Star, propao, umoran… Profesionalac.

Moj treći aforizam u karijeri (PRVI i DRUGI):

Upalio je svjetlo u tunelu. Sad bar vidimo da ne vidimo kraj.

Advertisements

Gost na petom spratu, lamela, ulaz B2

I tako smo ti neke ’68. borili se za tamo neki picin park pa blokirali kamione i protestovali, onomad smo bili strah i trepet ulica grada Čikaga i pod teškom policijskom presijom. I taman sa kolegom policajcem u uniformi blokiram Slađanov kamion, kad nailazi nekakva luda baba koja metodom slučajnog uzorka otima od ljudi stvari – sve što se kotrlja po rukama, njoj je zanimljivo: sokići, grickalice, keksići – jestivi; pištaljke, bubnjići, klackalice kojekakve – nejestivi. I smuca se baba okolo, naskače na ljude, naskače na djecu, neki je kulturno tjeraju a neki po srpski, i tako to kruži po prirodi, sve dok se baba ne usmjeri na kolege u uniformama. Baba bi malo da se igra pištoljem, pa da to zapiše u policijski rokovnik. A kolege fini ljudi, kulturno sa babom, ne po srpski, sve dok ne vidješe da je đavo odnio šalu. Ipak su je morali izvesti na pravi (životni) put, a ovaj do mene to sjetno poprati riječima: „E, da je ovdje države, ne bi ona ‘odala po ulici ‘vako!“

Novak Đoković – slika propasti naše

Tenis je za mene oduvijek bio pederski sport. Čak i kad ga igraju žene.

172_oDoduše, ima tu brkanja pojmova kao i isteka roka trajanja jedne ljudske jedinke [mene, da ne bude zabune, prim. aut.]. S obzirom da su neki od nas ponosno Titovi pioniri – jubilarna posljednja generacija! – još uvijek vreba temperatura od plamena vječne vatre duha vremena kad je „bijeli sport“ bio okarakterisan kao buržujski, što će reći neprikladan za drugove i drugarice svih naših naroda i narodnosti. Buržujski, pederski, na isto mu dođe. Buržuji su, dakle, pederi u tom nekom smislu koji najmanje veze ima sa seksualnim opredjeljenjem.

A u vezi prethodnog vrijedi spomenuti i ono da su drug Tito i ostali drugovi sa velikim d igrali tenis iza visokih živica ispred visokih kuća, kao svojevrstan primjer apsurda i licemjerja. Bilo kako bilo, nabijem ih, oni su malo kome bili drugovi, mojim roditeljima svakako nisu, što je dovelo do činjenice da smo moji drugovi i ja igrali fudbal (a sad uglavnom kukamo na fejzbuku kako današnja djeca premalo igraju fudbal).

Usput, da li je iko uočio da nam je ova moderna demokratija (ili kapitalizam, ‘aj znaj), donijela to da su kamermani prilikom kadriranja tokom ženskih mečeva postali pretjerano politički korektni odnosno da se ponašaju pederski? Nekad je bilo zanimljivo iščekivati doček servisa (štaviše, bila je to jedina zanimljiva stvar u TV prenosima tog sporta), a danas samo prikazuju gornji dio leđa žene, a ponekad se taj gornji dio leđa žene nimalo ne razlikuje od gornjeg dijela leđa nekog muškarca… Naravno, nekog koji ne ide u teretanu Sokolskog doma.

Nego, tenis je takav-kakav je, a bio je i prije, dok se nije pojavio Novak Đoković. Od tad više nije, isti. I, dok nema smisla bilo šta oduzimati Đoletovoj sportskoj veličini, jer biti najbolji na svijetu je značajna stvar i kad se radi o štrikanju, a kamoli o pederskom sportu u kojem se vrte tisuće tisuća novčanica od tisuću (njemačkih maraka), nuspojava Đoletove pojave je da se od Đoleta „ne može živjeti“. Pored naslovnih strana i malih ekrana, popularni Đole iskače iz praška za veš, praška za pecivo, iz peciva posutog praškom itd., a kako je krenulo, počeće i da se pojavljuje na stranicama sa golim ženskama na internetu (posljednja slobodna teritorija!). Svakodnevno saznajemo kako je igrao, šta je jeo, gdje je bio, šta je rekao, koga je imitirao, koga nije imitirao, šta nije jeo, šta nije rekao… Naravno, sve to saznajemo jer nas to zanima, za razliku od nekih stvari koje direktno imaju veze sa našim životima.

