je realno očekivati da bilo ko dostojanstveno umre prirodnom smrću?
Prvi razlog zašto je Rambo V (Last Blood odnosno Do posljednje kapi krvi) loš film jeste što Rambo više nema Rambo frizuru, neku blago podužu – manje ili više isfeniranu – kosicu zbog koje je murija tukla u ’60-im a danas je furaju svi oni koji drže kasete Nervoznog poštara u vitrini. Ta kosa je bila simbol njegovog otpadništva, a u petom dijelu je nema. Rambo konformista.
Drugi razlog je verbalno ispoljavanje emocija, kao i sama količina nehumorističnih dijaloga u filmu. Nakon četiri filma, Džon je odlučio da nam većinu njegovih akcija objasni unutrašnjim monologom. Nije bilo potrebno, sve je jasno, morao si pobiti te ljude a i zaslužili su. Uradio si to kulturno, jesi se malo zabavio ali opet nisi pravio ogrlice od ušiju, sve pet. Uz tebe smo, jarane.
Treći razlog je unekoliko vezan za drugi razlog: 80% scenarija odnosno sve one scene kad ne ubija ljude, namrtvo ili nenamrtvo. U akcionim filmovima nema vremena za gubljenje, scenografija i sporedni likovi su svakako karton i pridavanje pažnje tome je kao upoznavanje supruge prije braka: uzaludno je i svakako si najebao. („Bojane, mi kad smo se vjenčali, ona se potpuno promijenila!“)
Četvrti – posljednji ali i najvažniji – razlog jesu prva tri filma. Rambo je ultimativna akciona trilogija ultimativne akcione dekade. Rambo I je stvarno dobar film po svim parametrima, poprilično realna drama, drugi dio je patriotska limunada gdje čovjek sa 3% tjelesne masti i na pragu dehidracije smogne snage da plače dok mu azijatkinja (garantovano bez penisa) umire na rukama a treći dio posljednji veliki filmski udarac Amerike u Hladnom ratu, tandem komedija gdje Rambo i pukovnik ladniji od Laneta Gutovića šutaju replike (usput, tu je procenat tjelesne masti kod Ramba bliže 2% čemu svakako pomaže trčanje bez majice po pustinji)…
Sva tri filma su imali i politički podkontekst, od kojih je najbolniji i najrealniji bio u prvom dijelu samo što je bilo prekasno za taj sentiment post-ratnih trauma, a ni anti-establišment nije bio naročito popularan kod establišmenta, a teško da će ikad i biti. Veterani svuda prolaze isto, a bar mi sa ovih prostora to znamo – oni koji su dali najviše za Majku Srbiju od nje dobiju najmanje, a umjesto njih se učešćem u ratu hvale ratni profiteri… Politički kontekst drugog i trećeg dijela je prozaičan, patriotizam za očuvanje cijene burgera uz napomenu promašaja u trećem dijelu gdje Rambo pomaže mudžahedine koji će kasnije postati Svjetski neprijatelji #1™ (na stranu sam rasplet situacije u Afganistanu).
E, snimljen je i taj četvrti dio koji je bio podgrijavanje trećeg samo bez pukovnika, brutalizovan u skladu sa vremenom, bez trbušnjaka, Rambo noža, sa hrpom iritantnih likova, dvadeset godina nakon trećeg dijela, dvadeset godina prekasno. Rambo nije preživio grandž eru, ispario je pa vaskrsao… Pa vaskrsao opet, 2019. godine. Dolazimo do onog jednog razloga contra…
Razlog zašto Rambo V nije loš film jeste zato što to nije loš film
Realno, nije. Istina je da ovo nije trebao biti Rambo film, tačni su komentari da je ovo mješavina Otmice (Taken) po zapletu i Sam u kući (Home Alone) po posljednjoj trećini filma odnosno karambolu na farmi, ali ovo je sasvim pristojan akcioni film starog kova, ušminkan novim CGI bojama. Brutalnost je na adekvatnom nivou, kako u pogledu Rambovog proširenog arsenala načina ubijanja, tako i vezano za smrt djevojčice/krah te porodice koja je Džonu trebala da pruži dugo traženi mir. Patetični monolog jeste relativan višak ali u poštenom pokušaju da se zaokruži priča, kljukanje tabletama isto tako jedan simpatičan detalj ali nepotreban („Druže, priznaj da si na steroidima.“), generalno, nema tu puno tehničkih promašaja sem neriješenog statusa lika novinarke koja je tu čisto eto deus ex machina, kad se već Ramo nije mogao sam podići iz jarka pa na bicikl…
Dakle, stavljanje Ramba van Rambo konteksta, u kontekst (surogat) porodice, Meksika, seks-trefikinga (trgovine bijelim robljem), glasne muzike za mlade u disko klubovima je bilo pogrešno, a opet sasječeno od strane kritike iz potpuno pogrešnih razloga i pokušaj da na taj način Džon zatvori krug… nije baš uspio. I ne može uspjeti. I neće nikad uspjeti, a evo i zašto: Rambo je Staloneov kvintesencijalni lik, a ne Roki. Roki je samo imao sreće što je bio glup u pravo vrijeme, pa je i kritika priznala tu priču o autsajderu. Rambo nije nimalo glup, samo je sjeban, a kad se pojavio to nije bilo u modi za razliku od, recimo, danas (vidjeti: Džoker ili bilo koji film sa Kristijanom Bejlom). Originalni Rambo je lik koji je zapravo znatno kompleksniji od Rokija, samo što je to umotano u akciju koja tradicionalno smeta kritičarima, a da je taj film ostao usamljen odnosno da nisu snimljeni nastavci u kojima Rambo maše (sa) M60 kao Ljuba Aličić flašom vinjaka, veliko je pitanje koji bi danas bio odnos snaga kultova…
Isto tako, Stalone je originalni akcioni heroj iz teretane na šta je kritika alergična. Zašto danas cvjetaju franšize superheroja a i akcioni filmovi dobro prolaze kod kritike? Zato što su glavni junaci likovi sa aerobika, kružni trening, salate i proteinski šejk, nabace se trbušnjaci i malo ruku, a leđa nikakve dubine, grudi isto očajne, prednji dupli biceps sramota za čitavu porodicu… I oni žive i dobijaju nagrade, a Stalone to gleda svojim beskonačno tužnim očima, ne tražeći ništa sem da mu priznaju očinstvo. Sa te strane, saga o Rambu je poprilično saga o njegovom tvorcu: Stalone još nije zatvorio krug. Ovo nije bio najsrećniji način da se okonča serijal, ali teško da je moglo bolje jer je ovo iskrena sudbina autsajdera. Roki je davno pronašao svoj unutrašnji mir i prestao da udara (i pored Instagram oznake #KeepPunching), dok Rambo odnosno Stalone nastavlja, do posljednje kapi krvi… a i poslije.
Gurao sam i šire stvari u uže stvari. 