Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVII

Automobil je čovjekov najbolji prijatelj mašina, poslije lat-mašine, naravno. Pored svoje utilitarne vrijednosti, automobil je i statusni simbol te, neraskidivo vezano s tim, produžetak polnog organa. Sukladno, vozni park članova teretane Sokolskog doma je, sa izuzetkom nekih BMW X5 koji su na servisu već godinama [a fejzbuk rospije još čekaju da ih Mitar provoza, prim. aut.], umjeren i neupadljiv… jer nema potrebe za produžavanjem nečega što je samo po sebi dovoljno dugo.

Članstvo teretane Sokolskog doma pri izboru automobila uglavnom slijedi logiku koju koristi i tokom praćenja svjetskih fudbalskih prvenstava, „samo švabo!“ (jaše crnog konja). Tu i tamo se zna desiti i neki nenjemački automobil koji obično biva pozdravljen riječima „smeće“, „troši“ ili pak „sačuvaj nas, bože, rata i fijata!“ što je sve u skladu sa elementarnom logikom ovih prostora. Ipak, i pored te upotrebe zdravog razuma, polemika o automobilima je svakako jedna od najčešćih u teretani Sokolskog doma: kupovina, prodaja, održavanje, užitak u vožnji, te je aksiom da se mora izuzetno paziti pri izboru automobila, jer poslije kupovanja nema vraćanja! Desi se tako jednom neka neobavezna priča o automobilima…
– Eno, i on se razvodi! – poraženo konstatuje trener Sale aludirajući na jednog istaknutog člana – Džaba mu ja govorio, da pazi, da bolje bira, nije vo htio slušati…
– Šta ćeš, Sale, ne mogu svi kao Mate…
– Mate jedini pametan! Nikad se nije ženio, ima onu neku, nekad on njoj, nekad ona njemu, nekad svako sebi… A ovi što ovo rade, kako se žene, propast. Eno, ona budala [cenzura], oženio onu neku, sve se zna ko je jebavao… Sve ove „gazde“ banjalučke se izredale na njoj, nego nije to, nju je jebavao i njegov brat rođeni! Pa đe ćeš to raditi, bogtejebo!
– A čekaj malo, Sale, pa bolje da se zna ko je jebavao, nego da se ne zna ko je sve jebavao! – začu se replika.
– Hm, vidiš… – zamisli se trener na trenutak.
– Pa da, isto kao kad kupuješ auto: da li radije kupuješ od nekog koga znaš ili nekog koga ne znaš?
– Od ovog što ga znaš, normalno!
– Eto! A koga ćeš bolje znati nego brata! I onda kad kupuješ znaš sve, pa bolje i da je 500.000 km prešao, ali PRAVIH, a ne da piše 140.000 km a zamijenjeni volan i koža oko mjenjača, a sat vraćen ko zna koliko…
I ta logika se učini sasvim logičnom u tom trenutku, kako za automobile, tako i za rospije.

Za to vrijeme, u sasvim drugoj državi, dojučerašnji pobratim sokolaš Arnold „Alen“ „Maneken za brade“ Anikić je preturao po džepovima tražeći ključeve svog skoro pet metara dugog nenjemačkog automobila…

Prethodno:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVI

I pevaju se neke druge pesme…

– Pa jel’ znaš ti da je ona najveća kurva u Gradiškoj?
– Normalno da znam.
– Pa šta si ti onda radio sa njom?
– Isto što i svi drugi, jebô.

I ode on na svoj posao u prosvjetnoj ustanovi.

Simbolična cvijeća kita

Svjetski dan žena, 8. mart, samo je jedna u nizu personifikacija ženske dominacije, iako će Vedrana Rudan vjerojatno ustvrditi suprotno. Naime, bez ulaženja u objašnjavanje kako je svih 365 (povremeno i 366 dana) njihovo, dovoljno je reći da je Svjetski dan muškaraca ustanovljen 1999. godine na Trinidadu i Tobagu. Da, i ja sam rekao „Vi to mene zajebavate?“, kad sam pročitao.