Al’ nije ni to, problem. Igra Đole taj tenis vrhunski, jebe ih on tamo negdje, ne bira, a ‘vamo kod nas bijeda nikad gora. Satire njih Đole, jede Nadale a prdi Federere, a država propade k’o žeton u luna parku. Ruku na srce, nije Đole kriv za to. Štaviše. Đole nema nikakve veze sa tim. Da se nešto države pitalo, ne bi Đoleta bilo nigdje. Đole je sam svoj projekat, unikat u kojeg je puno uloženo, prije svega od strane njegovih roditelja, a to se isplatilo. Debelo isplatilo. Odlična investicija, vrhunski posao. Koliko je to dobar posao govori i to da Đoleta koriste političari za svoju promociju. “Jebi ga, jes’ ovo malo kod nas kriminal i korupcija, nezaposlenost, male su plate, problemi, al’ jeste li vidjeli što onaj mali napuca lopticu!“

Al’ nije ni to, drugostepeno. A ni gledati kako u vrijeme najgore bijede brižni mamice i tatice kupuju rekete dječici. Samo je bljutavo. A i ironično. Bijeda. Buržuji. Bijeda. Buržuji. A revolucije nigdje, giljotine zarđale. Al’ dobro, to je ta moderna demokratija i kadriranje tokom ženskih mečeva. Danas ni zbog skidanja glave ne možeš nikome skinuti glavu, a kamoli zbog reketiranja ili kupovine reketa.

Al’ nije ni to, prevashodno. Nije ni što je buržujski pederski sport, nego više što je individualni. Mislim, i muška odbojka je pederska al’ nekako pretrpim kad vrtim po kanalima pa naiđem kako se „plavi“ međusobno tapšu po pozadinama nakon poena zadatog mrskom neprijatelju (a ako slučajno naiđem kako to isto rade „vatreni“, nasmijem se kikotom). Nego, individualan pederski. I to je suština, što mi liči i podsjeća me na propast našu. Jer, bili smo ekipno – takvi kakvi smo bili, a sad smo pojedinačno, ovakvi kakvi jesmo. I u ovom i onom smislu. U kojem god smislu hoćete. I zato mi ništa ne znači kad pobijedi Đole pojedinac. Štaviše. Svakako hvala Đoletu za sve kolektivne orgazme koje je priuštio dragoj naciji napucavajući lopticu, i naravno da to više cijenim od, npr., euforije onomad kad hermafrodit Šerifović osvoji zlato na pjesmi Evrovizije, ali taj kolektiv u orgazmu je sve manje ekipa, a i taj orgazam je sve više običan grč. To mene boli, taj grč (u onom smislu). Bilo koje Đoletovo tozla rado bih zamijenio za nešto poput iskrenog zagrljaja „plavog“ četverca sa kormilarom nakon osvojenog srebra na „Balkanskim igrama učenika osnovnih škola“ u Donjim Karajzovcima ili zajedničkog osmijeha naše, minimum bronzane, ekipe u navlačenju konopca na srpsko-australijskim „Igrama ljudi sa četiri ili manje zuba“ ili makar „večitog derbija“ na kojem niko nikome ne bi opsovao majku (sem u dobronamjernom seksualnom smislu)…

Nekad nismo mogli bez šljivovice i slaninice, a danas ne možemo bez FitLine suplemenata. A nije Đole kriv za to. Ali je tenis i dalje pederski sport. A ja ne bih da budemo pederi, ni u ovom ni u onom smislu.

A kajmak – ispario!

Desilo se tako onomad da smo kapetan Zec i ja išli kao vatrena logistička podrška jednom neumornom tragaču za poslom u jedan mali grad usred Bosne koji je, eto, mjesto rođenja presvijetlog Skendervakuflije. Inače, kapetan Zec je kapetan Oružanih snaga BiH, čovjek s ružom u jednoj ruci a vatrenim oružjem u drugoj, u svakom trenutku spreman da oduzme i najkraći život stranog plaćenika/domaćeg izdajnika/teroriste, zarad mirnog sna građana BiH. Dakle, kapetan Zec je stvarno kapetan, fin, kulturan i opasan momak, a ne neki pijani bradonja u prugastoj majici koji viče „Ahoj!“, ako je neko nešto slično pomislio.

