Tenis je za mene oduvijek bio pederski sport. Čak i kad ga igraju žene.
Doduše, ima tu brkanja pojmova kao i isteka roka trajanja jedne ljudske jedinke [mene, da ne bude zabune, prim. aut.]. S obzirom da su neki od nas ponosno Titovi pioniri – jubilarna posljednja generacija! – još uvijek vreba temperatura od plamena vječne vatre duha vremena kad je „bijeli sport“ bio okarakterisan kao buržujski, što će reći neprikladan za drugove i drugarice svih naših naroda i narodnosti. Buržujski, pederski, na isto mu dođe. Buržuji su, dakle, pederi u tom nekom smislu koji najmanje veze ima sa seksualnim opredjeljenjem.
A u vezi prethodnog vrijedi spomenuti i ono da su drug Tito i ostali drugovi sa velikim d igrali tenis iza visokih živica ispred visokih kuća, kao svojevrstan primjer apsurda i licemjerja. Bilo kako bilo, nabijem ih, oni su malo kome bili drugovi, mojim roditeljima svakako nisu, što je dovelo do činjenice da smo moji drugovi i ja igrali fudbal (a sad uglavnom kukamo na fejzbuku kako današnja djeca premalo igraju fudbal).
Usput, da li je iko uočio da nam je ova moderna demokratija (ili kapitalizam, ‘aj znaj), donijela to da su kamermani prilikom kadriranja tokom ženskih mečeva postali pretjerano politički korektni odnosno da se ponašaju pederski? Nekad je bilo zanimljivo iščekivati doček servisa (štaviše, bila je to jedina zanimljiva stvar u TV prenosima tog sporta), a danas samo prikazuju gornji dio leđa žene, a ponekad se taj gornji dio leđa žene nimalo ne razlikuje od gornjeg dijela leđa nekog muškarca… Naravno, nekog koji ne ide u teretanu Sokolskog doma.
Nego, tenis je takav-kakav je, a bio je i prije, dok se nije pojavio Novak Đoković. Od tad više nije, isti. I, dok nema smisla bilo šta oduzimati Đoletovoj sportskoj veličini, jer biti najbolji na svijetu je značajna stvar i kad se radi o štrikanju, a kamoli o pederskom sportu u kojem se vrte tisuće tisuća novčanica od tisuću (njemačkih maraka), nuspojava Đoletove pojave je da se od Đoleta „ne može živjeti“. Pored naslovnih strana i malih ekrana, popularni Đole iskače iz praška za veš, praška za pecivo, iz peciva posutog praškom itd., a kako je krenulo, počeće i da se pojavljuje na stranicama sa golim ženskama na internetu (posljednja slobodna teritorija!). Svakodnevno saznajemo kako je igrao, šta je jeo, gdje je bio, šta je rekao, koga je imitirao, koga nije imitirao, šta nije jeo, šta nije rekao… Naravno, sve to saznajemo jer nas to zanima, za razliku od nekih stvari koje direktno imaju veze sa našim životima.
Al’ nije ni to, problem. Igra Đole taj tenis vrhunski, jebe ih on tamo negdje, ne bira, a ‘vamo kod nas bijeda nikad gora. Satire njih Đole, jede Nadale a prdi Federere, a država propade k’o žeton u luna parku. Ruku na srce, nije Đole kriv za to. Štaviše. Đole nema nikakve veze sa tim. Da se nešto države pitalo, ne bi Đoleta bilo nigdje. Đole je sam svoj projekat, unikat u kojeg je puno uloženo, prije svega od strane njegovih roditelja, a to se isplatilo. Debelo isplatilo. Odlična investicija, vrhunski posao. Koliko je to dobar posao govori i to da Đoleta koriste političari za svoju promociju. “Jebi ga, jes’ ovo malo kod nas kriminal i korupcija, nezaposlenost, male su plate, problemi, al’ jeste li vidjeli što onaj mali napuca lopticu!“
Al’ nije ni to, drugostepeno. A ni gledati kako u vrijeme najgore bijede brižni mamice i tatice kupuju rekete dječici. Samo je bljutavo. A i ironično. Bijeda. Buržuji. Bijeda. Buržuji. A revolucije nigdje, giljotine zarđale. Al’ dobro, to je ta moderna demokratija i kadriranje tokom ženskih mečeva. Danas ni zbog skidanja glave ne možeš nikome skinuti glavu, a kamoli zbog reketiranja ili kupovine reketa.
Al’ nije ni to, prevashodno. Nije ni što je buržujski pederski sport, nego više što je individualni. Mislim, i muška odbojka je pederska al’ nekako pretrpim kad vrtim po kanalima pa naiđem kako se „plavi“ međusobno tapšu po pozadinama nakon poena zadatog mrskom neprijatelju (a ako slučajno naiđem kako to isto rade „vatreni“, nasmijem se kikotom). Nego, individualan pederski. I to je suština, što mi liči i podsjeća me na propast našu. Jer, bili smo ekipno – takvi kakvi smo bili, a sad smo pojedinačno, ovakvi kakvi jesmo. I u ovom i onom smislu. U kojem god smislu hoćete. I zato mi ništa ne znači kad pobijedi Đole pojedinac. Štaviše. Svakako hvala Đoletu za sve kolektivne orgazme koje je priuštio dragoj naciji napucavajući lopticu, i naravno da to više cijenim od, npr., euforije onomad kad hermafrodit Šerifović osvoji zlato na pjesmi Evrovizije, ali taj kolektiv u orgazmu je sve manje ekipa, a i taj orgazam je sve više običan grč. To mene boli, taj grč (u onom smislu). Bilo koje Đoletovo tozla rado bih zamijenio za nešto poput iskrenog zagrljaja „plavog“ četverca sa kormilarom nakon osvojenog srebra na „Balkanskim igrama učenika osnovnih škola“ u Donjim Karajzovcima ili zajedničkog osmijeha naše, minimum bronzane, ekipe u navlačenju konopca na srpsko-australijskim „Igrama ljudi sa četiri ili manje zuba“ ili makar „večitog derbija“ na kojem niko nikome ne bi opsovao majku (sem u dobronamjernom seksualnom smislu)…
Nekad nismo mogli bez šljivovice i slaninice, a danas ne možemo bez FitLine suplemenata. A nije Đole kriv za to. Ali je tenis i dalje pederski sport. A ja ne bih da budemo pederi, ni u ovom ni u onom smislu.
Like this:
Sviđa mi se Učitavanje...
Gurao sam i šire stvari u uže stvari. 