Bilo kako bilo, žene su kćerke, majke, snahe, zaove, crnkinje, kurve i šalterske radnice te su nadasve neizbježne. Stoga ih treba paziti svih 265 dana, a na 8. mart treba iznenaditi neke koje… nije moguće iznenaditi svaki dan, npr. blogerke i slučajne blog prolaznice (i sve one koje se osjećaju tako).

S tim u vezi, šta drugo nego klasika? Cvijeće – stručak – buket – takoreći kita. Ili bez cvijeća, kita. Jednostavno, mali znak pažnje koji nadasve ne škodi, ne deblja, ne traži posebnu pažnju… dar koji nastavlja darivati svih 165 dana u godini.

Čekale ste, niste, nema veze, dočekale ste. Ljubazna hostesa Liza će Vas uputiti za dalje. Sretan Vam 8. mart, bez znaka upozorenja u crvenom trokutu!

Saopštenje za širu i užu javnost!

Poštovani,

ovim putem Vas obavještavamo da će sedmi nastavak popularnog serijala Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma (sa podnaslovom „Božićna čarolija u teretani Sokolskog doma“) biti objavljen u redovnom terminu 7. januara 2014. godine.

Budući da će tim nastavkom kvantitativno biti nadmašen i veliki Roki Balboa, uprava bloga Gurao sam i šire stvari u uže stvari. se veoma temeljno sprema za svečanu premijeru: štampaju se rokovnici, majice, plakati, upaljači, tegovi i ostali promo materijal.

Sedmi dio će biti najpoučniji dosad, ponudiće odgovore na suštinski bitna pitanja poput „koja je razlika između žene koja se kupa gola i žene koja polno opšti sa stotinama muškaraca?“, a isto tako, to će biti prvi nastavak serijala u kojem je neko nešto jebao…

U međuvremenu, ako ste nestrpljivi i željni seksualnog vaspitanja, možete ponoviti dosad obrađene lekcije, a posebnu pažnju obratite na prvih šest:

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma I
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma II
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma III
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma IV
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma V
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VI

Ne mijenjajte blog koji pobjeđuje!

S poštovanjem,
uprava bloga Gurao sam i šire stvari u uže stvari.

Najlepše želje: tamna čokolada

Sine moj, sjećam se kad sam prvi put otišao u Njemačku kod svog brata Marijana. On ti je tamo otišao ’60-i-neke, muka natjerala. Sirotinja bila da se nije moglo živjeti. Nismo znali šta je sa njim skoro godinu dana. Kad se napokon javio, rekao je da je našao neki posao u restoranu, i da se čupa nekako. Ništa dalje nismo ni pitali. Nije se javljao često, al’ mater nije dala reći ništa protiv njega. Javiće se on, kad bude mogao, govorila je. I stvarno, nakon nekog vremena, telegram. Piše posl’o sam pare, tebi za kartu, ostalo daj materi.

Išao sam ja vozom i prije, al’ nikad tako daleko. Javili smo telegramom kad ću krenuti, pa da zna da me čeka na stanici. Spremi me mater, pa u kupe. A što je sporo išao voz, sine moj, mislio sam da nikad neću stići. A onda hiljadu puta staje, sve nešto ulaze neki i pričaju, a ja ništa ne razumijem – nisam znao njemački. Ipak, stiglo se nekako. Staje voz, gledam kroz prozor, a moj Marijan mene čeka na peronu. A što se bio sredio, cipele kožne, kaiš široki, karirani sako po posljednjoj modi, da si ti to vidio, sine moj. A meni bilo drago da ga vidim, nisam brata dugo vidio. Izgrlimo se mi, pa u restoran na stanici, nisam ja u vozu jeo. Dok smo ručali, pita on mene:
– Brate moj, gdje bi ti sad išao?
– Marijane, daj ti meni para da ja odem u javnu kuću da vidim imaju li crnkinju kurvu.