I sad, ugodna je tu nadmorska visina, oštar zrak u hladan dan, behar zime se razastr’o po širokim livadama, Aca Lukas u ekstazi tamo negdje dok mi zarad obavještajnih zadataka hodamo sporednim ulicama malog grada djelujući naivno znatiželjno. U jednom trenutku nailazimo pred ugostiteljski objekat konspirativnog imena „Raj u šumi“, konspirativnog iz razloga što nije u blizini šume a šumovit je kraj, kao i Bosna uostalom (oni dijelovi koji nisu depilirani). Objekat je ukusno naglašen reklamom na kojoj se nalaze siluete dva medvjeda koji plešu, dok ih sa strana gledaju siluete lisice i vuka. Kompozicija je to izuzetnog sklada, pećinska umjetnost na neonskoj reklami, tako da je kapetan Zec izvadio svoj multifunkcionalni špijunski aparat u obliku mobilnog telefona da vizuelno zabilježi istaknutu tačku lokacije. Kako on poče da pohranjuje bajtove u .jpg format, tako se na vratima ugostiteljskog objekta pojavi domaćica istog…
– Izvinite, a (za)što slikate?
– Onako… turistički! – ne zbuni se kapetan Zec.
– A dobro je, ja sam mislila da nije neka inspekcija…
– A, ne, ne. Nego, da Vas pitamo, da li kod Vas ima hrane ili je ovo samo kafana?
– Samo kafana, da.
– A gdje bi nam bilo najbolje da pojedemo nešto, neki roštilj?
– Pa, možda kod Popa Drage…
– Pop drži roštiljnicu?
– Ma ne, samo ga tako zovu.
– A gdje mu to dođe?
– Iz ovog pravca kad dođete na semafor samo nastavite pravo pa sa desne strane…
– Dobro. A recite nam, da li je tu najbolji roštilj?
– Pa, da, tu Vam je, onako, najčistije

I kod te rečenice, sva bagra koja sluša EKV, ljudi iz gradova, treba da se zamisli. O životu. I stalnosti. Život i stalnost. I činjenici da mnogo više ljudi vidi tablu КНЕЖЕВО nego onu na kojoj piše DOBRODOŠLI, a neki nikada ne vide nijednu od tih tabli. A odlični su tamo ćevapi, iako se od ćevapa, na žalost, ne živi.

Uspomene suzama slikane

Bila su to najbolja vremena, bila su to najgora vremena. Licem ogrnutim u svjetlost svijeće, grickao je koricu hljeba i u ruci grčevito stiskao jednu papirnatu maramicu. Sjećao se…

Vrijeme lijepo, kulturni noćni život u gradu na Vrbasu kad cvjeta krajem juna, početkom jula, krajem jula, početkom avgusta. Tako nekad. U periodu tom tu negdje, institucionalno se nametnuo jedan događaj, za sve one koji vole mlade i neperspektivne vokalno-instrumentalne sastave poznate i kao muzičke grupe, festival kojeg ćemo u programu zaštite svjedoka nazvati Emofest Festival. Festival taj ima tradiciju dugu manji jednocifren broj godina, a kao logistiku ima klub za sviranje svirki sa pripadajućim imenom, Emofest Klub kojeg je vodio strašni šef Ankica, u trenucima kad nije šefovao samim Emofest Festivalom. Ankica tad bjaše momak mlad ženskog pola ramena široka i pravougaonih okvira naočara. Sviraše tada nekada, nimalo slučajno počesto – uočićemo kasnije, u Emofest Klubu popularni lokalni sastav koji je izvodio zabavnu muziku plesnog karaktera imena Sanja (neodređeni član u engleskom jeziku) Zmija sa na čelu kolone pjevačicom Sanjom koja nije zmija nego je djevojka mlada a nije joj duga i crna brada (makar na bradi). Jedan lokalni bon vivant je ovako opisao jedno veče sa Sanjom (neodređeni član u engleskom jeziku) Zmijom:
– Mi izašli bili u [cenzura], a tamo su svirali ovi. Sve oko nas bile neke žene, a ovi su svirali samo neke ženske pjesme. Nakon nekih 45 minuta je postalo sumnjivo.