Marijan izvadi novčanik, pa objasni kud treba da idem i šta da im kažem. Objasni on meni gdje ćemo se poslije naći, pa ja krenem polako… I nađem iz prve! Uđem unutra, izvadim pare što mi je Marijan dao pa krenem objašnjavati šta hoću, drž’ – ne daj. Nekako se mi tu sporazumijemo, pa me ova sa recepcije povede do sobe. Treća vrata s desne strane bila, unutra mrak, a ona leži na krevetu, samo joj se zubi vide. Crnkinja, ona prava. Ova što me vodila upali svjetlo i ode, a crnkinja ustade da spremi krevet. Sjeo ja i gledam, a ona, da si je vidio samo! Nagnula se, razvlači ćaršav, a guzica k’o dvije rukometne lopte, sine moj!

serena-car

Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma I

Praznično je vrijeme, doba darivanja, a takvo raspoloženje nije zaobišlo ni neuništivu teretanu Sokolskog doma. Šef sale Sale i neki istaknuti članovi žele da mladog Mitra daruju plaćenim snošajem. Našao se tu posrednik makro, čije će ime ostati van domašaja ovog bloga a samim tim i organa reda i zakona, koji trenutno u ponudi ima tri dame koje nude usluge. Razlikuju se po veličini i kvalitetu.
Mladi Mitar trenira tegove a istaknuti član ga bodri:
– Mitre, ja ću platiti, ti samo treba da jebeš. Al’ mi ćemo gledati!
– Oh, neću ja to, da vi gledate!
– Ma šta te briga, sve ti je plaćeno. Ti samo treba da jebeš. Ej, to nema nigdje!
– Snimaću ja telefonom, može li tako?
– Ne može. Moramo mi gledati. Šta se stidiš?
– Neću!
Na to neki članovi pokušaju da pomognu mladom Mitru da krene u pravom smjeru opaskom kako će ljudi samo gledati, neće se smijati pri tom. Ne pomaže. Šef sale Sale, razočaran slabošću svog pulena ulaže dodatnu dobru volju…
– ‘Ajde, Mitre, platićemo ti onu najbolju, Jovanu. Ej, mi plaćamo a ti samo jebeš. [U tom trenutku makro šapće nešto Saletu.] E, ne može! Mislili smo u ponedjeljak, ali ne može Jovana tad. Dobila je.
Mladi Mitar na to uzvraća pitanjem šta je to dobila Jovana, a šef sale Sale, knjiški primjer kolerika, iznenađen i uvrijeđen elementarnim neznanjem mladog Mitra o ženskom reproduktivnom zdravlju, reaguje kao brutalni Ponirski vulkan i obasipa dotičnog epitetima inače rezervisanim za visoko rangirane političke i vjerske ličnosti:
– O, jebem ti pola familije, pa ti si k’o vo, ništa ne znaš! Pitaš šta je dobila?! Volu jedan, dobila je na lotu, eto šta je dobila!

Pročitajte još:
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma II
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma III
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma IV
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma V
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VI
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma VIII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma IX
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma X
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XI
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIV
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XV
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVI
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XVIII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XIX
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XX
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXI
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXIII
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXIV
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXV
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVI
Seksualno vaspitanje u teretani Sokolskog doma XXVII

PLAN: Bosna i Hercegovina – zemlja ekstremnog i ekscesnog turizma!

Baš kažem burazu neki dan: „Ćelo, ti si pametan momak, vidiš kakvo je ovo vrijeme, sve je neko presipanje iz šupljeg u prazno, ‘de nam smisli neki materijal za projekat da mlatnemo neke pare a onda da se možemo mirno posvetiti poljoprivredi i filozofiji…“ On replicira: „Imam ideju. Treba nam brz auto i četiri kalašnjikova.“ Kažem mu da to nije loša osnova pa da to dalje elaborira na 7-8 stranica i onda preda u proceduru. A dok čekam da on to sklopi…

sex-tourism-6-638

Palo mi na pamet, kad oni u Holandiji mogu da puše travu i mlate pare na taj račun usput se smijući u brk čitavoj kugli zemaljskoj i njenim smiješnim konvencijama, zašto i mi ne bismo mogli? I zašto bismo stali na travi? Možemo mi mnogo više od toga! Bosna i Hercegovina: zemlja ekstremnog i ekscesnog turizma, prljava i legalno ilegalna zabava. Takva vrsta zabave je posljednji svjetski hit – buđenje u blatu bez novčanika i odjeće sa nejasnom vizijom prethodne večeri gdje se kroz sumaglicu nazire lik kurve upitnog „polnog opredjeljenja“ kao posljednja slika prije gubljenja signala. U odnosu na Indoneziju i slične destinacije koje nam trenutno otkidaju velike dijelove kolača prihoda od turizma, imamo prednost u vidu atraktivnije lokacije a i manjeg broja tigrova i kobri po glavi stanovnika. Plus, tako bismo ponudili ekskluzivan ugođaj „banana države“ u srcu evrope. Mislim, ionako nam stalno nabijaju tu evropu (sa malim e) na nos, uvode nas u nju, a mi veoma lako možemo nju da uvedemo kod nas i onda da je sjebemo na domaćem terenu.

Plan je jednostavan: legalizacija marihuane, kockanja i prostitucije + dobra reklama na internetu (na odabranim porno stranicama) + već prisutna prirodna bogatstva širom Bosne + da se zakrpe regionalni i magistralni putevi da njima mogu sigurno putovati putnička vozila = mnogo mnogo keša u džepovima. Posao proširiti po čitavoj državi, svaki kutak aktivirati, ne samo očite sredine koje bi se, kroz par stotina godina, mogle nazvati urbanim. Na primjer, Mrkonjić Grad da postane Grad Marihuane. Ionako je pola obližnje planine Lisine zasađeno istom. Znači, kao što tamo u Amsterdamu imaju coffee shop radnjice, u Mrkonjiću naredati jednu jednu čitavu ulicu da budu samo kafane u kojima se valja travuljina. Trava u kolačima i uz kolače, uz pitu, uz pečenje, uz travu, pored nje forsirati izvorni domaći proizvod (npr. šljivovicu koju su pili oni zajebani Srbi kad su ubijali Mikija Rurka pa ga nisu uspjeli ubiti). E, sad, Mrkonjić ima svega dve ulice pa bi se jedna morala žrtvovati, al’, ko ne riskira – ne profitira. Na spajanju pomenute dve ulice bi se trebalo naći mjesta za statuu Roberta Neste Marlija (koji će u narodu postati poznat kao Boro Marli), minimalno 10 centimetara veću od statue Brusa Lija u Mostaru, statuu koja bi isusovski raširenih ruku dočekivala turiste sa svih strana, a ruke statue bi istovremeno bile putokazi: desna ruka bi pokazivala gdje su kafane sa travom a lijeva bi pokazivala gdje su zalagaonice i mjenjačnice. Inače, pored svih navedenih kvalifikacija, Mrkonjiću na ruku ide i podatak da u tom gradu ima jedan genijalni inžinjer poljoprivrede koji je uspio da vrijeme klijanja sjemena žute lincure sa dvije godine skrati na tri mjeseca. Bojim se i da pomislim šta bi taj čovjek napravio sa travom.