Bilo kako bilo, a bilo je ovako, na tom nekom neodređenom Emofest Festivalu koji se desio te neke neodređene prošle godine se među mladim i neperspektivnim vokalno-instrumentalnim sastavima na bini našao i maloprije spomenuti sastav Sanja (neodređeni član u engleskom jeziku) Zmija, a u publici njih dvojica od kojih je jedan najbrži pop-rok gitarista Lauša zvan vokativom Arnolde! a drugi je bio instant zaljubljen na prvi pogled u Sanju (koja nije zmija) kad se ista pojavila na binskoj sceni. Bila je to tragična ljubav na prvi pogled sa nesretnim krajem. Dok Sanja (koja nije zmija) i mladići (koji joj nisu momci) sviraše, njih dvojica razgovaraše…
– E, al’ moram te razočarati, Sanja (koja nije zmija) igra za drugi tim.
– Ta, šta mi veliš…
– Da, da. Ona ne voli dječake, sem u drugarskom pogledu.
– AAA!!! U ovom trenutku srce mi je slomljeno kao šalter prekidač za svjetlo u učionici za tehničko vaspitanje.
– Nemoj biti tužan, biće još tragičnih ljubavi na prvi pogled sa nesretnim krajem. Želiš li da znaš ko joj gužva postelju?
– O, Arnolde, zašto me uništavaš? Koliko ne želim da to znam, toliko i želim da znam, po cijenu mog mentalnog, fizičkog i erektivnog zdravlja… Reci mi, nemoj mi reći.
– Pogađaj!
– Dušanka Majkić!
– Nije!
– Jebi ga!
– Tko je, govori!
– Ankica u zagradi šef Emofest Kluba/Festivala/svega vidljivog i nevidljivog!
– Pošteno! Izgubio sam od brutalnijeg od sebe! Sada ponovo mogu duboko da dišem!

Nedugo nakon te rečenice, oblaci se tuge nadviše nad pozornicu Emofest Festivala zbog trenutka kad Sanja (neodređeni član u engleskom jeziku) Zmija završi svoj nastup, ali manje zbog toga što je Sanja (koja nije zmija) završila svoj nastup a više zbog i dalje, realno, neutješnog člana publike koji je stajao pored Arnolda. Sanja (koja nije zmija) se pristojno, pristojna kakva i jeste, neobično dubokim glasom zahvali pristojnoj publici prije nego što je exit stage left. Arnold, nepristojan kakav i jeste, dobaci joj:
– A što si ti, djevojčice, tako promukla?
Neutješni član publike koji je stajao do njega, skrhan tugom i bolom od recentnog saznanja ipak skupi snage da mu odgovori:
– Pa kako zašto, sigurno je čitavu noć pušila Ankici…
Zgledaše se, neutješno, pa suze potekoše, jedna za drugom a ponekad i dvije odjednom. Plakali su. Od tuge, naravno, zbog tužne sudbine, kolektivne. Arnold je pokušavao da sakrije suze, ali se poslužio papirnatom maramicom na verbalnu sugestiju neutješnog člana publike:
– Uzmi maramicu, i ti plačeš, pičko!

I dok se maramice još nisu bile osušile od iskrenih muških suza, na bini Emofest Festivala pojavi se vokalno-instrumentalni sastav koji je prošle godine pobijedio na dotičnom festivalu, sastav imena kojeg se niko ne sjeća, ali imidža upečatljivog. Pjevač i gitarista benda je izašao u modernoj, za čuvare plaže, kombinaciji žuta majica i sličnobojan šorc, tako da je zaradio komentar od publike:
– Skontaj ga, matere ti, jel’ mu ono rajfajzen majica?!
Međutim, nije rajfajzen majica ono zbog čega tekst dobi još jedan paragraf. Naime, prateći nastup navedenog vokalnog-instrumentalnog sastava, dentalna inspekcija sačinjena od Arnolda i neutješnog člana publike je uočila da pjevaču fali nekolicina zuba na strateškim mjestima, tipa na sredini vilice. Kako god okreneš, liku fali zuba, toliko očigledno da se to vidi i sa sigurne udaljenosti iz publike. Arnold i susjedni neutješni član ponovo se zgledaše…
– Jesi skontao da onom liku fali pola zuba, nema nijednog keca ni dvicu?
– Pa šta ti misliš koliko je on prošle godine morao da puši Ankici za pobjedu na festivalu?
Maramice tad ponovo priskočiše u pomoć…