Naravno, ne može da se živi samo od trave, ima tu još ideja: Šipovo, dom Zmaja od Šipova, pretvoriti u prestonicu ekstremnih sportova koji uglavnom uključuju bikove, totalno uništiti posao Španiji. Naravno, prvo treba smisliti te sportove ali sa dodatnom ekstremnošću u odnosu na postojeće tako da budu potpuno kompatibilni sa XXI vijekom, npr. objavljivanje statusa na društvenoj mreži putem mobilnog uređaja na leđima razjarenog bika. Pobjednik je onaj ko otkuca duži status i preživi. Ne treba zanemariti ni druge životinje, posebno našu grok-grok omiljenu. Vjerujem da Džordž Kluni ne bi imao ništa protiv da se pojavi u reklami koja promoviše prasiće kao idealne kućne ljubimce. U konstantnom strahu od terorizma, uz maksimu „Gile garantovano čuva Vašu kuću od Al Kaide“, globalni uspjeh robne marke Gile za po kući™ je zagarantovan. Štaviše, po cijenu uvrede multietničnosti ove države, neki tradicionalni srpski proizvodi poput čvaraka i rakije bi mogli dobro da se odraze na odskočnoj dasci borbe protiv svjetskih neprijatelja #1, islamskih terorista, sem ako CNN ne promijeni programsku šemu…

Nego, vratimo se na lokalni plan, dalje po gradovima, Derventa: čitav grad da bude Crvena Četvrt, samo podijeliti radne knjižice i početi bilježiti staž, nema ulaganja u infrastrukturu, eventualno crvena ulična rasvjeta na čitavom području grada (prethodno izmjestiti sve škole i vrtiće). Naravno, to ne znači zatvaranje javnih kuća u ostalim gradovima već isticanje primarnih obilježja za svaki grad. Brendiranje, što bi rekli srbi.

Na planinama oko Bihaća ima mjesta za ekstremno planinarenje druge vrste: planinarenje po minsko sumnjivom području gdje bi Bajaga imao stalnu gažu sa numerom „Koraci k’o laki oblaci, skoči nek’ te zemlja odbaci“. Na to, ili možda prije toga, nadovezuju se ture u prirodi oko Goražda, razgledanje replika mjesečevih kratera – ko se još boji radioaktivnosti? Sve to reklamirati dopunjenom verzijom starog slogana: „Ko preživi, pričaće. Bukvalno.“
Takođe, kako je spomenuta revitalizacija saobraćajnica, to se ne bi samo odnosilo na poboljšanje asfaltne podloge puteva za međugradski saobraćaj, u to bi bila uključena modernizacija svih semafora u državi da se isti dovedu na 402 standard: ulične trke bez granica, dosadno čekanje na zeleno postaje daleka prošlost, svaki metar ceste postaje pista a upotreba pješačkih prelaza je na vlastitu odgovornost. U međuvremenu sagraditi još pasarela, za dobar pogled na stazu.

I čisto da se spomene nešto na drugoj strani spektra graničnog područja legalnosti, tu je ideja za kockarski raj: Las Mostar Vegas. Tamo je već sad dva BMW-a po glavi stanovnika, ta sirotinja je i Bogu dosadila. Kazina, pršut i najbolja hercegovačka vina, Oliver Dragojević i Tom Džons nastupaju rame uz rame. Zarad transporta bi valjalo modernizovati mostarski aerodrom i uvesti direktnu liniju u jednom smjeru Monako – Mostar (jer se niko ne bi vraćao u Monako), a dalo bi se i proširiti Neretvu do Mostara tako da prekookeanski brodovi mogu uploviti. Možda i isploviti… Usput, ima tu jedna stavka, kao naručena za Riplija, koja Mostaru ide na ruku: kao što se u Las Vegasu nalaze razne replike poznatih građevina sa svih strana svijeta, tako se u Mostaru nalazi replika Starog (mostarskog) mosta i to u razmjeri 1:1. Mislim, ima li to igdje?

Realno, ko je ikad došao u onaj Amsterdam da tamo gleda one kanale sa preprljavom vodom, pirgave mršave žute Holanđanke, klompe i proklete vjetrenjače? Nemojmo se šaliti, demokratija i liberalizacija tržišta su laž, a svi se još sjećamo socijalizma – zar želimo da mukotrpno radimo u fabrikama i preduzećima?! Bosna i Hercegovina: zemlja ekstremnog i ekscesnog turizma, to je budućnost!